Snježana Pavić: Reagiranje na tekst Franje Nagulova „O pjesništvu na društvenim mrežama“

Poštovani,

istarski ogranak Društva hrvatskih književnika objavio je u svom internetskom časopisu za kritiku Stav tekst Franje Nagulova “O pjesništvu na društvenim mrežama: Pozitivni i negativni aspekti: “otkrića”, hiperprodukcija, stvaralačko-recepcijski regres, pitanje selekcije”. Neugodno sam iznenađena spoznajom da DHK smatra primjerenim objavljivanje takvog teksta. Molim da objavite moj odgovor, jer me autor spominje u negativnom kontekstu.

Koliko sam shvatila, autor Nagulov planirao je analizirati poetsku produkciju na društvenim mrežama i njenu medijsku recepciju, ali je iz nepoznatih razloga u vrlo opsežnom tekstu fokus sveo na tri autora, dva pjesnika i jednu pjesnikinju, te na jedan novinski članak.

Prvog je izabrao jer je s njim imao neugodno iskustvo: dotični ga je zamolio da mu izabere pjesme za zbirku, ali se oglušio o njegov probir i odlučio ih sve objaviti. Drugi je Sven Adam Ewin, pjesnik koji je afirmirao pod tim pseudonimom i objavio tri zbirke. Treća je Sonja Adamov, jedina u trolistu bez knjige. No baš njoj je, neobično, posvećeno najviše prostora.

Teza teksta F. Nagulova je da se na društvenim mrežama objavljuje svakakva poezija, kvalitetna i nekvalitetna, no da je više ove druge, i da na to pogubno djeluje Facebook sustav lajkova i emotikona.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa i kad se svodi na to da je voda mokra, a da u studenome nažalost imamo manje sunčanih dana nego u svibnju. I Franjo Nagulov ima svoje ljudsko pravo da piše i misli što hoće. No ne razumijem kako je to moguće da časopis istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika smatra primjerenim objaviti izljev mržnje autora 13 objavljenih knjiga na praktično nepoznatu autoricu koja u petnaestak godina pisanja nije uspjela objaviti zbirku.

Nagulov koristi institucije i simboličku moć kojom raspolaže da bi izvrijeđao i obezvrijedio ionako marginaliziranu pjesnikinju, kojoj su legalni kanali objavljivanja u Hrvatskoj zatvoreni. Te uvrede maskira u “esej”, u kojem će o jednom pjesniku (Svenu) govoriti blagonaklono, jer tko zna tko se može skrivati iza pseudonima, a drugoga, čiju poeziju ocjenjuje smećem, zaštitit će tako da mu ne objavi ime. Samo će Sonji Adamov objaviti mrežni i građanski identitet, iako ona na Facebooku piše kao Sonja Adamov, pa ako je ovo “esej o poeziji na Facebooku”, dosta ti je njezino mrežno ime. Ne, Nagulovu nije dosta.

Sonja Adamov neobično ga svrbi. Pjesnike će spomenuti tek na trećini teksta, dok ona zaslužuje mjesto već u uvodu, u zagradi ( “bulažnjenja izvjesne Sonje Adamov, Tihane Gambiraže ustvari, koja za svoje „literarne neuspjehe“ nikako da naposljetku okrivi vlastiti diletantski pristup književnom stvaralaštvu”). Ako je to u uvodu, kakvi nas dublji školovano kritičarski uvidi u poeziju Sonje Adamov još čekaju tekstu od 23.000 znakova? “Valjda nema toga tko nije upoznat s poezijom Svena Adama Ewinoga ili šarlatanskim škrabotinama spomenute Sonje Adamov (odnosno Tihane Gambiraže)”, zdvaja esejist DHK-a. Nažalost, on na 23.000 znakova ne nalazi mjesta da se dublje pozabavi poezijom Sonje Adamov i obrazloži nam svoj stav. Umjesto toga niže nepotkrijepljene uvrede: bulažnjenja, diletantski pristup, šarlatanske škrabotine. Na drugom će se mjestu narugati “pseudoaktivističkim pjesmuljcima”, odnosno poluproizvodima “autorice koja sama priznaje da tekstove ne dorađuje, priznaje dakle lijenost i posljedični nerad, a zatim za svoje neuspjehe, što god neuspjesi bili, optužuje kojekakve „klanove“ koji, iz samo njoj znanih razloga, ne žele da ona uspije te da njezin talent postane općeprihvaćenom književnom činjenicom”.

Dakle, Sven Adam Ewin piše poeziju, a Sonja Adamov šarlatanske škrabotine. U redu, iznimno produktivni pjesnik-kritičar koji u samo pet dana razmaka u listopadu dvije knjige poezije u časopisu Stav ocijeni “jednim od najboljih novih domaćih pjesničkih naslova”, svakako ima pravo i na nesviđanja. No otkud tolika potreba etabliranog autora da javno izvrijeđa nepriznatu pjesnikinju?

Nagulov ne može podnijeti to što mediji pišu o to troje pjesnika, umjesto da Nagulova pitaju o kome bi trebali pisati i izvještavati. Piše li Nagulov novi esej o pogubnosti nagrade VBZ-a za neobjavljeni roman, jer eto, svi su se raspisali o ovogodišnjem dobitniku Žarku Jovanovskom, mada je on u desetak godina intenzivnog pisanja i nastupanja pjesme uspio objaviti u relevantnoj izdavačkoj kući u Ukrajini, ali ne i u Hrvatskoj?

Ispada da Nagulov vrijeđa Sonju Adamov jer ga neobično svrbe te dvije stranice koje sam o Sonji Adamov objavila u Jutarnjem listu. To je naime jedini medijski prilog koga Nagulov identificira u svom tekstu koji bi se valjda trebao baviti medijskom recepcijom Facebook poezije.

Citiram: ”Slučaj Adamov” možda najbolje ilustrira recepcijski regres tijesno povezan s društveno-mrežnim pravilima igre; novinarka Jutarnjega lista Snježana Pavić u članku naslovljenom Najpoznatija nepoznata umjetnica na Balkanu (svibanj o. g.) vrijednost autoričine poezije podvlači činjenicom da istu lajkaju neka značajna književna imena. Dakle, ovdje ne govorim o kakvoj iole ozbiljnoj recenziji ili kritici, već o lajku kao, prije svega, potvrdi da je nešto na društvenoj mreži uopće uočeno”.

Pretpostavljam da svaki član DHK-a zna da dnevne novine nažalost ne objavljuju “iole ozbiljnije recenzije ili kritike” poezije, niti se ja time bavim. U svibnju 2020. kad je objavljen moj tekst pjesme Sonje Adamov dobivaju u prosjeku 4-5 lajkova, maksimalno dvadesetak: tekst počinjem ne s mišljenjem Franje Nagulova, nego s Razijom Kesegić, kućanicom iz Vinkovaca, najvjernijom obožavateljicom pjesama Sonje Adamov.

Pjesnika-kritičara Nagulova beskonačno iritira da je neka nepoznata književna pojava, bez odobrenja vrhovnog gremija književnih časopisa i izdavačkih kuća, dobila tako veliki prostor u dnevnim novinama, kakve će pjesnikinje i pjesnici rijetko kod nas dobiti. Jako mi je drago što su u novini u kojoj radim lijep prostor dobile Monika Herceg, Dorta Jagić ili Luiza Bouharaoua i beskonačno mi je žao što nemamo stalnog književnog kritičara, i što se domaćim piscima i knjigama ne daje više prostora. Pisala sam o Sonji Adamov kao što sam prije tri godine pisala o Žarku Jovanovskom, dok su ga etablirani kritičari poput Nagulova prešućivali, a urednici mu odbijali tekstove. U tekstu sam iskoristila činjenicu da pjesme Sonje Adamov zna lajkati recimo Ivica Đikić, kako bih dala do znanja da su i neki književni autoriteti uočili njeno pisanje: iako su ti mnogi odbili rukopis, iako ne znaš na koja bi vrata mogla još zakucati, eto, postoje neki koji ne misle da je to što radiš smeće.

