ESEJISTIČKA NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ ZA 2019. ZLATKU KRAMARIĆU

„SAT HRVATSKOG, RE:VIZIJA PROŠLIH SJEĆANJA“ (Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.)

 

 

(Iz Obrazloženja)

 

Na ovogodišnji natječaj za Nagradu „Zvane Črnja“ prijavljeno je šesnaest naslova iznimne književne vrijednosti. Suvremeni hrvatski esejisti i esejistice redom su ispisali važne i vrijedne knjige, pa je Povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Željka Lovrenčić, dr. sc. Ljubica Josić i Mirko Ćurić, prof., iščitavalo – re:vizije prošlih sjećanja, prozne zapise s mrtvih rukavaca rijeke Save, pet eseja o umiranju u Hrvatskoj, eseje o bivanju mladim piscem, o ljutoj godini u zapisima internetske novakinje, eseje o pamćenju prolaznog i trajnog, o kroćenju unutarnjeg nemira, o književnosti i hrani uz izbor iz djela Drage Gervaisa, o populaciji, o fatalnim simetrijama, o arhipelagu suvremene filozofije, o mrvicama s gozbe, o Maksimiru i Mirogoju, o jugu, o neiskazivosti i mišljenju kao pisanju, eseje o književnosti
Bogato, slojevito, raznovrsno i upućeno, kao svojevrstan antipod zlogukih rezultata ovogodišnje državne mature na kojoj je više od tisuću maturanata, pišući zadani esej iz hrvatske književnosti, umjesto teksta ponudilo tek prazninu bijeloga papira, i to kao ishod dvanaestogodišnjeg obrazovanja iz hrvatskoga jezika i književnosti! Razmišlja se stoga, u obrazovnoj zajednici, o relativizaciji ocjene iz eseja ili čak o ukidanju eseja unutar ispita državne mature, kao da hrvatski učenici i studenti više nisu u stanju pisati taj zahtjevni žanr „u kojem je autor prisiljen u sebi sjediniti ‘čovjeka činjenica’ i ‘čovjeka u oblacima’“ (Th. W. Adorno), što najbolje demantira ovogodišnji natječaj za Nagradu „Zvane Črnja“.
Iznimna esejistička vrijednost pristiglih knjiga Povjerenstvo je dovela u vrlo složen i nezahvalan položaj, ali, paradoksalno: s jedne strane težak, a s druge strane lagan. Težak, jer su mnoge vrijedne knjige ostale bez Nagrade „Zvane Črnja“, lagan, jer je bilo jasno da će zasigurno biti odabran vrijedan naslov.

Povjerenstvo je, naposljetku, u uži izbor odabralo pet naslova:
Tatjana Gromača: Mrtav rukavac rijeke Save (Sandorf, Zagreb, 2018.),
Zlatko Kramarić: Sat hrvatskog, re:vizija prošlih sjećanja (Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.),
Julijana Matanović: Ljuta godina, zapisi internetske novakinje (VBZ, Zagreb, 2019.),
Helena Sablić Tomić: Kroćenje unutarnjeg nemira: Ja, žena, prostor / Taming of restlessness. I, woman, space, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Osijek, 2018., i
Slobodan Šnajder: Umrijeti u Hrvatskoj, pet eseja (Fraktura, Zagreb, 2019.).

 

Za najbolju knjigu eseja odabrana je knjiga istaknutoga hrvatskoga književnika, znanstvenika, kritičara, polemičara, političara i diplomata prof. dr. sc. Zlatka Kramarića: Sat hrvatskog, re:vizija prošlih sjećanja (Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.), iznimno esejističko ostvarenje u kojemu na literaran način obrađuje teme kojima je na teorijski način pristupao u nekima od prethodnih knjiga, kao što su Jugoslavenska ideja u kontekstu postkolonijalne kritike i Nostalgija – kratka povijest zaborava.

*    *    *

Knjiga Zlatka Kramarića Sat hrvatskog već naslovom asocira na slavni roman Siegfrieda Lenza, Sat njemačkoga, a, prema autorovim riječima, „svaka je sličnost“ s Lenzom i njegovim djelom „namjerna“. Kramarić odabire različite narativne strategije od njemačkoga romanopisca, kako bi ostvario slične namjere; odnosno, kroz sudbinu pojedinca prikazati nacionalnu sudbinu, svjestan svih poteškoća i ograničenja takvoga pristupa tekstu. Autor, tako, na više mjesta u knjizi tvrdi kako njegov pripovjedač nije „sveznajući“ te da on, zapravo, „jednim okom promatra svijet oko sebe, a onim drugim, unutarnjim, gleda samoga sebe i bilježi reakcije na društvena zbivanja“, i to okom „nepouzdanog pripovjedača“ koji nema monopol nad istinom. Upravo monopol nad istinom jest ono što autor želi dekonstruirati: u mnogim dijelovima knjige polemizira s kanoniziranim mitovima o „boljoj prošlosti“, slatkastim interpretacijama zadnjih desetljeća, hrvatske i jugoslavenske povijesti, što sve čini dubinskom analizom književne, filmske i glazbene produkcije toga vremena, ili pak polemizira s interpretacijama koje, na način novovalne „sretne djece“,  zamagljuju pravu sliku stvarnosti, koju je sam sebi osvijestio s izvorištem u Miłoszevu Zasužnjenom umu, koji ga je postidio jer je shvatio kako se, piše Kramarić, „…u nekim situacijama nisam ponašao na način slobodnog građanina. U nekim su situacijama, na moju veliku, i ondašnju i sadašnju, žalost, prevladali osjećaji straha, ‘stalne, ontološke ugroženosti’. I te životne činjenice nikakva literatura, fikcija neće uspjeti promijeniti.“
Sloboda pojedinca temeljeno je načelo koje vodi Kramarića u prosudbi povijesti i jednoga društva. Pokazuje to na primjeru jednoga od svojih životnih uzora, Vlade Gotovca, koji mu 1995. u Staroj Gradiški pokazuje mjesta u kojima je tamnovao i opisuje torturu koju je prošao: (…) Nije mi padalo na pamet pokušati rekonstruirati logiku ondašnjih gospodara života i smrti. Kada se čovjek suoči s ništavilom, prestaje svako logično objašnjenje. Ostaje samo bol i nevjerica.“ Autor zapisuje potom kako „većina naših problema proizlazi upravo iz posvemašnjeg nedostatka solidarnosti s onima koji su u nekoj nevolji… Naša zvona uvijek su samo naša i kao takva ne zvone nikome!“
Autor je imao nakanu ovu knjigu koncipirati u skladu sa svojom izvornom profesijom profesora, predavača, kao „sat hrvatskoga“, u „formi klasične školske pripreme (…) gdje bi prvo išao neutralni uvod u zadanu temu, pa nešto opširnija razrada te iste teme i onda, na kraju balade, trebao je slijediti jedan općenit zaključak o suptilnim odnosima između pojedinca i kolektiva.“ Prvo poglavlje (esej) u knjizi možemo shvatiti kao uvodno, a trinaesto kao zaključno, a između njih Kramarić se u jedanaest duljih eseja bavi „stanjem stalne ugroženosti“, „fiktivnom realnošću“, „jugoslavenskom sintezom“, „novim, starim vremenima“, „terorom dosade ili umorom svakodnevice“, „nostalgijom“, „krivnjom“, „našim susjedima“, „studentskim danima“ te „sretnom novom 76.“, kao prijelomnom godinom u vlastitu životu. Unutar tih eseja autor umeće niz eseja i „esejčića“ o različitim temama. Iznimno su zanimljivi eseji o jugoslavenskom filmu, posebice o filmskome „crnom valu“, o novovalnoj glazbi, o hrvatskim borhesovscima, o generalima, oficirima i podoficirima JNA i njihovim ženama u stvarnosti i na filmu, o književnim i filozofskim uzorima…, a možda je najzabavniji dio knjige esej o scenariju koji su zajednički trebali napisati, zatim snimiti i odglumiti sam Kramarić i veliki hrvatski književnik i, prema Kramariću, navodni filmski redatelj s francuskim pedigreom, Petko Vojnić Purčar… Ovi „eseji unutar eseja“ zanimljivim grafičkim rješenjem izdvojeni su iz glavne tekstualne matrice: nalaze se u zagradama te su ispisani drugim tipom slova, i nešto svjetlijima od ostatka teksta.
Autorova želja da tekst njegove knjige bude ustrojen po obrascu jednoga sata hrvatskog jezika nije do kraja ostvarena. Pokazalo se kako se tekst uvijek opire prvotnim namjerama, kako su sjećanja nepouzdana, što autor naglašava na nekoliko mjesta, pa je i kraj knjige otvoren, a zadnja njena rečenica započinje rječju „možda“, što pokazuje otklon od konačnih zaključaka i konačnih presuda.
Riječ „možda“ svakako je neusklađena s današnjim školskim i fakultetskim „kurikulima“ (po kojima bi i autor trebao predavati nakon diplomatske karijere), gdje nastavnici više ne moraju pisati pripreme za svaki sat, ali moraju isplanirati „ishode učenja“ koje učenik (čitatelj) mora ostvariti. Prema definiciji iz nastavničkih priručnika: „…ishodi učenja su skup sposobnosti koje govore što će student znati, razumjeti ili biti sposoban raditi nakon završetka obrazovnog procesa.“ Svijet odgoja i obrazovanja tako se u konačnici svodi na ishode koje moramo ostvariti, a preko njih steći „kompetencije“, u što se, valjda, ne uklapaju oni prazni, nenapisani eseji na državnim maturama, ali jednako tako, možda ni ovi višeslojni i otvoreni, asocijativni i introspektivni, esejistički tekstovi Zlatka Kramarića, autora iznimnog teorijskog znanja i erudicije, koji unatoč tvrdnji da život najbolje poznaje preko literature, filmova, teatra… posjeduje i povlasticu bogata praktičnog životna iskustva na temelju niza značajnih društvenih funkcija koje je obnašao, koje ga izdvajaju iz svijeta literature, iz svijeta promatračā, odnosno iz svijeta većine suvremenih esejista, svrstavajući ga i na drugu, onu praktičnu životnu stranu: među važne aktere i oblikovatelje našega suvremenog društva, prema kojem je itekako kritičan i svjestan svih propusta koji su doveli do toga da izlaz iz današnjih problema mnogi traže u nostalgiji za boljom prošlošću.
A nostalgija je, kaže Kramarić, stanje kada su „ljudi skloni nostalgičnom raspoloženju, zapravo zaljubljeni u odmak, a ne toliko u predmet nostalgije.“ Uz nostalgiju su povezana sjećanja bez kojih je čovjek, kako piše Kramarić, „nitko i ništa“, ili je „…obična praznina. Školjka bez bisera.“ Ipak, sa sjećanjima treba postupati „krajnje pažljivo“, jer ona nisu neutralna, niti „nevina kako nam se možda čini.“ Podsjeća ovdje na znamenitu Kunderinu misao o ljudima u postsocijalističkim društvima u kojima se pojedinci više bore za bolju prošlost nego za bolju budućnost.

ZLATKO KRAMARIĆ (tris.com.hr)

Zaključno: novinar „Glasa Slavonije“ Darko Jerković napisao je kako je ova knjiga i „sat anatomije“; autor je zaista zasjekao u bolesna tkiva naše prošlosti, naših sjećanja, naših nostalgija i naših tumačenja. Čak i ako se ne slažemo s Kramarićevim stavovima u Satu hrvatskog, te poželimo li polemizirati i osporavati napisano, ne možemo osporiti užitak čitanja koji nam je ovom knjigom omogućio.

 

Pula, 18. listopada 2019.                                   Uime Povjerenstva: Mirko Ćurić, predsjednik

 

(Lj. Josić, Ž. Lovrenčić, M. Ćurić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.