Novi rukopis Božice Brkan, naslovljen „Nemoj mi to govoriti“, posvećen je pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom. Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma. Pjesnikinja je među rijetkim autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga mjesta...

U renesansnoj crkvi u Orvietu stoji slavna slika Luke Signorellija „Nečastivi nosi krinku Spasitelja“. Slika pred kojom se mora zamisliti svatko, bez obzira na to vjerovao ili ne u Spasitelja, pa i u Nečastivoga, mada je u ovoga drugoga, danas, i ne samo danas, teško ne povjerovati...

Bratulićeve marijanske hodnje bile su brojne i česte. Bratulić znanstvenik i vrsni poznavalac svekolike tradicije svetosti i svetoga u našemu narodu i Bratulić vjernik na njih je odlazio čista srca i čiste duše, otvoren krjepostima što ih navedena sveta mjesta nude onima koji na njima traže utjehu, pomoć i dobra za svoj i živote svojih najmilijih. Ti darovi koji su ga njegovim hodnjama nadahnuli, očistili njegovo srce i dušu otvorili novim radostima, najdublja su podloga ove njegove knjige...

Dosljednost u oblikovanju poetike, probrana poetska retorika, suptilno baratanje tradicionalnim tvorbenim načelima i neodustajanje od poezije kao života čine Božicu Jelušić jednom od najznačajnih pjesničkih osobnosti suvremenoga hrvatskog pjesništva...

Ovo djelo donosi uvid u najvrjedniji i najupečatljiviji dio stvaralaštva jednoga istaknutog autora, omogućujući užitak čitanja i, istodobno, pregled najboljega u Machieda, jednoga od značajnih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca...

Literariziran poziv na čitanje/slušanje prožet je najprije sviješću o vlastitom sučeljenju s drugošću kao životnom konstantom koja se pretvorila u specifičnu kob. Naime, hrvatski je janjičar od rane mladosti izložen preobrazbama koje pretpostavljaju asimilaciju u drugost, svjestan kako prošlost vezana uz etničko podrijetlo postupno blijedi i umalo nestaje ustupajući mjesto drukčijoj zbilji iz koje nema povratka, a koja ulazi u njega „kao voda u ibrik rukom silovito uronjen u rijeku“...

Novo pjesničko ukoričenje Roberta Bacalje vrijedan je trenutak aktualne domaće pjesničke produkcije, semantički mjestimično hermetično, ali sintaktički protočno ostvarenje koje nas obvezuje na recepcijske napore, posebice uzmemo li u obzir činjenicu da posrijedi nije pismo na tragu dominantnih tijekova suvremenoga hrvatskog pjesništva. Ovaj je tekst pozivnica čitateljima zainteresiranima za drukčiju poeziju. Da se ne lažemo: živimo u vremenu nepodnošljive lakoće zaboravljanja...

Riječ je o autorici čija se teorijska osviještenost odražava u samoj stvaralačkoj praksi, a što nesumnjivo predstavlja izazov. Posrijedi je vrijedan rukopis razvidne konceptualnosti te povremeno bravuroznih jezičnih rješenja...

Dok je u prethodnim knjigama Zorana Pilića bio očigledan neprestan stilsko-izražajni rast i razvoj, a svako novo oknjiženje bilo je dojmljivije od prethodnoga, nova zbirka kao da donosi stagnaciju. Priče se uglavnom ne odmiču od razine i ocjene „solidno“ (osim dviju, „Bubamare“ i „Lunaparka“), a primjetna je i stanovita pripovjedačeva stečena rutina kojom se vješto koristi...

Fotografirajući rodnu kuću i prebirući sjećanjima, netko zamjećuje nju i kći koja je prati. Taj je netko ljubazan, ali ima pištolj. I vjerojatno ne može shvatiti što rade majka i kći na sada tuđemu i neprijateljskom području. Povratak u Hrvatsku donosi im olakšanje i sigurnost. Kukujevci su ostali iza njih dok „pod nogom tuđina plače napuštena Zemlja“. Zemlja je to zbog koje Ljubica Kolarić-Dumić u najvećoj mjeri piše tužne priče i stihove. No, korijeni su jači od svega, unatoč posezanju...