Mario Kolar: ODLAZAK VELIKOG I OBIČNOG ČOVJEKA / Ivan Golub

IVAN GOLUB (1930. – 2018.)

ODLAZAK VELIKOG I OBIČNOG ČOVJEKA

 

Premda je bio međunarodno poznat i priznat književnik i znanstvenik te dugogodišnji sveučilišni profesor i predani svećenik, svi koji su poznavali Ivana Goluba, ili su ga ba-rem povremeno susretali, na spomen njegova imena prvo će se prisjetiti upravo tih susreta, topline kojom je zračio i mira koji vas je obuzimao u njegovu prisustvu. Svaki susret s njim bio je u neku ruku iscjeljujući. Posvjedočit će to mnogi, a i sâm sam tome živi svjedok. Razlog je to zbog kojeg i započinjem ovaj zapis u povodu njegove nedavne smrti upravo tom činjenicom, a ne nabrajanjem njegovih iznimnih postignuća u knji-ževnom, znanstvenom, profesorskom i svećeničkom radu, ili pak navođenjem zapa-njujućeg broja titula, nagrada i ostalih počasti povezanih s njegovim imenom. Vjerujem da bi on to tako volio. Također vjerujem da mu je to bilo najvažnije. Kako sam imao povlasticu često se susretati s njim tijekom posljednjih desetak godina, provodeći u razgovoru i po nekoliko sati, često sam pomislio kako nepotrebno trošim vrijeme toga velikog čovjeka. Jednom sam mu to i rekao. No, njegov odgovor bio je upravo ono što je bila glavna značajka njegove neponovljive osobnosti: „Darovano vrijeme nikada nije izgubljeno vrijeme“. Takav je bio Ivan Golub, čiji je ovozemaljski život prekinut 25. listopada 2018. u 89. godini života.

Iz Kalinovca u svijet
Spomenuo mi je to da, kada ga izdavači njegovih knjiga (ukupno ih je objavio osam-desetak) ili tko drugi moli da im pošalje svoj životopis, uvijek napominje to kako iz njega smiju izbaciti što god žele, osim rečenice koja uglavnom glasi ovako: Ivan Golub rođen je 21. lipnja 1930. u Kalinovcu, u Podravini, kao petnaesto i najmlađe dijete Luke Goluba iz Kalinovca i Bare Golub, rođene Kovač, iz Sirove Katalene. Sve njegove titule, nagrade i ostala postignuća smjeli su izostaviti, osim rečenice o zavičaju i obitelji. Rekao je kako je to najmanje što može učiniti za one koji su mu dali ono najvažnije – život. Izrazio je to besmrtnim stihovima iz poeme Kalnovečki razgovori (1979.): „F Knigi piše da je Bog čoveka od zemle napravil. / Je, ali od one zemle na kojoj se čovek rodi.“ Bio mu je to i svojevrstan ne samo književni, nego i životni moto, zbog kojeg je ime Kalinovca, Podravine i Hrvatske pronio diljem svijeta.
Završivši u rodnom Kalinovcu osnovnu školu, kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa u Zagrebu je završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju (1950.). Teologiju je 1958. diplomirao na Katoličkome bogoslovnom fakultetu također u Zagrebu. Nakon sve-ćeničkoga ređenja (1957.), kratko vrijeme djelovao je u nekoliko župa, a zatim je kao pi-tomac Papinskog hrvatskoga Zavoda sv. Jeronima u Rimu doktorirao teologiju na Papin-skome sveučilištu Gregorijani (1963.) te magistrirao biblijske znanosti na Papinskome biblijskom institutu (1964.). Iste godine, po povratku u Hrvatsku, počinje predavati na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio zaposlen sve do umirovljenja 2000. godine, s navršenih 70 godina života i kada se navršilo točno 70 semestara nje-gova nastavnoga rada. Na matičnom je fakultetu uz nastavni rad, te mentorstvo dip-lomskih i doktorskih radova, utemeljivao i uređivao časopise i nakladničke nizove, po-kretao i vodio istraživačke jedinice te obavljao različite upraviteljske dužnosti, osim one dekanske, koju – unatoč tome što je za nju bio izabran – nije htio prihvatiti. Kao go-stujući profesor od 1984. djelovao je na Papinskome orijentalnom institutu u Rimu, a predavanja je održao i na nekim od najprestižnijih svjetskih sveučilišta (Harvard, Yale, Columbia, Heidelberg itd.). S obzirom na to da je godinu nakon umirovljenja izabran u počasno znanstveno-nastavno zvanje professora emeritusa, koje se dodjeljuje samo naj-značajnijim profesorima, predavanja je na matičnome fakultetu održavao sve do ove go-dine.

