NEDJELJKO FABRIO (1937. – 2018.)



(dalmatinskiportal.hr)

SUVREMENI KLASIK
NEDJELJKO FABRIO

(Split, 14. studenoga 1937. – Rijeka, 4. kolovoza 2018.)

 

Riječ unaprijed

Koliko znam i kako mi je potvrđeno, ime književnika Nedjeljka Fabrija (Split, 14. XI. 1937.) – prozaista, dramatičara, esejista, kritičara, prevoditelja… – gotovo da je nepoznato, ili slabo poznato, širemu slovenskom čitateljstvu, osim onima dakako upućenijim i znati-željnijim, te književnim stručnjacima, pretpostavljam i prirodno bi bilo najprije kroatis-tima i južnoslavistima.(1) No, kako bilo, ovim kraćim preglednim tekstom, koji mi je čast „po narudžbi“ napisati uz slovenski prijevod Fabrijeva znamenita romana „Vježbanje ži-vota“ (1. izd. 1985.), nastojat ću u što sažetijim i jasnijim crtama – ako ne preuzetno „pro-pedeutički“, onda barem uvodno što preglednije – doprinijeti nešto boljoj spoznaji i uvi-du u žanrovski raznolik, a naslovima iznimno bogat opus ovoga našeg književnog suvremenika, zapravo živa klasika suvremene hrvatske književnosti – inače jedne od najkontinuiranijih europskih literatura glede u njoj zastupljenih književnih razdoblja ili stilskih formacija, počevši od ranoga srednjovjekovlja do naših dana. Dakako, ima ih i bilo je možda pozvanijih od moje neznatnosti, koji su se Fabrijevim djelom, kao cjelinom ili fragmentarno, bavili i još se uvijek njime bave. Usto, kada sam svojedobno pisao o ne-kim autorovim knjigama, poglavito o pojedinim romanima i predstavljao ih, bio sam jed-nako kao i danas vrlo subjektivan, ipak nastojeći lučiti djelo od čovjeka i prijateljstva s njim, slobodno mogu reći s gospodinom Piscem – što je Fabrio zacijelo književnom re-čenicom, i obrazovanjem, i nastupima i, uopće, odgojem i stavovima koji su, njegovi a već i mnogih nas, kao iz nekog prohujalog, drugog i drukčijeg doba.

Danas na hrvatskoj – ideologijama i politikama razjedinjenoj i bolesno izjedenoj – društvenoj, pa tako i književnoj sceni, osim nevelikog broja iznimaka među mlađim i najmlađim pripovjedačima, ali i pjesnicima te drugim autorima, ne vlada ozračje kolegijalnosti, snošljivosti i suradnje, bez obzira na svekolike razlike, nego je, naprotiv, uvelike na djelu „stvarnosna“ agresija, pa i prosječnikâ sumnjive pismenosti i znanja, u najmanju ruku bizarnih ideja i p(l)itkih, gdješto psovačkih ostvarenja, a klanovi i koterije cvatu. Kada kažem stvarnosno, tada mislim na pojavu već viđenoga/napisanoga, ali nekoć na daleko višoj („konotativnoj“) razini; podsjeća nas Fabrio u svojim esejima na alegorijsko, aluzivno, metaforično/metonimijsko, simboličko, ironijsko, eliptično, na „ezopovski“ rječnik… u hrvatskih pisaca otprije više od pola stoljeća, dakle u vremenu komunističkoga jednoumlja (za vrijeme i „nakon“ soc-realizma), cenzure i progona slobodne riječi. „Lekciju“ današnji „stvarnosni“ mogu potražiti najprije u djelima B. Glumca, Z. Majdaka, A. Majetića, I. Slamniga, A. Šoljana i dr. I nije riječ samo o „prozi u trapericama“ (termin A. Flakera)….

Polemike, koja je uz esejistiku nekoć bila jedan od jakih žanrova hrvatske umjetničke pi-sane riječi, na pristojnoj a kamoli visokoj znalačkoj razini, više nema; ide se metodom ad hominem, stalno se vrtimo u krugu „naših“ i „vaših“, e da bi sve posljedovalo činjenicom kako, uz tek nekoliko imena, hrvatska književnost i jezik kontinentalno, da ne kažem planetarno, jedva da postoje kao činjenica negdje u primozgu preostalih „fanatika“ lite-rature kao općega civilizacijskog, estetskog pa i moralnog dobra. Tranzicijska priča? Da, i to je na djelu. Dakle, slovenskoj publici također vjerojatno poznato stanje. Na koncu ove uvodne „jeremijade“ – čiji je okvirni sadržaj, koliko razabirem, globalne naravi – nimalo nostalgičan, dapače, samo podsjećam one jednako dugog ili dužega pamćenja na sljedeće: što se književnosti tiče, u onoj smo bivšoj zajedničkoj državi pratili časopise, i nova izdanja, afirmirana i nova imena blizih i srodnih jezika i kultura, ukratko, mogli smo biti i bili smo obaviješteni i bez tzv. virtualnih komunikacijskih kanala, više se čitali, poznavali, rekao bih i prevodili te, naposljetku, uvažavali. Nagrađivalo, dapače, i to ne uvijek prema onome famoznom republičkom „ključu“. Danas pak, moram priznati, osim specijalista i „patoloških“ književnih zanesenjaka, nisam siguran koliko su mladi Slovenci i Hrvati, koje opet više ne dijeli ni („nedefinirana“ još) granica, u stanju nabrojiti desetak velikih ili makar danas vodećih imena vlastite, a kamoli susjedne/susjednih književnosti. Ne znati za Fabrija u Sloveniji jednako je, primjerice i donekle, kao ne znati za Jančara u Hrvatskoj. Dotle smo, nažalost, došli. Ako sam pretjerao, tim bolje, znači da ima više op-timista no što mi se to čini.

Nadalje ćemo o bio-bibliografiji(2) našega pisca, s tim u svezi i kontekstu u kojemu Fab-rio živi i djeluje, te potom o knjigama, s nešto opsežnijim osvrtom (ne fabulativnim, jer čitatelju se ne servira, on se čitajući mora potruditi) na roman „Vježbanje života“, iako mislim da „ključ za čitanje“ svake, pa i ove, knjige treba pronaći svatko zasebno.

 

I. Nedjeljko Fabrio – kratak (radni) životopis

Pisac je rođen 14. studenoga 1937. u Splitu. Nakon pučke škole, s roditeljima („dekre-tom“) seli se u Rijeku u kojoj maturira na gimnaziji i pohađa glazbenu školu. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu, jugoslavistiku te talijanski jezik s književnošću. Predavač je u riječkom Narodnom sveučilištu, dramaturg u Narodnom kazalištu „Ivana pl. Zajca“ u Rijeci, angažiran kao urednik i tajnik časopisa „Riječka revija“, te osnivač i urednik zna-menitoga riječkog časopisa „Kamov“, što će ga naposljetku stajati odlaska iz Rijeke na-kon sloma reformatorskoga (koliko su tadašnje jugoslavenske komunističke vlasti dopu-štale) Hrvatskoga proljeća 1971./1972. Godinama potom u Zagrebu mora djelovati „iz sje-ne“, prešućivan i zabranjivan.

