Vjekoslava Jurdana: ISTARSKIM PUTIMA / Drago Gervais i Franjo Horvat Kiš

 

VJEKOSLAVA JURDANA (radio.hrt.hr)

 

Franjo Horvat Kiš, „Istarski puti“, izd. 1919. (antikvarijatzz.hr)

ISTARSKIM PUTIMA S DRAGOM GERVAISOM I FRANJOM HORVATOM KIŠEM

 

Drago Gervais (Opatija, 1904. – Sežana, 1957.) stvorio je raznolik književni opus; pisao je poeziju, prozu i dramu. Uz to, istakao se kao humorist, feljtonist i esejist, ostavivši za sobom obilnu i raznorodnu periodiku.

Gervaisovo raznoliko stvaralaštvo duboko je povezano s njegovom životnom sudbinom. Kao četrnaestogodišnji dječak morao je napustiti rodnu Opatiju koja je Rapalskim ugovorom pripojena Italiji. Gimnaziju je svršio na Sušaku, a studij prava u Ljubljani i Zagrebu. Radio je kao odvjetnik u Crikvenici i Bjelovaru. U Crikvenici je 1929. godine objavio pjesničku zbirku Čakavski stihovi koja je tiskana u izmijenjenim i prerađenim izdanjima „nebrojeno“ puta, a Gervaisovi čakavski stihovi danas zauzimaju antologijsko mjesto u korpusu hrvatske književnosti. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata živio je u Beogradu gdje se družio i stvarao s drugim Istranima u progonstvu: posebice sa skladateljem Ivanom Matetićem Ronjgovim, koji je uglazbio i neke Gervaisove stihove, primjerice, pjesme Pod Učkun, Bela nedeja, Pjesma slobodi. U tom krugu u Beogradu je bio i Mijo Mirković, odnosno Mate Balota. Po svršetku Drugoga svjetskog rata te pripojenju Istre i Hrvatskoga primorja s otocima matici zemlji, Drago Gervais vraća se u zavičaj te, od 1949. do tragične smrti 1957. godine, radi u riječkome kazalištu, najprije kao ravnatelj Drame, a zatim kao intendant, stvorivši u tom razdoblju dramski opus od devet dramskih djela. Uz te, kao i mnoge druge angažmane, godine 1953. sudjeluje u pokretanju zbornika Rijeka Matice hrvatske. Naime, s nekolicinom suradnika osnovao je Pododbor Matice hrvatske u Rijeci. Predsjednikom je imenovan Viktor Car Emin, a Gervais je bio potpredsjednik. Prigodom sudjelovanja na proslavi 50. obljetnice ustanovljenja akademskoga društva „Balkan“ u Sežani, Drago Gervais je 1. srpnja 1957. godine tragično nastradao u padu s balkona te je preminuo na putu do ljubljanske bolnice.

Godine 2017. obilježena je, dakle, 60. obljetnica njegove prerane smrti pa je to prigoda da osvijetlimo i neke manje poznate aspekte njegova stvaralaštva. Ponajprije, to je stvaralaštvo usredišteno tematiziranjem velike povijesti, koja se nepozvana upleće u živote pojedinaca i čitavih zajednica, i koju su kao historijski diskurs (uglavnom) pisali drugi – oni koji nisu bili objektima historijskih kolonizacija. Ta (po)etika istodobno (auto)tematizira i osobnu povijest. Time što (re)opisuje povijest da bi se izgradio vlastiti identitet, ova je književnost u izravnoj vezi s korpusom srednjoeuropske književnosti, koja pak tematizira burnu povijest Srednje Europe.

