Autorica koja je pred sobom imala moćnu životnu dramu (tragom uglavnom ženskih članova svoje obitelji) uspjela je najimpresivnije slojeve te tragične priče prožeti osobnošću pripovjednog subjekta u raznim spoznajno-razvojnim etapama. Riječ je o jakom ženskom liku nadljudske izdržljivosti, koji životne teškoće prevladava snažeći sposobnost identitetske samosvijesti, razvijajući spoznajne, osjećajne i dojmovne potencijale vlastitoga sebstva. Upravo je to najmoćnija strana ovoga narativa, jer bez patetike rasprostire široku ljestvicu osobnoga viđenja povijesnih trauma pa i zabluda...

Ne postoji učinkovitiji ni bolji način nacionalnog povezivanja i komparacija od književno-prevoditeljskih kontakata, odnosa i veza koji su temelj ove specifične antologije; uz pomoć raznovrsnih dobnih, tematskih, stilskih i estetskih kriterija njome se pridonijelo zbližavanju toliko udaljenih, a opet bliskih zemalja – podignut je trajan most namijenjen razmjenama književnih iskustava i kultura pa i nadilaženju prostornih granica...

Pripovjedaču „pomažu“ stereotipi o zločinačkim akcijama pojedinaca u obrambenoj vojsci, čime se naoko potkrjepljuju junakovi pacifistički stavovi. Prtenjačin junak, nasuprot površnom malograđanskom domoljublju svoga oca – nudi paradigmu pomodnoga kozmopolitskog apatridstva te, poistovjetivši se s otočnim kameleonom, sliježe ramenima i udaljava se u nepoznato, ostavljajući čitatelja pred nizom nedoumica i moralnih aporema ugniježđenih u tkivo lirskoga veza ovoga narativa...

Dok većina suvremenih autora, koji posežu za bajkovitim diskursom, svjesno polemizira s poetičkim odrednicama toga žanra te pribjegava npr. ludičkoj, apsurdnoj, grotesknoj, humornoj i sličnoj kontekstualizaciji bajkovita svijeta, Kristina Gavran zadržava se na složenoj filozofičnosti simbolike i nudi ideju o utopiji zaštićenoga svijeta umjetnosti. Zato ova priča puna simbolike završava pomalo naivnom „porukom“...

Literariziran poziv na čitanje/slušanje prožet je najprije sviješću o vlastitom sučeljenju s drugošću kao životnom konstantom koja se pretvorila u specifičnu kob. Naime, hrvatski je janjičar od rane mladosti izložen preobrazbama koje pretpostavljaju asimilaciju u drugost, svjestan kako prošlost vezana uz etničko podrijetlo postupno blijedi i umalo nestaje ustupajući mjesto drukčijoj zbilji iz koje nema povratka, a koja ulazi u njega „kao voda u ibrik rukom silovito uronjen u rijeku“...

Priča je prožeta urbanom hektikom koje je zoran pokazatelj užurbano ozračje novinarske rutine u potrazi za senzacionalističkim događajima; ta se neuroza preslikava na intimni plan kao razarajući čimbenik isprva skladne obiteljske zajednice... Okrutni senzacionalizam ukorijenjen u profitu sustavno je pod kritičkim povećalom sredovječne novinarke...

Ovaj narativ je stilski zaigrana postmodernistička romansa u rasponu od stilizirane naive, humornih i grotesknih epizoda do citatnih intelektualnih igrarija... Ukratko: tužna romansa o neprovedivim ljubavnim potragama koje služe tek rušenju velikih ciljeva.

Čitajući knjigu naslovljenu „Eksperiment Irene Tot“, roman u kojemu se dubi po ženskoj nutrini i ispisuju psihogrami neke trajno nestabilne ženske svijesti – učinilo mi se kao da sam je već jednom pročitala... Prvijenac Korane Serdarević, začudno eksplicitnoga naslova, doista nije mogao čitatelju transparentnije podastrijeti priču (dakako, u prvome licu jednine) o ženi koja očajnički iskušava granice egzistencijalne izdržljivosti u tjeskobnoj pobuni/potrazi za slobodom postojanja. Ta je déjà vu ideja razrađena u ovoj prozi na sljedeći način...

Priča o šoferima s terena uokvirena je sofisticiranim uvodnim, odnosno završnim, autorskim razmišljanjima o univerzalnoj krivnji zbog nepodnošljive lakoće gubitka ljudskosti i teškoća pri suočenju s istinom. Pritom autor, otkrivajući i svoju nazočnost u djelu, napominje kako je književna istina neopipljiva, jer se razlikuje od stvarnosti, jer je i ona svojevrsna varka koja teži biti istinitijom od stvarnosti..., ali varka koja ide u korist prevarenoga.