Ne dovodeći u pitanje utemeljenost svoje „skrivene teorije“, Pavličić je iznova legitimirao vlastitu znanstvenu poziciju, kojoj su vrsno poznavanje teme, dubina uvida i zreo, djelu imanentan kritički i interpretacijski slog, postrance suhoparnog teorijskog rekvizitarija ili citatomanske argumentacije, najdublja uporišta.
Priča je prožeta urbanom hektikom koje je zoran pokazatelj užurbano ozračje novinarske rutine u potrazi za senzacionalističkim događajima; ta se neuroza preslikava na intimni plan kao razarajući čimbenik isprva skladne obiteljske zajednice... Okrutni senzacionalizam ukorijenjen u profitu sustavno je pod kritičkim povećalom sredovječne novinarke...
Ovaj narativ je stilski zaigrana postmodernistička romansa u rasponu od stilizirane naive, humornih i grotesknih epizoda do citatnih intelektualnih igrarija... Ukratko: tužna romansa o neprovedivim ljubavnim potragama koje služe tek rušenju velikih ciljeva.
Ovakve se zbirke, jednostavno rečeno, ne događaju često. One nas, ne želeći biti patetičan, ipak iznova uvlače u euforično iskustvo višestrukih, takoreći opsesivnih čitanja pjesničkih rukopisa. Moja je osobna prognoza kako će „Doba bršljana“ recepcijski zaživjeti kao malo koji domaći pjesnički naslov u tekućoj godini, bez obzira na to hoće li ga medijski „mainstream“ znati ili htjeti prepoznati...