Ne postoji učinkovitiji ni bolji način nacionalnog povezivanja i komparacija od književno-prevoditeljskih kontakata, odnosa i veza koji su temelj ove specifične antologije; uz pomoć raznovrsnih dobnih, tematskih, stilskih i estetskih kriterija njome se pridonijelo zbližavanju toliko udaljenih, a opet bliskih zemalja – podignut je trajan most namijenjen razmjenama književnih iskustava i kultura pa i nadilaženju prostornih granica...

Pripovjedaču „pomažu“ stereotipi o zločinačkim akcijama pojedinaca u obrambenoj vojsci, čime se naoko potkrjepljuju junakovi pacifistički stavovi. Prtenjačin junak, nasuprot površnom malograđanskom domoljublju svoga oca – nudi paradigmu pomodnoga kozmopolitskog apatridstva te, poistovjetivši se s otočnim kameleonom, sliježe ramenima i udaljava se u nepoznato, ostavljajući čitatelja pred nizom nedoumica i moralnih aporema ugniježđenih u tkivo lirskoga veza ovoga narativa...

Dok većina suvremenih autora, koji posežu za bajkovitim diskursom, svjesno polemizira s poetičkim odrednicama toga žanra te pribjegava npr. ludičkoj, apsurdnoj, grotesknoj, humornoj i sličnoj kontekstualizaciji bajkovita svijeta, Kristina Gavran zadržava se na složenoj filozofičnosti simbolike i nudi ideju o utopiji zaštićenoga svijeta umjetnosti. Zato ova priča puna simbolike završava pomalo naivnom „porukom“...

Nema dvojbe da je riječ o obrazovanu i načitanu piscu koji je svoju erudiciju odlučio staviti u službu čitatelja. Estetski je dojam jak čak i kod opisa naizgled posve trivijalnih stvari. Do izražaja dolazi piščeva vještina ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti, realnoga i nadrealnoga, ali i raznih književnih stilova – realističkih opisa suvremenoga doba i povijesne tematike, fantastike te znanstvene fantastike...

Naivno razmišljam, gledajući otvaranje programa Europske prijestolnice kulture u Rijeci, kako bi u nekoj drugačijoj hrvatskoj kulturi i u drugačijoj kulturnoj prijestolnici, zasigurno barem jedan program bio posvećen velikome plesnom umjetniku i koreografu Antunu Vidakoviću, utemeljitelju Hrvatskoga kazališta u Pečuhu, ali i jednom od kreatora projekta „EPK Pečuh 2010.“ u kojemu je, zahvaljujući njemu, udjela imala i hrvatska kultura. Povijest počinje od nas, a hrvatska kultura postoji samo u Zagrebu, Rijeci... Gospođo Višić, znate li tko je Antun Vidaković?...

Od svih točaka ovoga svijeta, samo se u Puli nesmiljeni raspad Monarhije nastavio i nakon studenoga 1918. godine. I nastavlja se nastavljati, doslovno i još uvijek. „Slučaj Pula“ dokazuje kako se ozbiljne stvari i pojave ne raspadaju samo u ratovima i zbog njih. Pulski primjer nedvojbeno pokazuje kako mirnodopski raspadi znaju biti opakiji i beznadniji…

Knjiga je pisana strašću vrsnoga znalca, teorijski utemeljeno i znanstveno argumentirano, na podlozi dubokog razumijevanja svekolike književne prakse, poglavito ruskoga i hrvatskoga predznaka. Koliko god bila namijenjena književnim stručnjacima i teoretičarima umjetnosti, gotovo podjednako mogu je čitati i čitatelji koji vole književnost i umjetnost te se zanimaju za njezine fenomene...

Ne mogu ne spomenuti opasnost od snažne književno-kritičarske pristranosti onih, ujedno književnika, nespremnih kritičarski poštivati poetičku heterogenost. Naime, nisam siguran u kolikoj mjeri dio ažurirane pjesničke elite može i/ili želi uživati u nadasve iznimnom emocionalnom planu ovoga rukopisa...

Dnevnici Zdravka Malića predstavljaju vrh hrvatske dijaristike. Oni su portret autentičnoga, nepokolebljivoga intelektualca, humanista kakvoga na ovim prostorima nismo imali. Prešućivan za života, prešućivan u smrti, Zdravko Malić obraća nam se onkraj groba. Svemu usprkos...