„Obrao sam bostan 1971. jer sam tad imao u Zadru sjajnu praizvedbu drame ‘Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara?’ koja se nije svidjela ljudima na vlasti te su je ugasili nakon četiri izvedbe. U Rijeci sam 1970. pokrenuo mjesečnik ‘Kamov’ u kojem sam napisao da će ‘promicati kulturnu kroatizaciju Hrvatske’. Taj pridjev ‘kroatizacija’ najskuplje me stajao, iako taj časopis iz današnje perspektive nije bio nimalo naciona-listički… Čista lica sudjelovao sam u Hrvatskom proljeću i to razdoblje smatram najljep-šim danima svoje mladosti. Morao sam napustiti Rijeku i zaposlio sam se kao urednik u Dramskom programu Televizije Zagreb zahvaljujući redatelju Danijelu Marušiću i ured-niku kulture Hrvoju Juračiću. To vrijeme poznato je kao ‘olovne godine’ ili ‘hrvatska šut-nja’ i ja sam šutio 18 godina. Skinute su mi sve predstave s repertoara, a ja sam se ok-renuo uspomenama i u tišini pisao povijesni roman. (…) ‘Vježbanje života’ napisao sam 1981., ali sam četiri godine čekao da se netko smiluje i da ga objavi. Kad je konačno ob-javljen, i dalje sam bio nepoželjan, a prvo predstavljanje knjige organizirali su riječki Ta-lijani u svom klubu. Na tome sam im neizmjerno zahvalan. Tad sam se prvi puta pojavio u javnosti i mnogi su bili time zaskočeni. Zatim je Jure Kaštelan skinuo s mene anatemu i dodijelio mi tad uglednu jugoslavensku Nagradu Željezare Sisak za književnost. I led se otopio. Preko noći sam stekao priznanje, a uskoro je izašlo i drugo izdanje romana. A kad sam objavio ‘Berenikinu kosu’ i ‘Triemeron’, tad je trilogija, koja obuhvaća razdoblje od 200 godina, znači od Napoleona do Domovinskoga rata, bila zaokružena.“ (Iz inter-vjua, 2007.)

Ipak i očito, vrijeme i društvene promjene učinile su svoje, te Fabrio postaje urednikom u Dramskome programu Televizije i Radio-Zagreba, odnosno Hrvatske radiotelevizije, zatim profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika (osnovanog 1900.) u tri mandata; naime, nakon hrvatskoga povijesnog klasika Ksavera Šandora Gjalskog i pjesnika Slavka Mihalića, najdulje je bio predsjednikom Društva, od 1989. do 1995., poznat i kao „ratni predsjednik DHK“. Svoje je Društvo, svojedobno, napustio iz osobnih svjetopoglednih i etičkih razloga. Usto, član je Društva hrvatskih književnih prevoditelja, kazališnih kritičara i teatrologa. Piše i objav-ljuje glazbene kronike i kritike. Dobitnik je zapaženih domaćih i inozemnih nagrada, me-đu kojima ovom prigodom izdvajam samo: Nagradu „Bethlen Gábor“ (Budimpešta, 1993.), za promicanje suživota u Europi, prestižnu europsku „Herderovu nagradu“ (Beč, 2002.), zatim iste godine (po drugi put) Nagradu „Ksaver Šandor Đalski“, „Miroslav Kr-leža“, te onu koja u Hrvatskoj nosi ime „Vladimir Nazor“ za životno djelo (2007.). Danas je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

Okušao se u mnogim književnim žanrovima: pisao je drame, pripovijetke, eseje, romane, a posebno su zanimljive njegove glazbene kritike. Preveo je s talijanskoga niz iznimno važnih djela (C. Goldonija, L. Pirandella, L. Fiorentina, A. Moravije, P. Chiare, L.Martinija, S. Slatapera…).

 

Naslovne korice prvoga slovenskog izdanja jednoga Fabrijeva romana („Vježbanje života“ / „Urjenje v življenju“)

 

II. „Vježbanje života“ (prvi dio „Jadranske duologije/trilogije“)

Svojedobno sam pisao o ovome vrsnom romanu koji sada u najbližih susjeda izlazi u, vje-rujem, dobrome i pouzdanom prijevodu. Pišući o njem, izabrao sam komparativni pri-stup, naime zanimala me jadranska povijesna tragika, posebno u talijansko-hrvatskim odnosima, donekle s naglaskom na zavičajnu mi Istru. Tu je neizbježna bila usporedba djela jednoga talijanskog pisca hrvatskih korijena i njegova romana „Bolji život“ (Fulvio Tomizza, „La miglior vita“), koji je autor važan i za slovensku kulturu tj. životom i mje-stimice tematski vezan za tzv. slovensku Istru, s jednim hrvatskim piscem dijelom dale-kih talijanskih korijena, po majci, a riječ je o Fabriju i ovomu njegovu romanu. Zanimala me predmetno-tematska razina Fabrijeva djela, pa ćemo ovdje o njoj tek ukratko. Na-ime, od rečene predmetno-tematske do poetičko-strukturne razine, na sebi svojstven način – literarno transponirajući te autorski individualizirajući specifičnu građu odre-đene društveno-povijesne stvarnosti – Fabrio piše i iz pozicije „svjedoka vremena“, i to ne samo uvjetno rečeno…

„Tako se formirala nova populacija Rijeke, a među njima je bio moj otac, sjajan stručnjak za vađenje brodova. On je izvadio iz mora Titov brod ‘Galeb’ i kompletno ga restaurirao. U Rijeku sam došao kao desetogodišnjak i u idućih deset godina gledao sam kako iz Ju-goslavije bježe Hrvati, Talijani, Slovenci i svi oni koji nisu željeli tadašnji istočnoeuropski komunizam. To je za mnoge od njih bilo pogibeljno jer se na granici pucalo. U tom eg-zodusu do 1955. otišlo je 200 tisuća ljudi iz zemlje, iako Talijani tvrde da je taj broj dvo-struko veći. Gledao sam mračni spektakl povijesti i logično je da sam kasnije počeo o tome pisati… Moj je otac bio dio savezničke vojske i imao je međunarodnu propusnicu pa sam putujući s njim doživio puno tog što sam kasnije opisao u romanima i dramama. Očev praujak Juraj Biankini bio je urednik zadarskog ‘Narodnog lista’ do 1918. i zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču. Ante Fabrio, brat mog djeda po ocu, bio je među stu-dentima koji su u Zagrebu spalili mađarsku zastavu 1895. i za to dobio tri mjeseca stro-gog zatvora…. Nisam trebao kao Borges izmišljati svjetove. Ja samo zatvorim oči i po-vorka likova, događaja, spektakularnih slika i uspomena počne mi navirati u sjećanje. I danas vidim kolonu Talijana koji su pri odlasku nosili sve, čak i papige, klavire, kornjače i cvijeće s balkona. Pamtim i sliku brijača koji me šišao kao dijete. Tada smo živjeli na Kantridi u maloj dvojezičnoj zajednici u kojoj su bili brodograđevni radnici, obični ljudi. To je bio divan radnički milje. I taj brijač me zvao ‘barbaro’. Kasnije je u sandolini preve-slao Jadran i pobjegao u Italiju. To su bile slike neopisivog kaosa, koje nikad nisam za-boravio i morao sam ih kad-tad pretočiti u riječi… U Hrvatskoj se etikete lijepe često i lako. S nacionalizmom nisam nikada koketirao, no u meni postoji jak nacionalni osjećaj, što je sasvim druga duhovna kategorija. Nisam mogao biti nacionalist: odrastao sam u multikulturalnoj sredini, dvojezično sam formiran, čitao sam hrvatske i talijanske pisce… Od mladosti sam bio nacionalno osviješten, no nikad nisam procjenjivao ljude po njiho-voj vjeroispovijedi i rasi.“ (Intervju, 2007.)