Spomenuta trauma zbog egzila povezana s intimnom dramom odrastanja Gervaisovo svjedočenje srednjoeuropske (kontra)historije čini mnogo kompleksnijim i valja je svakako uključiti u interpretaciju. Ako se do čovjeka može doći, kao što to kaže veliki srednjoeuropski književnik – Czesław Miłosz, u njegovu povijesnom trenutku, u Gervaisovu slučaju taj trenutak nastupa odlaskom iz rodne Liburnije. Te 1918. godine, kad je povijest u vidu talijanskoga razarača Acerbo ušla u život ovoga dječaka, djetinjstvo mu se primicalo kraju, a njegov je svijet ležao u ruševinama. Stoga, da bi se raspravljalo o izvorištima nečijega stvaralaštva, kao i o korijenima pripadajuće autotematizirane povijesti, valja krenuti prema samim početcima, u dječaštvo/mladenaštvo te ličnosti, kao i njezina opusa. Valja očitati, Miłoszevim riječima, mjesto u kojemu je autor izrazio svoj očajnički krik, nemoć mirenja s neizbježnom nesrećom: svoj prvi prosvjed protiv Sudbine. Pođemo li od postavke Fulvija Tomizze da se pisac „ili rađa kao genij ili počinje pisati jer se u određenom trenutku svoga života, pred licem smrti, razaranja, bezgranične osamljenosti razračunava s pitanjima svoje egzistencije, svoga života“, onda Gervais, baš kao i Tomizza, (p)ostaje pisac pred licem smrti i u trenutku bezgranične osamljenosti. Svaki intelektualac u emigraciji, ističe Adorno, bez ijedne iznimke, oštećen je i dobro je da to sam spozna, ako ne želi da o tomu bude jezivo poučen iza čvrsto zatvorenih vrata svoga samopoštovanja. Njegov je jezik otuđen, a historijska dimenzija iz koje je njegova spoznaja crpila svu snagu – presječena je.

Već se u prvotnim tekstovima, koje mladi Gervais kao student prava objavljuje u slovensko-hrvatskome časopisu Naš glas, pokazuje jaka intencija da se otkrije, izrazi, očituje, pa se u tim studentskim (mladenački često nesređenim) zapisima zamjećuje snažna ispovjedna osobna nota. Časopis Naš glas izlazio je u Trstu od 1925. do 1928. godine, kad je nasilno ukinut, a Gervais je, kako ističe Ante Rojnić, među njegovim važnijim i ujedno najmarljivijim hrvatskim suradnicima. Riječ je o suradnicima, uglavnom đacima i studentima iz tzv. Julijske Krajine – Istre, Trsta, Gorice i jednoga dijela Kranjske. Dakle, uglavnom iz krajeva koji su Rapalskim ugovorom, zapravo nasilno, pripali Italiji. Tijekom kratkoga izlaženja taj se list pretvorio u književno-kulturnu reviju širega, popularnoga značaja, omogućivši mladim ljudima, zahvaćenima povijesnim vrtlogom, javno iskazivanje vlastitih stavova, koji se pak javljaju u sklopu povijesnih i intimnih previranja. Izlaz iz stanja talijanske kolonizacije tražio se u jugoslavenskoj državi, pa i onda kad su Hrvati u toj državi već zarana prepoznali za njih neravnopravnu državnu zajednicu. Riječ je o nastavku one nacionalistički naglašene romantike jugoslavenske građanske ideologije koja, pojavivši se 1917. godine, prevladava u tisku, kiparstvu, glazbi, slikarstvu, što sve traje do tzv. Obznane 1920. U tom valu jugoslavenstva, ističe Dubravko Jelčić, sudjeluju i hrvatski književnici, primjerice Gjalski, Vojnović, Nazor, Andrić…, povjerovavši da je ispunjen san o vlastitoj nacionalnoj emancipaciji, iako je većina njih ubrzo spoznala svoju zabludu. No, zbog nametnutih granica društveno-političke egzistencije, povijest istarskoga/liburnijskoga prostora ukazuje na specifičnosti u kojima rezonancije sudbonosnih događaja, uglavnom iz dalekih i nedostupnih centara, stižu kao njihov zakašnjeli odjek. Asinkronija i atipičnost u razvitku naspram matičnoj (hrvatskoj) književnosti i kulturi, ističe Mirjana Strčić, očituje se tako u kulturnom i književnom, uopće društvenom životu. Pa, premda poslije raspada Austro-Ugarske, odnosno za vrijeme talijanske okupacije, mnogi intelektualci i književnici djeluju u centrima Hrvatske i Jugoslavije kao emigranti, te su imali prigodu uvidjeti sve aporije nove jugoslavenske države, gruba imperijalna talijanska vladavina na mučan je način „podržavala“ iluziju o spasu s (jugoslavenskoga) Istoka. Tako i članci i fotografije, odnosno likovni prilozi, u Našemu glasu svjedoče o odjeku te već zakašnjele koncepcije u stanovitu dijelu poslijeratne mladeži. Tekstovi hrvatskih suradnika pisani su latinicom, ali ekavicom, dakle onim „jedincatim jugoslavenskim narječjem“, odnosno pismom, kojim su se u dijelu svoga stvaralaštva služili i neki ugledni hrvatski pisci (Krleža, Cesarec, A. B. Šimić…).

