„Poništavati je lako. Za to ne treba ništa drugo nego grube sile u riječi i činu. […] Topline, braćo, topline!“ … Osobito je zanimljiv izbor kritičkih raščlambi i ocjena Krležinih djela nastalih do potkraj 1930-ih godina, pri čemu se susrećemo s ozbiljnim osporavanjima njiho­ve umjetničke vrijednosti i, dakako, njihove idejnosti...

Rat između muslimana-Bošnjaka i Hrvata u srednjoj Bosni, u njegovu zaviča­ju, Uskoplju-Gornjem Vakufu, predstavlja opsesivnu temu ovoga pisca. Ona ga jednostavno progoni i on, sve da i želi, od te teme nikako ne može pobjeći. Ovaj je roman jednostavno neponovljiv, najbolje što hrvatsko-bosanskohercegovačka književnost ovoga trenutka ima...

Naš poznati nemar, nebriga za svoje, zaborav i kratka pamet još uvijek su oblici kulturnoga i nacionalnoga legitimiranja, a isključivosti i ideološke podjele i diskvalifi­kacije način opravdanja ni sa čim zaslužene moći i privilegija. U takvim okolnostima ni Brajnovi­ćeva sudbina nije mogla biti drukčija; za gospodare javnoga mnijenja on ni danas nije priznat niti može očekivati priznanje, premda je hrvatsku kulturu i njezinu knji­ževnost zadužio mnogo više od onih koji pravo tumačenja uzimaju kao svoje nasljed­no pravo...

Pisac koji je htio postati Andrić naše­ga doba, a još se nije približio ni Aralici. Ma ni do koljena. Mogao bi tek, za vlastitu jezičnu vježbu, očistiti od povijesne prašine sve etnografske predmete koje Aralica spo­minje u svojoj morlačkoj trilogiji, pa neka nauči kako se ozbiljno pristupa pripovje­dačkom poslu. Tako je to kad te stvore i zvi­jezdom učine nesretne okolnosti, a zemlju koja te objeručke primila pereš i dereš kao krpu s trešnjevačkog placa...