…tematizira riječku, donekle i istarsku, odnosno sjevernojadransku, kako prošlostnu pa dijelom i političku tako, posredno, i svekoliku suvremenu istovrsnu problematiku. Riječ je o kraju stalnih i živih, katkad i neuralgičnih i naizgled teško shvatljivih i još teže jasno odredivih civilizacijskih, kulturnih, etničkih, jezičnih, kao i osobnih te inih doticaja i pro-žimanja, sukoba i napetosti, u svakom slučaju uvjetovanosti i isprepletenosti, koje napo-sljetku sežu do najčovjekomjernijih, najizvornijih i najosjetljivijih odnosa, onih obiteljskih i intimnih, što pečatom jedinstvenosti i neponovljivosti obilježuju i određuju svaku ljud-sku sudbinu. Fabrio se opsesivno i temeljito, istraživački najprije (faction), dakako na te-melju vlastita iskustva i obiteljske priče i predaje, a onda književno znalački (fiction) i skrupulozno posvetio jednome dugom vremenskom razdoblju, generacijama, podneblju i podnebljima, prožimanjima u ljubavi i mržnjama, interesima i humanosti pojedinih ak-tanata svoje „kronisterije“. „Vježbanje života“ prvi je, dakle, dio piščeve neformalne „Jad-ranske trilogije” (ili duologije u tri dijela!, tj. prvotno zamišljene kao duologija), koja još sadrži jednako uspio roman „Berenikina kosa” (1989.), te vremenski malo kasnije „prido-dan“ im roman „Triemeron“ (2002.). Svako od ovih opsežnih, životnih djela ovoga pisca, resi primjerena i primjerna autoreferencijalnost, intertekstualnost, intermedijalnost, (auto)citatnost, metafikcija…, no nećemo na ovomu mjestu potencijalnog čitatelja reše-tati teorijskim rafalima, naprotiv, želimo ga zainteresirati za pisca i njegovu, ovu, kon-kretnu, na slovenski sada srećom prevedenu knjigu.

To što nekim znalcima/„znalcima“ smeta Fabrijeva moćna rečenica, gdje do izražaja dolazi vrhunska sintaksa i eksplozivno prštav rječnik, samo je potvrda da je pisac uspio zaintrigirati i one najkritičnije, što ne znači i najpozvanije. Primjerice, oni kojima smetaju piščevi „sentimenti i barokni ukrasi njegovih imenica…“, neka se priupitaju koliko u nji-hovim pak djelima što se referiraju na (/ne/daleku) prošlost ima faktografskih katas-trofa, dakle promašaja, neznanja, netočnosti i proizvoljnosti. Fabrio takvima može biti samo teško dostižan uzor! A možda nekima i kao čovjek.

Još i više, kada jedan razigran i znatiželjan, iako promišljen i u mnogome „nesmiljen“ kritički autoritet Tvrtko Zane (alias pok. Branimir Donat) u uvodniku svoga zbornika o Fabriju, „Književna kritika o Nedjeljku Fabriju“, kojega nije „nužno volio“, kao ni mnoge druge (u čemu je donekle bila čak draž njegova pristupa piscima i djelima), zapiše slje-deće: „Odlučio sam prirediti i izdati zbornik izabranih kritika o Nedjeljku Fabriju duboko uvjeren da je riječ o odličnom piscu i kompletnoj osobi.“ (2007.), ta činjenica u vrijedno-snom smislu itekako znači i zrači. Uvrstio je Donat u taj svezak, među inima, tekstove znalaca poput, slijedom: I. Aralice, M. Vaupotića, M. Tomasovića. T. Maroevića, M. Mac-hieda, D. Gašparovića, I. Mrduljaša, A. Armaninija. K. Nemeca, B. Popovića, D. Jelčića, V. Viskovića, I. Mandića, C. Milanje, Z. Zime, G. Mascionija, S. Ferrarija, J. Matanović, V. Žmegača, R. Lauera, A. Flakera, A. Stamaća, N. Batušića, T. Sabljaka, I. Frangeša, L. Pa-ljetka i dr.

Godine pak 2009. u Fabrijevu gradu, koji pisac najvoli, najviše ga osjeća i o njemu je na-pisao na tisuće stranica, izlazi zbornik „Rijeka Fabriju“, uz piščevu 70. obljetnicu (skup je održan u studenome 2007.), a zbornik je uredila Danijela Bačić-Karković. Sudjelovao sam u prethodnoj prigodi i svesku, kao i u ovoj i ovomu, odakle izdvajam prinose autora: I. Lukežića, N. Batušića, B. Hećimovića, K. Nemeca, I. Boškovića, J. Matanović, H. Sablić-Tomić, D. Gašparovića, M. Stojevića, S. Ferrarija i dr. Inače, Rijeka se svome piscu odu-žila i najvećim gradskim priznanjem, što mnoge sredine svojim najboljim ljudima, ni za života, a kamoli poslije, nisu i neće priuštiti.

Ukratko, riječ je o izvorima, netom navedenima, koji najiscrpnije i najozbiljnije dosad te-matiziraju sveukupno Fabrijevo književno djelo.

