Ivan Grljušić: (SAMO)KRITIKA ili SAMO TUMAČENJE / Tipografike

 

IVAN GRLJUŠIĆ (slobodnadalmacija.hr)

TG Autoportrait 008

TIPOGRAFIKE ILI CRTANJE ZNAKOM

Činilo se primjerenim ovo što slijedi imenovati tipografikom; to što je znakovljem na-pisano na papiru tipkama pisaćega stroja, najprije, ili računalne tipkovnice, poslije; svo-jevrstan tiposkript, moglo bi se reći, iako nije riječ ni o kakvom tekstu /tkanju: textus, texere/ u kojemu je pȍtka i osnova slog i riječ, fonem i grafem, već o tiskarskome zna-ku. (Bez primjesa sažvakanih lingvističkih, pseudolingvističkih i drugih umjetnih i svoje-dobno pomodnih primjesa.)

Text /slovo, slog i riječi/ grafički uobličen u nekakav lik – najčešće asocijativno pri-mjeren njegovu značenjskome sadržaju – prije četiri-pet desetljeća obično je nazivan vi-zualnom, ili konkretnom poezijom; što je shvatljivo i mahom prihvatljivo kad se radi o riječima, to jest njihovu grafičkome uobličavanju, iako je i tu bilo nekih pomaka u smjeru vizualnoga na štetu značenjskoga (štiva, riječi, teksta).

U tipografikama je korišten goli znak (upitnik, paragraf, dvotočka, točka, zarez… kao i znakovi za pojedina slova), ali su jednako tako mogli biti korišteni hijeroglifi, znakovi kli-nastoga, hebrejskoga i arapskoga pisma.

Oblik znaka upotrijebljen je kao gradbeni slog i sredstvo likovnoga izražaja.

Stoga se nikako i nipošto ne mogu nazivati pjesništvom /poezijom/.

Riječ je isključivo o likovnosti i otuda naziv tipografika.

 

TG U početku bi + ex+

 

TG 12

 

TG 15

 

2.

Izravno ili neizravno, umjetno načinjen lik manje ili više veže uza se i elemente nara-tivnosti – koja je u svojoj osnovi, biti, protulikovna, iako joj čak ni potpuna abstrakcija ne može umaknuti (ni tzv. čisto slikarstvo, ili pak pokušaji s bojama i formama). Riječ, pripovjednost, priča… kao da je neuklonjivo i potpuno neizbježno, čak bi se moglo reći usudno, utkana u svaki ljudski čin, djelo, misao…  čineći čovjeka verbalnim tipom. Pri-zovemo li načas u sjećanje onu Ivanovu Riječ – λόγος, po kojoj i iz koje zapravo jesmo, onda je takva prosudba još više ukorijenjena u logiku.

Premda se mnogi neće složiti, priklanjajući se radije razmišljanju kako je čovjek slikovno, to jest vizualno biće, ipak mi je bliži nauk o verbalnome. A gdje je riječ, tu je i pripo-vijedanje, fabula, priča. U mythosu, mudroznanstvu (philosophia, koja je opet proistekla iz mythosa), pjesništvu…

Ako je Božjom riječi nastao svijet (fiat lux), svjetlostne čestice te riječi ostale su i u nje-govu najmračnijemu komadiću, pretvorenu u lik, sliku, oblik.

Slika je samo krhotina, ili odraz, tvoračke Riječi, njezina kozmogonijska sumaglica.

Čak i čista boja ižaruje, da ne kažemo pripovijeda, svoju priču – usmjerimo li pogled od trenutačnoga prema iskonskomu, gdje se sve konačno spaja. Gdje nema razdvojenosti ni dvojstva.

Naime, bez lika ne bi bilo ni riječi (osim one prapočetne Stvoriteljeve), bez oblika ne bi bilo početka niti li ikakve spoznaje o njemu (tȁ tko bi i što spoznavao!). Nećemo ih onda razdvajati ni mi, neka verbalno i vizualno, rječito i slikovno, ravnopravno supostoje jedno uz drugo.

Slika iz koje zrači riječ, a i jedno i drugo u konačnici upućuju na ono iskonsko u kojemu sve bijaše Jedno; na utjelovljenu Riječ, po kojoj, iz koje i u koju sve jest time što jest: raz-djelni Fiat od kojega je do svršetka u nama njegovo Svjetlo. Po kojemu smo isti. (Vidljiva, ili čak prividna, razlika jest u tome jesmo li oddijeljeni od Svjetla, kako je davno napisao A. Augustin u Državi Božjoj – svjestno mu suprotstavljeni, protivnički, neprijateljski – ili njemu okrenuti, u tom slučaju ona njegova iskra, pa taman i najmanji trag njegova sjaja, ma koliko zatrpan i prignječen težinom tvari, jest tu i po njoj smo povezani s iskonskim Sjajem, u kojemu i prema kojemu smo isti. Makar i po toj najmanjoj iskrici ili odbljesku.  Možda ovako: A little light, like a rushlight / to lead back to splendour. – Pound, Canto CXVI).

Slikom ili likom, riječju ili tijelom, zvukom ili djelom – biti isti!

