„Milovani“ su štivo poticajno, napisano snažnim domoljubnim i kršćanskim nadahnućem, odiše nepokolebljivim uvjerenjem u istinu. Dobro je došla knjiga svakomu tko želi upoznati činjenice i osebujna promišljanja o jednoj od najznačajnijih hrvatskih obitelji Istre u novijoj povijesti...

Pisac se vješto koristi koncentričnim krugovima u iskazivanju svojih stavova, ali ponekad i literarnim elipsama. Tome prilagođava jezik, ritam, književne ukrase. Na trenutke služi se poetiziranom prozom. Rezultat je profetski govor. Zbog toga ovu zbirku vrijedi pohvaliti, štoviše podržati je jer ovakav način književnog iskaza nije čest u našoj suvremenosti. Autori se odlučuju za čiste žanrove jer svako miješanje žanrova predstavlja stanovitu avanturu. Ma koliko po sadržaju djelovalo tradicionalno, ovo je djelo moguće uvrstiti u postmodernističku struju suvremene hrvatske književnosti...

U književnost je ušao kao pjesnik, ali je nedugo nakon objavljivanja prve zbirke poezije započeo traganje za novom knji­ževnom formulom kojom je želio riješiti krizu izazvanu nekom vrstom književne intoksikacije, odnosno snažnim utjecajem koji su knjige suvremenih autora – Baude­lairea, Tainea, Flauberta, Stendhala i dru­gih – imale na njegov intelektualni i emo­cionalni razvoj. Bourget je danas dio francuskoga, ali i europskoga književnog kanona...

Prostor se pokazuje gradbenim elementom romana jer vremenske razine ne poništava samo pripovjedni prezent nego i prostor koji asocira na ljude, doga­đaje, kulturu, pa i vlastiti izgled iz raznih vremena...

Stankin je glas blizak, lišen patetike i visokoparnog dociranja, jednako ga upijaju čitetatelji svih uzrasta, obrazovanja i drugih identitetskih oznaka. Na tome pašnjaku možete mirisati rosu, kušati netom sazrele travke ili jednostavno leći i gledati u sunce te ne pobjeći nakon velike kiše. One od slova iz knjige...

Ovaj, gotovo pionirski, rad zahtijevao je dugotrajno istraživanje, prikupljanje doku­mentacije, proučavanje tekstova i njihovo sređivanje te odabir. Zahvaljujući Žicu, ostatci Nugen­tova sna oteti su zaboravu i ponuđeni na uvid hrvatskoj javnosti...

Ove knjige još jednom osvjetljuju iznimnost Nikčevićeve znanstvene i šire kulturne pozicije, ali i spremnost da nastavi jedinstvena istraživanja koja su hrvatsku i crnogorsku kulturu vratili u stanje komplementarnosti i ustrajne suradnje kakva je bila u vrijeme biskupa Strossmayera i crnogorskih knezova...

Ostavljajući čitatelju da kao i mi uži­va u izazovima ove značajne i znakovite knjige, kažimo tek da je „Marulov san“ izvr­stan roman, jedan od ponajboljih što su se posljednjih godina pojavili u našoj književnosti. U njemu Marulić nije samo literarna nego i književna činjenica; zbilja njegova vremena korespondentna je zbilji našega vremena, njegovo vrijeme nalik je našemu, a pitanja narodne sudbine podjednako drama­tična kao u njegovu vremenu...

Remetinu se svijet tzv. „visokog“ društva nimalo ne sviđa pa ironijski komentira mlade ušminkane direktorčiće. Nimalo mu se ne sviđa ni „visoki“ sloj u vlastitoj novinskoj kući pa s njim dolazi u sukob. U prikazu Remetinova sukoba s glavnim urednikom, ali i općenito politikom novinske kuće za koju radi, jasno se ocrtava stanje u hrvatskome novinarstvu koje je sve češće u svojevrsnom reketu ovih ili onih moćnika. Pisac oštricu upire i u „religiju politike korektnosti“...

„Poništavati je lako. Za to ne treba ništa drugo nego grube sile u riječi i činu. […] Topline, braćo, topline!“ … Osobito je zanimljiv izbor kritičkih raščlambi i ocjena Krležinih djela nastalih do potkraj 1930-ih godina, pri čemu se susrećemo s ozbiljnim osporavanjima njiho­ve umjetničke vrijednosti i, dakako, njihove idejnosti...