[Ekskurs:
Jednako je tako s Fabrijevim romanom „Smrt Vronskog“ (: deveti dio A. Karenjine… Ro-manzetto alla russa, 1994.), u istih i sličnih kritičara, koji roman nije samo „nadopisivanje Tolstoja“, već je riječ o tomu kako „izraziti homersku temu u nehomersko doba, kad riječi postaju nemoćne…“, a glede srbijanske agresije na Hrvatsku, kako zapisuje znan-stvenica i književnica K. Čorkalo. Prije junakova svjesna odlaska u smrt u minskome polju, pita se autor, poput nekada Brocha u vezi s Vergilijem, o svrsi umjetnosti unutar zbilje, pa ga jezično i stilski bravuroznog humanista i erudita, kao i uvijek, brinu i es-hatološke teme i dvojbe. Zato će, prema spomenutoj znanstvenici, „Fabrio (…) posegnuti u svjetsku književnu baštinu te na aktualnu istočnohrvatsku bojišnicu dovesti junaka Tolstojeva romana Ana Karenjina – Alekseja Kiriloviča Vronskoga, da umjesto njega, iz svoje perspektive, svjedoči o događajima, raščlanjuje ih, tumači i prosuđuje, što će ro-man u startu usmjeriti prema postmodernističkom modelu dopisivanja i dograđivanja književnoga naslijeđa. Radi se dakle izrijekom ‘o gesti kojom se čitatelj upozorava na in-tertekstualni čin i kojom se sprečava da on taj čin previdi’“.(3) Nije slučajno pisac upravo sada/tada „doveo“ Vronskoga u rat, u Vukovar…

Uostalom, pisac nije povjesničar i ne treba mu, poglavito ne piscu od formata, neka po-sebna vremenska distanca (čitaj: ponekad zavjetrina komocije i sigurnosti), kako bi rea-girao na događaje oko sebe i refleksije istih u stvaraocu kao lakmusu prostorno-vre-menskih zbivanja. Na to će Fabrio:

„Bio sam na ratištu s književnikom Jožom Horvatom na Baniji, vidio sam rat izbliza pa sam napisao roman bez povijesne distance. Bilo je sjajnih kritika, no bilo je i ljudi kojima je smetalo da se piše o Domovinskom ratu koji još traje. Možda im je smetalo to što se na humanistički način govori o ratnim sukobima. Naime, zadnje rečenice romana pred-viđaju smirenje između pobijeđenih i poraženih, što potvrđuje humanizam tog djela. Taj je roman dobio mjesto koje je zaslužio, iako ga ja ne ubrajam u svoja bolja djela. On je di-jete jednog ratnog trenutka: šetao sam po ratištu i baš kao pjesnik udaljio se od glavnog sigurnog puta i našao se na blatnoj oranici. Morao sam poskakivati da izbjegnem lokve i blato. I dok sam bio u skoku, učinilo mi se da sam ugledao nagaznu minu. U tom sam trenutku vidio smrt. Srećom, to nije bila mina nego neki predmet preostao iz rata. I taj trenutak unio sam u roman.“ (Intervju, 2007.)]

„Vježbanje života” u poetičkome smislu držim zahtjevno zamišljenim i složeno realizira-nim proznim pothvatom. Nadalje, riječ je o piscu europski relevantna opusa, također i o spisatelju čija poetološka bit i nit potiču višejezičnu i prekograničnu komunikaciju ali, kao u slučaju svih trajnih književnih vrijednosti, kulturološka se vrsnoća i valjanost nje-gova djela čak ni inicijalno ne iscrpljuju u nacionalnom, a kamoli u regionalno-regiona-lističkom okviru nekakve polutanske kulturne klime zrakoprazna bastardnog prostora, koja klima ne bi ozbiljno uzimala u obzir konkretan prostor u konkretnome vremenu, kako sinkronijski tako bogme ni dijakronijski. Kjednu, hrvatski Jadran, a na njemu Rijeka pa i Istra (osobito danas!) – ma što tko govorio i pisao, ma kako javno djelovao, što je sve prozirno i prolazno, dapače, već viđeno – ni u kom smislu nije ni bastardan niti polu-tanski etnički ili kulturološki prostor. Stoga ne možemo prihvatiti, pa i kad je najdob-ronamjernije rabljen, u biti svojoj doista ignorantski pojam, nevjerojatnu općenitu sin-tagmu „mondo slavo” (uključujući i Slovence), što u nekih prekojadranskih autora i znanstvenika, tobože „nonšalantno”, označava najbliži im strani svijet na njihovim istoč-nim granicama – znači onaj hrvatski i/ili slovenski! Kao da je problem narod(e) nazvati njegovim/njihovim imenom/imenima.

I bez obzira na to bila posrijedi upravo Istra, ili Trst, odnosno Rijeka, pa i Dalmacija, da-kle areal jadranski gdje se u većoj ili manjoj mjeri, ali zacijelo intenzivno, osjeća rubna si-tuacija, prisuće granice i pograničnoga ili prekograničnog u doslovnome, ili donekle ap-artnoga i graničnoga u metaforičkom smislu, pa mjestimice i u pogledu mentaliteta, svakako pak u smislu intenzivnih (u oba smjera, nauštrb hrvatske/slovenske kulture, na žalost ne i jednako snažnih niti jednako motiviranih) kulturoloških interferenca – pa i onkraj svih partikularnih vizija i vizura, relativizirajući na trenutak okulare, pozicije i motrišta – osobito se novija i recentna povijest, što se već odigrala, s mnogim protago-nistima-pretcima okrutno poigrala na ovim prostorima slavensko-romanskog, ovdje poimence talijansko-hrvatskoga susretišta, a teret je obostranih iskustava donekle za-jednički, u međuvremenu postavši što bremenom „velike povijesti“, što teško zalječivim teretom na duši tolikih naraštaja. Mislim da Fabrijevo sveukupno djelo otvara putove mogućim rješenjima mnogih tegoba i tjeskoba, pokazujući ponovno staru istinu da je kultura, umjetnost posebice, ono polje u kojemu se komunikacija s drugim i drukčijim mahom ostvaruje na poseban, temeljitiji i čistiji, otvoreniji i odgovorniji, konačno i hrab-riji način. Potonja ustvrda osobito je valjana i aktualna u usporedbi s onime što (ne) čine službene historiografije i slične discipline.

Kao čovjek, što eksplicite navodi u mnogim javnim izjavama, Fabrio u sebi nosi određe-nu dihotomiju, dapače rekli bismo (i već citirali) bogatstvo podrijetla i kulture, kako vla-stite tako i onoga drugog, bliskog i srodnog, no ujedno i drukčijeg. On, Splićanin rodom, Riječanin (najvećma i vlastitim izborom posve) u doba intelektualna i duhovna sazrije-vanja i formacije, te Zagrepčanin višedesetljetnim i sadašnjim boravištem, no i djelova-njem i mjestom potpune afirmacije na nacionalnoj pa i međunarodnoj razini, vrstan je poznavatelj i pače ljubitelj talijanske književnosti i kulture, analitičar. Podsjećam ovim povodom samo na njegove „Apeninske eseje“; i naročito na opsežnu i značajnu njegovu studiju „Tršćanska književnost i slavenski jug” iz knjige „Štavljenje štiva“ – tu se posebno iscrpno, pa i polemički poticajno osvrnuo i na Tomičino dotadašnje stvaralaštvo; prevo-ditelj je, odličan govornik bliskoga i dragog mu jezika, rečeno je – daleke mješovite obi-teljske tradicije.

Iz Rijeke Fabrio je, ponovimo to vrlo blagom ustvrdom, bio primoran otići put Zagreba nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971., zapravo nakon, iz današnje perspektive motreći, posve nevinih, naravnih i točnih napisa i izjava o položaju i stanju, te mogućoj budućnosti hrvatstva i hrvatske kulture, ne samo na lokalnoj, nego i na nacionalnoj razini u jugoslavenskom kontekstu.

