Posve slobodnom interpretacijom u svijest je, čitajući najnovijega Šalata, moguće dozvati Gudelja, donekle čak i Dragojevića. Dakako, autohtonost autorova pisma time nije dovedena u pitanje kao ni ukupna ocjena kako je posrijedi vrlo dobro književno ostvarenje kojemu će se znatiželjniji čitatelji, siguran sam, vraćati...   

Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo autoričine stavove o hrvatskoj zbilji. Ona smatra da je naše društvo površno, da je kultura u njemu na posljednjemu mjestu, da vlada opća bezosjećajnost, sebičnost i konzumerizam, da se brakovi sklapaju iz interesa, da je važniji vanjski sjaj i materijalno bogatstvo od duhovnih vrijednosti... Je li to daleko od istine?

Premda će „Lovostaj“ na recepcijskom planu jamačno ostati u sjeni zbirke koja je izmamila toliko hvalospjeva i književnih nagrada, i sâm ću si dopustiti odvažnost te zaključiti kako Monikino drugo ukoričenje gotovo uopće ne zaostaje za prvim, usprkos tomu što sam „Koordinatama“ čitateljski opčinjen. Važno je raščistiti stvari i jasno reći: „Lovostaj“ je drugačiji rukopis, lišen namjere nastavka ispisivanja prethodnoga naslova...

Ovdašnjim nečitanjem ostvarenja Jovanovskog na gubitku teško da će biti on sâm – njemu, a to nije šala, uvijek ostaje Ukrajina, za naše poimanje stvarnosti mnogoljudna zemlja čija čitateljski raspoložena čeljad, čak i višegodišnjim ratnim strahotama usprkos, gaji istraživačku znatiželju što, s vremena na vrijeme, posljeduje dragocjenim otkrićima... 

Dino Milinović izdvojena je i dragocjena pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti, kako temama koje obrađuje tako i stvaralačkim postupcima, ali u dosluhu sa suvremenim svjetskim književnim trendovima. Roman je za današnje hrvatske književne prilike iznimno složene strukture, povijesno i umjetnički utemeljen: skladna kombinacija povijesnih osoba i fikcionalnih likova, prepun citata, ali i zabavan za čitanje. Djelo obiluje intermedijalnim, intertekstualnim i kulturološkim referencama...

Novi rukopis Božice Brkan, naslovljen „Nemoj mi to govoriti“, posvećen je pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom. Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma. Pjesnikinja je među rijetkim autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga mjesta...

U renesansnoj crkvi u Orvietu stoji slavna slika Luke Signorellija „Nečastivi nosi krinku Spasitelja“. Slika pred kojom se mora zamisliti svatko, bez obzira na to vjerovao ili ne u Spasitelja, pa i u Nečastivoga, mada je u ovoga drugoga, danas, i ne samo danas, teško ne povjerovati...

Bratulićeve marijanske hodnje bile su brojne i česte. Bratulić znanstvenik i vrsni poznavalac svekolike tradicije svetosti i svetoga u našemu narodu i Bratulić vjernik na njih je odlazio čista srca i čiste duše, otvoren krjepostima što ih navedena sveta mjesta nude onima koji na njima traže utjehu, pomoć i dobra za svoj i živote svojih najmilijih. Ti darovi koji su ga njegovim hodnjama nadahnuli, očistili njegovo srce i dušu otvorili novim radostima, najdublja su podloga ove njegove knjige...