Mirko Ćurić: KNJIŽEVNO-KRITIČARSKI „LETAČ SREBRNIH KRILA“ / BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ (1972. – 2020.)

„Knjiški moljac“ naziv je bloga koji je od 2004. vodio Božidar Alajbegović, zasigurno jedan od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnih kritičara i jedan od rijetkih književnih kritičara koji je objavljivao isključivo, i kontinuirano, književnu kritiku u brojnim elektronskim i tiskanim časopisima, baveći se suvremenim hrvatskim i stranim autorima.

Knjiški moljci su glavni junaci Nagradom Ante Gardaša u Osijeku ovjenčane knjige za djecu Melite Rundek g. 2018. – Letači srebrenih krila – iste godine kada je mjesec dana kasnije Božidar Alajbegović dobio svoju jedinu književnu nagradu – Julija Benešića u Đakovu za najbolju knjigu kritika u prethodnoj godini. Junaci knjige Melite Rundek knjiški su moljci, koji nisu samo zaljubljenici u okus papira, već i u sadržaj knjiga s kojima (u kojima) žive – ljepota pročitanih knjiga pretvara ih u – letače srebrnih krila. Baš kao što je književnost pretvarala Božidara Alajbegovića, samozatajnog i skromnog čovjeka, kritičara izvan svih književnih udruženja i lobija, u letača srebrnih krila, trajno (poslužimo se aktualnom metaforom) inficiranog književnošću, i to onoga koji je uvijek spreman braniti dostojanstvo književnosti i književne kritike. Stoga sam kao urednik jubilarnog XX. izdanja Zbornika Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara odabrao za uvodnik baš njegov tekst – O književnoj kritici u Hrvatskoj. Njegov je zaključak u tom tekstu, a to potvrđuje i književno-kritičarski internetski portal Istarskoga ogranka DHK Stav, da kritika i kritičari itekako postoje i još uvijek su iznimno važni, čak i za deficitarnu hrvatsku kulturu:

Dakle, tvrdnja da u Hrvatskoj ne postoji književna kritika naprosto nije istinita! I dobro da je tako, jer književna kritika iznimno je važna. Naravno, njezina važnost prvenstveno je u tzv. odvajanju žita od kukolja, odnosno ukazivanju na djela stvarne i trajne vrijednosti u moru bezvrijedne, komercijalne književne konfekcije – ali postoje i dodatni, dublji razlozi: svjedoci smo 25-godišnjem sustavnom urušavanju vrijednosti i kriterija u društvu, a u cilju reprodukcije kapitalističkog potrošačkog društva koje važnost ne vidi u vrijednosti, ni u estetici i etici, već u lukrativnosti, dobiti, profitu. A jedina brana tome jest upravo kritika, kako društvena tako i umjetnička. Ali književna kritika je važna i zbog pobuđivanja recipijentove potrebe za vrijednim književnim djelima, tj. književna kritika neophodno je sredstvo popularizacije čitanja. Pojedinci koji ne čitaju, u manjoj mjeri upoznaju Drugo, Drugačije i Strano, a nepoznavanje nečega i neznanje plodno je tlo za mržnju. Čitanjem se razvija empatija, čitanje utječe na razvijanje sposobnosti uvažavanja tuđeg mišljenja, i uopće prihvaćanja različitog mišljenja od svojega, a samim time i za spremnost za propitivanje i analizu vlastitih stavova. Ljudi koji ne čitaju manje su spremni na uvažavanje drugoga i na ispravljanje sebe, i uopće su manje vični analitičkom razmišljanju Ali, također, zbog raspolaganja nedovoljnim znanjem, a uslijed nečitanja, ljudi postaju podložniji manipulaciji. A društvo sastavljeno od većine koja ne čita, kod koje nema gladi za novim znanjima i spoznajama, nema osnove za napredovanje i takvo društvo nema osnove da si stvori prosperitetniju budućnost. Ukratko, književna kritika sredstvo je popularizacije čitanja – a bez čitanja nema usvajanja novog znanja – a bez znanja nema napretka: dakle, književna kritika neophodna je (naravno, ne samo ona) ako želimo razvoj, napredak, ako ne želimo besperspektivnost, nazadovanje, iseljavanje. (Alajbegović, Zbornik Đakovačkih susreta XX, 2018.; str 20-21.)

Božidar Alajbegović rođen je u Rijeci 1972. godine, a po zanimanju je diplomirani ekonomist. Književnom kritikom bavio se od 1998., dakle više od dvadeset godina, pa mu je Nagrada Julija Benešića, dodijeljena 2018., mogla značiti potvrdu da je u tih dvadesetih godina dao važan prinos suvremenoj hrvatskoj književnosti. Osim što je objavio nekoliko stotina kritika (broj prikazanih knjiga veći je od pet stotina), bio je vlasnikom jednoga od najžilavijih i najstarijih književnih blogova na hrvatskoj sceni – Knjiški moljac – portala na kojemu je sustavno pratio događanja na hrvatskoj književnoj sceni te ga neumorno punio svojim, ponekad i provokativnim, tekstovima.

