Branko Čegec & Miroslav Mićanović: DRUŠTVENE (I KNJIŽEVNE) KRITIČKE EPISTOLE 2016.

Branko ČEGEC – Miroslav MIĆANOVIĆ

(klincek.com)

 

13. lipnja 2016.

Valjda zato što ne mogu na jutarnju kavu s tobom u sad već legendarnom Konzumovom caffeu na Donjim Sveticama, u pola osam navečer popeo sam se na peti kat (ne bježim od asocijativnih potencijala kata, još jednog turcizma za koji bismo se zakleli da smo ga sami smislili) i naručio svoj kratki espresso (na vratima blješti golema reklama illy, no kava je, zapravo, Manuel, jer valjda ne treba kvariti naš konzum(eristički) standard) i eto me s prvim dojmovima u prvome sarajevskom pismu.

Da, dugo nismo pisali, iako se nešto i putovalo, ali nisu to bila putovanja od pisama, makar sam ih stalno konstruirao „u glavi“, često nesretan što ih ne mogu napisati.

U Sarajevu nisam bio valjda četiri godine, pa ne mogu reći da sada nisam dolazio s izraženijom znatiželjom, tim više što ostajem cijeli mjesec i nužno se nameću ranije nepotrebna pitanja kao i neizbježne komparacije s istim boravkom u Istambulu prije točno pet godina.

Ovdje me, naravno, nije dočekao „pun mjesec“, došao sam autom, a grad mi je u različitim varijantama, sa svim svojim transformacijama, poznat više od trideset godina. U Istambulu nisam znao nijednog čovjeka (iako sam tijekom boravka upoznao nekolicinu), a ovdje poznajem gomilu ljudi, pisaca, umjetnika, znanaca s nekih slučajnih susreta.

Iz Zagreba sam otišao iscrpljen višemjesečnim životarenjem na „umjetnim plućima“, jer je cijeli sustav, odnosno ona krhka biljčica koja je od njega ostala, urušen inertnom i nekompetentnom državnom birokracijom, koja opet – o, kako je zamorno suočavati se s milijun puta potrošenim i uvijek promašenim obrascima – kulturu pokušava disciplinirati komesarskim intervencijama, za koje se gotovo uvijek znalo, u baš svim režimima, da mogu polučiti jedino efekt „slona u staklani“, tj. da mogu napraviti kaos, ali iz tog kaosa, za razliku od onoga umjetničke provenijencije, nije moguće proizvesti nikakvu novu vrijednost, a osobito ne umjetnost „na vlastitu sliku i priliku“. Ne mogu vjerovati da je to rezultat baš potpunog neznanja, a ako nije, onda je pakleno smrdljivo i pokvareno, jer za posljedice opet neće biti „odgovornih“, kao što gotovo nikad nije ni bilo.

Gomilu sam tekstova napisao, u svom višedesetljetnom pokušaju zanovijetanja, o tome kako zemlja poput Hrvatske ne može računati na ozbiljnije mjesto u svim-i-svačim prenapučenom svijetu ako ne zna artikulirati vrlo jasnu kulturnu politiku, s precizno definiranim standardom i projekcijom u neku predvidivu budućnost, no to nije čula nijedna politička struktura u posljednjih deset godina (prije toga, nakon rata, stvari su se počele nazirati, u tragovima, ali i ti mali, nedovoljno radikalni pokušaji, zatrti su snažnije od bilo kojeg političkog protivnika, a riječ kultura više nije uspijevala prodrijeti niti u najopćenitije političke programa u izbornim kampanjama).