Teološki i kulturnopovijesni rad
U nastavnome i znanstvenome radu najviše se bavio dogmatskom antropologijom te te-ološkom ikonologijom i haritologijom, davši međunarodno prepoznate i citirane spo-znaje o čovjeku kao slici Božjoj, naglašavajući ne samo naličnost negoli i prisnost čovjeka i Boga (knjige: Prisutni – Misterij Boga u Bibliji (1969.), Najprije čovjek (1975.), Darovana riječ (1984.), Prijatelj Božji (1990.), Dar dana šestoga (1999.), itd.). Široko su prihvaćene i njegove teze o Bogu Koji se Igra (Deus Ludens) i Bogu Koji Se Smije (Deus Ridens) – Golubovo poimanje Boga, odnosno „Golubov Bog“; kako ga kao laik razumijevam, nije ri-ječ o apstraktnoj gordoj figuri koja je na Nebu, nego o nasmijanu, čovjeku prijateljski na-klonjenu Bogu koji mu je blizak, koji mu je prije svega prijatelj, onaj kome govorimo – Ti. Nerijetki su (ne)vjernici znali reći da bi takvoga Boga i oni htjeli imati, na što im je Golub znao odgovoriti da ga imaju, samo ga moraju pustiti u svoj život, zato što je Bog izbor – On je „izabrana blizina“, kako glasi i naslov jedne od njegovih pjesničkih zbirka. Osim brojnih članaka, o njegovim teološkim tezama obranjena su i dva doktorska rada (Anton Tamarut 1994. na Papinskome sveučilištu Gregorijani u Rimu te Werner Gruber 1998. na Katoličkome teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču).
Osim tim i ostalim uže teološkim temama, Golub se najviše bavio životom i djelom hr-vatskoga sedamnaestostoljetnog polihistora Jurja Križanića, preteče zbližavanja s krš-ćanskim istokom, o kojemu je napisao nekoliko knjiga (Juraj Križanić: sabrana građa (1983.), Križanić (1987.) itd.) i članaka, od kojih većina donosi do tada nepoznatu građu, postavši tako jednim od najznačajnijih svjetskih križanićologa. Posvetio mu je i više pje-sničkih i memoarskih radova.
Intenzivnije se bavio životom i djelom sitnoslikara Julija Klovića, polihistora Ivana Paš-trića, još jednoga protoekumenista Marka Antuna de Dominisa, jezikoslovca Bartola Ka-šića itd. Pisao je i široko prihvaćene te više puta izdavane esejističke knjige duhovne te-matike (Čežnja za licem ili kako do radosti (1981.), Lice prijatelja (2000.) itd.). Bio je jedan od prevoditelja i suradnika u pripremi poznate Zagrebačke Biblije (1968.).

