Monopol nad istinom jest ono što autor želi dekonstruirati: u mnogim dijelovima knjige polemizira s kanoniziranim mitovima o „boljoj prošlosti“, slatkastim interpretacijama zadnjih desetljeća hrvatske i jugoslavenske povijesti, što sve čini dubinskom analizom književne, filmske i glazbene produkcije toga vremena, ili pak polemizira s interpretacijama koje, na način novovalne „sretne djece“, zamagljuju pravu sliku stvarnosti, koju je sam sebi osvijestio s izvorištem u Miłoszevu „Zasužnjenom umu“, koji ga je postidio...
Željka Lovrenčić
Ova simbolična proza obiluje misaonošću i osjećajima u duhu čileanskih autora hrvatskih korijena te vrlo ozbiljno govori o pravim, trajnijim životnim vrijednostima među kojima se posebno ističe ljepota jednostavnoga življenja za koje čovjeku treba vrlo malo: obala, more, poneki brod na pučini, dragi ljudi oko njega, uspomene i stvaralaštvo...
Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo autoričine stavove o hrvatskoj zbilji. Ona smatra da je naše društvo površno, da je kultura u njemu na posljednjemu mjestu, da vlada opća bezosjećajnost, sebičnost i konzumerizam, da se brakovi sklapaju iz interesa, da je važniji vanjski sjaj i materijalno bogatstvo od duhovnih vrijednosti... Je li to daleko od istine?
Novi rukopis Božice Brkan, naslovljen „Nemoj mi to govoriti“, posvećen je pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom. Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma. Pjesnikinja je među rijetkim autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga mjesta...
Ovo djelo donosi uvid u najvrjedniji i najupečatljiviji dio stvaralaštva jednoga istaknutog autora, omogućujući užitak čitanja i, istodobno, pregled najboljega u Machieda, jednoga od značajnih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca...
Fotografirajući rodnu kuću i prebirući sjećanjima, netko zamjećuje nju i kći koja je prati. Taj je netko ljubazan, ali ima pištolj. I vjerojatno ne može shvatiti što rade majka i kći na sada tuđemu i neprijateljskom području. Povratak u Hrvatsku donosi im olakšanje i sigurnost. Kukujevci su ostali iza njih dok „pod nogom tuđina plače napuštena Zemlja“. Zemlja je to zbog koje Ljubica Kolarić-Dumić u najvećoj mjeri piše tužne priče i stihove. No, korijeni su jači od svega, unatoč posezanju...
Knjiga ima magičnu neodoljivost narativa koji odovodi u nepoznat i privlačan svijet realnosti i mašte, ali i svijet daleke povijesti, koji će se svjetovi rijetko, a možda i nikada, sresti. Moguć i nemoguć svijet stvarnosti i narativa titraju na granici ispričani osebujnim govorom čovjeka toliko autentičnog da ga je teško ne zavoljeti i ostati nezaveden njegovom pripovijesti...
Ova poezija nije lagana ni lepršava, ne govori o trivijalnim stvarima koje nas prate u svakodnevici, za pjesnikinju je poezija (još uvijek) nešto uzvišeno... Zbirka je uspješan spoj prošlosti i sadašnjosti, emocija i racionalnosti, svijeta koji nas okružuje i onoga „onostran“. Preporučujem je svima koji žele ozbiljnije promisliti o svrsi postojanja, o prolaznosti i vječnosti, o mjestu pojedinca u suvremenu društvu...
„Zidoder“, između ostaloga, tematizira pitanje iseljavanja iz Hrvatske i realistično opisuje našu stvarnost. U sedamnaest vrlo životnih pripovijesti, pisanih čitko i pristupačno te jednostavnim jezikom, što je inače svojstveno autorici, susrećemo se s tematikom vezanom uz domaću sredinu i naše ljude, ali i sa svijetom fantastike...
U prozi Pernjak je prepoznatljiv po realističnom načinu pisanja, jasnim izričajima te humorističnim i satiričnim tonovima koje prikladno uklapa u tekst. U poeziji se, pak, suvereno kreće rubovima stvarnosti. Pojedinac koji žudi za slobodom u ovim se stihovima ne nalazi na brisanome prostoru u kojemu je izložen tuđim pogledima. Naprotiv, sklanja se u pisani prostor...