Mnogi danas bježe od književnosti kao vrag od tamjana; bježe zato što se boje samoće, boje se sebe i svoje praznine. Spektakl podržavaju svi režimi jer donosi velike novce i neutralizira vitalne instinkte njegovih konzumenata...
Boris Domagoj Biletić
U povodu „Tinove“ nagrade 2013.: Riječ je ovdje konkretno o konciznu poetskome „projektu“ nastalu kao u jednome dahu s jasnom níti provodnicom u ljubavi i pripadanju, sveprožimanju u Jednome i jedinstvenu Apsolutu, ma kako ga imenovali, no najbliže autoričinu filozofijsko-etičkome polazištu bilo bi imenovati ga upravo Ljubavlju (sada pisano velikim početnim slovom). U Krmpotićeve je na djelu doista svetkovina hrvatskoga jezika, idiolekta tj. osobnoga poetskoga jezičnog znaka koji oblikuje i podupire označeno koje je ujedno svojevrstan panteistički naboj...
„Urjenje v življenju“, Koper – Ljubljana, 2013.: Fabrio – čovjek, pisac i intelektualac – ne podilazi. Nedjeljko Fabrio – nadilazi. Dakle, problem i užitak recepcije na čitatelju je. Ako se u slovenskome jezičnom i kulturnom prostoru Fabrijeva književnost ukotvi, dakle pusti li korijene poput „udomaćene susjedove“ literature, priželjkujem u sljedećemu koraku, uz slovenske prijevode ostalih piščevih romana, obvezno izbor iz dramskoga (najčešće vrlo aluzivnog i mudro, a u/za svoje vrijeme i hrabro napisanog) i novelističkoga opusa Nedjeljka Fabrija...
S malim zakašnjenjem pročitao sam razgovor s piscem Zoranom Ferićem, odnedavno predsjednikom Hrvatskoga društva pisaca, pod naslovom „Moramo usustaviti kriterije“ u „Vijencu“ Matice hrvatske. Ne ulazeći u sadržaj i razloge nekih, u najmanju ruku čudnih pa i donekle isključivih, njegovih izjava i prilično paušalnih stavova u tom intervjuu (primjerice onih o Društvu hrvatskih književnika i njegovim članovima, no nisam odvjetnik društva čijim sam članom pa se time ne bih bavio), što me od njega začudilo, ipak bih primijetio sljedeće...
Već nakon prve objavljene zbirke zapažena je u čitateljskim i kritičarskim krugovima. Premda zatajna, živeći izvan takozvane metropole, daleko od medija i pjesničkih grupacija, isključena iz pomodnih trendova i bilo koje zadane, poželjne estetike, a kritički vrlo skromno praćena i vrednovana, Nadu Grubišić današnji upućeniji poznavatelji, poklonici i ljubitelji stiha drže jednom od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja.
Bogat je ovdje svijet referenca i asocijacija na: književnost, glazbu, film, zemljopisne prostore fikcijskoga i stvarnoga putopisanja, doslovna kretanja kroz vrijeme i prostor ili pak „samo“ stranicama svoje i tuđe literature; tu su konotacije na međunarodnu i, još više, tadašnju domaću političku praksu, nevesela iskustva pojedinca i (njegova) naroda, obiteljsku prošlost, na povijest „isuvišne“ (je li suvišno ipak već dovoljno isuvišno?!) jedinke i jednako takva kolektiva izložena vjetrometini Velike povijesti, njenim nekarakternim protagonistima, tvorcima i provoditeljima...
Riječ je o potkrijepljenu, polemičnu, utemeljenome, uvjerljivu novome čitanju poezije Tončija Petrasova Marovića, ujedno i „ključu za“ ili čitanju „u ključu“, koje računa s novim pristupima novih naraštaja „redovnikā pjesništva“ – kakvim u određenoj mjeri i dimenziji držim i poslanje T. P. Marovića. Pjesnika ovaj izbor, valja se nadati, i praktično vraća središnjoj vrijednosnoj matici hrvatske poezije, otvarajući vrata budućim interpretatorima i interpretacijama.
Nakon Mihalićeve poezije, tj. usvajanjem njegovih pjevnih rečenica-stihova, govor nam je donekle obogaćen. A to spada u najviše zadaće što ih pjesništvo u nekom jeziku može obaviti... Ne postoji u suvremenome hrvatskom pjesništvu opus koji bi tijekom tolikih desetljeća zadržao svoju od početka izgrađenu vlastitu koherenciju. A ona je razvidna na svim razinama diskurza, od stiha do čitavih zbirki, čitava opusa.