Krećući se u širokom rasponu od filozofije i znanosti do vlastitih snova i tjeskoba, od službenih epidemioloških podataka do tabloida i društvenih mreža, od medicine i biokemije do politike i humanistike, Leo Rafolt knjigom „Virus in fabula“ upustio se u nezahvalnu, ali i pronicljivu višeperspektivnu raščlambu ne samo složene, nego i tekuće globalne krizne situacije, kojoj se pritom ne nazire kraj, barem ne onaj konačni...
admin
„Vrijeme prije jezika“ jedan od najboljih novih domaćih pjesničkih naslova, koji ne treba uspoređivati s autoričinim čudesnim prvijencem. Time ne bismo bili korektni prema novijim stvaralačkim nastojanjima koja su itekako vrijedna. Bit će iznimno zanimljivo pratiti daljnje stvaralaštvo ove pjesnikinje. Pred njom su, s obzirom na standard koji je sama postavila, ozbiljni izazovi...
Autorica koja je pred sobom imala moćnu životnu dramu (tragom uglavnom ženskih članova svoje obitelji) uspjela je najimpresivnije slojeve te tragične priče prožeti osobnošću pripovjednog subjekta u raznim spoznajno-razvojnim etapama. Riječ je o jakom ženskom liku nadljudske izdržljivosti, koji životne teškoće prevladava snažeći sposobnost identitetske samosvijesti, razvijajući spoznajne, osjećajne i dojmovne potencijale vlastitoga sebstva. Upravo je to najmoćnija strana ovoga narativa, jer bez patetike rasprostire široku ljestvicu osobnoga viđenja povijesnih trauma pa i zabluda...
Novi rukopis Eveline Rudan nedvojbeno dokazuje da su različiti kriteriji vrednovanja poezije pisane standardom u odnosu na poeziju pisanu dijalektom počesto pitanjem stereotipa s kojim urednička, ali i književnokritička (pa i književnoteorijska) praksa imaju problem. „Konkurentska nelojalnost“ ili fasciniranost dijalektom po sebi može biti tek rezultatom površnoga čitanja. Ova je knjiga jedno od najboljih domaćih pjesničkih naslova u 2020. godini te bi njezino izostavljanje s popisa „obvezne literature“, govorimo li o nepatvorenim ljubiteljima recentnoga pjesničkog stvaralaštva, predstavljalo ozbiljan propust...
Izgrađena pjesnička knjiga uz bok prethodnoj gradi topao, emotivan obiteljski ciklus na zavidnoj sadržajnoj, stilskoj, poetičkoj i estetskoj razini. U višezvučnim dionicama stihova ponekad prizove slike i emotivne pasaže iz Pupačićevih obiteljskih pjesama. S poetske ogrlice padaju obojene terakotne perle i ne razbijaju se od izražajne nutrine...
Zbirka je pismo vrijedno posvećenoga čitanja i nerijetko estetski iznimnih trenutaka, kao i postojanoga, rekao bih nikada potrebnijega, angažmana inače svojstvenoga primarno stvarnosnoj poeziji (ukoliko je čitateljska koncentracija na pjesništvu postmodernizma). Dakako, bilo bi nepošteno prešutjeti povremene oscilacije, ali i kvalitativno odskakanje prvih dviju cjelina u odnosu na ostatak rukopisa; onih, naime, iskustvenih refleksa za koje čvrsto vjerujem da su rezultatom autoričina neposrednoga životnog iskustva. Možda bi smjer zadan tim dvjema cjelinama trebao postati putokazom njezinim budućim stvaralačkim naporima...
Srednja Europa nije izmaštan koncept, no san o Srednjoj Europi samo je ironična tlapnja. Ipak, djelo je lišeno patosa, prepuno bespoštednih zadjevica i autokomentara, a gotovo kao književni spomenik izgubljenome svijetu ostat će trajno zapisano u povijesti srednjoeuropske kulture kao nemjerljiv doprinos povijesti njenoga rasapa...
...na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Dan i povod koji kritički obvezuju sve demokrate!
Roman donosi blagodat sjećanja na trenutke hrvatske povijesti koji su gotovo zaboravljeni. Naime, hrvatska je povijest u onim vremenima imala i hrabre mlade ljude koji su se uz cijenu vlastita života u stranoj zemlji odvažili pobuniti protiv nacističkog režima i braniti slobodu. Ova knjiga koju je napisala Francuskinja nije samo prekinula šutnju o jednome povijesnom događaju nego je i pokazala put kako se suočavati s prošlošću i oslobađati od tereta koji uznemiravaju našu stvarnost i naše vrijeme...
Rukopis Gordane Benić čitao sam upravo posegnuvši za bijelim šumom, a rezultati su na planu novopečena čitateljskoga iskustva bili očaravajući. Ravnozemljaštvo, na početku treće dekade informacijski hipervitalnoga stoljeća, teško je tumačiti drugačije no kao primitivizam projektiran u uskointeresnim krugovima čije je desemantizirajuće ludilo eskaliralo kao i, primjerice, kvantitativni zamah loše poezije. Zanemario sam jezičnu konvenciju te se počastio pročišćenom sintaksom bijeloga šuma koja me je, barem na časak, učinila sretnijom osobom...