Kada govorimo o općim mjestima, primijetit ćemo kako su ona zapravo ispražnjena od značenja jer su vremenom postala floskule, mehaničke banalnosti. Velik pjesnik (i mislilac) uzima ta prazna mjesta pokušavajući im promišljanjem istražiti i ponovno upisati smisao, popuniti značenjske rupe na osobnoj i univerzalnoj razini...
Michela Houellebecqa, i mnoge druge koji jalovo teže za obraćenjem, kao da je prije više od stotinu godina „prozreo“ Ljubomir Maraković, čija je sjajna studija odabrana za „pravi pogovor, sadržajno i danas aktualan“ Verbumova izdanja „Katedrale“, kako objašnjava Božidar Petrač. A Maraković poručuje: „Tko uza sve to hoće ići za istinom okolišajući, posredno, negacijom zla, taj može poći Huysmansovim stopama; ali jedan preduvjet mora u tom slučaju svako imati: njegovu golemu i silnu vjeru...“
Četverostruka formalna struktura zbirke ide od općega prema pojedinačnomu, ujedno ih u sebi sadržavajući gibanjem posebne poetske dijalektike. Milko Valent autor je koji svojim djelima održava svježinu rose domaće recentne literature, majstorski vješt u popisivanju svijeta i držanju lirske ljestvice „tamo negdje“, među olimpskim bićima...
Žanrovski, „Divlje guske“ ne ulaze glatko ni u jednu kategoriju – mogle bi se svakako okarakterizirati; donekle je riječ o romanu o odrastanju, dijelom je to obiteljski, dijelom socijalni roman, ali čini se da je ipak najsnažniji psihološki moment. Trauma je, naime, vrlo važan i velik dio djela te na koncu ona koja određuje protagonistice i čini ih takvima kakve jesu. Osim toga, nisu samo djevojčice sjajno psihološki portretirane, već su takvi svi ostali likovi...
„Lo Schiavone“ Daniela Načinovića predstavlja zasigurno ono najbolje što je pjesnik napisao na talijanskom, a odabir je stihova pažljiv i promišljen. Mnoge će čitatelje zaintrigirati upravo činjenica da je knjiga napisana talijanskim jezikom koji, u Načinovićevu izrazu i poetici, obiluje arhaizmima i biranim (upravo „nađenim“) riječima, koje čak nisu učestale ni u suvremenome talijanskom...
Premda je zaista izazovno sažeti knjigu ovakve vrijednosti u tek nekoliko riječi, mora se reći barem ono što je neupitno: „Fizika tuge“ pametno je, provokativno i zabavno štivo o tuzi, knjiga koja izaziva i ganuće i smijeh i dubinsko suosjećanje sa cijelim svijetom. Gospodinov je uistinu strastveni kolekcionar priča, sakupljač kratkih kronika, otkupljivač sjećanja, koji zna da je najvrjednije što može ostaviti – priča...
Ovim se čitanjem „Čitanja“ ne želi knjigu Ive Frangeša, kao i hrvatsku književnost i njezinu povijest, učiniti primjerenijima našemu vremenu, nego naprotiv, nas i one koji dolaze staviti pod mjeru pjesnikovu. Jer ono što ostaje zasnivaju pjesnici, zapravo ne toliko kao ono što ostaje, nego poglavito kao ono što traje, naime – trag, uspomena, spomenik...
Riječ je o poeziji koja čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim i koja ga suočava s najtežim pitanjima suvremenosti: neiskazivošću traume, granicom ženske patnje, tegobama porođaja, odnosno majčinstva, kao i, u konačnici, s nedomislivošću posthumane perspektive koja nam se približava. Sve su ove teme neizbježno povezane s tijelom i jezikom, a ovaj prepjev velik je podvig za hrvatsku književnu kulturu...
Knjiga ima magičnu neodoljivost narativa koji odovodi u nepoznat i privlačan svijet realnosti i mašte, ali i svijet daleke povijesti, koji će se svjetovi rijetko, a možda i nikada, sresti. Moguć i nemoguć svijet stvarnosti i narativa titraju na granici ispričani osebujnim govorom čovjeka toliko autentičnog da ga je teško ne zavoljeti i ostati nezaveden njegovom pripovijesti...
U još uvijek skromnome uzorku i izboru umjetničke proze istarskoga prostora, tematizirajući jednu nestalu društvenu skupinu, „Zaustavljeno vrijeme – Il tempo sospeso“ ima određenu važnost i ulogu zaboravljenog egzistencijalizma koji se, u nedostatku romantike i s previše eksperimentima prenapučenog postmodernizma, vraća čitatelju kao izgubljen zavičaj...