Bez obzira na ambivalentan i polemičan, donekle s pravom, odnos spram Tomizze (ko-jega je Fabrio i prevodio), poglavito u vrijeme osamostaljenja Hrvatske i početka Domo-vinskoga rata 1990-ih, te Tomizzinih prilično diskutabilnih izjava tada, Fabrio će opet „izroniti“ kao mladac iz 1970-ih, kada je zapisao: „Ako itko, i to s punim pravom, može ponijeti naslov najcjelovitijega predstavnika naše nazočnosti u današnjici ne samo trš-ćanske, nego i uopće talijanske književnosti, onda je to nedvojbeno spisatelj Fulvio To-mizza”.

Zaključujući u jednome tekstu temu o Fausti Cialente i njezinu romanu „Le quattro ra-gazze Wieselberger” („Četiri djevojke Wieselberger”), Fabrio zapisuje: „…ali završit ćemo ovaj ‘međustavak’ o Fausti Cialente onim navodom iz njezina romana koji, po našem mi-šljenju, u ime cjeline (njenoga) životnog puta i stava zbraja prijeđeno i priprema pojavu takvoga pisca kakav će biti Fulvio Tomizza. Navod glasi: ‘Bijah li odavna cijepljena protiv fatalnoga ‘jadranskog iredentizma’…, tada rat kojem sam bila nazočna ne samo da je u meni izazivao gađenje, nego i mržnju koju sam držala neizlječivom: bila je to mržnja pro-tiv svakog oblika nacionalizma ili rasizma (‘ti prokleti šćavi, ti prokleti austrofili, ti pro-kleti Židovi’), protiv svakog nasilja, dakle; osim toga, već sam bila naučila, (a godine koje će doći govorit će tome u prilog), da su ubogi vazda ti koji plaćaju i bivaju isprevrtani, da su ratovi valjda radi njih izmišljeni, jer uboštvo ponajbolje uči kako odoljeti i trajati’”.

„Vježbanje života” Nedjeljko je Fabrio podnaslovio kronisterija, s jasnom aluzijom na Vik-tora Cara Emina u hrvatskoj književnosti i njegovu „Danuncijadu“, podnaslovljenu „ro-mansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919.-1921.“ (najbolje i danas još vrlo čitano Carevo djelo, o D’Annunzijevoj kratkotrajnoj i ludičko-luđačkoj okupaciji Rijeke uoči „još stvarnijega“ nahrupa fašizma 1920-ih, čije su metode posvemašnjega etničkog čišćenja Istra i Rijeka doživjele prve na svijetu!). Aluzija je tu i na Tršćanina Umberta Sabu u ta-lijanskoj književnosti. Usto, spoj je to pojmova kronika i histerija, što povezuje književnu umjetninu i, najblaže rečeno, neuralgičnu povijest koja djelo nadahnjuje. O povijesti pak (postoji i Fabrijev tekst iz 1995. naslovljen „Što je nama povijest?”), na više mjesta u Fa-brija čitamo kao o trijadi – jalovosti, ludila i smrti, zatim kao o posljednjoj od velikih čo-vjekovih tlapnja i iluziji koja se, konačno, ponavlja utoliko što čovječanstvo na vlastitu is-kustvu ne uči, pa stoga generacije i generacije ponavljaju već viđeno i doživljeno. Histo-ria magistra vitae non est.

Inače, ono što je za Th. Manna Lübeck, za J. Joycea Dublin, za G. Grassa Gdańsk, za I. Sveva i U. Sabu Trst, za Tomizzu Materada, ili pak Pula M. Baloti, M. Rakovcu i S. Vukušiću, to je Fabriju Rijeka.

Poezijom svoje osebujne proze pisac glavnim narativnim tokom prati dugu povijesnu protežnost nekoliko naraštaja i živote članova dviju obitelji, talijanske i hrvatske, u vjež-banju nikad dovoljno dobro naučena života čija tragika i besmisao, pa i u groteskno ko-mičnim situacijama, kulminira rastankom dvaju izdanaka tih obitelji, Emilije i Lucijana, koje će zauvijek razdvojiti granica, eksodus, politike, histerija i sveproždirući vulkan ne-milosrdne povjesnice (kako sugestivno i pregnantno stoji u završnici knjige):

„Jedan za drugim počeli su se putnici užurbano ukrcavati u vagone: koji su ostajali, pla-kali su i nešto dovikivali s perona, u gužvi i graji koja tako iznenada nasta; a koji su od-lazili, plakali su i oni, i nešto dovikivali s prozorâ, s vratâ vagona.
‘Zašto on? Zašto oni?’ – pitala se.
Lucijan je znao da će zima beskraja početi za nj onoga trenutka, koji se svakog časa mo-ra zbiti, kada taj njemu posve nepoznati otpravnik vlakova s crvenom kapom na glavi – ne misleći pri tome ni na što, kome će taj kret rukom biti isto tako beznačajan pokret u životu kao što je prinošenje ustima šalice mlijeka ili ispijanje do dna čašice rakije ili ju-tarnje brijanje – podigne svoju službenu signalnu palicu…
…Ono u njemu što je povijest zgazila odbacila prezrela ismijala, a povijest su ljudi i njiho-ve zloće i njihova ludila i njihove smrti, to je i dalje stajalo u dnu kolodvora, na onoj čis-tini, kod velike poštanske dvokolice, i mrtvim očima gledalo u gužvu i u graju, ali ono u njemu što je ljubilo, što je jednom zavazda oživjelo i živjelo kao mekoća duše kao krilo leptirovo kao runo janjeće kao krik čovjekov na pravo da ljubi i da on bude ljubljen, to je sada otelo njegovo tijelo njegove noge i stopala njegovo lice i trčalo, trčalo niz peron, guralo se, kroz svjetinu, probijalo laktovima, između ljudi koji su se natisnuli na vagone i rukama se pohvatali za one koji su svojim uplakanim glavama ispunili prostor prozorâ…”

Vješt u mnogim spisateljskim tehnikama, Fabrio je majstor prijelaza iz lirskoga u doku-mentarno, (auto)biografskoga i osobnoga u opće, iz dramatičnoga i erudicijom nabi-jenoga u poeziju i ljepotu jednostavna života, iz fikcije u povijesni realitet i provjerljiva zbivanja tijekom stoljeća i pol (od početka XIX. do sredine 1950-ih) na istočnim jad-ranskim stranama, zbivanja tumačena poviješću Rijeke (posredno i hrvatskom poviješću) i njezinih obitelji, od tzv. planetarnog plana do svekolikih sukoba unutar pojedinih obi-telji i među njima. S druge pak strane, podjednako uvjerljiv kao prividni tradicionalist realistične poetike i, odmah zatim, zajedljivo ironičan postmodernist vrhunskih aluziv-nih sposobnosti i nevjerojatne, a svrhovite i disciplinirane kombinatorike, autor koji ko-lažira i demijurški vlada svim rukavcima svoga pripovjednog toka, Fabrio uvjerljivo i um-jetnički snažno govori o svijetu tolerancije, koji je na ovim stranama potisnut koncem XIX. stoljeća, kada ga zamjenjuju zakonitosti krajnje ideologizirana i politički zaluđena i isključiva svijeta. Kritika ovaj roman definira višeznačno i mnogovrsno: kao ljubavni ro-man ili priču, kroniku, obiteljsku sagu, politički roman, roman-rijeku i sl. Rekao bih da nije riječ o povijesnom, čak niti o „novopovijesnom“, već najjednostavnije o – romanu o povijesti.

