Roman „Proslava“, osim što je dvojbeno pitanje žanra (poglavlja/priče povezane slabom instancom lika, prostora pogotovo!) nije Karakaševo najuspjelije djelo, bez obzira na hvalospjeve većine kritičara. Manjak bilokakve faktografije (povijesne, toponimske) čini eliptičnost narativa (po čemu je autor inače poznat i cijenjen) u ovome djelu njegovom slabom stranom..., izlet u opširno lirsko opisivanje prostora i stanja (dosadom na tragu lošega realizma, izvedbeno dosta slab) nije uspio, a cjelina djela ostavlja dojam nedovršenosti, nekoga neuspjelog eksperimenta i zbunjenosti...
Livija Reškovac
Kada govorimo o općim mjestima, primijetit ćemo kako su ona zapravo ispražnjena od značenja jer su vremenom postala floskule, mehaničke banalnosti. Velik pjesnik (i mislilac) uzima ta prazna mjesta pokušavajući im promišljanjem istražiti i ponovno upisati smisao, popuniti značenjske rupe na osobnoj i univerzalnoj razini...
Četverostruka formalna struktura zbirke ide od općega prema pojedinačnomu, ujedno ih u sebi sadržavajući gibanjem posebne poetske dijalektike. Milko Valent autor je koji svojim djelima održava svježinu rose domaće recentne literature, majstorski vješt u popisivanju svijeta i držanju lirske ljestvice „tamo negdje“, među olimpskim bićima...
Knjiga ima magičnu neodoljivost narativa koji odovodi u nepoznat i privlačan svijet realnosti i mašte, ali i svijet daleke povijesti, koji će se svjetovi rijetko, a možda i nikada, sresti. Moguć i nemoguć svijet stvarnosti i narativa titraju na granici ispričani osebujnim govorom čovjeka toliko autentičnog da ga je teško ne zavoljeti i ostati nezaveden njegovom pripovijesti...
Osim neobičnoga kulturnopovijesnog prikaza europskih metropola, što se razabire u podnaslovima cjeline posve sastavljene prema subjektivnome ključu, iz znanstvenoga motrišta Žmegačevi kulturni obzori naglašavaju činjeničnu uvjetovanost požimanja povijesti i kulture, istovremeno pokazujući širok raspon erudicijskoga znanja u tekstu isprepletnom raznim, poznatim i nepoznatim, ali zanimljivim i uzbudljivim podatcima...
Napisana gotovo „u maniri“ američkih kratkih priča, ova proza donosi i društvenu i intimnu problematiku, no ovdje nazočnu tek u nagovještajima, implicite i s pomoću simbola vladajućih paradigma, a opet je toliko očita i istinita, poput kamenčića koji žulja negdje duboko u cipeli... Nepreuzetnim pisanjem i jednostavnim jezikom, Bužarovska zadire duboko u suvremeni socijalno-psihološki (balkanski) kontekst te, ne težeći tzv. „visokoj“ književnosti, upravo stoga istu možda i doseže. Kao glas nove, surove ali i nježne, ženske poetike.
Zbirka je napisana naizgled vrlo jednostavno, njezina „kuća bitka“ stvorena je uobičajenim jezikom, malim i ograničenim fondom vrlo općenitih, svakodnevnih riječi. Pjesme su kratke, gotovo „malešne“, ton smiren i melankoličan, skoro pa meditativan. Ona je kao površina rijeke u vruće ljetno podne bez daška vjetra, statična, bez titraja na površini. No uronite li u nju, ispod površine iznenadit će vas potpuno nov poetički mikrokozmos, neistražena zemlja...
Priče su solidno napisane, rečenice teku glatko i bez zastoja, teme zanimljive i na tragu Bukowskoga (konotacije: pozicija društvenog autsajdera, prezime glavnoga lika, nizanje mizernih poslova, ljutnja na sustav i ljutnja općenito; vulgarnost, stav prema ženama, mizantropija...). Prvi i posljednji dio zbirke najuspjeliji su, srednji tematikom i stilom pisanja nakon nekoliko priča postaje zamoran, pa se ne mogu oteti dojmu kako bi knjiga bolje funkcionirala da pojedine priče iz srednjega dijela nisu uvrštene.
Ovaj dnevnik, koji to (baš) i nije, izlazi iz okvira onoga što teorijski „razumijevamo“ pod tim oblikom, posve svojstveno njegovu autoru. Mandić o privatnim stvarima piše finom i suptilnom emotivnošću, bez imalo patetike i/li jeftine sentimentalnosti, dok ozbiljnim temama prilazi hladno, objektivno. Spomenimo još finu ironiju, suptilan humor, inteligentnu igru riječima te, na mjestima, širok i dubok misaoni uvid u temu/teme...
Autorica kao da „ulazi“ u svaki roman posebno i piše „iz“ njega, pri tomu točno raščlanjujući mjesta narativnoga i žanrovskoga određenja, pokušavajući, iz pozicije čitateljice elokventne erudicije, odgonetnuti bitna semantička polja u moru značenja koja suvremeni romani pružaju.