Monopol nad istinom jest ono što autor želi dekonstruirati: u mnogim dijelovima knjige polemizira s kanoniziranim mitovima o „boljoj prošlosti“, slatkastim interpretacijama zadnjih desetljeća hrvatske i jugoslavenske povijesti, što sve čini dubinskom analizom književne, filmske i glazbene produkcije toga vremena, ili pak polemizira s interpretacijama koje, na način novovalne „sretne djece“, zamagljuju pravu sliku stvarnosti, koju je sam sebi osvijestio s izvorištem u Miłoszevu „Zasužnjenom umu“, koji ga je postidio...
admin
Neumivena slika društva, rekao je Tribuson u jednom davnom intervjuu, vjerojatno je zadaća svake dobre literature, ili bar dobrog i ozbiljnog romana. „Otac od bronce“ upravo je takav roman: u sudbinama njegovih likova zrcale se tanana pitanja ljudske intime i važna pitanja vremena; ne podilazi se i ne docira čitatelju, nego se propituje i traži kritička distanca; a u takvim knjigama zaključni račun uvijek pokaže da je čitatelj na dobitku...
Ova simbolična proza obiluje misaonošću i osjećajima u duhu čileanskih autora hrvatskih korijena te vrlo ozbiljno govori o pravim, trajnijim životnim vrijednostima među kojima se posebno ističe ljepota jednostavnoga življenja za koje čovjeku treba vrlo malo: obala, more, poneki brod na pučini, dragi ljudi oko njega, uspomene i stvaralaštvo...
Posve slobodnom interpretacijom u svijest je, čitajući najnovijega Šalata, moguće dozvati Gudelja, donekle čak i Dragojevića. Dakako, autohtonost autorova pisma time nije dovedena u pitanje kao ni ukupna ocjena kako je posrijedi vrlo dobro književno ostvarenje kojemu će se znatiželjniji čitatelji, siguran sam, vraćati...
Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo autoričine stavove o hrvatskoj zbilji. Ona smatra da je naše društvo površno, da je kultura u njemu na posljednjemu mjestu, da vlada opća bezosjećajnost, sebičnost i konzumerizam, da se brakovi sklapaju iz interesa, da je važniji vanjski sjaj i materijalno bogatstvo od duhovnih vrijednosti... Je li to daleko od istine?
Premda će „Lovostaj“ na recepcijskom planu jamačno ostati u sjeni zbirke koja je izmamila toliko hvalospjeva i književnih nagrada, i sâm ću si dopustiti odvažnost te zaključiti kako Monikino drugo ukoričenje gotovo uopće ne zaostaje za prvim, usprkos tomu što sam „Koordinatama“ čitateljski opčinjen. Važno je raščistiti stvari i jasno reći: „Lovostaj“ je drugačiji rukopis, lišen namjere nastavka ispisivanja prethodnoga naslova...
Prof. Čolak svoj je život posvetio arhivima: njegov profesionalan, historiografski interes bio je puno širi od istraživanja hrvatskih tragova u dokumentima što govore o pomorskoj prošlosti Jadrana. Poseban dio njegova opusa predstavljaju političko-emigrantski tekstovi...
Ovdašnjim nečitanjem ostvarenja Jovanovskog na gubitku teško da će biti on sâm – njemu, a to nije šala, uvijek ostaje Ukrajina, za naše poimanje stvarnosti mnogoljudna zemlja čija čitateljski raspoložena čeljad, čak i višegodišnjim ratnim strahotama usprkos, gaji istraživačku znatiželju što, s vremena na vrijeme, posljeduje dragocjenim otkrićima...
Dino Milinović izdvojena je i dragocjena pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti, kako temama koje obrađuje tako i stvaralačkim postupcima, ali u dosluhu sa suvremenim svjetskim književnim trendovima. Roman je za današnje hrvatske književne prilike iznimno složene strukture, povijesno i umjetnički utemeljen: skladna kombinacija povijesnih osoba i fikcionalnih likova, prepun citata, ali i zabavan za čitanje. Djelo obiluje intermedijalnim, intertekstualnim i kulturološkim referencama...
Dok je laureat primao jubilarnu 30. Povelju „Visoka žuta žita“, osjećalo se da to nije nagrada samo njemu, njegovu rodnom gradu kojemu toliko duguje hrvatska kultura, ili malim Drenovcima koji ustraju na visokoj razini pjesničkih susreta, već i hrvatskoj književnosti i kulturi u cjelini. Jer kultura, jer pjesništvo koje ima jednoga Luka Paljetka, gospara sa svim njegovim čudesnim svestranostima, takva književnost ne može biti mala književnost...