Sad smo tu gdje smo, no iz „nemoći“ kulture otpor se ipak uspio proširiti u susjedne prostore (obrazovanje, socijala…), e da bi nakon svih uzaludnosti ljudi ponovno morali na ulice, ne bi li tako bili vidljivi i ne bi li ih se napokon čulo. Naravno, to neće vidjeti likovi s povezom na očima i neće čuti likovi s čepovima u ušima, ali čut ćemo se međusobno, a i to je neka hrana, iz koje se valjda uspije proizvesti i neki subverzivni potencijal, nužan da se, ako ništa drugo, pokušaju artikulirati neki drukčiji, međusobno manje ovisni politički koncepti.

No, pustimo sad to. Morao sam se malo ispuhati, osloboditi gomilu nezadovoljstva, pa i razočaranja koja su se nagomilala tijekom frustrirajućih godina i zapanjujućih mjeseci.

Sarajevo je preda mnom, sa svim svojim nepoznanicama, jer koliko god grad vidim kao poznato mjesto, ne mogu reći da ga u cijelosti prepoznajem. Nakon strašnih ratnih godina, krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih gradom je strujala nevjerojatno pozitivna energija, život je slavio svoju pobjedu nad smrću i mrakom. Sada pada kiša, oblaci su okupirali vrhove okolnih brda, a grad je nekako suspregnut, potišten u svojoj glasnoći, trošan i prilično umoran. Možda će sunce promijeniti tu sliku i taj osjećaj, no sada je to najvidljivije, tome se ne mogu othrvati otkad sam došao. Čak i nekoliko slučajnih susreta i kratkih razgovora kao da se svodi samo na to.

Koliko smo mi u politički insceniranom neredu u određenoj mjeri godinama, a eskalirao je osobito posljednjih mjeseci, toliko su ovdje posljedice političkoga galimatijasa ostavile duboku brazdu na licu svakodnevice, a ta se brazda pokušava sakriti blještavilom shopping mallova i nekoliko golemih građevina, koje bi trebale simbolizirati perspektivu i moć. Čiju perspektivu? Čiju moć?

Imao sam, zapravo, još cijeli niz „zapažanja“ i „suočavanja“, no pustit ću da se slegnu, pa ću im se, eventualno, vratiti u nekom idućem pismu.

Zasad te pozdravljam, s nadom da ću se nakon ovoga „kratkog izleta“ vratiti u nekoliko grama bolju zemlju. Nada umire posljednja! Znamo to još od djetinjstva…

B.

17. lipnja 2016.

Kasan ćuk il’ netopir, rekao bi Matoš da sada viri kroz otvorena balkonska vrata ovdje na Koševskom brdu, među zgradama s još uvijek otvorenim ili nevješto zakrpanim ranama. Puše neki silovit vjetar i donosi topli zrak, nakon sparnoga, ljepljivog dana.

U međuvremenu sam se prilično aklimatizirao, pokušavam disati s gradom i kada je zrak težak, gledam, komuniciram.

Sinoć sam bio na promociji knjige Saga o autoru profesora Zdenka Lešića. Upoznali smo se prije nekoliko godina u Tuzli, a njegova mi je knjiga Jezik i književno djelo bila ispitna literatura na prvoj godini komparativne književnosti. Knjigu je predstavljalo čak sedam predstavljača, ako ne računam Nedžada Ibrahimovića, koji je program otvorio i zatvorio. Mnogo je lijepih riječi rečeno, mnogih paralela i opaski o lakoći, jednostavnosti i duhovitosti. Posebno je (i očekivano) duhovit bio Nenad Veličković, koji je teorijski diskurz zamijenio anegdotalnim i izazvao prave ovacije.

Susreo sam gomilu znanaca, sarajevskih prijatelja. Neke znam preko trideset godina, poput Gorana Simića, Feride Duraković ili Željka Ivankovića. Dugo znam i Lovrenovića, ili ipak ne toliko. Poslije me Nedžad, koji je sada predsjednik P.E.N.-a Bosne i Hercegovine, odveo u Zvono, legendarni kafić u kojemu je konobario Sem Mehmedinović: opet gomila ljudi, stari znanci i neki novi, koji su došli na prigodnu izložbu Wiehlerovih goblena, s poratnim tekstovima Semezdina Mehmedinovića, Jergovića i prisutnoga Gorana Samardžića, koji je izložbu i otvorio.