Književni rad
Premda je književne radove počeo pisati još 1950-ih, a s obzirom na komunistički sustav najblaže rečeno nesklon svećenicima, prvu samostalnu literarnu knjigu objavio je tek 1979. Bili su to spomenuti Kalnovečki razgovori. U toj poemi pisanoj lokalnim kajkavskim idiomom Golubova rodnog Kalinovca, kroz refleksije maloga Ivice te (raz)govore na-izgled priprostih mještana, čitamo o događajima i osobama iz Ivičina djetinjstva, a us-tvari dobivamo odgovore na neka od najvažnijih životnih pitanja. U svakom slučaju, s obzirom na takvo spajanje pučkoga i filozofskoga, lokalnoga i univerzalnoga, ali i s ob-zirom na inovativnu polifonu te interžanrovsko-trovalentnu (lirsko-narativno-dramsku) strukturu, Kalnovečki razgovori predstavljaju jedno od najznačajnijih književnih djela na kajkavštini, koje zaslužuje visoko mjesto i u hrvatskomu književnom kanonu.
Kajkavske pjesme zavičajne tematike pisao je i poslije, no najveći dio književnoga opusa ustvari čine pjesme na standardnome hrvatskom jeziku (Izabrana blizina (1988.), Trag (1993.), Oči (1994.), Molitva vrtloga (1996.), Dušom i tijelom (2003.), Nasmijani Bog (2009.), Sijač radosti (2012.), Suze i zvijezde (2013.) itd.).
Uz obilje autobiografskih elemenata, Golub u tim stihovima tematizira teme slične oni-ma u svojim teološkim djelima, zbog čega ih se često naziva poetskom teologijom, jed-nako kao što se i njegovu teologiju naziva poetskom. Ujedno se Goluba naziva najvećim pjesnikom među teolozima, odnosno najvećim teologom među pjesnicima. U svakom slučaju, premda je prožeta kršćanskom duhovnošću te biblijskom intertekstualnošću, poezija Ivana Goluba bitno se otklanja od normativne i jednostrane religiozne lirike – kako komunikativnošću, tako i antidogmatičnošću, zbog čega predstavlja rijedak primjer književnosti duhovnoga nadahnuća koju jednako prihvaćaju i teolozi i laici, i vjernici i oni koji to nisu. Razlozi za to leže i u činjenici što je Golubova poezija bila kritična i prema samoj Crkvi, iako njezinu osnovu, dakle, čini katoličko slavljenje punine i smisla života nasuprot besmislu i praznini koje tematizira nemali dio (suvremene) hrvatske poezije. U tom je smislu Golub ne samo jedan od najznačajnijih i najprihvaćenijih hrvatskih pjesnika duhovnoga nadahnuća, već mu pripada izdvojeno mjesto u (suvremenoj) hrvatskoj književnosti. Kao jedan od posljednjih hrvatskih latinista, pjesme je pisao i na latinskome jeziku (Ultima solitudo personae, 1997.). Autor je i opsežne autobiografije Običan čovjek (2013.), koja je već dosad objavljena u dva izdanja.

