Pripovjedaču „pomažu“ stereotipi o zločinačkim akcijama pojedinaca u obrambenoj vojsci, čime se naoko potkrjepljuju junakovi pacifistički stavovi. Prtenjačin junak, nasuprot površnom malograđanskom domoljublju svoga oca – nudi paradigmu pomodnoga kozmopolitskog apatridstva te, poistovjetivši se s otočnim kameleonom, sliježe ramenima i udaljava se u nepoznato, ostavljajući čitatelja pred nizom nedoumica i moralnih aporema ugniježđenih u tkivo lirskoga veza ovoga narativa...

U času kad nam se učinilo da je Prtenjača, ponešto neoprezno, stupio na stazu preoptimistički intonirane i zato opasne sintagme „dobro je, lijepo je“, sintagme kojom bi pokušao zataškati svoju priču o ljudskim zabludama i potisnutim tugama, dakle u blaženom času iščekivanja prvih plodova obnove – pred čitateljem se ukazuje završna upozoravajuća rečenica ove proze s oksimoronskim predznacima, koja glasi: „Ali sad, začuo sam kako je nešto izdahnulo“.