Koncepcija zbirke, inovativnost, poigravanje na metaforičkom i leksičkom planu, (samo)propitivanje procesa stvaranja od samoga početka do krajnje recepcije jasno daju do znanja kako je riječ o iznimno ozbiljnom, erudističkom a nepreuzetnome djelu koje pomiče granice poetskoga stvaranja i čitanja. Autor je odbubnjao svoje; na nama ostaje hoćemo li plesati ili bubnjati...

Ovom pjesniku pripada plemićka čast da na svojoj trpezi ispija i otrov ambrozije i lijek nektara. Hoće pjesnika jezik. Između njih dvoje uspostavljen je jezuitski odnos – za pjesništvo najbolja moguća saradnja. Riječi kod Biletića nisu lastavice, već kontrolisan let galeba – vjetru galebu, majstoru-letaču u korist. Silna je njegova odanost domaćem govoru, jer – kako biti pjesnik ako ne robuješ jeziku. Misionarska strogost spram napisanog. Stih i jezik njegova su najvjernija, najsažetija biografija – nema rasipanja...

To je jedini putopis, jedina knjiga u hrvatskoj putopisnoj tradiciji koja daje objektivan pogled ne samo čovjeka kao političara, kao kršćanina, kao Hrvata, nego kao ‒ SVJEDOKA. On ZNA. U ovoj ćete knjizi pronaći cio niz, vjerujem, vrlo zanimljivih konstatacija. Naime, on je bio tamo, na MAJDANU, u srcu ukrajinske pobune, bio je svjedokom ukrajinskog dostojanstva...

Ispovjedno. Intimističko. Slikovno. Plesni trokorak na pozornici Ireninih stihova daje nam uvid u jedan zaista kvalitetan pjesnički početak. Važno je napomenuti to kako nježnost glasa lirske junakinje i satenske plahte stihova kojima nas pokriva svjedoče da je riječ o jednome iznimnom feminilnom glasu koji će svoje uratke davati još dugo i dugo...

U suvremenoj hrvatskoj književnosti nema puno romana u kojima je glavni junak sin istaknutog jugoslavenskoga generala. No ta činjenica nije ono što izaziva osobitu pozornost čitatelja niti utječe na preokret u radnji romana... Je li glavni junak imao idiličan život kakav je očekivao, je li ga nova sredina posve prihvatila ili su ipak postojali tragovi sumnji u njegovu ratnu pasivnost, jesu li se obitelji s ove i s one strane međusobno sasvim zbližile, je li uistinu pronašao vlastiti identitet...?

Autorovo je pismo istovremeno logično i eruptivno, gustih registara i korištenoga mehanizma indeksacije. Stojevićev diskurs, upravo zbog bogatih intertekstualnih, transtekstualnih, citatnih i inih uglavnom polisemantičkih (pa i polisemiotičkih) naslaga, logično nalaže teorijski osviještenoga čitatelja kakvih je, usudim se pretpostaviti, danas na obzoru bitno manje no u vrijeme stasanja generacije kojoj pripada...

Zbirka „Akordature“, dopusti li mi se gradiranje, pripada najboljim pjesničkim ostvarenjima objavljenima posljednjih godina. Izbor pjesama učinjen je pomno i pregledno te u punoj mjeri otkriva pjesnika koji je snažnim poetskim izričajem, bogatom, višeznačnom i višeslojnom pjesničkom riječi, misaonim dosezima i snažnim refleksijama ostvario maksimalnu učinkovitost...

Povezivanje gornjih i donjih svjetova, tame i svjetla, života i smrti, dubine i visine, malenoga i velikoga, bliskoga i dalekoga čvrst je pleter kojim je Vrga sagradio svoj životinjski vrt. Semantički temeljito – od zavičajnoga do mitskoga, od konkretnoga do apstraktnoga. Izbor pjesme u prozi odličan je izbor uz povremeno iskliznuće u stih što je posve u skladu s prijelazima iz konkretnoga u apstraktno i obrnuto...

Pjesnik se izručuje zadaći koja ima križnu jakost, ona je uopće Riječ čista srca, bez zamatanja u nešto protivno. Stoga križ poprima i zamjenska imena, svjetlo i put, znamen i plamen te bedem. Po ovakvu razrješenju valja se suglasiti: fenomenu križa rečena zbirka pristupa sa svetopavlovskim htijenjem, za dlaku razlike ili na način kako, pri tehnološkim inovacijama, teži obraćenik za obećanim iskonom...