Kritičarski pristup Ljerke Car Matutinović nije strog ni znanstven – štoviše, lepršav je i poetičan, ali jasan i određen. Ona autore potiče, dobronamjerno upućuje, citira, stavlja u društveni kontekst...
Željka Lovrenčić
Ovaj, gotovo pionirski, rad zahtijevao je dugotrajno istraživanje, prikupljanje dokumentacije, proučavanje tekstova i njihovo sređivanje te odabir. Zahvaljujući Žicu, ostatci Nugentova sna oteti su zaboravu i ponuđeni na uvid hrvatskoj javnosti...
Naš poznati nemar, nebriga za svoje, zaborav i kratka pamet još uvijek su oblici kulturnoga i nacionalnoga legitimiranja, a isključivosti i ideološke podjele i diskvalifikacije način opravdanja ni sa čim zaslužene moći i privilegija. U takvim okolnostima ni Brajnovićeva sudbina nije mogla biti drukčija; za gospodare javnoga mnijenja on ni danas nije priznat niti može očekivati priznanje, premda je hrvatsku kulturu i njezinu književnost zadužio mnogo više od onih koji pravo tumačenja uzimaju kao svoje nasljedno pravo...
Ne postoji učinkovitiji ni bolji način nacionalnog povezivanja i komparacija od književno-prevoditeljskih kontakata, odnosa i veza koji su temelj ove specifične antologije; uz pomoć raznovrsnih dobnih, tematskih, stilskih i estetskih kriterija njome se pridonijelo zbližavanju toliko udaljenih, a opet bliskih zemalja – podignut je trajan most namijenjen razmjenama književnih iskustava i kultura pa i nadilaženju prostornih granica...
Nema dvojbe da je riječ o obrazovanu i načitanu piscu koji je svoju erudiciju odlučio staviti u službu čitatelja. Estetski je dojam jak čak i kod opisa naizgled posve trivijalnih stvari. Do izražaja dolazi piščeva vještina ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti, realnoga i nadrealnoga, ali i raznih književnih stilova – realističkih opisa suvremenoga doba i povijesne tematike, fantastike te znanstvene fantastike...
Mađarska ga književnost kao pripadnika nacionalne manjine uglavnom ignorira, no ni hrvatska mu ne posvećuje previše pozornosti iako ga Vidmarović naziva „vodećim pjesnikom hrvatske dijaspore u Mađarskoj“...
Monopol nad istinom jest ono što autor želi dekonstruirati: u mnogim dijelovima knjige polemizira s kanoniziranim mitovima o „boljoj prošlosti“, slatkastim interpretacijama zadnjih desetljeća hrvatske i jugoslavenske povijesti, što sve čini dubinskom analizom književne, filmske i glazbene produkcije toga vremena, ili pak polemizira s interpretacijama koje, na način novovalne „sretne djece“, zamagljuju pravu sliku stvarnosti, koju je sam sebi osvijestio s izvorištem u Miłoszevu „Zasužnjenom umu“, koji ga je postidio...
Ova simbolična proza obiluje misaonošću i osjećajima u duhu čileanskih autora hrvatskih korijena te vrlo ozbiljno govori o pravim, trajnijim životnim vrijednostima među kojima se posebno ističe ljepota jednostavnoga življenja za koje čovjeku treba vrlo malo: obala, more, poneki brod na pučini, dragi ljudi oko njega, uspomene i stvaralaštvo...
Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo autoričine stavove o hrvatskoj zbilji. Ona smatra da je naše društvo površno, da je kultura u njemu na posljednjemu mjestu, da vlada opća bezosjećajnost, sebičnost i konzumerizam, da se brakovi sklapaju iz interesa, da je važniji vanjski sjaj i materijalno bogatstvo od duhovnih vrijednosti... Je li to daleko od istine?
Novi rukopis Božice Brkan, naslovljen „Nemoj mi to govoriti“, posvećen je pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom. Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma. Pjesnikinja je među rijetkim autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga mjesta...