Ovaj dnevnik, koji to (baš) i nije, izlazi iz okvira onoga što teorijski „razumijevamo“ pod tim oblikom, posve svojstveno njegovu autoru. Mandić o privatnim stvarima piše finom i suptilnom emotivnošću, bez imalo patetike i/li jeftine sentimentalnosti, dok ozbiljnim temama prilazi hladno, objektivno. Spomenimo još finu ironiju, suptilan humor, inteligentnu igru riječima te, na mjestima, širok i dubok misaoni uvid u temu/teme...