Rat između muslimana-Bošnjaka i Hrvata u srednjoj Bosni, u njegovu zaviča­ju, Uskoplju-Gornjem Vakufu, predstavlja opsesivnu temu ovoga pisca. Ona ga jednostavno progoni i on, sve da i želi, od te teme nikako ne može pobjeći. Ovaj je roman jednostavno neponovljiv, najbolje što hrvatsko-bosanskohercegovačka knji­ževnost ovoga trenutka ima...

Naš poznati nemar, nebriga za svoje, zaborav i kratka pamet još uvijek su oblici kulturnoga i nacionalnoga legitimiranja, a isključivosti i ideološke podjele i diskvalifi­kacije način opravdanja ni sa čim zaslužene moći i privilegija. U takvim okolnostima ni Brajnovi­ćeva sudbina nije mogla biti drukčija; za gospodare javnoga mnijenja on ni danas nije priznat niti može očekivati priznanje, premda je hrvatsku kulturu i njezinu knji­ževnost zadužio mnogo više od onih koji pravo tumačenja uzimaju kao svoje nasljed­no pravo...

Pogled na ludilo nikada nije jednodimenzionalan. Ukoliko smo spremni priznati da nas tema ludila zastrašuje, tada bismo, zacijelo, mogli biti blizu toga da priznamo kako nas ona istovremeno i očarava. Duboka uznemirenost, koju čovjek može osjetiti pri vlastitome suočenju s ovom temom, zapravo je vrsta buđenja svijesti o tome koliko je krhka i lomljiva naša uhodana i prividno sigurna stvarnost...

Kada bi znao odgovor, Goran Bare ne bi bio Bare, obojen teškim bojama, rođen u blatu Vinkovaca kraj Bosuta, Asser Savusa, za Dragaša jedini hrvatski „gospodin rock'n'roll“...

Pisac koji je htio postati Andrić naše­ga doba, a još se nije približio ni Aralici. Ma ni do koljena. Mogao bi tek, za vlastitu jezičnu vježbu, očistiti od povijesne prašine sve etnografske predmete koje Aralica spo­minje u svojoj morlačkoj trilogiji, pa neka nauči kako se ozbiljno pristupa pripovje­dačkom poslu. Tako je to kad te stvore i zvi­jezdom učine nesretne okolnosti, a zemlju koja te objeručke primila pereš i dereš kao krpu s trešnjevačkog placa...