No, kako bilo, vrijedi navesti riječi jednoga od posljednjih ozbiljnih hrvatskih književnih kritičara uopće, Zdravka Zime, koji, mislim vrlo precizno, ocrtava intelektualno-du-hovni, moralni i spisateljski profil Nedjeljka Fabrija: „…Kozmopolitizam koji je upijao u dječačkim danima, ugradio je u njegov seizmografski osjetljiv duh i viziju nacionalnog i imperativ evropskog kudikamo prije no što su ti pojmovi srozani u isušenoj kaljuži ide-ologijske konjunkture istrošene od upotrebe i pervertiranih značenja. Ono što Fabrija čini piscem izvan standarda ogleda se u njegovoj sposobnosti da artikulira svijest o svom nacionalnom biću, da je sublimira i umjetnički podržava, ne zaboravljajući ni po koju cijenu na odraz u planetarnom zrcalu… Ono što je definirano kao zlosretni eksodus o kojem se danas sudi bez cenzorskih dioptrija, postalo je Fabrijevom opsesijom i veli-kom literarnom činjenicom… Roman ‘Vježbanje života’ vrhunski je izraz ‘galilejevske je-zične svijesti’ (Bahtin) koja je odustala od jednog i uniformiranog jezika zbog priznavanja Drugog i zbog zadivljujuće mogućnosti da se u verbalno-nacionalnom mozaiku ospori duboko neljudski okvir ideologizirana svijeta”.(4)

Kultiviran i snažan pripovjedač, svestran pisac, Nedjeljko je Fabrio napisao djelo kojim izvrsno korespondira s vremenom i podnebljem, kao temom i locusom/toposom, bez mistifikacija i patetike novih mitologizacija, navlastito bez potiskivanja ma kojeg od po-vijesnih gradbenih identiteta tematizirana svijeta i slijeda nekoliko generacija. Zato bi svaki ozbiljan povjesničar danas trebao uzeti u obzir ovako ozbiljne književne doprinose jednoj mogućoj, budućoj općoj slici pod koju bi jednom već morao biti podvučen „saldo“ vremena, konačno svedeni računi prohujale epohe, kako bi se dalje živjelo bez straha, osjećaja krivnje/nadmoći i sličnih trauma koje su tištile, i još tište, nedužne generacije. Usto, komplementaran posljednjem, „crvenom“ eksodusu jest onaj „crni“, pod fašiz-mom, kada je do stotinjak tisuća Hrvata i Slovenaca otišlo iz svojih domova, da se nji-hovu zavičaju nikada više ta energija vlastitih ljudi ne bi vratila, osim iznimno, u osobama potomaka ili tek „turistički“. Ipak, podneblje koje Fabrio tematizira danas se konačno može pokazati i potvrditi u pravome svjetlu spone, susretišta i stjecišta plemenitih i nadopunjujućih se nakana, u stvaralačkom prožimanju ideja pa i argumentiranoj opreci i kreativnoj raspri, uvijek s poštovanjem spram književnika i opusa koji nas se i više negoli tiče u prostoru i vremenu u kojemu nam ne preostaje drugo doli dostojno i dostojanstveno ostaviti intelektualna i kreativna traga, uvijek iznova i danomice vježbajući bolji život jednih za druge, sviju za sve. Dnevnoj, lukavoj i manipulativnoj, političkoj praksi usprkos.

Kritičari, oni ozbiljni, koji su svojedobno pisali o histeriji historije/histeričnoj historiji i sl., vrjednovali su i/ili mu osporavali štošta, osim stilskoga umijeća i vrhunskoga vlada-nja tekstom, gdje se autor Fabrio lako poigrava vremenskim planovima (od 1820-ih, podsjećamo, do sredine XX. st.), prateći naraštaje, hrvatske i talijanske, pa i polutane, tijekom toga dugog razdoblja, socijalno-političke ideje i sukobe, fine probljeske intime pojedinaca, tragiku kolektivâ, povijesni i čak tehnološki okvir rečena razdoblja. Ljubav na koncu prividno pobjeđuje, ali Pirova je to pobjeda, melodrama ne dolazi u obzir, tragika povijesti i nasljeđe nekakvih „korijena“ učinili su svoje. Usto, glazba i riječ prožimlju se na poetičkoj razini, jer pisac je ovdje neosporan demijurg, intelektualac podređen ideji književna teksta, a ne obratno, čega smo danas svjedoci na mnogim obmanjivačkim „književnim“ primjerima. Fabriju opet u prilog.

 

III. „Berenikina kosa“ i „Triemeron“ (drugi i treći dio „Jadranske trilogije“, tek brzojavno)

„Jadranska duologija“, u ovakvim prigodama nije naodmet ponoviti, bila je autorski za-mišljena/najavljena nakon „Vježbanja života“ još „Berenikinom kosom“ (1989.), no po-javio se naknadno i roman „Triemeron“ godine 2002., pa je „projekt“ okončan kao „Jad-ranska trilogija“. Što smo u nastavku „Vježbanja života“ u sadržajnome, ili, „mudrije“, u predmetno-tematskom smislu time, kao čitatelji i suvremenici jednoga pisca kao svje-doka vremena, stvarno dobili? Pa jesmo, mnogo: jednu vremensku, generacijsku, obi-teljsku, povijesno zaokruženu priču o nekoliko naraštaja, gotovo od Napoleonovih vre-mena na Jadranu do hrvatskoga iznimno krvavog Domovinskoga rata – nas tada za svoj goli život, vlastitu djecu, za svoju riječ i opstanak na svome. Žrtve politika, raznih, zasljepljujućih mitova i raspirujućih mitologija, u drugim vremenskim odsječcima, opet su mali ljudi koje gazi i moždi tzv. velika ili službena, „udžbenička“ povijest. I tu se „kro-nika“ prožimlje sa suvremenošću (vrijeme pripovijedanja vs. vrijeme „događajnice“).

„Berenikina kosa“ (Familienfuge, 1989.) opet prati, unutar stoljeća, sudbinu obitelji (hr-vatske i talijanske), na koju (sudbinu) utječu politička manipulacija i neizbježni ratovi. Dokumentarna citatnost i tu je na djelu, a postmoderni pristup pretakanja književne „zbilje“ u naše „svagdanje“, u svakodnevlje, u suvremene refleksije već doživljenoga na istome prostoru, samo pojačava dojam strepnje o povijesti kao zlu, tj. „bajkovito“ rečeno kao o vještici i maćehi, a nipošto ne kao učiteljici, najmanje pak, napisali smo, učiteljici života.