U tom okviru ovdje analiziramo Gervaisovu ranu prozu koju je pisao pod jakim utjecajem putopisne književnosti Franje Horvata Kiša. Naime, Franjo Horvat Kiš (Lobor, kraj Zlatara, 1876. – Zagreb, 1924.) pripovjedač je i putopisac, a uz putopise Viđeno i neviđeno, objavljene 1911. godine, napisao je i drugu putopisnu knjigu  Istarski puti, objavivši je 1919.

U potonjoj knjizi Kiš opisuje svoja dva putovanja Istrom, podrobnije, Kastavštinom, Ćićarijom i središnjom Istrom, tj. Pazinom i Pazinštinom, promatrajući krajolik, živote malih ljudi u pojedinostima svakodnevice, intimistički i lirski. U spomenutim je krajevima boravio u dva navrata – ljeti 1912. godine te 1914.

Ta je knjiga ona putopisna vrsta, napisat će Czesław Miłosz, koja opisuje krajeve i civilizacije, (još) neomeđene mnoštvom zabrana proisteklih iz podjele znanosti „na ladice“. Autori-putopisci u takvim prikazima, ističe se, ne podcjenjuju vrijeme koje je ostalo utisnuto u kosine krovova, u ulegnuća na rukohvatima plugova, u gesti i poslovici, pa reporter, sociolog i povjesničar egzistiraju u istoj osobi, i još nisu podijeljeni na svoju vlastitu štetu. Upravo je ova Kiševa knjiga Gervaisu istodobno bila utjehom u prognaničkim danima i nadom u željeni povratak, ali i izvorom motiva za vlastitu re-konstrukciju izgubljenoga svijeta. O tomu Gervais piše u članku Istra u literaturi, objavljenom u časopisu Naš glas 1927. godine: Ta knjiga ostavlja u čoveku krasan dojam, neki fini delikatni osećaj, neko lepo raspoloženje. Onakvo raspoloženje, kakovo se rađa u duši, kad se luta po istarskim putevima, obasutim maglicama, pesmom, kršom i sunčanim zrakama.

No, kakav je taj osjećaj, to raspoloženje u Gervaisovim prikazima istarskih pejzaža?

U skici pod naslovom Istarski seljak, objavljenoj u Našem glasu 1926. godine, Gervais opisuje izlet na Učku, na strmu i čarobnu Učku, sivu od starosti i vapnenca. Zatim nastavlja: Veseli smo. Opila nas je ta čarobna i divlja priroda: crnogorica, što stoji uspravna, kao četa divova, livade pune najšarenijeg cveća, kao mozaici holandskih majstora, vedro nebo i naša obesna mladost. Pevamo, smejemo se, divljamo.

