Rat između muslimana-Bošnjaka i Hrvata u srednjoj Bosni, u njegovu zavičaju, Uskoplju-Gornjem Vakufu, predstavlja opsesivnu temu ovoga pisca. Ona ga jednostavno progoni i on, sve da i želi, od te teme nikako ne može pobjeći. Ovaj je roman jednostavno neponovljiv, najbolje što hrvatsko-bosanskohercegovačka književnost ovoga trenutka ima...
admin
Naš poznati nemar, nebriga za svoje, zaborav i kratka pamet još uvijek su oblici kulturnoga i nacionalnoga legitimiranja, a isključivosti i ideološke podjele i diskvalifikacije način opravdanja ni sa čim zaslužene moći i privilegija. U takvim okolnostima ni Brajnovićeva sudbina nije mogla biti drukčija; za gospodare javnoga mnijenja on ni danas nije priznat niti može očekivati priznanje, premda je hrvatsku kulturu i njezinu književnost zadužio mnogo više od onih koji pravo tumačenja uzimaju kao svoje nasljedno pravo...
Pogled na ludilo nikada nije jednodimenzionalan. Ukoliko smo spremni priznati da nas tema ludila zastrašuje, tada bismo, zacijelo, mogli biti blizu toga da priznamo kako nas ona istovremeno i očarava. Duboka uznemirenost, koju čovjek može osjetiti pri vlastitome suočenju s ovom temom, zapravo je vrsta buđenja svijesti o tome koliko je krhka i lomljiva naša uhodana i prividno sigurna stvarnost...
Kada bi znao odgovor, Goran Bare ne bi bio Bare, obojen teškim bojama, rođen u blatu Vinkovaca kraj Bosuta, Asser Savusa, za Dragaša jedini hrvatski „gospodin rock'n'roll“...
Pisac koji je htio postati Andrić našega doba, a još se nije približio ni Aralici. Ma ni do koljena. Mogao bi tek, za vlastitu jezičnu vježbu, očistiti od povijesne prašine sve etnografske predmete koje Aralica spominje u svojoj morlačkoj trilogiji, pa neka nauči kako se ozbiljno pristupa pripovjedačkom poslu. Tako je to kad te stvore i zvijezdom učine nesretne okolnosti, a zemlju koja te objeručke primila pereš i dereš kao krpu s trešnjevačkog placa...
Ne daju se ti naši uporni salašari, „vezani uz zemlju“ i svoj kraj, okuse i mirise kojih je prepuna ova knjiga: i vina i divenica, i paprikaša, pekmeza i valjušaka, pa nekako zaključujemo da je i ova sjajna zbirka u kojoj je sažeta ne samo životna i umjetnička filozofija Tomislava Žigmanova i zajednice koju predstavlja, zbirka nade...
...Sve to Maroević, dakako, zna, ali to nije vidljivo iz njegove antologičarske prakse, i to je opasno. Da, opasno je zato što bi njegova antologičarska praksa mogla kao model, i to, smatram, sasvim pogrešan, biti putokaz ne samo suvremenim, nego i budućim generacijama. A dijalektalna književnost to ne zaslužuje. Iako se to već davno trebalo dogoditi, vrijeme je da ju prestanemo tretirati kao neželjeno dijete. Time joj ne želim izboriti povlašten status..., nego samo ravnopravan!
U osobnim susretima Božidar je bio povučen, skroman, posvećen obitelji i književnosti. Njegova ustrajna kritičarska aktivnost osjetno će nedostajati hrvatskoj književnosti...
Uspomena na Pulu ponovno budi onaj osjećaj iznenađenja kad se u životu jedne države, kojoj je poredak tromost a boja ružnoća, pronađe sunčano mjesto. Jasnoj i dobroj stvari nije potrebno mnogo riječi, posve jednostavno: estetička protuvrijednost jednoga dana u Puli za godinu dana u Beču. Bez brige, neće to dugo potrajati. To je samo jedan dan u godini, onda brod polazi i pitam se kada ću naći završnu poantu...
„Ljudski zadah“ posljednje je veće Szépovo djelo. Napisano netom nakon nemilih događaja koje je opisao, 1945., nije izazvalo veću buru u mađarskoj javnosti. Mađarska zbilja tada već ponovno postaje sve crnjom; nad nju se nadvio tmast oblak nove totalitarne stvarnosti, one komunističke, koja će progutati ostatke građanskoga društva kojemu je Szép nedvojbeno pripadao. Šteta što nije doživio 1956., svijet bi zacijelo dobio jedno od najpotresnijih i najupečatljivijih svjedočanstava mađarskoga ustanka...