Osim besmislice da vrijednost nečijeg teksta mjerim brojem lajkova, posebno me raspizdilo što mi pjesnik-kritičar Nagulov sugerira koje bih pjesnikinje umjesto Sonje Adamov trebala cijeniti zbog feminizma. To je vrhunac muške bahatosti, da mi muškarac predlaže što bih ja trebala misliti i čitati i gdje bih trebala zrcaliti vlastito žensko iskustvo.

Zašto se Nagulov uhvatio baš mog teksta? Zar u 6 mjeseci od objave nije bilo drugih primjera “recepcijske regresije” u Jutarnjem listu, Večernjem, Slobodnoj Dalmaciji? Nijednom nije prostor dobio netko tko po mišljenju F.N. to ne zaslužuje? U tom bi slučaju Nagulov morao zaključiti kako nam dnevne novine odlično prate poeziju, uz jedno iskliznuće Jutarnjeg u slučaju Adamov. Međutim, mi znamo da nije tako, mediji tek sporadično prate poeziju. Zašto onda udara isključivo po Sonji Adamov i tom tekstu? Vjerojatno iz istog razloga zbog kojeg odbija imenovati onog pjesnika skribomana, kao i novinara kulture HRT-a koji je izvijestio s promocije skribomanove prve zbirke. U slučaju Sonje Adamov straha nema: slobodno udaraj, skriboman je ipak stigao do zbirke, a Adamov nije i neće, naslađuje se Nagulov. Preslaba je i neumrežena. A i žensko je, ne moraš se bojati da će te prokinut šakom.

Slučaj Adamov, odnosno ovaj nasilni ispad kritičara DHK na neobjavljenu pjesnikinju trebao bi biti povod da se javno raspravi, na stranicama DHK, tko u Hrvatskoj i kako dobiva pravo da mu se objavi knjiga. Kriterij sigurno ne bi smjela biti kritika koju piše kritičar koji sam objavljuje poeziju, pa je ovisan o blagonaklonosti urednika i izdavača. A još manje ničim obrazložene uvrede kritičara sumnjive nepristranosti.

I na kraju vidim da je Franjo Nagulov ovih dana objavio rad u istom časopisu kao Tihana Gambiraža. Hoće li autor 13 knjiga tražiti da se to izdanje časopisa uništi jer ne želi da mu pjesme budu objavljene u istom kontekstu sa “šarlatanskim škrabotinama” Tihane Gambiraže? Ili sad više nije riječ o strašnom padu kriterija, čim su uvrstili i njegov tekst?

Kritičar ima pravo na izražavanje stava, ali ne i na neargumentirano vrijeđanje. Kad se muškarac s pozicije moći iskaljuje na bitno slabijoj ženskoj osobi, to zovemo seksizmom. Ne, nije na isti način kritičar pristupio pjesnikinji kao i dvojici pjesnika: njihove je identitete sakrio, samo je Tihanu Gambiražu odnosno Sonju Adamov izložio javnoj poruzi u e-časopisu uglednog strukovnog udruženja. Dakle, riječ je o seksizmu.

Tomu ne bi trebalo biti mjesta u jednoj književnoj udruzi u 21. stoljeću.

Istarski ogranak DHK-a i Franjo Nagulov trebali bi se ispričati i povući sporni tekst.

Zahvaljujem na objavljivanju.

Snježana Pavić,

novinarka Jutarnjeg lista, Zagreb

 

(Reagiranje objavljujemo od riječi do riječi, bez ikakvih intervencija, onako kako je primljeno e-mailom. Ur.)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.