Od Jednoga praizvora. Od roda vječnosti.

Nije li to svrha i cilj svega ovoga što je činjeno i što činimo (izuzimajući ono što je u namjeri protivničko i neprijateljsko, odpadničko, luciferijansko)?

Na putu. Kao putujući hodočasnici.

Na tim puteljcima i stazama po vrletima, iznad ponora, po tijesnim prolazima, mračnim zakutcima, uskim vratima i opasnim prokopima – vrlo, vrlo rijetko po širokim cestama – kroz bujice i odyssejska mora prepuna zamki, ponekad privlačnih i zamamnih, a ponekad strašnih, napučenih čudovištima i tko zna čime sve ne – ipak se ide, provlači, probija, brodi, roni, gmiže, lȉze…

Budući da ne možemo gledati u izvor sjaja – oslijepio bi nas (postojala je navada os-ljepljivanja slavuja da bi ljepše pjevao; Homer je bio slijep, kao i proricatelj Tiresija…; je li stoga jer su izricali ponešto što se ticalo božanskoga?) – nedostojnu ljudskom stvoru preostaje izricanje težnje prema sjaju Jednoga, ili opis/oris tih putovanja i odyssejskih lutanja…, a ne zaboravimo ni ushite i zanose na njima.

Puta prema sjaju. Ili slutnji sjaja. Ili tek žednoj želji-žudnji za sjajem. Iskonskim svjetlom Jednoga, čija iskra je u nama, pa ma koliko bila mala i neprimjetna.

 

TG 12+ inv+

 

TG 15+

 

TG – r1inv++

 

3.

Danas kad su pisaći strojevi potpuno izvan uporabe i mogu poslužiti tek kao muzejski izložci, izvukao sam iz kućnih spremišta ove radove – nazvane tipografike – nastale na pisaćemu stroju sredinom 1970-ih godina.  (Ponešto je i izgubljeno.)

Stare tipografike mogli bismo podijeliti u tri skupine. Prvu (TG  2-11) bismo mogli naz-vati kozmogonijskom: rasprsnuća, širenja, početni fiat, a kruženja, poredka izražena znakom. Drugu (TG 12-25) u kojoj se oblikovnim znakovljem s tipkovnice, kao građom, riše novi znak-symbol. Udvojeno, poput tlocrta i bokocrta; s krugom, množenjem, prodiranjem, smjerovima proboja, klicom, nicanjem i rastom. Krugom kao središnjom, ishodišnom, točkom koja se širi, iz koje će proisteći sve što tim širenjem nastaje, alfa i omega, gibanja nebeskoga ustroja oko pokretačke nepokretne točke, i harmonija sfera koja se u iznimnim trenutcima može čuti kao čudesna glazba. „Kružno je gibanje sa-vršeno, nepromjenljivo…“ (Champeaux), a drugoga gibanja osim kružnoga kanda i nema. Ili pak jajem iz kojega će se izleći svijet, probivši ljušture i opne, kao i klica koja nicanjem prodire iz začetnoga jedinstva sadržana u sjemenu u rast novoga što silinom os-vaja/stvara oblik, do određene granice, u kojoj se prekida veza s korijenom i dolazi do iskorijenjenja, presahnuća, sasipanja, propasti – biljke, svijeta i svega stvorenoga. A silina i snaga rasta, u kojoj se mrtvo uzdiže u život, i nije ništo drugo do li život, u promisli Gospodara života u vremenu i poslije njega – poslije koje jest stanje vječne sadašnjosti, punine i mira.

I konačno treća skupina (TG 32-40), u kojoj je korišteno polje čistoga znaka (kao građe, bez značenja). Nagriženost, izjedenost, oštećenost polja – ogrisci (poput zemljovida ovostrane nam domovine) kao da su ga oglodali miševi, skakavci, neka nepoznata apo-kaliptična ili pak druga pošast – te slične zakrpe, krpe, umetci… kojima se narušenom polju znakovne čistoće pokušava vratiti dojam i privid prvobitne cjelovitosti, s ne-dvojbenim naznakama kako je to zapravo neizvedivo, te će zakrpe i popravci biti samo pokušaj prikrivanja oštećenja. Ali i jasno izražena težnja za cjelovitošću, barem na sym-boličnoj razini, ili tek onostranoj.

Ostajući tematski u istim okvirima i smjernicama iz tisuću devetsto sedamdesetih, sta-rim tipografikama dodao sam nekoliko novih – napravljenih s pomoću znakova na tip-kovnici računala. (Čime se ništo bitno nije promijenilo; tek su se pojavile neke nove tehničke mogućnosti, ali su i nestale neke stare.)  Prisjećajući se toga razdoblja, jednu sam otipkao na starome pisaćemu stroju, s već osušenom vrpcom – autoportrait, iz ve-ljače 2016. godine.

 

Predgovor neobjavljenoj knjizi tipografikaNapisano 2016.; neobjavljeno.

                                                          (Ivan Grljušić © IO DHK)

 

 *   *   *

 

Preporučujemo pročitati noviji razgovor s piscem: 

https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/307768/ivan-grljusic-propadamo-kao-stari-rim-a-rijetki-su-toga-svjesni

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter