Uz gotovo renesansni životopis, kojim je obogatila ne samo našu književnu scenu nego i kulturu općenito, Ljerka je Car Matutinović više nego pozvana dati sud o pojedinom djelu, svoju kritičarsku ocjenu i kritički stav. Nije naodmet spomenuti da je jedna od naših najznačajnijih književnih kritičarki iako se u posljednje vrijeme učestalo tvrdi kako u Hrvatskoj više nema književne kritike, odnosno da nema „prave“ književne kritike (riječ „prava“ vjerojatno se odnosi na isticanje onoga što je u nekom djelu loše...).
Željka Lovrenčić
Ovo razmjerno kratko i tematski naizgled jednostavno štivo nuka na to da se pozabavimo mnogo širim okvirom i kontekstom u koji je priča smještena. Posrijedi je tema o iseljavanju koja, dakako, nije nova u književnosti. Autorica uvjerljivo opisuje tešku sudbinu današnjih migranata, točnije žena hraniteljica obitelji, koje su prisiljene otići iz doma i domovine kako bi u tuđini zaradile ponešto za egzistenciju, omogućujući obitelji i sebi koliko toliko dostojanstven život. Osim Hrvatica, tu su još Ukrajinke...
O Ljerki Car Matutinović ne treba puno govoriti – držim je apsolutnom caricom suvremene hrvatske poezije, uz to sjajna je esejistica, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica, dječja spisateljica, dakle netko tko gotovo čitav život živi književnost i za književnost. Jednom riječju, nezaobilazna je pojava na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni. Njezina je poezija prepoznatljiva jer je romantična, ispovjedna, jasna, zvonka, životna...
Nije posrijedi „običan“ kriminalistički roman koji pripada tzv. lakom štivu. Iza jednostavne radnje, opisa i dijaloga krije se puno toga. Posrijedi je knjiga o traganju za životnim smislom, svojevrstan razgovor sa samim sobom, roman koji teži spoznaji nekih životnih vrijednosti; u njemu se postavljaju ključna pitanja o čovjekovoj egzistenciji, našemu „boravku“ na Zemlji, odnosima među ljudima, ulozi ljubavi u našim životima...
Ugledni hrvatski talijanist, akademik Mladen Machiedo ponovno se našao u hispanskim vodama – nakon prijevoda španjolskih klasika Ramóna Gómeza de la Serne i Pedra Salinasa, objavio je prijevod pjesama, lirskih proza i misli španjolskoga nobelovca Juana Ramóna Jiméneza...
Uistinu je teško nakon uspješnice kakav je „Tigar“ (po mome mišljenju ipak najbolje Bilosnićevo ostvarenje) napisati nešto jednako dobro. Ali, izgleda da je moguće. Upravo to dokazuje ova zrela zbirka pjesama o tijelu, koja sažima pjesnikove bogate spoznaje i nemala životna isustva. Tematikom i načinom pisanja, kao i mnoštvom mogućih tumačenja ovoga jedinstvenog djela, Bilosnić je još jednom dokazao kako pripada samome vrhu suvremene hrvatske poezije.