Ne postoji učinkovitiji ni bolji način nacionalnog povezivanja i komparacija od književno-prevoditeljskih kontakata, odnosa i veza koji su temelj ove specifične antologije; uz pomoć raznovrsnih dobnih, tematskih, stilskih i estetskih kriterija njome se pridonijelo zbližavanju toliko udaljenih, a opet bliskih zemalja – podignut je trajan most namijenjen razmjenama književnih iskustava i kultura pa i nadilaženju prostornih granica...

Nema dvojbe da je riječ o obrazovanu i načitanu piscu koji je svoju erudiciju odlučio staviti u službu čitatelja. Estetski je dojam jak čak i kod opisa naizgled posve trivijalnih stvari. Do izražaja dolazi piščeva vještina ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti, realnoga i nadrealnoga, ali i raznih književnih stilova – realističkih opisa suvremenoga doba i povijesne tematike, fantastike te znanstvene fantastike...

Mađarska ga književnost kao pripadnika nacionalne manjine uglavnom ignorira, no ni hrvatska mu ne posvećuje previše pozornosti iako ga Vidmarović naziva „vodećim pjesnikom hrvatske dijaspore u Mađarskoj“...

Ova simbolična proza obiluje misaonošću i osjećajima u duhu čileanskih autora hrvatskih korijena te vrlo ozbiljno govori o pravim, trajnijim životnim vrijednostima među kojima se posebno ističe ljepota jednostavnoga življenja za koje čovjeku treba vrlo malo: obala, more, poneki brod na pučini, dragi ljudi oko njega, uspomene i stvaralaštvo...

Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo autoričine stavove o hrvatskoj zbilji. Ona smatra da je naše društvo površno, da je kultura u njemu na posljednjemu mjestu, da vlada opća bezosjećajnost, sebičnost i konzumerizam, da se brakovi sklapaju iz interesa, da je važniji vanjski sjaj i materijalno bogatstvo od duhovnih vrijednosti... Je li to daleko od istine?

Novi rukopis Božice Brkan, naslovljen „Nemoj mi to govoriti“, posvećen je pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom. Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma. Pjesnikinja je među rijetkim autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga mjesta...

Ovo djelo donosi uvid u najvrjedniji i najupečatljiviji dio stvaralaštva jednoga istaknutog autora, omogućujući užitak čitanja i, istodobno, pregled najboljega u Machieda, jednoga od značajnih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca...

Fotografirajući rodnu kuću i prebirući sjećanjima, netko zamjećuje nju i kći koja je prati. Taj je netko ljubazan, ali ima pištolj. I vjerojatno ne može shvatiti što rade majka i kći na sada tuđemu i neprijateljskom području. Povratak u Hrvatsku donosi im olakšanje i sigurnost. Kukujevci su ostali iza njih dok „pod nogom tuđina plače napuštena Zemlja“. Zemlja je to zbog koje Ljubica Kolarić-Dumić u najvećoj mjeri piše tužne priče i stihove. No, korijeni su jači od svega, unatoč posezanju...