Nešto snovito sadrže osobito često ponovljene tri imenice: vrt, ptice i tišina. Uz njih se vezuje skrovita intima osobne boli, pojave vjere, Božjega udjela u životu, kao i postanku svega pa i jezika...
Mjesec: siječanj 2020.
Iznimno objavljujemo prikaz jednoga od zanimljivijih hrvatskih časopisa. Premda je riječ o samo jednome broju, piše prikazivač, saldo je impresivan: na gotovo 500 stranica potencijalnomu se čitatelju nudi gotovo 80-ak raznovrsnih i zanimljivih tekstova...
Koliko god osobna, pisana iz pozicije praznine nastale zbog gubitka dragoga prijatelja i pisca po srodnosti, „Knjiga o Fabriju“ nije samo zahvala piscu za zajedničko književno vrijeme. Koliko god njome dominira prvo pripovjedačko lice, snagom kritičkoga i znanstvenoga uvida ona je i poticajna studija o djelu kojemu pripada osobito mjesto u našoj književnosti...
Tijan nije prihvaćao tvrdnje da u Domovini kulturni radnici nemaju nikakvih uspjeha u borbi s komunizmom i tvrdio je kako su uspjesi komunizma u razaranju hrvatske kulture i hrvatske svijesti manji nego što se u emigraciji govori i piše te je prepoznavao sve pomake nabolje i rado ih isticao. Knjiga koju prikazujemo neće, nadam se, ostati mrtvi kapital. Bilo bi dobro da ju mnogi uzmu u ruke. Naši današnji problemi su drukčiji, ali Tijanovi stavovi i preporuke imaju nešto svevremensko...
Ovaj rukopis Dunje Detoni-Dujmić vitalistička je literarna činjenica jake svijesti o jeziku (kao i jake svijesti jezika) kvalitativnoga kontinuiteta kao posljedice autoričine iznimne radne etike, napose sintaktičkoga te leksičkog bogatstva, ali i talentom isprovociranih šarmantnih momenata koji doprinose, kada je to najpotrebnije, relaksaciji jezične zbilje. U kontekstu suvremene pjesničke proizvodnje u nas, rijetka imena ispisuju pjesmoprozu kvalitativno makar bliskih dometa...
Malo je zbirki poezije do kojih je stalo ikomu drugom osim autoru. Ovo je u takvo vrijeme takva zbirka koju je moguće uzeti u ruke, uživati u njezinu volumenu, u njezinim tvrdim, prekrasno oslikanim koricama, u njezinim listovima, u slikama koje se nalaze u njoj i u stihovima koji kao vitice vinove loze iz našega zavičaja prepleću i zapleću sliku, riječ, autoricu i čitatelja u jednu zajedničku i neraskidivu cjelinu...
Ovim se Zbornikom nedvojbeno potvrđuje tvrdnja, za naše kulturno-političke prilike neponovljivoga, A. G. Matoša kada je odavno ustvrdio svekoliku važnost komunikacije između hrvatske i poljske kulture, književnosti...
Ljestve kao biblijski simbol Jakovljeva penjanja u nebo u romanu Ljudmile Ulicke simboliziraju duhovni rast kao trajnu obiteljsku težnju. Na kraju romana jasan je i smisao Nabokovljeva epigrafa: „sablast bitka“ ovdje upućuje na nasljedne osobine u naraštajima obitelji i sudbinske situacije koje potvrđuju da nijedan čovjek zapravo nije slobodan zbog društvene i političke stvarnosti, u čije je mreže uhvaćen svatko tko se bori protiv njih...
U kontekstu ideološki bipolarne ovdašnjice, rukopis možda neće naići na znatnije odobravanje – neki će ga tumačiti u kontekstu seksizma i mizoginije, a neki kao prijezira vrijednu blasfemiju. Pa ipak, nadam se kako će biti i onih koji će primarno razmatrati estetske dosege teksta koji su polazišnom osnovom svrstavanja djela u krug kvalitetnijih naslova domaće pjesničke produkcije tijekom 2019., sada već opasno podložne posezanjima za interpretativnom isključivošću koja, pak, zaslužuje zasebnu analizu...