Naglašena je autoričina smjelost, štoviše, neupitna građanska hrabrost da nerijetko eksplicitno prokaže našu, ovdje i sada, malograđanštinu i licemjerje, jasno ističući stereotipe – kako rodne tako i one socijalne uvjetovanosti. Držim da ovu knjigu Maje Urban, u kontekstu opće društvene, poglavito moralne devalvacije u nas, i zbog estetskih kriterija, vrijedi čitateljski i recepcijski ozbiljno prihvatiti.
Monika Herceg ovom zbirkom na potpuno inovativan, moderan, sadržajno punokrvan te jezično i stilski raskošan, a još uvijek komunikativan način pristupa ustvari staroj temi zavičaja i djetinjstva, i to onoga tradicionalnog, ruralnog, podarivši joj novo, „cifrano“ ruho, čime u potpunosti zaslužuje nagradu koja nosi ime velikog joj prethodnika na tome području. Riječ je o iznimnom pjesničkom glasu koji vraća vjeru u poeziju u nesklonim joj vremenima.
Kad god se suočite s filozofijskim tekstom, esejom, diskursom, problemom, čak i vicem... apriorno mu pristupate sa strahopoštovanjem, pokušavajući zatomiti vlastiti osjećaj inferiornosti – jer, zaboga, „to“ nije „svakodnevno“ i uvijek je veće od vas. Barbarić, međutim, dekonstruira takav naš pristup i osjećaj. U svojim se tekstovima, uvijek silno kompetentnima, apriorno („na djelu“) deklarira ne samo kao „pristupačan filozof“, već i kao lucidan, žovijalan, duhovit i – čak – autoironičan skriptor. Koji, k tomu, vrlo decidno tvrdi kako „bez filozofije...
Ovim sam uvidom pokušao ukazati na izniman Jendričkov autorski pothvat u koji sam, iskreno govoreći, pomalo sumnjao. Razlog sam tomu vidio u „doajenovoj“ hiperprodukciji te u nedavnom čitanju rukopisa „Apostolke“, koji sadrži niz dobrih, ali i podosta neuspjelih tekstova, što je trebalo upaliti autorski alarm... Pa ipak, ključnom se ovdje pokazala selekcija tekstova. Pred nama je, dakle, „Logo/s“, jedan od zanimljivijih naslova naše pjesničke 2018.
Radnja se zbiva u širokom luku od 1989. do 2016. godine, kad su se u našim stranama zbivale dramatične promjene – političke, društvene, ekonomske, ali i psihološke – pa pisac uključuje sva ta zbivanja u svoju priču i zapošljava ih kao materijal za gradnju likova ili kao pogonsko gorivo za pokretanje radnje... Pisac je uspio izbjeći svaku deklarativnost, suzdržao se od slanja političkih poruka, pa je čak i one likove koji su mu odbojni kao društveni tipovi uspio prikazati kao...
Nova zbirka Siniše Matasovića sadrži dovoljno kvalitativno prihvatljivih trenutaka kako bismo je uzeli u ozbiljnije recepcijsko razmatranje. Posezanje za ironijom, groteska i sarkazam, izvedbeno mjestimice izazivaju čitateljevo zadovoljstvo. Česti elementi narativnosti, s obzirom na prozu kao Matasovićev „prirodni“ medij, ne trebaju nas čuditi. Tomu ipak valja dopisati i rijetke, ali upadljive pokušaje oponašanja pojedinih autora (primjerice Roklicera ili Maleša). Matasovićev je pjesnički prvijenac zasad u, brojem knjiga još skromnom, opusu svoga autora neprevladan...
Čini se da je pripovjedačica glavni povod za literarno oblikovanje ove martirijske povjestice pronašla u uopćenoj činjenici o neproničnosti drugoga, u bolećivoj metafizici braka koja podrazumijeva nevidljiv i neprobojan zid razdvajanja i svu paradoksnost međuljudskih nerazumijevanja. Širenju pukotine pridonijelo je nepoštedno rušenje iluzije o zaljubljeničkoj idili zbog koje, prema autoričinu uvjerenju, žena očajava na dnu postojanja i grabi posljednje zrake neke sumnjive slobode nalik samoponižavanju u promiskuitetu...
Uz gotovo renesansni životopis, kojim je obogatila ne samo našu književnu scenu nego i kulturu općenito, Ljerka je Car Matutinović više nego pozvana dati sud o pojedinom djelu, svoju kritičarsku ocjenu i kritički stav. Nije naodmet spomenuti da je jedna od naših najznačajnijih književnih kritičarki iako se u posljednje vrijeme učestalo tvrdi kako u Hrvatskoj više nema književne kritike, odnosno da nema „prave“ književne kritike (riječ „prava“ vjerojatno se odnosi na isticanje onoga što je u nekom djelu loše...).
Čitajući knjigu naslovljenu „Eksperiment Irene Tot“, roman u kojemu se dubi po ženskoj nutrini i ispisuju psihogrami neke trajno nestabilne ženske svijesti – učinilo mi se kao da sam je već jednom pročitala... Prvijenac Korane Serdarević, začudno eksplicitnoga naslova, doista nije mogao čitatelju transparentnije podastrijeti priču (dakako, u prvome licu jednine) o ženi koja očajnički iskušava granice egzistencijalne izdržljivosti u tjeskobnoj pobuni/potrazi za slobodom postojanja. Ta je déjà vu ideja razrađena u ovoj prozi na sljedeći način...
Napisana gotovo „u maniri“ američkih kratkih priča, ova proza donosi i društvenu i intimnu problematiku, no ovdje nazočnu tek u nagovještajima, implicite i s pomoću simbola vladajućih paradigma, a opet je toliko očita i istinita, poput kamenčića koji žulja negdje duboko u cipeli... Nepreuzetnim pisanjem i jednostavnim jezikom, Bužarovska zadire duboko u suvremeni socijalno-psihološki (balkanski) kontekst te, ne težeći tzv. „visokoj“ književnosti, upravo stoga istu možda i doseže. Kao glas nove, surove ali i nježne, ženske poetike.