U drugoj slici Gervais otkriva sliku jezera Čepić: Čudno je to jezero Čepić. Nekako se plaho utisnulo u onaj kraj. Tužno je ‒ mutno i bakreno ‒ nikad na njemu jasnije, sunčanije boje. Kao da je u žalosti. Ta slika jezera, koja svojom ukletošću i zapuštenošću autora podsjeća na Uhlanove balade, i zapravo je prijelaz iz stvarnoga u oniričko. Drugim riječima, jezero je ovdje voda koja je čest simbolički ulaz u onostrano, arhetipsko, u područje nesvjesnoga. Autor luta u blizini tog mutnog i žalosnog jezera i u tom stanju sluša čudne, otrgnute izreke, povike i glasove iz daljine, a osim toga, mrtva tišina, kao da je sve umrlo, utihnulo ‒ za uvek. Štoviše, sve je mrtvo ‒ žalosno i tužno ‒ bez pesme, bez glasa. Ako čuješ pesmu ‒ mučna je i jadna. No to nije više isključivo pjesma istarskoga seljaka, već, kao da peva pračovek u svojoj bespomoćnosti. Ako čuješ glasove i oni su tajanstveni, kao da dolaze iz sredine zemlje, pritajeni kao da netko jeca. Slika konkretne sudbine istarskoga seljaka ovdje je podlogom za iskazivanje vlastite nemoći: Čudno je. Čovek bi najradje seo i zaplakao onako od srca. Ni zašto. Samo da plače, plače, da isplače svu dušu. Ispovijedajući zapravo (i) vlastiti nutarnji svijet, Gervais nadalje stvara simboličku sliku pastira koji je mlad, jak, a kraj njega stado ovaca. Ipak, ta je idila iz grčke poezije, bez smeha i toploga, južnoga sunca. Jer, pastirove su frule plakale. Dva, tri glasa i ništa više. Zatim eksplicitno imenuje to specifično stanje: Pa, kakva melankolija. Naime, usred idilične slike krajolika na veselom mladenačkome izletu, javlja se ono čega ne bi smjelo biti. Riječ je o određenom poremećaju u trenutku u kojem se subjekt odjednom nađe u apsolutnom proturječju s onim što ga okružuje, točnije s onima koji ga okružuju. To je stanovito razilaženje, napad na integritet naših osjetila, nagli preokret na granici vrtoglavice, koji izaziva izmicanje svega oko nas. Ta neočekivanost zove se melankolija.

Gervais u tom okviru iskazuje svoje misli: (…) melanholične i turobne, iskaču mi pred očima kadgod mislim na njega ‒ istarskog seljaka. Jer, taj je seljak krasan čovek. (Tako bi rekao Dostojevskij). Čovek sa dušom ‒ velikom, kao njegova Učka, teškom, kao njegovo sivo kamenje. Sa dušom koja trpi, istinski, duboko, očajno.

No, riječ je o sveopćemu melankoličnom stanju jer ovdje vlada neka melanholija-melanholija rase ‒ melanholija krajine-zemlje ‒ i samoće. Ona je grundton njegove duše. Najjača i najdublja žica sa tihim šopenskim jecajima. Štoviše, te čudne, neizporedivo čudne melanholije ima svugde. Ona kao da lebdi u zraku, nad onim apokaliptičkim vrhuncima istarskim ‒ nad onim sitnim i plašljivim dolčićima i klanjčićima, šumicama i brdašcima.

 

DRAGO GERVAIS (formula1-dictionary.net)

 

Motivi na kojima počiva taj Gervaisov opis, kao i njihova deminucija, citatno se odnose prema putopisnoj prozi Istarski puti Franje Horvata Kiša. Naime, kaže Gervais: Sve lepota naše Istre, sve njezine karakteristične sitnice uhvaćene su Kiševim fotografskim aparatom. U toj su knjizi opisana istarska sela sa svojim belim kućicama i dobrim ljudima. U njoj je opisana sva krasota njezinih sramežljivih dolčića i vijugavih cesta, borovih šumica i sivih kamenih klisura. Ljubav za sitne i naoko beznačajne stvari, za male ljude, za detalj, sve to spaja Gervaisa i Kiša.

No u toj vedroj knjizi, kako Gervais opisuje Kiševe Istarske pute, koja je kao vedri dan pod Učkom i koja je mozaik, lep i šarolik, koji daje jednu vedru sliku o Istri, opaža i jednu gotovo neopaženu, tananu žicu, koju Kiš nigdje izrijekom ne spominje. Naprotiv, Kišev je putopis prošaran rečenicama u kojima mu po grudima struji zanos i sreća, što sam baš sada ovdje, on je pun intenzivne sreće i upravo osjećam, kako živim i kako je moje žiće postalo neki concretum, pa pjevam i veseo sam kao da se vraćam s pira. Te zato: Pjevam i fićukam i zanosim se, u svom slatkom i šećernom raspoloženju, harmonijom, što ju čini zuka skakavaca, moj fićuk i tupo stupanje naniže-naniže… Uh što je lijepo ne vidjeti nigdje živa bića, koje bi sprečavalo tvoju slobodu, da pjevaš, da bacaš šešir uvis i otimaš se za nj sa glogom i kupinom… Oh, da živi zanos i ovo ćućenje. Jer: Tuj se odsijeva visoka moralna kvaliteta našeg hrvatskog plemena i mene podilaze trnci, suze mi naviru na oči od sreće, što je ćutim danas iza četvrt stoljeća od slavnog dana onoga. Stoga: ja se radujem ovoj svojoj samoći i nije me ni čega strah. U meni se opet budi neka melodijica. Ne znam ni sam, kakova je i otkuda je, ali me veseli i diže i potiho fićukam koračajući po svojoj usječenoj cesti. I zato što: Čeka ih trava i travnjaci, a ja pjevam i radujem se da i ne znam čemu. (…) Ah, lijepo je, lijepo je ovako leventovati po svijetu, po svojemu svijetu

No, Gervais uočava sve jasnije „svoju žicu“: To je ona melanholija, u koju pada naš čovek kad hoda po Istri opkoljen dolčićima, bregovima i „melodijicama“. Melanholija koja te sili da misliš samo „na lepe stvari“, na sve tvoje dobre časove i vedre dane. Melanholija, koju u tebi izazivlje istarski kraj: duboka i slatka. Tim rečenicama Gervais potvrđuje Benjaminovu misao kako je ljubav prema putopisima jedan od znakova melankolije. Ujedno se odmiče od predmetno-tematskoga konkretuma u krajoliku. Primarnim (p)ostaje stanje iz kojega se promatra/slika pejzaž: Melanholija ‒ čudna i teška, himalajska melanholija. I ona se prelila u dušu čovekovu. Ona je zašla u nju, pripila se u nju, kao oceanski polip i ne pušta je. Svagde ga ona prati. Stoga, u citatnome dijalogu Gervaisa s Kišem intertekstualni su elementi uglavnom ugrađeni u tekstovnu strukturu, ali i prefunkcionalizirani u skladu sa zahtjevima vlastitoga teksta. Dakle, Gervais iskazuje svoje ponovno viđenje citata koje preuzima te se iskazuje kao pjesnik citatnog dijaloga. Naime, kako to objašnjava Dubravka Oraić Tolić, pjesnici citatnoga dijaloga na temelju staroga smisla otkrivaju nešto novo i neočekivano, a semantički smisao njihova dijaloga nije imitiranje, nego slobodno kreiranje podtekstovna smisla. Vodeći citatni dijalog s Kiševim podtekstom, kao svojim kultur(al)nim iskonom, Gervais podrazumijeva izostanak odnosa subordinacije Kiševa podteksta i vlastitoga teksta. Riječ je o ravnopravnim relacijama u kojima vlastito ostvarenje ne želi ni potvrđivati (ilustrativni tip citatnosti), ali ni rušiti (iluminativni tip, polemička inačica), nego transformirati poznato čitateljevo iskustvo.

Vidjevši i u Kiša, i u istarskom krajoliku, kao i u istarskome seljaku, melankoliju, Gervais potvrđuje Voltaireovu rečenicu: Melankolija, koja mi je u srcu i u očima, uzrokuje mi pojavljivanje svih lica kao da ih vidim kroz opojnost rakije i ne opažam ništa što mi ne izgleda užasno. Zapravo su ona maske za melankoliju koja često znači biti drugi i uvijek drugi, mnogostruk i maskiran, što je postupak koji će Gervais obilno i mnogostruko primjenjivati, osobito u dramskom opusu. Ta prijevara i te maske za melankoliju istovremeno su njezina snaga i njezina nemoć. One su čudnovata snaga očajničke energije koja estetizira subjektivni svijet.

Stoga, u estetskom sloju i obliku Gervaisova opusa, valja svakako zamijetiti osobit prinos melankolije jer upravo u takvu ozračju Gervais govori o povijesnom usudu svojih ljudi i kraja koje opisuje. Povijest je toga seljaka, kaže Gervais, krvava i strašna. Njime su vladali tuđinski vitezovi sa bičem u ruci i prezrivim smeškom na ustima. Pod kolonizatorima drhtala je istarska zemlja, a kmetovska šija se prignula, dok je po ledjima [je] udarao bič, zahvaćao i kidao živo meso. Ta dugotrajna i nesmiljena kolonizacija, u kojoj su se smjenjivali različiti kolonizatori, ostavila je, kao neminovnu posljedicu u nutrini onih koji su joj bili podvrgnuti, reduciranu samosvijest i podaničku psihologiju koloniziranoga: Pritislo mu je i dušu i srce i njegova duša može tek da stenje, kao ukleti utamničenik u tornju kule. Bezpomoćan je i jadan. Ne može, da se makne od svoje silne, detinjske i plačne bezpomoćnosti. Ona se manifestira u gotovo svakoj njegovoj gesti i kretnji. Smeh mu je slab, drhtav i ropski, a lice ponizno, namežurano, bez malo samosvesti. Plah je i zatvoren u se ‒ u svoju bol i tugu. Seljak u čijoj duši počivaju tuge i boli, što su kroz stoleća dugo padala na nju, stoji i gleda nekud u daljinu, a bol, čudna i neizreciva pritište mu srce. Čovjek/Gervais, jer riječ je o maski za Gervaisovu melankoliju, zagledavši se u daljinu zamišlja neki čudniji, lepši i krasniji kraj, kraj pun sunca i radosti. Možda mu duša šapuće priču, davnu i zaboravljenu, priču o zelenim livadama i pšeničnom poljanama. Šapće mu o čudnim bogatstvima i o davnim vremenima, kad je bila i ona vedra i sretna, kad ju nisu pritištale boli i suze, jad i čemer. Te rečenice pokazuju onaj melankolijski stadij kad je njezin pokretač Eros, odnosno žudnja za ljubavlju i ljepotom. Ali, subjekt (seljak/Gervais) ne može se prepustiti ljubavi kojom bi iščeznule čitave praznine u duši jer budući da je melankolik, ne može nikako postići to da se ne posveti onomu stanju koje je u njegovim očima najvažnije. Preostaje stanje u kojemu On oseća, duboko oseća svu posramljenost i zapuštenost. Sam je. I duša njegova plače. Plače za suncem i smehom, za radosti i pesmom. O, da mu je poletit, kršnom i mladom, nekud tamo u nebesku čistoću, u daleku, nikad vidjenu zemlju. Želi se osloboditi nesnosne, čudne, i strahovite boli koja ne dâ, da pusti maha raskalašenoj i obesnoj radosti. Radosti života. Jer, temeljno je stanje u Gervaisa/seljaka izrečeno u znakovitoj i kratkoj rečenici: Ne može se. Zbog nemoći je sve oko njega pusto i žalosno jer je takva i njegova duša. Takva. Ona je suza, što drhće na licu, koje se smeje.

Stoga ovu melankoliju, kao istinsku krizu ljudskoga bića, prepoznajemo kao onu melankolijsku vrstu koja se naziva humorističnom melankolijom. Riječ je o neodređenoj tuzi koja nije bez ljupkosti, gdje postoji i ironičan osmijeh.

To otkriće dvostrukoga lica melankolije opisuje Gervais, zamjećujući da melankolija svugdje prati čovjeka: A slatka je. Bolno slatka i draga. Jest, draga. Zavali se čovek tako u travu i gleda u pusta polja i ravnine ‒ male, daleke gradiće što su se kao neki štetni insekti pripili uz zemlju, na retko posejana i drobna seoca ‒ zagleda se u modro nebo i sluša. Sluša reči, čudne i tajnovite, reči što mu ih šapće sve što je oko njega i u njemu. Sanje čudne i mile sanje, slatke i neizrečene. Ne može čovek, da im odredi jasnoću i boju, ali one su tu, tu. I uspavljuju ga. Pri tomu, u iskazivanju onoga unutarnjeg, javljaju se slike onoga izvanjskog. Uostalom, Robert Burton u Anatomiji melankolije tvrdi: Kakvo je podneblje, takvi su i stanovnici.

Gervais i kasnije, pišući čakavsku poeziju, ostvaruje temeljni ton slatko-bolne melankolije. A deminucija mu je glavno izražajno sredstvo. Primjerice, u antologijskoj pjesmi Moja zemja/Pod Učkun, paradigmatskoj za Gervaisovu cjelokupnu poetiku.

 

          Pod Učkun kućice

          bele,

          miće, kot suzice

          vele.

          Beli zidići, črjeni krovići,

          na keh vrapčići kantaju.

          Mići dolčići, još manje lešice

          na keh ženice

          kopaju.

          Cestice bele, tanki putići,

          po keh se vozići

          pejaju,

          i jedna mića, uska rečica,

          pul ke se dečica

          igraju.

 

          Na sunce se kućice

          griju,

          na turne urice

          biju.

 

U ovim Gervaisovim stihovima mogu se uočiti citatni dijaloški odnosi naspram spomenutom Kiševu putopisu Istarski puti. Kiš opisuje: Milota jedna od dana, milota od sunca ljetnoga i jutranjega. U selu nikog nema do djece, što čuvaju manju djecu. Ili: Ispod šumovita ruba, na šumovitom humcu sjedi seoce Semić, a iz njegove sredine viri tornjić, u kom evo zvonce zvoni. (…) Evo… i seoce i tornjić i zvono i laki modrikasti dim na krovu od kuća, što proviruju iz šume, oko tebe ljetno još neugrijano jutro… Zatim: Crkva sa svojom crvenom kapicom mi se na rastanku smiješi. Ima bijeli rupčić te mi ispraćajući me domahuje: „K nama malo tko dolazi tko nas ljubi. Sami smo ovdje i usamljeni. Ne znamo, što su radosti, što li boli narodnje. Ne okusismo nikada sreće, što je rđa borba i objeda u dušama. Naša je sreća oskudna, naša je nesreća jalova. Nu još nijesmo prerasli sreću, naši svati nijesu još pomrli, koji će nas povesti da okusimo slasti nekušane“.

 

FRANJO HORVAT KIŠ (digitalne-knjige.com)

 

I poslije Drugoga svjetskog rata, nakon povratka u zavičaj, Gervais opet kreće na put po Istri, slijedeći Kiševe Istarske pute, hodeći po istarskim selima i gradićima, objavljujući svoje zapise kao feljtone. Naime, 1948. godine, kao suradnik Riječkoga lista, putuje Istrom i objavljuje niz članaka pod općim naslovom S puta po Istri. Tako se krug od Istarskih puta Franje Horvata Kiša i utjehe koju je ta knjiga pružala prognanomu mladom Gervaisu zatvorio. Gervais, slijedeći Kiša, piše o sličicama koje sada zapaža, o ljudima koje susreće. Pritom jedino žali što ne uspijeva dostići uzor, Kišev uzor i njegove Istarske pute. Pa, ipak, melankolično se osvrće na minule događaje, jer ide misao tragovima prošlosti, da bi pokušao ocrtati i novo doba u kojem osjećam kako sva zemlja drhti od probuđenih snaga, zapretanih, ali nikad uništenih; i narod vidim, sav narod, u njegovoj silnoj, pobjedonosnoj borbi, u njegovom posljednjem i konačnom obračunu sa „šjor Benedetom“. (…) Gradi se nova, sretna budućnost, u svojoj slobodnoj zemlji. I ovdje u ovom čarobnom polju, oko „Fontane“ gdje su, kao u cijeloj zemlji, proradili novi bujni izvori dosada zapretanih narodnih snaga.

No, penjući se prema staromu Buzetu, Drago je Gervais, posve u melankolijskom skladu, znakovito istaknuo: (…) Slijedimo tragove što nam ih je u Istarskim putima ostavio Franjo Horvat Kiš. Ovaj je nepopravljivi sentimentalac, dobra zagorska duša, prolazio ovuda pred gotovo četrdeset godina, a kako se ništa nije promijenilo, ništa promijenilo! Samo je sve starije, nemoćnije..

 

(Vjekoslava Jurdana © IO DHK)

 

Uz privolu kolegice Vjekoslave Jurdana ©, prenosimo iz „Kola“ MH ©, br. 2, Zagreb, 2017. Za ovu prigodu tekst je neznatno prilagođen.

 

 

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


tondeuse honda