Nagrade, priznanja, članstva
Koliko je Golubovo književno stvaralaštvo općeprihvaćeno, svjedoči činjenica da su nje-gove knjige objavljivali uglavnom svjetovni nakladnici, i to neki od najuglednijih, te da je o njegovim djelima napisano stotinjak kritika i studija, i to iz pera najznačajnijih hr-vatskih te nekoliko stranih književnih kritičara i povjesničara. Uvršten je u brojne pre-glede i povijesti hrvatske književnosti te leksikografska djela. Brojna književna djela pre-vođena su mu na više stranih jezika, a neka su doživjela nekoliko izdanja. Do danas su objavljena tri izbora iz njegova književnog djela: Sabrana blizina (2003.), Svjetlo i sjena / Lumo kaj ombro (2009.) te Pohod milosti (2013.), a o njegovu životu i djelu objavljen je višejezični zbornik Čovjek slika i prijatelj Božji / Homo imago et amicus Dei (1991.).
U prilog njegovoj književnoj važnosti idu brojne nagrade, poput one državne za književ-nost „Vladimir Nazor“ (1994.), „Maslinov vijenac“ u sklopu priredbe „Croatia rediviva, ča-kaj-što“ (1998.), „Dobrojutro more“ (2008.), „Visoka žuta žita“ (2009.), „Dobriša Cesarić“ (2012.), „Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića“ (2016.) itd. Dobitnik je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za književnost (1996.) i Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanost (2001.), nagrade za životno djelo zavičajne mu Kop-rivničko-križevačke županije (2014.) te nagrade za životno djelo Grada Zagreba (2018.) u kojem je živio još od sjemenišnih dana. Višestruke počasti odavane su mu u rodnome Kalinovcu, koji je posjećivao sve do ove godine, i gdje su na mjesnome trgu uklesani sti-hovi iz njegovih Kalnovečkih razgovora.
Napisao je scenarije za dokumentarne filmove o Jurju Križaniću (Svi odlasci Jurja Kri-žanića), Juliju Kloviću (Dječak i duga) te znamenitostima i hrvatskim tragovima u Rimu (Hodočasnik u Rim), za koji je nagrađivan. Pojedine su mu pjesme uglazbljene. O nje-govoj međunarodnoj znanstvenoj i književnoj važnosti svjedoči činjenica da je bio do-pisnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Austrijske akademije zna-nosti, akademik stranac Talijanske književne akademije Arkadije u Rimu, pridruženi član Papinske akademije Tiberine u Rimu itd. Kao međunarodno priznat teolog, od 1992. do 1997. bio je članom Međunarodne teološke komisije u Vatikanu, a 2010. papa Benedikt XVI., rečeno je, imenovao ga je monsinjorom. Biskup zavičajne mu Varaždinske biskupije mons. Josip Mrzljak ustoličio ga je 2007. za začasnoga kanonika Čazmansko-varaž-dinskoga zbornog kaptola Svetoga Duha. Kao svećenik, što je smatrao svojim najvaž-nijim zvanjem, prošle je godine proslavio dijamantnu misu (60 godina svećeništva). No, koliko je god bio predan Crkvi, toliko je bio otvoren za dijalog sa svjetovnim stvarima, o čemu svjedoče ne samo njegova uključivanja u brojne svjetovne kulturne i znanstvene organizacije, manifestacije i djelatnosti, nego i brojna prijateljstva s istaknutim (svje-tovnim) umjetnicima, znanstvenicima i intelektualcima, pa i onima koji nisu bili bliski crkvi, poput, primjerice, Miroslava Krleže.

Vrhunski hrvatski intelektualac svjetskoga glasa
Mogao bih navesti još brojna njegova postignuća, no vjerujem da i ovaj nepotpun, gotovo skicozan pregled jasno svjedoči o tomu da Ivan Golub predstavlja ne samo jednu od najistaknutijih ličnosti rodne Podravine, nego pripada iznimno značajnim hrvatskim teolozima, intelektualcima i književnicima, koji su značajan trag ostavili i izvan domo-vine. Netko bi ovakav zaključak mogao pripisati osjetljivosti trenutka u kojemu ovaj zapis nastaje, no siguran sam da će vrijeme koje dolazi – kada će se s vremenskim odmakom Golubov doprinos svim područjima kojima se bavio još podrobnije moći istražiti – sve ovdje rečeno još samo dodatno potvrditi.
No, da se vratim onomu čime sam započeo ovaj zapis. Golubovom smrću hrvatsko dru-štvo i kultura mnogo su izgubili, a najveću prazninu osjećat će oni koji su s njim bili bli-ski i koji su ga poznavali, a takvih nije mali broj. Toplinu i mir kojima je zračio morat će-mo odsada tražiti u uspomenama na njega te u njegovim knjigama i tekstovima rasutima u brojnim publikacijama. Počivao u miru, koji je i za nj, eto, postao potpun i vječan.

 

U Koprivnici, 1. studenoga 2018.                                                                              Mario Kolar

 

 

                                                  Blag budi Golubu

                                                  Kad stanem na vrata neba
                                                  reći ću kako se zovem
                                                  (Ivan Golub).

                                                  Reći ću:
                                                  Sjeti se da u predvorju hrama
                                                  nisi prevrnuo krletke
                                                  niti otjerao golubove.
                                                  Ne otjeraj Goluba
                                                  s praga nebeskog Hrama.

                                                  Spomeni se da se
                                                  nad tvojom glavom na Jordanu
                                                  spustio duh u liku goluba
                                                  kad Te je Ivan krstio.
                                                  Blag budi Golubu (Ivanu)!

 

Zagreb, 3. studenog 1998.

(Iz zbirke Dušom i tijelom, DHK, Zagreb, 2003.)

 

(Mario Kolar © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter