Knjiga Sanje Knežević „Tema TMB“, koja na znanstveno akribičan, ali ipak esejistički otvoren način objašnjava književni i slikarski opus Tomislava Marijana Bilosnića, daje vrlo vrijedan i iscrpan uvid u različite žanrove – od pjesništva (poezija u „užem smislu“, poema, haiku) do analiza Bilosnićevih zapaženih romana „Ispovijed isuvišna čovjeka“ i „Listopad“ te romana za djecu „Pustolovine morskog konjica“, kao i u važnija djela njegove povijesne publicistike. Osim toga, posebno je značajan dio u kojemu se donosi pregled svih inozemnih izdanja...
Ovdje nije riječ o šoku koji je, primjerice, doživio slavni Péter Esterházy doznavši da je njegov voljeni otac, izdanak drevne i ponosne plemićke obitelji, zapravo bio kukavni suradnik mađarskih tajnih službi – osjećaj koji donosi „Martin Tišljer“ suprotan je. Ovdje se radi o ocu koji u smrt odnosi svoje tajne, ali ne tajne o suradnji s režimom ili režimima, već tajne o strašnim iskušenjima i poniženjima koje je kao mali čovjek, slavonski „folksdojčer“, morao doživjeti i proživjeti u vihoru...
Knjiga je rezultat dugogodišnjega truda oko prikupljanja, istraživanja i vrednovanja dijelom teško dostupne građe o temi koja se odnosi na vremensko razdoblje europske prošlosti, čije pomno razmatranje upravo danas može doprinijeti većoj jasnoći i boljemu razumijevanju odnosa koji nadilaze granice državā... Savjesnim istraživanjem i nepristranim vrednovanjem velikoga broja periodičnih njemačkojezičnih publikacija, koje su sačuvane na raznim mjestima, djelo donosi bogatu i cjelovitu sliku o njima.
Godinama se govori/lo kako je Murakami kandidat za Nobelovu nagradu, ali je vjerojatno neće dobiti i to – zasluženo. Uspješan je i vješt pisac, popularan i rado čitan, ali kad pročitate nekoliko njegovih knjiga, shvatite da je stvorio dobitnu književnu kombinaciju, koja ipak ne zadovoljava najviše kriterije, prema kojima, barem tako priželjkujem, dodjeljuju najvažniju/„najvažniju“ književnu nagradu. Naime, u Murakamija je puno predvidljivosti, postoje stalni, „amblematski motivi“...
Shimose je formom, intertekstualnošću i unutarnjim glasovima koji se ponavljaju uspio stvoriti neobično i vrijedno, iako vrlo hermetično, djelo čiju dinamiku čitatelj treba pozorno pratiti kako bi uspio povezati te shvatiti opseg i dubinu iznesenih (za)misli. Riječ je, dakle, o zahtjevnu štivu koje pruža niz mogućnosti zamišljanja (promišljanja) i interpretacija te je zbog toga na poseban način još privlačnije. Ova je knjiga najprikladnija za to da Pedro Shimose širom otvorenih vrata konačno uđe u hrvatsku književnu zbilju...
Ne dovodeći u pitanje utemeljenost svoje „skrivene teorije“, Pavličić je iznova legitimirao vlastitu znanstvenu poziciju, kojoj su vrsno poznavanje teme, dubina uvida i zreo, djelu imanentan kritički i interpretacijski slog, postrance suhoparnog teorijskog rekvizitarija ili citatomanske argumentacije, najdublja uporišta.
Priča je prožeta urbanom hektikom koje je zoran pokazatelj užurbano ozračje novinarske rutine u potrazi za senzacionalističkim događajima; ta se neuroza preslikava na intimni plan kao razarajući čimbenik isprva skladne obiteljske zajednice... Okrutni senzacionalizam ukorijenjen u profitu sustavno je pod kritičkim povećalom sredovječne novinarke...
Ovaj narativ je stilski zaigrana postmodernistička romansa u rasponu od stilizirane naive, humornih i grotesknih epizoda do citatnih intelektualnih igrarija... Ukratko: tužna romansa o neprovedivim ljubavnim potragama koje služe tek rušenju velikih ciljeva.
Ovakve se zbirke, jednostavno rečeno, ne događaju često. One nas, ne želeći biti patetičan, ipak iznova uvlače u euforično iskustvo višestrukih, takoreći opsesivnih čitanja pjesničkih rukopisa. Moja je osobna prognoza kako će „Doba bršljana“ recepcijski zaživjeti kao malo koji domaći pjesnički naslov u tekućoj godini, bez obzira na to hoće li ga medijski „mainstream“ znati ili htjeti prepoznati...
Naglašena je autoričina smjelost, štoviše, neupitna građanska hrabrost da nerijetko eksplicitno prokaže našu, ovdje i sada, malograđanštinu i licemjerje, jasno ističući stereotipe – kako rodne tako i one socijalne uvjetovanosti. Držim da ovu knjigu Maje Urban, u kontekstu opće društvene, poglavito moralne devalvacije u nas, i zbog estetskih kriterija, vrijedi čitateljski i recepcijski ozbiljno prihvatiti.