Zdravko Seleš: ULOGA KRITIKE…

ULOGA KRITIKE I KNJIŽEVNIH UDRUGA U PROMICANJU HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

 

Kada se pojavio prijedlog o pokretanju časopisa za kritiku, prvo sam pomislio kako bi valjalo dobro promisliti, a još bi bolje bilo istražiti, koliko se kritika, odnosno prikazi knjiga danas čitaju u časopisima, a koliko u novim medijima, odnosno koliko kritika utječe na stvarnu recepciju književnih djela. Kako ne mogu provesti ovakvo istraživanje, mogu samo nagađati; inače, čini mi se kako je i dojam o tome da je književna kritika nekad (davno?) bila utjecajnija, da je više sudjelovala u kreiranju čitateljskog interesa zapravo upravo i samo – dojam. Znamo, naime, vrlo dobro da su kanonsko i popularno najčešće u opreci. Kao profesor književnosti u gimnaziji i krležijanac sasvim sam siguran da je Krležin značaj veći od njegove čitanosti, a da, recimo, o Maruliću ili Gunduliću ne govorimo. Istovremeno, mogli bismo spomenuti popularnost romana Marije Jurić Zagorke, koja je na neki način bila upravo obrnuto proporcionalna ocjenama koje je o njezinim djelima izricala etablirana kritika, a zatim ih preuzela i povijest književnosti.

 

ZDRAVKO SELEŠ (podravske-sirine.com.hr)

 

K tome smo, i prije pojave novih medija, i u hrvatskoj književnosti svjedočili pojavi medijskoga, odnosno novinskoga stvaranja interesa i popularnosti čak i za čitave književne grupacija (fakovci), odnosno popularizaciji nekih autora i djela mimo časopisne književne kritike, gdje su književna djela tretirana prije svega kao proizvod za prodaju, tako da je zapravo primijenjena promidžbena strategija lansiranja proizvoda u orbitu interesa, bez, neki bi rekli, pravoga umjetničkog pokrića. Tu bi, dakako, vrlo lako bilo otvoriti ne jednu, nego niz bojišnica oko prastare izreka po kojoj se „o ukusima ne raspravlja“, odnosno o tome ima li pravo čitatelj (naivni, čitatelj početnik, čitatelj sa svojim specifičnim nagnućima) ili akademska kritika, koja je, dakako, temeljena na poznavanju i njegovanom ukusu, ali kod koje se također može dogoditi previše rigidna pozicija neprihvaćanja novoga i drugačijega od onog na što je navikla, što ponekad naprosto može značiti da kanoni nisu izvori za usporedbu, nego i obvezujući toliko da dolazi do omalovažavanja novoga. Znamo, međutim, da u umjetničkom životu, kao uostalom i u svemu drugome, zapravo dolazi do međudjelovanja suvremenosti i tradicije, odnosno da je nešto novo i moderno tek u odnosu na nešto što postoji od ranije i s čime se može uspoređivati, a da pri tome ni oznaka tradicionalnosti ni oznaka modernosti nisu same po sebi vrijednosne označnice. Sve to zapravo znači da nismo do kraja odredili ulogu kritike ili ju kritika ne odrađuje. Kritika bi, kako mi se čini, trebala čitatelju pomoći u izboru štiva za čitanje na način da ga obavijesti i upozori na djela vrijedna njegove čitateljske pozornosti. Kritika bi, u tom smislu, trebala biti lišena ne subjektivnosti u smislu mišljenja i stavova, nego upravo upregnutosti u kola komercijalnog djelovanja. Naime, jedan od dojmova koji bih želio podijeliti s vama jest o tome da nam u novim medijima kao informacija o novim izdanjima zapravo dolaze reklame, a ne objektivni prikazi, tako da promidžbena mašinerija zapravo omogućuje, onima koji je imaju, reklamiranje „proizvoda“, a da pri tom ne postoji korektiv kojim bi „nepopularizirano“ i informacija o izdanjima malih izdavača, došli do čitatelja.

Matica hrvatska i književne udruge, kao institucije zainteresirane i za promicanje onoga što je vrijedno u književnome stvaralaštvu domaćih autora, osim izravnim izdavačkim djelovanjem, važne su i u upozoravanju na ono što je vrijedno, na što treba upozoriti čitateljstvo koje još ima sklonosti za čitanje djela hrvatskih autora. Naime, kada bi se danas razvila, odnosno nastavila poznata polemika između Šenoe i lijepe udovice i „Prijana Lovre“, mogli bismo doći do pozicije u kojoj domaći autori objavljuju dosta djela različitih žanrova, međutim najšire čitateljstvo ipak mnogo više čita djela stranih književnika, i to ponekad dosta sumnjive kvalitete, jer za njih doznaju putem već spomenute promidžbene mašinerije, koja lansira Pedeset nijansi sive s nastavcima za kojima polude svjetske i hrvatske domaćice. Knjige su to s lista najčitanijih, koje su vrlo često oblikovane na umjetan način, a nesretnu priču s popularnošću, top-listama, odnosno nagradom za najprodavaniju knjigu preživljavali smo u nastavcima oko nagrade „Kiklop“, koja je tako spojila jedan od najznačajnijih romana hrvatske književnosti i hrvatskoga klasika 20. stoljeća Ranka Marinkovića s nečim što pripada području žutoga tiska i osobom koja možda nije, ali podsjeća na Melkiorovu obožavanu Vivijanu, plavušu.

