Nikad ni o jednom našem zajedničkom prijatelju nije rekao riječ pokude, a nekmoli osude za neki čin, misao, ili napisanu riječ, ocjenu, prikaz. Volio je putovati Istrom, rado su ga zvali, a on se odazivao na pozive. Iz tih je putovanja nastala cijela zbirka soneta „MRAVI IZ NEZAKCIJA: istarski sonetni abecedarij“. Mješoviti zbor iz Pule „Rondo Histriae“ izveo je, pak, niz pjesama iz njegove zbirke „Sidro u čoviku“... Istra je proslavljena sonetima Jakše Fiamenga. Hvala mu za taj napor...
U klapskoj pismi se baš i ne mora spomenuti more a da ga ipak čuješ i osjetiš, ne mora biti na čakavici a da te baš ona ne preplavi svojom gustoćom, ne mora govoriti o ljudima a da ih ipak ne čuješ u širokoj lepezi sudbina, pojedinačnih i skupnih, ne mora zaploviti i zatrubiti a da je ne osjetiš kao brod, povijesnu navu u koju je ukrcana cijela jedna povijest...
NEKA JE BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ TE ZDRAVA I BOLJA 2019. SVIMA!
Golubova je poezija bila kritična i prema samoj Crkvi, iako njezinu osnovu, dakle, čini katoličko slavljenje punine i smisla života nasuprot besmislu i praznini koje tematizira nemali dio (suvremene) hrvatske poezije. U tom je smislu Golub ne samo jedan od najznačajnijih i najprihvaćenijih hrvatskih pjesnika duhovnoga nadahnuća, već mu pripada izdvojeno mjesto u (suvremenoj) hrvatskoj književnosti. Kao jedan od posljednjih hrvatskih latinista, pjesme je pisao i na latinskome jeziku. Ujedno se Goluba naziva najvećim pjesnikom među teolozima...
Monika Herceg ovom zbirkom na potpuno inovativan, moderan, sadržajno punokrvan te jezično i stilski raskošan, a još uvijek komunikativan način pristupa ustvari staroj temi zavičaja i djetinjstva, i to onoga tradicionalnog, ruralnog, podarivši joj novo, „cifrano“ ruho, čime u potpunosti zaslužuje nagradu koja nosi ime velikog joj prethodnika na tome području. Riječ je o iznimnom pjesničkom glasu koji vraća vjeru u poeziju u nesklonim joj vremenima.
Kad god se suočite s filozofijskim tekstom, esejom, diskursom, problemom, čak i vicem... apriorno mu pristupate sa strahopoštovanjem, pokušavajući zatomiti vlastiti osjećaj inferiornosti – jer, zaboga, „to“ nije „svakodnevno“ i uvijek je veće od vas. Barbarić, međutim, dekonstruira takav naš pristup i osjećaj. U svojim se tekstovima, uvijek silno kompetentnima, apriorno („na djelu“) deklarira ne samo kao „pristupačan filozof“, već i kao lucidan, žovijalan, duhovit i – čak – autoironičan skriptor. Koji, k tomu, vrlo decidno tvrdi kako „bez filozofije...
Radnja se zbiva u širokom luku od 1989. do 2016. godine, kad su se u našim stranama zbivale dramatične promjene – političke, društvene, ekonomske, ali i psihološke – pa pisac uključuje sva ta zbivanja u svoju priču i zapošljava ih kao materijal za gradnju likova ili kao pogonsko gorivo za pokretanje radnje... Pisac je uspio izbjeći svaku deklarativnost, suzdržao se od slanja političkih poruka, pa je čak i one likove koji su mu odbojni kao društveni tipovi uspio prikazati kao...
U povodu „Tinove“ nagrade 2013.: Riječ je ovdje konkretno o konciznu poetskome „projektu“ nastalu kao u jednome dahu s jasnom níti provodnicom u ljubavi i pripadanju, sveprožimanju u Jednome i jedinstvenu Apsolutu, ma kako ga imenovali, no najbliže autoričinu filozofijsko-etičkome polazištu bilo bi imenovati ga upravo Ljubavlju (sada pisano velikim početnim slovom). U Krmpotićeve je na djelu doista svetkovina hrvatskoga jezika, idiolekta tj. osobnoga poetskoga jezičnog znaka koji oblikuje i podupire označeno koje je ujedno svojevrstan panteistički naboj...
„Urjenje v življenju“, Koper – Ljubljana, 2013.: Fabrio – čovjek, pisac i intelektualac – ne podilazi. Nedjeljko Fabrio – nadilazi. Dakle, problem i užitak recepcije na čitatelju je. Ako se u slovenskome jezičnom i kulturnom prostoru Fabrijeva književnost ukotvi, dakle pusti li korijene poput „udomaćene susjedove“ literature, priželjkujem u sljedećemu koraku, uz slovenske prijevode ostalih piščevih romana, obvezno izbor iz dramskoga (najčešće vrlo aluzivnog i mudro, a u/za svoje vrijeme i hrabro napisanog) i novelističkoga opusa Nedjeljka Fabrija...
Budući da ne možemo gledati u izvor sjaja – oslijepio bi nas (postojala je navada osljepljivanja slavuja da bi ljepše pjevao; Homer je bio slijep, kao i proricatelj Tiresija...; je li stoga jer su izricali ponešto što se ticalo božanskoga?) – nedostojnu ljudskom stvoru preostaje izricanje težnje prema sjaju Jednoga, ili opis/oris tih putovanja i odyssejskih lutanja..., a ne zaboravimo ni ushite i zanose na njima. Puta prema sjaju. Ili slutnji sjaja. Ili tek žednoj želji-žudnji za sjajem. Iskonskim svjetlom …