Milan Rakovac: ČRNJA JE ISTRA JE ČRNJA

ZVANE ČRNJA (glasistre.hr)

 

U POVODU 100. OBLJETNICE ROĐENJA ZVANE ČRNJE I 50 GODINA ČAKAVSKOGA SABORA

 

Zvane Črnja je čovjek istarskoga Novecenta, skrupulozni intelektualac koji će dovršiti Istarski narodnjački preporod Ottocenta, napose u kulturi i sociesu. Črnja se latio renesanse istarskoga hrvatstva, okupio generaciju prvih akademskih izobraženih mladića, nakon četvrtstoljetnog kulturocida i ratnoga genocida koji nas je imao asimilirati i (ili) istrijebiti. Pokušao sam versificirati njegov život:

BEZAK PREZ TOVARA

Črnja Zvane gre po Trstu i išće vezu

za koju ne zna,

ni ki je ni ča je za jenoga ni kako ga poznati.

Se šieće mrež lipih šinjorin po Piazza Verdi,

pasa jena mlekarca z Kosovelovega Krasa,

delavac črnih ruk,

pak i zrman mu komerčante de caffe,

a uni tamo?

Ter uni tamo bi moga biti naš, da nima na siebi

la camicia nera.

I ča?

Ne moreš samo tako nikiemu duojti i mu reći;

„Ča si ti drug forši komuništa,

forši narodnjak, Hrvat, Slovienac,

ćemo na ustanak?“

I kako će deštin, vezu ni naša,

ma je ben veza našla njega.

„Ste Vi Črnja?“

I ala poli Petehi z don-Šimon narod pripraviti 

za u partizane.

I ala z mitričicon kako zugatulon frmati i poloviti auto kokošari

fašištonskih.

I ala po bunkeri i kažuni „Hrvatski list“ štampati.

I ala na Goli otok.

I ala puste libre napisati.

I ala Čakavski sabor načiniti kada smo jur kako i zgubljene uovce bili zabili suoj identitet.

Črnja Zvane?

Začinjavac meštar vrh svih meštri,

ča nas je i ča nas je bilo;

ki Črnja Zvane je u dva vierša reka sve ča je reći:

sve ča vržeš u križ je križ,

ma ko vržeš dva čovika u križ to ni križ;

to su dva križa.

Listajući vlastite zapise, kao i inih autora, lako nalazeći sržne podrobnosti uz bilježenje stote godišnjice Zvanina rođenja… Tone Peruško, jedan od naših velikih emigranata, zapisat će:

„Mihovilović je list ‘Istra’ potpuno izmijenio. Ne samo što je… postao hrvatsko-slovenski list, već je list postao u prvom redu jasno otvoreno antifašistički…“

Znamenitu Ivinu „crnu sobu“ u redakciji pak „Novosti”, kao metaforu upravo ove naše šćavunske vertikale, sjajno opisuje sam Zvane Črnja, kad ga je u audijenciju k Mihoviloviću doveo 1940. Mijo Mirković: koja scena, tri giganta istarske kulture zajedno! U egzilu i zagrebačkom azilu. Zapisao je Črnja sjajnu literarnu sintezu o Ivi Mihoviloviću: „Kad Mihoviloviću kažem ‘Zdravo Ive’, dođe mi uvijek podsvjesna djetinja želja da u njegovu čast dodam ‘Ive kosi – rukavice nosi’. To je prvi stih dvoglasne istarske narodne pjesme koju sam slušao u djetinjstvu, a činila mi se tajanstvenom i čak magijskom. Dočarala mi je čudnu, vrhunaravnu preobrazbu težačke muke u svečanost, u praznički trud izabranih i plemenitih. Zamišljao sam da su Ivine rukavice od svile, a da je on čudotvorac koji dodirom svoje kose pretvara ledinu u cvjetnjake. Da Ive Mihovilović skupi sve što je napisao, od njegovih bi tekstova nastalo barem četiri stotine knjiga…“

„Razgovor o Črnji: Ti si čuja za tega mladića? – Otpoče Balota prelazeći na stvar radi koje smo došli. – Jesam – odgovori Mihovilović – ja sam na takovoj dužnosti da sve moram pratiti. Ono što sam čitao imalo je smisla… Gotovo je – pomislih, primit će me, no ostat ću ono što sam i bio, poput Balote. Od prve plaće kupit ću sestri cipele…

Ali, požurio se Črnja, barba Ive mogao mu je ponuditi samo mjesto korektora, neće Črnja ni čut’! Pristani! – vikne Balota udarivši šakom po stolu. – Imat ćeš plaću, a veću slobodu. Ča će ti bolje! Nisi Krleža! Ali tvrdokorni Črnja neće pa neće! I počeo je pisati sa Sušaka za ‘Novosti’“…

„Narednih mjeseci ‘Novosti’ su objavile nekoliko mojih članaka koje sam Mihoviloviću poslao sa Sušaka. Plaćao mi je dinar po retku, ponekad i više. Za intervju s Nikolom Polićem dobio sam 380 dinara, čitavo malo bogatstvo. Mogao sam od toga kupiti sestri pet pari cipela…

Moj drugi susret s tim velikim novinarom dogodio se sedam godina poslije prvog. U famoznom crnom kabinetu na prvom katu Masarykove 28/a zazvonio je telefon. Podigoh slušalicu. – Halo. – Ovdje Mihovilović. Možete li me primiti? – Dođite! – rekoh. – Bit će mi drago… Znao sam da se za vrijeme rata kao spretan i odvažan ilegalac odlično ponio, ali se poslije oslobođenja našlo utjecajnih ljudi koji su, potpuno pogrešno, procijenili njegov antifašizam (bio je i zatvaran i šikaniran od OZNA-e, M. R.). Zapao je stoga u neprilike… Od prvog dana okupacije i ustaške vlasti vrata crnog kabineta bila su za njega zatvorena (zatvoren i batinan bio je i Mihovilović, a kao taoca vukli su ga sa sobom i do Bleiburga – M. R.). Sada mu se, evo, otvaraju prvi put poslije nekoliko godina. I sve je navlas isto baš kao kad sam ja bio kod njega. Dva nekadašnja istarska prebjega opet su na istome mjestu u famoznom crnom kabinetu, samo im je okrutni stari Sofoklo zamijenio uloge… Sutradan Ive Mihovilović donio mi je golem snop rukopisa, desetak članaka, gotovo dva autorska arka tek otipkanog teksta, dakle desetinu jedne knjige. Da se nismo dogovorili o temama, ne bih vjerovao da se u tako kratkom vremenu, tijekom jedne jedine noći, može toliko napisati. Lako je njemu – pomislih – kad dolazi iz pjesme ‘Ive kosi, rukavice nosi’…“

Dvadesetak godina kasnije Črnja je osnovao Čakavski sabor, izvorni pokret koji će u idućim godinama formirati novu istarsku „forma mentis”, mnoštvo ljudi ponajprije iz kulture, umjetnosti, znanosti, kao i širega spektra zanimanja, s kojima će stvoriti jednu Novu Istru.

MILAN RAKOVAC (autograf.hr)

Čak su i dobrostivi kritičari zamjerali nam da smo retrogradni, da je naš program u osnovi preživjelo prosvjetiteljstvo; kritika posve utemeljena – osim što to istarsko črnjinsko prosvjetiteljstvo nije bilo PREŽIVJELO. Nego obnovljena ideja i program glagoljaškoga prosvjetiteljstva, a Črnja bi ovdje rekao „buntovna glagoljaška vertikala“, što postaje temeljem Čakavskoga sabora. Glagoljica i glagoljaši i glagoljaštvo nasilno su slomljeni protureformacijom, slijedi razdoblje posve „dekulturirane“ Istre između 16. i 19. stoljeća. Tu nas nije imao nitko prosvjećivati. Da bi se, u Črnjinoj lucidnoj viziji, stoljeće i pol za prosvjetiteljskom fazom Europe, nakon kratkotrajnog uzleta nazorovskih tići iz Pazinske gimnazije koje će fašizam razletjeti Sušakom, Zagrebom i svijetom, to Črnjino neo-prosvjetiteljstvo pokazalo kao jedina moguća formula civilizacijske regeneracije i urbane akulturacije Istre, „sirotice puste“.

Zvane Črnja probio je mentalne tunele iz Istre i u nju, doveo među nas važne ljude kulture i duha, spajajući čakavski i ikavski svijet, a u tome su ČAKAVČIĆI imali (i imaju) ključnu povijesnu zadaću regeneracije zapuštene, ali ipak još žive, zavičajnosti. Zato se Črnji uvijek iznova vraćamo, kao našem izvoru čiste, plemenite vode.

 

(Milan Rakovac © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.