„Triemeron“ (Roman einer kroatischen Passion, 2002.) se, fabularno, iako ne i sižejno, zgušnjava u samo tri dana (za razliku od „Decamerona“), upućuje nas na hrvatski Domo-vinski rat i junaka/junake s PTSP-sindromom, bolnim krizama i naposljetku samouboj-stvom. Na neki nas način ovo iznimno djelo vraća „Smrti Vronskog“, makar i u dubljim i daljim asocijativnim nizovima i spletovima okolnosti.

 

IV. „Ostali“ žanrovi

Fabrio kao novelist, dramatičar, esejist, feljtonist, kritičar (književni, kazališni, glazbe-ni…), također je iznimna pojava hrvatske suvremene književnosti i intelektualne scene. Alegorija, fantastika, (ne)izravna kritika sustava i vlasti koja guši slobodu, ljepotu i istinu, među inim temama, uz konstantu politike i povijesti kao uzajamnih fenomena, koje au-tor gotovo nikad ne zaobilazi, pitanje nacionalno i univerzalno pod suncem nebeskim, što sve pojedinca i kolektiv određuje, koliko i bačenost/izručenost svijetu u egzisten-cijalističkom smislu, uz korespondenciju s hrvatskim i europskim ponajboljim dramskim piscima i pismom, sve su to odlike Fabrija kao intelektualca i kreativca.

A „posve“ izravno angažiranoga Fabrija čitamo u „Koncertu za pero i život“ (1997.). Ova piščeva knjiga, o kojoj sam svojedobno nešto opširnije pisao, knjiga je umna, hrabra, du-hovita i lijepa (smije li se ovo posljednje reći…). Svjedočanstvo je i ispovijed, skladno sus-retište intelektualna dostojanstva, postojana domoljublja i estetike, koja dakako ide pod ruku s dobrim i istinitim. Sve ono po čemu je u stilskome pogledu, kao vrlo ugodan i obazriv sugovornik te prema čitatelju iznimno pošten i pažljiv pisac, Fabrio odavno po-znat – artizam iskaza, znači vrlo kultiviran, nadasve odnjegovan izraz, svrhovita duho-vitost, ali i ironijski, blago podrugljiv pa i odrješitiji polemičan diskurs, gdje je tomu mje-sto – u pravoj se mjeri nalazi i u tekstovima „Koncerta“…

Predmetno-tematski pak uzevši i načelno govoreći, Fabrijeva esejistika u ovome slučaju obasiže razmatranja i razmišljanja o hrvatskoj duhovnoj tradiciji te nedavnoj nam druš-tvenoj (izrijekom ili gdješto tek posredno dotaknutoj i onoj političkoj) prošlosti i stvar-nosti; kao izravna dionika zanima ga zatim i književno-književnička i ina kreativno-um-jetnička problematika; u ulozi zauzeta svjedoka, pogođena zlohudom sudbom svoje ze-mlje i naroda, naposljetku događaje bilježi iz vizure jednoga od najistaknutijih nacional-nih pera, a što se uglavnom tiče kulturološki (pro)motrene i jednako tako intonirane te-matike iz razdoblja uoči i tijekom Domovinskoga rata.

Kako je „Vježbanje života“ središnja tema ovoga teksta uz istoimeni slovenski prijevod, temu o Fabrijevim (neki ih drže vrlo aluzivnim) dramama ostavljamo, nadam se, za neku blizu i ostvarivu prevoditeljsku/izvedbenu prigodu. Mislim da bi u tom pogledu sloven-sko kazalište moglo profitirati kvalitetno, hrvatskom izvorniku na čast, i obratno. Baš zato ću na ovomu mjestu navesti postojanje iznimna teksta „Istrajavanje na vjetrometini povijesti“ (koji je itekako izdržao „provjeru“ vremena) ugledna teatrologa i znanstvenika Darka Gašparovića, jednoga od ponajboljih uopće poznavatelja Fabrijeva djela. Uz to, ne bih smio prešutjeti izvrsnu sintezu književnice i znanstvenice Julijane Matanović „Čitam te, Lucijane“ (‘Nedjeljko Fabrio u svjedočenju samo jedne čitateljice’), koji tekst obuhvaća gotovo polovicu autoričine iznimne knjige iz 2012., naslovljene sumnja.strah@povijest.hr (eseji iz hrvatske književnosti).

 

V. Umjesto zaključka

Namjerice ću se na koncu pozvati na trojicu ipak (ne samo generacijski, što je najmanje važno, negoli estetski i svjetopogledno…) oprečnih hrvatskih književnih povjesničara, vrsnih znalaca, koji su tumačili Fabrijev književni opus. Inače mislim da književi pov-jesnik danas nipošto ne bi smio biti tek hladan pozivistički tip kojega zanima samo fak-tografija, već ga priželjkujem kao tumača od krvi i mesa, dakle s emocijama, uza znanje, naravno. Prva su dvojica autori povijestî hrvatske književnosti. Pa idemo generacijskim, što se slučajno poklapa s pojavama njihovih referentnih knjiga, znači ovim slijedom…

„Fabrijevo djelo razmrsilo je tisuće povijesnih, psiholoških, kultuoloških niti što ih je po-vijest zaplela… uvjetujući dramatične sudbine pojedinaca u vrtlozima tragičnih zbivanja. Tražeći i uspostavljajući dodire između života i umjetnosti, svjedočio je o neprekidnim hrvatskim uzletima i zanosima, ali i zabludama, unaprijed predbilježenima za poraze, pri čemu njegova povijesna optika zna biti i pomućena i tendenciozna… Oživljujući tradiciju povijesnog romana, ali i tradiciju obiteljske romansirane kronike, kušao je sjediniti ima-ginaciju i dokumentarnost u sintezi stvaralačkog postupka i svoga precioznog kitnjastog stila.“ (D. Jelčić). Problem ovoga, inače temeljita, povjesničara književnosti „staroga ko-va“, u odnosu na Fabrijev najprije romaneskni opus, možda jest u tomu što piščeva djela promatra kao povijesne romane, a ne kao romane o povijesti.

Slobodan Prosperov Novak, nerijetko proturječan, no svakako intrigantan, u tumačenji-ma hrvatske književne povijesti, na jednome će mjestu o Fabriju ovako: „Premda je ro-maneskni i politički antipod Ivanu Aralici (ovdje posve nepotrebna objekcija, op. a.), premda je svojevrsni sljedbenik Viktora Cara Emina (površno i ne baš točno, proizvoljno i „preizravno“ rečeno, op. a.) i njegovih provincijalnih obiteljskih kronika, premda je bitno uronjen u okoliš europskih obiteljskih romana kakvi su slavni ciklusi o Buddenbro-okovima ili onaj o Forsytima, Fabrio je više od svega rodočelnik i najozbiljniji tvorac no-vopovijesnoga manirističkog romana u Hrvatskoj.“ A budući da ovaj književni povje-sničar malo dalje piše kako „Fabrijev književni svijet ne prepričava zbilju“, ako dobro či-tamo, to opet znači da je riječ o romanima o povijesti, a ne o nečemu sličnome ili dru-gome!

