Napisana gotovo „u maniri“ američkih kratkih priča, ova proza donosi i društvenu i intimnu problematiku, no ovdje nazočnu tek u nagovještajima, implicite i s pomoću simbola vladajućih paradigma, a opet je toliko očita i istinita, poput kamenčića koji žulja negdje duboko u cipeli... Nepreuzetnim pisanjem i jednostavnim jezikom, Bužarovska zadire duboko u suvremeni socijalno-psihološki (balkanski) kontekst te, ne težeći tzv. „visokoj“ književnosti, upravo stoga istu možda i doseže. Kao glas nove, surove ali i nježne, ženske poetike.

Zbirka je napisana naizgled vrlo jednostavno, njezina „kuća bitka“ stvorena je uobičajenim jezikom, malim i ograničenim fondom vrlo općenitih, svakodnevnih riječi. Pjesme su kratke, gotovo „malešne“, ton smiren i melankoličan, skoro pa meditativan. Ona je kao površina rijeke u vruće ljetno podne bez daška vjetra, statična, bez titraja na površini. No uronite li u nju, ispod površine iznenadit će vas potpuno nov poetički mikrokozmos, neistražena zemlja...

Priče su solidno napisane, rečenice teku glatko i bez zastoja, teme zanimljive i na tragu Bukowskoga (konotacije: pozicija društvenog autsajdera, prezime glavnoga lika, nizanje mizernih poslova, ljutnja na sustav i ljutnja općenito; vulgarnost, stav prema ženama, mizantropija...). Prvi i posljednji dio zbirke najuspjeliji su, srednji tematikom i stilom pisanja nakon nekoliko priča postaje zamoran, pa se ne mogu oteti dojmu kako bi knjiga bolje funkcionirala da pojedine priče iz srednjega dijela nisu uvrštene.

Ovaj dnevnik, koji to (baš) i nije, izlazi iz okvira onoga što teorijski „razumijevamo“ pod tim oblikom, posve svojstveno njegovu autoru. Mandić o privatnim stvarima piše finom i suptilnom emotivnošću, bez imalo patetike i/li jeftine sentimentalnosti, dok ozbiljnim temama prilazi hladno, objektivno. Spomenimo još finu ironiju, suptilan humor, inteligentnu igru riječima te, na mjestima, širok i dubok misaoni uvid u temu/teme...

Autorica kao da „ulazi“ u svaki roman posebno i piše „iz“ njega, pri tomu točno raščlanjujući mjesta narativnoga i žanrovskoga određenja, pokušavajući, iz pozicije čitateljice elokventne erudicije, odgonetnuti bitna semantička polja u moru značenja koja suvremeni romani pružaju.

Napisao je Delimir Rešicki knjigu jednostavnu i duboku, majstorskim stilom, stilistički (postmoderno) minimalističku, ali zato pjesnički iznimno bogatu. Pjesme su duboke i višeznačenjske, proročanske i mudre, prepune referencija na religiju (anđeo smrti, kadiš, molitve...), filozofiju (Heidegger, Heraklit, Nietzsche, Benjamin...), rock-kulturu (Bowie, Sinead O’Connor, Cohen...), književnost (Blake, Esterházy, Maruna...), slikarstvo (Brueghel, Kipke, Knifer...), mitologiju i film, pa s posvetama i autorovim fotografijama pružaju cjelovit i jedinstven umjetnički doživljaj.