Alajbegović je radom dokazivao kako u Hrvatskoj kritike i kritičara  itekako – ima! A to je dokazivao i knjigama objavljenima u izdanju Disputa pa potom Litterisa: Utočište od riječi (2007.), Nešto kao fleš (2009.), Pedeset kritika (2011.), Post scriptum (2013.), Paralelni svjetovi (2017.) i Librido (2018.).

Potonje dvije knjige, u kojima je sabrano oko stotinu i trideset kritika, zasluženo su mu priskrbile Nagradu Julija Benešića, kao znak priznanje za kritičarsku ustrajnost, sustavnost i kompetentnost. Knjiga Paralelni svjetovi  sadrži sedamdesetak književnih kritika proznih knjiga stranih autora, u nas objavljenih od 2012. do 2016. godine u dvotjedniku Matice hrvatske Vijenac. Ta je knjiga važan književnokritički pregled zanimljivijih djela suvremene inozemne prozne literature, ali i pregled stanja na prijevodnoj izdavačkoj sceni u posljednjih nekoliko godina. Knjiga intrigantnog naslova Librido pak donosi četrdesetak kritika djela suvremenih autora poput: Slavenke Drakulić, Ludwiga Bauera, Branislava Glumca, Ratka Cvetnića, Daše Drndić, Zorana Ferića, Ede Popovića, Miljenka Jergovića, Josipa Mlakića, Damira Karakaša, Kristiana Novaka, Ivane Sajko, Mihaele Gašpar i drugih. Alajbegović je tekstove pisao u skladu s definicijom književne kritike kao „djelatnosti komentiranja, ocjenjivanja i prosuđivanja književnih djela“, radeći važan posao za ukupnu književnost, stavljajući se i u službu omasovljenja književne publike koja, preplavljena raznolikošću i mnoštvom objavljenih djela, gubi vrijednosnu orijentaciju tražeći žanrovska, naraštajna ili stilska razvrstavanja te smještanje djela u autorski opus i odgovarajući književno-kulturni kontekst. Predsjednik Povjerenstva za dodjelu Benešićeve nagrade prof. dr. sc. Goran Rem ovako je sažeo kritičarsko-esejistički profil prerano preminulog kritičara:

Božidar Alajbegović u esejima koji su samo vrlo formalno kritičarski tekstovi, a zajednički naslovljeni Librido, piše svoju opredijeljenu slobodu i samostalnost, jaku esejnu subjekturu punu jasne evaluacijske ugode u čitanju. Prema srednjostrujaškim popularnim novoklasicima pristojan je i opširan, prema novijim i vrlo produktivnim autoricama hiperbolično je gentlemanski raspoložen, a kolege po peru čita intenzivno i najpreciznije moguće, ne skrivajući kako bi im ukrao napravu kojom sjajno i najbolje u Hrvatskoj uopće čitaju književnost (Dario Grgić). Njegova esejistika ima svoj nezavisni svijet, likove autorstva u knjigama, bez sumnje u ikakve cehovske bliskosti ikome. Njegovoj je esejistici razvijen kulturnoknjiževni uvid i stilski mu je jaka skoro neprimjetna rečenica. Osjetljiva i prefina esejistika.

U osobnim susretima Božidar je bio povučen, skroman, posvećen obitelji i književnosti. To su bile osi oko kojih se vrtio njegov život. Bio je iznimno ponosan na Nagradu Julija Benešića, koju je dobio iz četvrtoga „pokušaja“, jer mu je u ranijim prigodama nagrada izmicala, iako je uvijek bio u vrlo ozbiljnoj konkurenciji. Posredno mu je ova nagrada donijela i priznanje Primorsko-goranske županije za nagrađivanje kvalitete kulturnog stvaralaštva – kojom su nagrađivali stanovnike Primorsko-goranske županije što su u prethodnoj godini na državnoj razini osvojili neku nagradu u području kulture. Sa zadovoljstvom sam mu napisao preporuku i radovao se čuvši da je dobio i tu nagradu.

Svi dogovori o budućoj suradnji, nakon vijesti o doista preranoj i iznenadnoj smrti Božidara Alajbegovića, pali su u vodu, a njegova ustrajna kritičarska aktivnost osjetno će nedostajati hrvatskoj književnosti.

 

Mirko Ćurić i IO DHK Pula

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.