I, naposljetku, Krešimir će Nemec u „Povijesti hrvatskog romana“ (od 1945. do 2000.), među inim, unutar „Vremena disperzije i autopoetike“ tj. „Nove tekstualnosti…“, a u potpoglavlju „Historiografska fikcija“, možda najtočnije zaključiti: „Fabrio je svojim obi-teljskim sagama otvorio novo poglavlje hrvatske historiografske fikcije (kurziv moj). (…) Fabrio u svojim romanima o povijesti fiksira mediteransko ‘urbano hrvatstvo’ i njegove političke mitologeme. Time su otvoreni novi tematski i značenjski potencijali. Visoko osviještena naracija, izbrušen jezik i bujan, neobarokni stil smještaju ovog pripovjedača u vrh naše postmodernističke fikcije.“

                                                                      *   *   *
Eto, dakle, i sasma završno, teze koja moćno „drži vodu“, naime o tomu da vrhunsko vladanje jezikom kao izražajnim sredstvom – bez čega, naravski, ozbiljne literature ne-ma – nije u opreci sa stilom „kićenim“ ili ma kako ga zvali; a ja ću zaključiti: osebujnim, maštovitim, „prepismenim“ za doba u kojemu se javlja i, naposljetku, biranim za izab-rana, dobronamjerna, upućena i (samo)svjesna čitatelja.

Fabrio – čovjek, pisac i intelektualac – ne podilazi. Nedjeljko Fabrio – nadilazi. Dakle, problem i užitak recepcije na čitatelju je. Ako se u slovenskome jezičnom i kulturnom prostoru Fabrijeva književnost ukotvi, dakle pusti li korijene poput „udomaćene susje-dove“ literature, priželjkujem u sljedećemu koraku, uz slovenske prijevode ostalih piš-čevih romana, obvezno izbor iz dramskoga (najčešće vrlo aluzivnog i mudro, a u/za svoje vrijeme i hrabro napisanog) i novelističkoga opusa Nedjeljka Fabrija. Lucidnog i nenametljivo provokativnog, nadasve upućenog i kultiviranog esejista i kritičara, te jednako takvog, ili čak zanimljivijeg novelista i, pogotovo, dramskoga pisca. Gospodina Pisca, doista.(5)

__________

1) Tekst je napisan za slovensko izdanje „Vježbanja života“ i objavljen u knjizi, koja je Fabrijeva prva uopće prevedena na slovenski. Ovdje preneseno uz neznatna kraćenja.
[Fabrio, Nedjeljko: Urjenje v življenju: kronisterija [prevod: Sonja Polanc in Klarisa Jova-nović; spremna beseda: Boris Domagoj Biletić] Koper: KUD AAC Zrakogled; Ljubljana: Zveza kulturno-umetniških in literarnih društev Modro-bela ptica, 2013. – 463 str. ; 21 cm. – (Zbirka Helia ; 8 ; Jadranska trilogija / Nedjeljko Fabrio ; 1).]
Naslov je izvorna teksta: NEDJELJKO FABRIO – KLASIK SUVREMENE HRVATSKE KNJI-ŽEVNOSTI (Prvenstveno na primjeru „Vježbanja života“).

2) Objavljena djela (navodim samo prva hrvatska izdanja i ne navodim prijevode na stra-ne jezike – njemački, mađarski, talijanski i dr.): Odora Talije (kazališni eseji), Rijeka, 1963.; Partite za prozu (pripovijetke), Rijeka, 1966.; Apeninski eseji, Zagreb, 1969.; Labilni polo-žaj (pripovijetke, drame), Zagreb, 1969.; Reformatori (drama), 1968.; Admiral Kristofor Kolumbo (drama), 1968.; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (dra-ma), 1969.; Meštar (drama), 1970.; Kralj je pospan (drama), 1971.; Drame, Zagreb, 1976.; Magnificat (drama), 1976.; Štavljenje štiva (eseji), Zagreb, 1977.; Lavlja usta (pripovijetke), Zagreb, 1978.; Vježbanje života (roman), Zagreb, 1985.; Kazalištarije (teat. eseji), Zagreb, 1987.; Berenikina kosa (roman), Zagreb, 1989.; Izabrane pripovijetke, Zagreb, 1990.; Smrt Vronskog (roman), Zagreb, 1994.; Koncert za pero i život (članci, feljtoni), Zagreb, 1997.; Maestro i njegov šegrt (glazbeni es.), Zagreb, 1997.; Triemeron (roman), Zagreb, 2002.; Ruža vjetrova (eseji), Zagreb, 2003.; Izabrana djela, Zagreb, 2007.; Orfejeva djeca (glaz-beni es.), Zagreb, 2008. Itd.

Izvedena djela: Reformatori (dr.), NK „Ivan Zajc“, Rijeka, 1968.; Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara? (dr.), NK, „Ivan Zajc“, Rijeka, 1970. i ZKM, Zagreb, 1977.; Me-štar (dr.), SEK, Zagreb, 1971.; Vježbanje života (dramatizacija: D. Gašparović), NK „Ivan Zajc“, Rijeka, 1989.; Berenikina kosa (dr.), HNK, Zagreb, 1994. (r. Georgij Paro)…

Bitni noviji izvori: „Književna kritika o Nedjeljku Fabriju“, zbornik, priredio Branimir Do-nat, „Dora Krupićeva“, Zagreb, 2007.; „Rijeka Fabriju“, zbornik, ur. Danijela Bačić-Karko-vić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2009.

3)  Pavličić, Pavao: Moderna i postmoderna intertekstualnost, „Umjetnost riječi“, br. 1, Zagreb, 1989.

4) Zima, Zdravko: Noćna strana uma, Mladost, Zagreb, 1990.

5) „Nedjeljko Fabrio nije bio oporbenjak. Bio je sentimentalni građanski oportunist, što ga je, uz neosporivo njegovo djelo, i preporučilo posljednjem kanonu hrvatske književ-nosti.“ Navod je ovo iz teksta Miljenka Jergovića „Zašto bi nakon smrti Nedjeljka Fabrija vlasti telegrame sućuti trebale slati na engleskom jeziku“, objavljen kolovoza 2018. Htio bih vjerovati da je ovdje prije riječ o „neupućenosti“ u bitne i prijelomne trenutke Fabri-jeva života, osobito one riječke, negoli o „nedobroj“ namjeri. Ali ipak, ipak… Ovakvo što u većim/„većim“ kulturama, koje se u tom novinskom napisu spominju, teško da bismo u sličnoj prigodi mogli pročitati iz pera pisca o piscu, zapravo Piscu. (Op. a., 2018.)

 

Pula, koncem travnja 2013.                                                                  © Boris Domagoj Biletić

 


Zagreb, 2003.

 

 

 

 

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter