Priča je prožeta urbanom hektikom koje je zoran pokazatelj užurbano ozračje novinarske rutine u potrazi za senzacionalističkim događajima; ta se neuroza preslikava na intimni plan kao razarajući čimbenik isprva skladne obiteljske zajednice... Okrutni senzacionalizam ukorijenjen u profitu sustavno je pod kritičkim povećalom sredovječne novinarke...

Ovaj narativ je stilski zaigrana postmodernistička romansa u rasponu od stilizirane naive, humornih i grotesknih epizoda do citatnih intelektualnih igrarija... Ukratko: tužna romansa o neprovedivim ljubavnim potragama koje služe tek rušenju velikih ciljeva.

Čitajući knjigu naslovljenu „Eksperiment Irene Tot“, roman u kojemu se dubi po ženskoj nutrini i ispisuju psihogrami neke trajno nestabilne ženske svijesti – učinilo mi se kao da sam je već jednom pročitala... Prvijenac Korane Serdarević, začudno eksplicitnoga naslova, doista nije mogao čitatelju transparentnije podastrijeti priču (dakako, u prvome licu jednine) o ženi koja očajnički iskušava granice egzistencijalne izdržljivosti u tjeskobnoj pobuni/potrazi za slobodom postojanja. Ta je déjà vu ideja razrađena u ovoj prozi na sljedeći način...

Priča o šoferima s terena uokvirena je sofisticiranim uvodnim, odnosno završnim, autorskim razmišljanjima o univerzalnoj krivnji zbog nepodnošljive lakoće gubitka ljudskosti i teškoća pri suočenju s istinom. Pritom autor, otkrivajući i svoju nazočnost u djelu, napominje kako je književna istina neopipljiva, jer se razlikuje od stvarnosti, jer je i ona svojevrsna varka koja teži biti istinitijom od stvarnosti..., ali varka koja ide u korist prevarenoga.

Pristupajući odabranim tekstovima, Lovrenčićeva pretežno slijedi jednostavnu shemu: nakon osnovnih biografskih podataka i informacija o cjelokupnom opusu odabranih autora, naznačuje bitnije tematske i motivske smjernice tekstova, reproducira nacrt fabularnih tijekova, odnosno autorovih poetičkih opredjeljenja, bez znatnijega interpretativnog prodiranja u strukturne ili semantičke slojeve tekstova. Zajednički je nazivnik većine autoričinih sastavaka: impresionistički pogled na tekst, terminološka neopterećenost složenijim teorijskim postavkama, dobronamjerna poticajnost, napose mlađim autorima...

Vrijednost ove teorijske studije monografskoga tipa nije samo u spisateljskoj razboritosti i preglednosti pri elaboriranju i iznošenju građe, u izvrsnoj upućenosti u književnoteorijske modele istraživanja, nego i u disciplini kojom Tin Lemac nalazi ravnotežu između tekstualnih i izvanknjiževnih datosti, u dubini i širini hermeneutičkih uvida u okvirima kojih uvijek istodobno ima na umu pojedinačnost i pjesničku cjelinu, uigran odnos konceptualnih zasada i poetičkih znakova; jer cilj mu je upozoriti na kohezivnost i cjelovitost Pupačićeva opusa...   

Slađana Bukovac u ovom se narativu postavila kao izrazito angažirana autorica nadmoćnoga pripovjedačkog ega. Čini se da se najbolje osjećala u ulozi autoritativna naratora koji britko esejistički i poetiziranim diskursom lucidno komentira pa i tumači situacije, postupke i značajeve; posljedica je takva samouvjerenoga „gospodarenja“ tekstom svojevrsno kočenje priče (npr. višestruke i intrigantne kriminalističke zagonetke ostaju na rubovima događanja), jer priča nema slobodu prirodnoga razvoja, dijalozi, nerijetko prepričani autoričinim riječima, gube autentičnost...

U času kad nam se učinilo da je Prtenjača, ponešto neoprezno, stupio na stazu preoptimistički intonirane i zato opasne sintagme „dobro je, lijepo je“, sintagme kojom bi pokušao zataškati svoju priču o ljudskim zabludama i potisnutim tugama, dakle u blaženom času iščekivanja prvih plodova obnove – pred čitateljem se ukazuje završna upozoravajuća rečenica ove proze s oksimoronskim predznacima, koja glasi: „Ali sad, začuo sam kako je nešto izdahnulo“.

Sva četiri prvoosobna pripovjedača zatočenici su svojih prostornih kobi s kojma se nose kako znaju. Isprepleteni naracijski tijekovi preslika su kaosa zbog podvojenih osobnih i kolektivnih percepcija zbilje te u rastočenim i sablasno netransparentnim scenskim postavima; u njih stoga prodiru elementi tzv. magijskog realizma. Ljudsko je okruženje nerijetko tajnovito pa i sablasno, s maglama koje izjednačuju krajolike, stvari, pojave, ljude.

Potaknuti naslovom ove proze, pitamo se isprva radi li se ovdje o sadržajima koji proizlaze iz lirskog imaginarija pohranjena u „sjećanju“ neke personificirane šume pune fobičnih simbola ili je pak naglasak na onomu tko pripovijeda o sebi i pritom oživljuje vlastite djetinje strahove izazvane nespoznatljivim prostranstvima iz kojih je poniknuo? Riječ je možda o istodobnom, narativno vrlo vještom združivanju obiju nepoznanica...