Rukopis neupitno spada među jača pjesnička ostvarenja hrvatskoga pjesništva u prethodnoj godini. No, ono što nipošto ne smijemo prešutjeti jest ukupan kvalitativni „regres“ u odnosu na prvijenac kojim je autor bio izazvao oduševljenje i u strožih ocjenitelja aktualne pjesničke prakse. Na trenutke čak ostaje dojam kako je isti blistav prvijenac autor pokušao napisati po drugi put. Ili mu barem dopisati nastavak...
admin
U prozi Pernjak je prepoznatljiv po realističnom načinu pisanja, jasnim izričajima te humorističnim i satiričnim tonovima koje prikladno uklapa u tekst. U poeziji se, pak, suvereno kreće rubovima stvarnosti. Pojedinac koji žudi za slobodom u ovim se stihovima ne nalazi na brisanome prostoru u kojemu je izložen tuđim pogledima. Naprotiv, sklanja se u pisani prostor...
Čovjek koji je satima stajao na rampi Auschwitza pokazujući prstom lijevo ili desno, odlučujući hirom o životu ili smrti stotina tisuća nesretnika, čovjek koji je bešćutno ubijao ljude nastojeći iz njihovih nesretnih izmučenih tijela izvući neki „medicinski“ zaključak, čovjek koji je bio gospodar života ljudi koji su bili spremni na sve ne bi li preživjeli, sveo se na običnu životinju tjeranu nagonom za preživljavanjem. Pravde, međutim, nema...
Mnogi danas bježe od književnosti kao vrag od tamjana; bježe zato što se boje samoće, boje se sebe i svoje praznine. Spektakl podržavaju svi režimi jer donosi velike novce i neutralizira vitalne instinkte njegovih konzumenata... Književnost je molitva.
Nikad ni o jednom našem zajedničkom prijatelju nije rekao riječ pokude, a nekmoli osude za neki čin, misao, ili napisanu riječ, ocjenu, prikaz. Volio je putovati Istrom, rado su ga zvali, a on se odazivao na pozive. Iz tih je putovanja nastala cijela zbirka soneta „MRAVI IZ NEZAKCIJA: istarski sonetni abecedarij“. Mješoviti zbor iz Pule „Rondo Histriae“ izveo je, pak, niz pjesama iz njegove zbirke „Sidro u čoviku“... Istra je proslavljena sonetima Jakše Fiamenga. Hvala mu za taj napor...
Knjiga Sanje Knežević „Tema TMB“, koja na znanstveno akribičan, ali ipak esejistički otvoren način objašnjava književni i slikarski opus Tomislava Marijana Bilosnića, daje vrlo vrijedan i iscrpan uvid u različite žanrove – od pjesništva (poezija u „užem smislu“, poema, haiku) do analiza Bilosnićevih zapaženih romana „Ispovijed isuvišna čovjeka“ i „Listopad“ te romana za djecu „Pustolovine morskog konjica“, kao i u važnija djela njegove povijesne publicistike. Osim toga, posebno je značajan dio u kojemu se donosi pregled svih inozemnih izdanja...
Ovdje nije riječ o šoku koji je, primjerice, doživio slavni Péter Esterházy doznavši da je njegov voljeni otac, izdanak drevne i ponosne plemićke obitelji, zapravo bio kukavni suradnik mađarskih tajnih službi – osjećaj koji donosi „Martin Tišljer“ suprotan je. Ovdje se radi o ocu koji u smrt odnosi svoje tajne, ali ne tajne o suradnji s režimom ili režimima, već tajne o strašnim iskušenjima i poniženjima koje je kao mali čovjek, slavonski „folksdojčer“, morao doživjeti i proživjeti u vihoru...
Knjiga je rezultat dugogodišnjega truda oko prikupljanja, istraživanja i vrednovanja dijelom teško dostupne građe o temi koja se odnosi na vremensko razdoblje europske prošlosti, čije pomno razmatranje upravo danas može doprinijeti većoj jasnoći i boljemu razumijevanju odnosa koji nadilaze granice državā... Savjesnim istraživanjem i nepristranim vrednovanjem velikoga broja periodičnih njemačkojezičnih publikacija, koje su sačuvane na raznim mjestima, djelo donosi bogatu i cjelovitu sliku o njima.
Godinama se govori/lo kako je Murakami kandidat za Nobelovu nagradu, ali je vjerojatno neće dobiti i to – zasluženo. Uspješan je i vješt pisac, popularan i rado čitan, ali kad pročitate nekoliko njegovih knjiga, shvatite da je stvorio dobitnu književnu kombinaciju, koja ipak ne zadovoljava najviše kriterije, prema kojima, barem tako priželjkujem, dodjeljuju najvažniju/„najvažniju“ književnu nagradu. Naime, u Murakamija je puno predvidljivosti, postoje stalni, „amblematski motivi“...
U klapskoj pismi se baš i ne mora spomenuti more a da ga ipak čuješ i osjetiš, ne mora biti na čakavici a da te baš ona ne preplavi svojom gustoćom, ne mora govoriti o ljudima a da ih ipak ne čuješ u širokoj lepezi sudbina, pojedinačnih i skupnih, ne mora zaploviti i zatrubiti a da je ne osjetiš kao brod, povijesnu navu u koju je ukrcana cijela jedna povijest...