Zbirka je pismo vrijedno posvećenoga čitanja i nerijetko estetski iznimnih trenutaka, kao i postojanoga, rekao bih nikada potrebnijega, angažmana inače svojstvenoga primarno stvarnosnoj poeziji (ukoliko je čitateljska koncentracija na pjesništvu postmodernizma). Dakako, bilo bi nepošteno prešutjeti povremene oscilacije, ali i kvalitativno odskakanje prvih dviju cjelina u odnosu na ostatak rukopisa; onih, naime, iskustvenih refleksa za koje čvrsto vjerujem da su rezultatom autoričina neposrednoga životnog iskustva. Možda bi smjer zadan tim dvjema cjelinama trebao postati putokazom njezinim budućim stvaralačkim naporima...
Kategorija: Tekuća kritika
Srednja Europa nije izmaštan koncept, no san o Srednjoj Europi samo je ironična tlapnja. Ipak, djelo je lišeno patosa, prepuno bespoštednih zadjevica i autokomentara, a gotovo kao književni spomenik izgubljenome svijetu ostat će trajno zapisano u povijesti srednjoeuropske kulture kao nemjerljiv doprinos povijesti njenoga rasapa...
Roman donosi blagodat sjećanja na trenutke hrvatske povijesti koji su gotovo zaboravljeni. Naime, hrvatska je povijest u onim vremenima imala i hrabre mlade ljude koji su se uz cijenu vlastita života u stranoj zemlji odvažili pobuniti protiv nacističkog režima i braniti slobodu. Ova knjiga koju je napisala Francuskinja nije samo prekinula šutnju o jednome povijesnom događaju nego je i pokazala put kako se suočavati s prošlošću i oslobađati od tereta koji uznemiravaju našu stvarnost i naše vrijeme...
Rukopis Gordane Benić čitao sam upravo posegnuvši za bijelim šumom, a rezultati su na planu novopečena čitateljskoga iskustva bili očaravajući. Ravnozemljaštvo, na početku treće dekade informacijski hipervitalnoga stoljeća, teško je tumačiti drugačije no kao primitivizam projektiran u uskointeresnim krugovima čije je desemantizirajuće ludilo eskaliralo kao i, primjerice, kvantitativni zamah loše poezije. Zanemario sam jezičnu konvenciju te se počastio pročišćenom sintaksom bijeloga šuma koja me je, barem na časak, učinila sretnijom osobom...
Daoudov roman već u naslovu poistovjećuje čin pisanja i ljudski život koji se ovjerava svetim pričama iz Kur'ana, no na koncu pripovjedač Zabor stvara vlastiti red u jeziku, svladavši njime priču o prošlosti vlastite obitelji i sebe samoga. Riječ je o bildungsromanu i obiteljskoj priči, ali i romanu-eseju, metatekstualnome štivu o jeziku, pismu kao mediju komunikacije, knjigama i svrsi pripovijedanja...
Nemamo ništa protiv politike, pa tako ni političkih romana i angažirane književnosti, ali kada se u konstruiranju priče izgubi svaka mjera, kada se priča svede na literariziranje političkih stavova, posebice onih koji su bliski samomu autoru, onda je konačan rezultat prilično skroman jer smo umjesto ozbiljna romana dobili običan politički pamflet koji ne prelazi razinu letaka koje partijski aktivisti dijele po ulicama, poštari raznose po sandučićima...
Pisac ne samo da sugerira kako je malo toga u našoj svakodnevici opipljivo i zbiljsko nego uvjerava čitatelja kako je zbilja uvijek na rubu preobrazbe u simulatorsku igru riječima i smislovima; napose kada je riječ o tranzicijskim paradoksima i okolnostima kojima vlada apsurd, gdje je potraga za vlastitim identitetom pa i ljudskim pravima – nemoguća misija. Od koje ipak nikada ne treba odustati, bez obzira na cijenu i posljedice...
Gatalicu vidim kao sljedbenika dobre tradicije u promišljanju problematike svijeta i oblikovanja jezikom, osobito kao autora koji se recepcijom i vidljivošću svojega kajkavskog diskursa upisuje u krug respektabilnih pjesnika profinjena senzibiliteta za tematiku i jezik...
Brojni autorovi prilozi prikazuju književne opuse pojedinih književnika kroz ostvarenu znanstvenu recepciju njihova stvaralaštva u dosadašnjim književno-kritičkim i filološkim istraživanjima, pri čemu rasprave Tihomila Maštrovića sadrže i šira interdisciplinarna kroatologijska stajališta, svjedočeći o autorovoj iznimno dobroj obaviještenosti. Komparativno-sintetički usmjerena, Maštrovićeva književnopovijesna znanstvena istraživanja važan su prinos, kako kroatistici tako i njezinoj interdisciplinarnoj sastavnici – kroatologiji...
„Vreme prolazi. Srbija tone sve više. Sasvim je svejedno gde ova zemlja ide – da li više prema EU, ili prema Rusiji – kad je vodi postojeća ekipa. S njima se jedino stiže u 'nigde'. Zar je važno da li će Srbija u NATO ili ne, dok je Vulin njen ministar vojni? S naprednjacima pravog puta nema, niti će ga biti. Ono što je izvesno jeste da smo svakog dana od pravog puta sve udaljeniji.“