Ne želeći da me pogrešno shvatite, spomenut ću jednu drugu polemiku koja se razvila oko pitanja vrijednosti, kanona, odnosno lektire. U slučaju „kurikuluma“ vrlo se često spominjalo pitanje Marulićeve „Judite” i njezinoga uvrštavanja, odnosno neuvrštavanja u popis obvezne lektire za cjelovito čitanje. Čudnovato je to kako se većina sudionika ove rasprave ponašala licemjerno ili je uistinu neinformirana. Kada bi radili sa srednjoškolskom populacijom, vjerojatno bi im bilo sasvim jasno da je „Judita” većini te populacije beskrajno daleka i kako valja očekivati da će više od nekoliko učenika u generaciji cjelovito pročitati „Juditu”, „Dunda Maroja” ili „Osmana” čista iluzija. To ne znači da naši učenici ne trebaju poznavati hrvatsku kulturnu tradiciju, nego samo to da im je treba predstaviti u odgovarajućem obimu i na odgovarajući način. Vrijednosni sudovi i čitateljska praksa tako nam i na ovom primjeru pokazuju razilaženje, ali ono ne pripada suvremenosti, nego se ovdje radi o djelima koja je suvremenim generacijama teško razumjeti, odnosno, zbog promijenjenih čitateljskih prilika i navika, uživati u njima.

Vratimo se našemu vremenu i pitanju što književna kritka može učiniti za afirmaciju vrijednih djela hrvatske književnosti. U tom me smislu muči uloga tumača i procjenjivača književnih djela u povjerenstvima za razne književne nagrade i priznanja. I sâm sam više puta bio u toj ulozi i moram priznati da se nisam uvijek osjećao najugodnije. Osnovni problem koji sam uočio jest to da se neprestance događa simplifikacija stvari u kojoj ni pobjeda ne znači pravu informaciju. Naime, ponekad se dogodi da neko djelo doista svojim stilskim, sadržajnim i inim elementima odskoči od konkurencije, ali sam mnogo češće imao dojam da je riječ o nijansi koja je presudila, a koja zapravo nikome ili gotovo nikome nije jasna. A onda „svijet voli pobjednike”, a ne mari za one koji su ostali stotinku sekunde iza pobjednika. Ponekad uz pobjednika ide i fama, koja mu omogući  još pobjeda pa se čini da se radi o nečemu što je za tri koplja bolje od konkurencije, a zapravo je pobijedilo – slučajno.

Zato već neko vrijeme razmišljam o projektu koji bi moglo ostvariti, primjerice, Društvo hrvatskih književnika (kao član razmišljam o svojoj udruzi i ovaj prijedlog njoj i upućujem), a spojio bi književnokritički ukus i kompetenciju s promidžbom kvalitetnih djela tekuće domaće književne proizvodnje. Umjesto jednoga pobjednika, višečlana (od 7-10 članova) bi povjerenstva birala najbolja djela prošlogodišnje produkcije u područjima poezije, proze te književne kritike i esejistike. Dramsko stvaralaštvo funkcionira mnogo bolje nego ova područja jer se zapravo ostvaruje kroz medij kazališta, tako da o njemu nisam razmišljao, ali bi se na ovim područjima moglo izabrati po 7 (u kritici npr. 3) najbolja djela, o kojima bi se onda pisalo na stranicama „Republike”, prevodilo za „Most”, objavljivalo oglase s popisima u kulturnim časopisima i novinama te ih se predstavljalo na posebnim tribinama diljem Hrvatske i na književnim priredbama koje priprema Društvo hrvatskih književnika i njegovi ogranci, do izbora novih djela, koja bi kritika izabrala kao najbolja. Vjerujem da bismo na ovaj način izbjegli i nepravde i neugodnosti do kojih ponekad dolazi kod dodjela književnih nagrada, a dobrom organizacijom i promidžbom vrijednih djela učinili bismo značajan iskorak ka kvalitetnom vrednovanju suvremene hrvatske književnosti, pri čemu bi i kritika, odnosno kritičari odradili važnu dionicu – umjesto stajanja na margini.

/Tekst izlaganja s Okrugloga stola 20. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, 2017./

 

(Zdravko Seleš © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.