Roman je ovo o pisanju samom, o (ne)mogućnosti da se vjerodostojno ispriča priča toliko intimna i subjektivna poput ljubavne, o sjećanju i labilnosti istog, o sazrijevanju i starenju, o urušavanju odnosa i tamnim stranama veza, o nasilju, alkoholizmu, mentalnim bolestima i traumama. Piščev je stil elegantan i (naoko) jednostavan, piše britko, domišljato, ironično i duhovito, a refleksije o općim životnim temama podižu roman na višu razinu. Zadivljujuće je to kako nikad ne sklizne u patetiku...
Odmjeren, racionalan i sklon neprestanome preispitivanju, autorov rukopis prenosi autentičnu sliku o doživljenome. Iza kulisa Potemkinova sela nesmiljeno vlada laž. Iskustvo posjeta zemljama „narodne demokracije“, međutim, autora nije spriječilo u tome da i dalje vjeruje u ostvarenje ideala koje je sustav koji je njima vladao načelno iskazivao...
Osim što je „dokument“ vremena, roman sadrži životne priče i psihograme dviju žena. „Rekonstruirajući“ dionice majčina životnog puta, obilježenoga empatijom i solidarnošću, čitatelju se otvara priča o odrastanju mlade žene. Roman posvećen majci vrlo sugestivno i uz mnoštvo citata, asocijacija i referencija zrcali autoričin svjetonazor, njezine umjetničke sklonosti, glazbeni i filmski ukus, karakterne osobine...
Pisac uspijeva gustim, literarno visoko vrijednim tekstom, na krajnje neizravan način pokazati gdje prebivaju istina, Bog, pravednost, dobro, ljepota... „Istok“, u svakome pogledu, predstavlja visoko ostvarenje suvremene europske književnosti, i više – njome se autor dodatno svrstava u red svjetski važnih pisaca, onih čije će djelo bilježiti, pamtiti i čitati pismeni i učeni ljudi vremena koje tek dolazi...
Važnost knjige ponajveća je za zajednicu u kojoj autorica živi i stvara, napose za Tomislavgrad. Imati književnicu s izrazitom potencijalom u svojoj sredini velika je stvar i nadam se da će imati podršku i potporu kako bi njene knjige svjedočile o jednome vremenu, prostoru i ljudima koji tu žive, unatoč svemu ostaju i ne odlaze te ovdje planiraju budućnost, iako se, kako Ivana piše, čini da su „svi digli ruke od nas“...
Ova poezija nije lagana ni lepršava, ne govori o trivijalnim stvarima koje nas prate u svakodnevici, za pjesnikinju je poezija (još uvijek) nešto uzvišeno... Zbirka je uspješan spoj prošlosti i sadašnjosti, emocija i racionalnosti, svijeta koji nas okružuje i onoga „onostran“. Preporučujem je svima koji žele ozbiljnije promisliti o svrsi postojanja, o prolaznosti i vječnosti, o mjestu pojedinca u suvremenu društvu...
Riječ je o zanimljivu, napetu i dobrome romanu koji pruža čitalački užitak, a Pavičić jest autor koji ima priču, poznaje „zanat“ pisca kriminalističkoga romana i usput uspješno registrira društvene anomalije, ali nemoguće se oteti dojmu da se na romanu, ipak, trebalo još raditi kako bi bio – izvrstan...
Ova je knjiga zapravo knjiga o nama, našim životima i našim ljudima, velikim istinama i još većim zabludama, o tome tko smo i kakvi smo, što volimo i što ne volimo, kako se ponašamo, kako se sami doživljavamo, ali i o tome kakvima nas drugi doživljavaju. Rječnikom teorije, rekli bismo knjiga o našem identitetu. I umjesto teorije koja opisuje mnoštvenost oblika kojima se jedna sredina i jedna zajednica legitimira i prepoznaje, autor to čini pričicama, slikama, zapisima, refleksijama, asocijacijama, anegdotama...
„Zidoder“, između ostaloga, tematizira pitanje iseljavanja iz Hrvatske i realistično opisuje našu stvarnost. U sedamnaest vrlo životnih pripovijesti, pisanih čitko i pristupačno te jednostavnim jezikom, što je inače svojstveno autorici, susrećemo se s tematikom vezanom uz domaću sredinu i naše ljude, ali i sa svijetom fantastike...
Rukopis neupitno spada među jača pjesnička ostvarenja hrvatskoga pjesništva u prethodnoj godini. No, ono što nipošto ne smijemo prešutjeti jest ukupan kvalitativni „regres“ u odnosu na prvijenac kojim je autor bio izazvao oduševljenje i u strožih ocjenitelja aktualne pjesničke prakse. Na trenutke čak ostaje dojam kako je isti blistav prvijenac autor pokušao napisati po drugi put. Ili mu barem dopisati nastavak...