Roman „Proslava“, osim što je dvojbeno pitanje žanra (poglavlja/priče povezane slabom instancom lika, prostora pogotovo!) nije Karakaševo najuspjelije djelo, bez obzira na hvalospjeve većine kritičara. Manjak bilokakve faktografije (povijesne, toponimske) čini eliptičnost narativa (po čemu je autor inače poznat i cijenjen) u ovome djelu njegovom slabom stranom..., izlet u opširno lirsko opisivanje prostora i stanja (dosadom na tragu lošega realizma, izvedbeno dosta slab) nije uspio, a cjelina djela ostavlja dojam nedovršenosti, nekoga neuspjelog eksperimenta i zbunjenosti...
Dosljednost u oblikovanju poetike, probrana poetska retorika, suptilno baratanje tradicionalnim tvorbenim načelima i neodustajanje od poezije kao života čine Božicu Jelušić jednom od najznačajnih pjesničkih osobnosti suvremenoga hrvatskog pjesništva...
Ovo djelo donosi uvid u najvrjedniji i najupečatljiviji dio stvaralaštva jednoga istaknutog autora, omogućujući užitak čitanja i, istodobno, pregled najboljega u Machieda, jednoga od značajnih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca...
Literariziran poziv na čitanje/slušanje prožet je najprije sviješću o vlastitom sučeljenju s drugošću kao životnom konstantom koja se pretvorila u specifičnu kob. Naime, hrvatski je janjičar od rane mladosti izložen preobrazbama koje pretpostavljaju asimilaciju u drugost, svjestan kako prošlost vezana uz etničko podrijetlo postupno blijedi i umalo nestaje ustupajući mjesto drukčijoj zbilji iz koje nema povratka, a koja ulazi u njega „kao voda u ibrik rukom silovito uronjen u rijeku“...
Novo pjesničko ukoričenje Roberta Bacalje vrijedan je trenutak aktualne domaće pjesničke produkcije, semantički mjestimično hermetično, ali sintaktički protočno ostvarenje koje nas obvezuje na recepcijske napore, posebice uzmemo li u obzir činjenicu da posrijedi nije pismo na tragu dominantnih tijekova suvremenoga hrvatskog pjesništva. Ovaj je tekst pozivnica čitateljima zainteresiranima za drukčiju poeziju. Da se ne lažemo: živimo u vremenu nepodnošljive lakoće zaboravljanja...
Riječ je o autorici čija se teorijska osviještenost odražava u samoj stvaralačkoj praksi, a što nesumnjivo predstavlja izazov. Posrijedi je vrijedan rukopis razvidne konceptualnosti te povremeno bravuroznih jezičnih rješenja...
Dok je u prethodnim knjigama Zorana Pilića bio očigledan neprestan stilsko-izražajni rast i razvoj, a svako novo oknjiženje bilo je dojmljivije od prethodnoga, nova zbirka kao da donosi stagnaciju. Priče se uglavnom ne odmiču od razine i ocjene „solidno“ (osim dviju, „Bubamare“ i „Lunaparka“), a primjetna je i stanovita pripovjedačeva stečena rutina kojom se vješto koristi...
Fotografirajući rodnu kuću i prebirući sjećanjima, netko zamjećuje nju i kći koja je prati. Taj je netko ljubazan, ali ima pištolj. I vjerojatno ne može shvatiti što rade majka i kći na sada tuđemu i neprijateljskom području. Povratak u Hrvatsku donosi im olakšanje i sigurnost. Kukujevci su ostali iza njih dok „pod nogom tuđina plače napuštena Zemlja“. Zemlja je to zbog koje Ljubica Kolarić-Dumić u najvećoj mjeri piše tužne priče i stihove. No, korijeni su jači od svega, unatoč posezanju...
Kada govorimo o općim mjestima, primijetit ćemo kako su ona zapravo ispražnjena od značenja jer su vremenom postala floskule, mehaničke banalnosti. Velik pjesnik (i mislilac) uzima ta prazna mjesta pokušavajući im promišljanjem istražiti i ponovno upisati smisao, popuniti značenjske rupe na osobnoj i univerzalnoj razini...
Michela Houellebecqa, i mnoge druge koji jalovo teže za obraćenjem, kao da je prije više od stotinu godina „prozreo“ Ljubomir Maraković, čija je sjajna studija odabrana za „pravi pogovor, sadržajno i danas aktualan“ Verbumova izdanja „Katedrale“, kako objašnjava Božidar Petrač. A Maraković poručuje: „Tko uza sve to hoće ići za istinom okolišajući, posredno, negacijom zla, taj može poći Huysmansovim stopama; ali jedan preduvjet mora u tom slučaju svako imati: njegovu golemu i silnu vjeru...“