Danas je bio prvi sparni, ljetni dan otkad sam ovdje. U međuvremenu je kod nas pala Vlada, pa svi pitaju što se događa, kao da itko može precizno odgovoriti na to pitanje…

Nekako mi je lakše kad su napokon otišli, kolege iz skupine Kulturnjaka, kojoj sam se još prije nekog vremena pridružio, kažu da trebamo proslaviti, ali raditi i dalje, ne bismo li dobili barem neki kvalitativni iskorak do izbora, bez obzira na to kada će se dogoditi. Naravno da sada svi špekuliraju „s figom u džepu“, kako bi se to pučkim rječnikom znalo reći, no meni se čini da bi baš sada izbore trebalo forsirati, ne ostavljajući vremena niti unutarstranačkim niti međustranačkim preslagivanjima. Opet, kao, nećemo dobiti stabilnu Vladu? Pa to je jasno, bili izbori sada ili za tri godine. Nije stabilna vlada neka premija kada su ti potencijalni nosioci vlasti ovakvi igrači. Ne očekujem ja čudo (jer sva su se čuda već dogodila i sva su bila negativna), nego jednostavno nekakav manje-više kooperativan tim komunikacijski otvoren za dobre ideje kojima će omogućiti prostor i standarde operacionalizacije (poput kurikularne reforme npr.). Nije stvar u tome da netko donese gotova rješenja, jer takvog čudotvorca nema niti u mnogo stabilnijim i na razini političkih ideja konzistentnijim sredinama, nego upravo suprotno: dobrim idejama treba dati šansu i uključiti svu pamet ne bi li im se omogućio razvoj i širom otvorila vrata za provedbu kada dođu u fazu konsenzualne funkcionalnosti. Svatko od nas zna da područje odgoja i obrazovanja treba temeljitu, sustavnu reformu od vrtića do doktorata, da škole moraju dobiti odgovarajući društveni status, a fakulteti vratiti ili tek steći ugled koji će studentima biti izazov, no odnekud iskrsne genij političkog voluntarizma, koji zna bolje i onda svaku ideju, koja se nije ni počela razvijati, razjebe u samim temeljima. E, upravo to bi trebalo ukinuti sljedećim i svakim sljedećim izborima. Možda je to sada preambiciozno očekivanje, ali odnekud se mora krenuti. Ne bismo smjeli dopustiti da nam se opet omaknu zastupnici različitih financijskih mešetaraja i da nas i dalje drže kao taoce dok osiguravaju vlastite provizije. To je, na žalost, najveći dio naših proteklih četvrt stoljeća u tzv. „samostalnoj” državi, koja, čini se, nikad nije bila nesamostalnija. Pojeli su, jebi ga, naše vrijeme, naše najbolje godine (sve upropaštene godine sigurno su bile najbolje!), pa nam sad ostaje izboriti se za najbolje godine naše djece i ne dopustiti da se nasljeđe talaca prenosi s koljena na koljeno. Duboko smo utonuli, ne samo mi, nego cijela „civilizacija“, zato što pristajemo na različite modele porobljavanja vlastitih života (od financijskih i političkih do tehnoloških), a sve zbog toga što nismo bili spremni sačuvati potencijal i tradiciju otpora. Možda je krajnji čas da se probudimo, i možda nije baš posve prekasno?

Srećom ovo nećeš čitati noćas, pa možeš spavati mirno. A ujutro je novi dan, rekla bi Scarlett O’Hara, pa ćeš i ovu priču vjerojatno mnogo lakše probaviti.

B.

17. lipnja 2016.

Znamo da gradove čine ljudi, a ne zgrade i dobra ili loša komunalna struktura. Tako je, naravno, i sa Sarajevom. Kao gost, posjetitelj, stranac vidiš sve ono sto stanovnici ne vide. Zapravo, vidiš mnogo više dobrog, zanimljivog, različitog od samih Sarajlija. Baš kao i mi u Zagrebu, i oni stalno govore o užasima politike, o ljudima koji su ih razočarali, o katastrofalnim potezima… Jer ne znaju kako to izgleda u Bandićlandu, toj užasnoj redukciji grada na relaciju od Jelačić placa do Kazališta, a sve to u smrtonosnom prstenu shopping mallova. S obzirom na položaj, u Sarajevu ne stežu grad kao omča: zabili su se u njegovu kralježnicu, pokušavajući preuzeti funkcije grada u svojoj istosti i uniformiranosti iako to, duboko se nadam, u gradu koji si je na međi između Ferhadije i Baščaršije uklesao kako je „susretište kultura“, neće biti niti lako, niti moguće… Koliko god se sjećam svojih dolazaka u ovaj grad, on je uvijek bio mjesto razlika, prožimanja, i konflikata, naravno, ali oni su bili sastavni dio priče o razlici i prožimanju sve dok ih rat nije učinio krvoločnima i razornima, jer razlika nije izdržala pred projektilima i gusjenicama istoga.

Prvoga dana, kada sam stigao i nosio svoje stvari iz auta po stepenicama, prišla mi je stara žena, Ajla, kaže da je iz Modriče i da sada stanuje u susjednoj zgradi, probušenoj nekakvim projektilom i jedva podnošljivo zakrpanom industrijskom opekom, pitala me trebam li pomoć (žena koja se kreće uz pomoć štapa) i rekla, onako usput, najdobronamjernije: Budite na oprezu, ima ovdje i zlih ljudi. Rekla je to žena koja je bila oličenje suprotnosti svakome zlu.

Sada hodam ulicama, sjedim u kafićima, pokušavam uspostaviti neki ljudski odnos s gradom kojim tutnje ljudi u svojim svakodnevnim životima, gomila žena, među njima gomila vrlo lijepih, često izrazito našminkanih i odjevenih življe, obojenije od onih u našim mitteleuropskim gradićima, koji su se opirali Balkanu u sebi i pritom se balkanizirali u najbanalnijem smislu, kao što smo gotovo svakodnevno prisiljeni svjedočiti u svom gradu, na njegovim ulicama i u komunikacijskim stilovima njegovih stanovnika…

Da, mnogo je trudnih žena i vrlo male djece, beba, što valjda znači da grad računa s budućnošću boljom od prošlosti, barem one nedavno…

Kada sam došao prve večeri i sišao u grad, stari dio grada, iako sam to već ranije znao, nisam u prvi mah osvijestio da je vikend i vrijeme Ramazana, i da su zato ulice poluprazne i pomalo tjeskobne. U međuvremenu se slika promijenila, život bridi na ulicama, samo su restorani danju popunjeni isključivo turistima, koji uglavnom zanovijetaju i postavlja komična pitanja, nepripravni na razliku, na odmak od svojih navika.

Čini mi se da bih htio zabilježiti cijelu gomilu stvari, no ne mogu ti preseliti grad, pokušavam samo s malim papirnatim aviončićima u koje su zapakirane moje bilješke i trenutačna raspoloženja.

Idem sad uz svoje brdo.

P.S. Ne moraš se zamarati odgovorima. Ja sad pišem jer mi je tako krenulo. Neka pisma ne zahtijevaju odgovor.

20. lipnja 2016.

Malo sam se zabrinuo za tebe, ne zato što ne odgovaraš na pisma, jer to i nije važno, nego što se ne javljaš.

Onda mi je palo na pamet da te vjerojatno živciraju moji beskrajni traktati o politici, tom najnerazgradivijem otpadu našega vremena, a da gotovo ništa nisam napisao o sarajevskim ženama.

Prvo: opći dojam je da su na ulici gotovo samo žene. Da, prođu muškarci, često golemi i ošišani, ali u dubokoj su sjeni. Ulicu, živu ulicu čine žene i djeca. Žene u čoporu, žene s prijateljicama, žene s djecom, trudne žene, mlade žene i djevojčice, stare žene i uniformirane žene, prodavačice, radnice i prosjakinje. Sponzoruše, naravno. I jedna taksistica, barem koliko sam dosad uspio vidjeti.

Visoke, vitke, zdepaste i bucke, dugonoge i kratkonoge, crne, crvene i plave, često dugokose i gotovo uvijek bujnih grudi, barem to tako izgleda… Čini mi se da još ni u jednom gradu nisam vidio da žene s tolikim ponosom, sa stanovitom nadmoći i prkosom, nose svoje grudi. Jednako one oskudno odjevene, u pripijenom majicama ili haljinama dubokih dekoltea, kao i one druge, potpuno pokrivene, ne dopuštajući da bilo što drugo grudima zauzme mjesto u prostoru grada.

Ne znam je li to oduvijek bilo tako, ne sjećam se tih slika Sarajeva prije rata, no možda i zato što smo bili mladi, blesavi i pijani, i nismo ni znali biti promatrači… Ili nismo morali?

Spomenuo sam već ranije šarenilo, raskoš boja koja pokrivaju tijela, a već spomenuti, istureni dijelovi često su podloga za poruke koje je moguće čitati bezazleno, ali i manje bezazleno…

Zasad si još nisam uspio razjasniti samo jednu modnu zagonetku: kako je često riječ o ženama izraženijih bokova i naglašenijih guza, ne kužim zašto se odijevaju u neke vrlo široke, našušurene šoseve i haljine, ako izuzmemo nekoliko vrlo ekspresivnih prizora kada je prije neki dan zapuhao jak vjetar s istoka, i kada su niz Titovu letjele suknje i suncobrani. Nije to bilo baš tako filmično, ali je sigurno moglo konkurirati glasovitom ventilatoru Billyja Wildera. Samo, tko bi danas snimio takav film? (U ovom trenutku Mile Kekin na radiju pjeva o majici s porukom:))

Tihi obrt – prvi zakasnjeli odgovor (21. lipnja 2016.)

Dragi Čegec,

nisam odmah odgovorio na tvoje prvo javljanje s „kratkog izleta“ ne zato što su te ekskurzije u druge gradove i zemlje naša lijepa konstrukcija o mogućem drugom, sretnom (izmještenom) životu, jer znamo to, znamo to, sve ono što nas ovdje tišti i uznemirava, muči (i raduje, valjda) pratilo bi nas u drugom gradu, na drugom mjestu. Brzo bismo se zaželjeli gotovo redovitih jutarnjih kava u opskurnom Konzumu, gdje se komentira politika, potrošnja i konobarice pitaju, kao izvana, kao povjerljivo, što mislimo o ovom ili onom u svijetu umjetnosti, u svijetu kulture. Stvari su se toliko promijenile da nazivati umjetnost svijetom, kulturu svijetom, zvuči nespretno, staromodno i neupotrebljivo.

Zašto i kako ući u taj svijet, zašto zalaziti i navraćati u njega, biti u njemu, kad je on već tu poravnan, ispeglan, pun brojnih festivala, gostovanja, čitanja, predstavljanja, dolazaka i odlazaka, prevedenih knjiga, snimljenih filmova i spotova, glazbe na neviđenim pozornicama, na jezerima, plažama i morima – umjetnost je gotovo sveprisutna i kao da nas nagovara okrenuti se životu. Ali i to smo već iskusili, to okretanje realijama i realnosti, tekstu koji se gradi kao novinarska kula od karata: proza kao vijest, pjesma kao crna kronika. Tješim se da je tvrdoglavo ustrajavanje na jeziku i nepoznatom, radosti i užitku pisanja, na neznanju kao dobrodošlom višku pisanja moguća niša, znak, pozivnica, pismo.

Da, pismo: zašto nisam odmah odgovorio na tvoje pismo iz Sarajeva: zbog mnoštva asocijacija, usporedbi, kao da se rutina pretvorila u ludost i ljubav prema svakodnevici u oporu silinu kojom treba rješavati zadatak za zadatkom, obveze, obećanja dana sebi i drugima.

Ali da ne zaboravim, konobarice koje pitaju gdje si nestao: čudim se sebi i svojoj potrebi da i njima kažem što mislim, prilagođavam im se i tražim prikladne slike za sve ono neprikladno što se događa, mota, vrti i nestaje oko čarobne i ispražnjene kutije, koju držim u ruci i gubim iz vida, istodobno. Kutija kulture i vrteška ljudi koji odjedanput dobivaju moć odlučivanja, prekidanja, stvaranja novog početka, novog doba, kao da, paradoksalno, nisu ništa naučili upravo iz onoga na što se pozivaju, na povijest, kronologiju, stoljetne vrijednosti, pouzdanost tradicije, civilizacije. Što je na drugoj strani: proizvodi kao što su dijalog, multikulturalnost, korektnost i koketnost, aktivizam, prava, sloboda?

Skoro da bi čovjek zlurado i samoironično pomislio da smo postali ovisnici o lošoj karmi, sudbini. Ali sve skupa nije tako: nisam ti pisao jer sam se osjećao ispražnjen i na svakodnevno poletno pitanje kako smo? i kako si? – u predvečerje i u pretprazničkom raspoloženju, umoru i zamoru – odgovarao sam riječima, rečenicama, koje nisu bile moje, kao da ih izgovaram za konobarice u Konzumovu bistrou, pažljivo i općenito, sa skrivenim grčem i mržnjom, nezadovoljstvom, uznemirenošću. Sve ono što sam skrivao od sebe, od svojih sinova, od drugih, nestalo je i završilo nigdje, u ispranim šalicama i zgužvanim računima naših konobarica.

Odgovaram ti na pismo, zahvalan za konkretnost u opisu grada kojim se krećeš, hodaš i zapisuješ, koji iznova otkrivaš i prepoznaješ (dobro bi ti došao Berti G.), za konkretnost kojom opisuješ što si htio u prostoru „spomenute kulture“ i „spomenute Hrvatske“. Pisanjem i odgovaranjem na tvoje pismo htio bih reći nešto o događaju i pozornici. Riječ je o „tihom obrtu“, o onome što je kazalište počelo govoriti o proteklih šest mjeseci 2016. godine u Hrvatskoj – zvuči li to vrlo patetično? Da, zvuči! jesam li to htio? ne, to nisam htio! tko izgovara te rečenici? ne znam! jesam li siguran da ne znam čiji je to glas? čiji su to glasovi? nisam siguran. Ali znam čiji se to rep vuče i uvlači u moje pismo!

Tjelesnost i mehanika ustajanja i sjedanja, izgovaranja rečenica i rečenica koje ne znače ništa, koje su dio sintakse novostvorenog jezika i novostvorenih odnosa, prostor adrenalina i potrošenih značenja – mogao bih još nabrajati što sam vidio i što mi je palo na pamet dok sam gledao predstavu Tihi obrt na maloj sceni ZKM-a, ali to nije ništa što ti ne bi znao, što nisi prošao i što nisi vidio.

Ali zašto ti to onda pišem? – logično je pitanje za svu suludost moga pisma. Srećom, ili nesrećom, kao uvijek, prekida me zvonjava mobitela. Stavit ću sada točku na ovo pismo i izaći na parkiralište MZOS-a. Otključat ću vrata Mazde Premacy 2.0, koja se skoro raspala, jer je u nju pogrešno uliven benzin umjesto dizela. Otvorit ću vrata automobila i iz njega početi vaditi pakete knjiga, knjiga poezije i onda nekoliko plastičnih vrećica antologija, platnenih vrećica prevedenih romana, poezije, eseja… Radim nešto što ti zvuči poznato i dio je „tihog obrta“, rada u mračnom svijetu umjetnosti, labirintu kulture – a o tome, nastavit ću ti pisati, kad knjige predam i kad one odu konačno od mene, napuste Mazdu Premacy 2.0 i produže svoj, manje ili više sretan, nesretan život…

Srdačno, hojla, Miroslav

Islamski džamat – drugo zakasnjelo pismo (21. lipnja 2016.)

Dragi Čegec,

ništa se neće zaboraviti, jer bismo zaboravili i spavati, što mi ti želiš tako usrdno, mislim na san, a zapravo da bih otklonio ozbiljnost vlastitog pisma i prilika u kojima se Hrvatska zatekla. Ono u čemu se ona zatječe, mi smo, čemu se uvijek nerijetko čudim, zatečeni. Ništa se neće zaboraviti, jer i ono što je izmaklo pamćenju, reaktivira se, nažalost, s vremenom novih tehnologija, brzinom, izmjenom i zamjenom kadrova i perspektiva tako da nam, naizgled, ostaju jedino pouzdane reklame. Reklame i slogani koji su naselili filmove, dramu, glazbu, vrijeme za prije i poslije jela, za vrijeme doručka, ručka i večere, za vrijeme seksa i daleko nakon njega… Toliko je svijet oglašavanja prisutan i moćan da sam sebe oglašava, apsolutna tautologija potrošnje i života, u kojoj nas netko toliko uporno nagovara na nešto izgledno i sjajno da na kraju i mi sami sebe nagovaramo, a sve nam izmiče i ostaje samo privid, nada, s gorkim okusom u ustima, da ćemo gledati film otpočetka i dogledati ga sa završnom odjavom, glazbom tekstom i točkom. Na što nas nagovaraju, na što se nagovaramo: na sve, na tijelo, na um, na nagovor i zagovor. Događaju se putujuće procesije, putujuća čuda, začuđeni ljudi – nadomjesna vjerovanja i traženja. Čitam na golemom oglasnom platnu, na autobusnoj stanici pokraj Palače pravde, da je upravo to platno idealno mjesto oglašavanja. Oglašavaju da se oglašavaju ili nešto tome slično. Živio oglas. Živjeli oglasi.

Dragi Čegec,

sve će se zaboraviti i ponekad imam osjećaj da čitanjem i pisanjem sudjelujemo u tom općem zaboravu i uzaludnosti svega, ali da mi ne bismo poludjeli (ako već nismo ludi), da ne bismo umrli (ako već nismo mrtvi), ustrajemo na poslu koji i pamćenje i zaborav čuva i drži kao masku s različitim lice i naličjem. Podsjetio me Krešimir, koji, između ostalog, revno čita dnevnike, memoare, svu onu fikciju koja rekonstruira ono što je pripadalo nekadašnjem prostoru življenja, svakodnevice, politike, bavi se imenima i likovima koji su radili na svu sliku i priliku svoga vremena, ali su ga pokušali iznevjeriti, nadići, mijenjati ga i promijeniti. Dakle, podsjeća me brat na vrlo velik broj različitih ljudi koje smo ti i ja upoznali, družili se i radili s njima, a njegovo se podsjećanje odnosi, naravno, na tekst, na ono što bismo mogli o tome pisati, napisati: ima li težeg zadatka? jesu li to opasne namjere za temelj vlastitoga nadgrobnog spomenika? kakvi su naši uvidi? koliko smo iskreni? kakvi bi bili tekstovi naših prijatelja i autora da smo im govorili istinu i samo istinu – kao da postoji istina nečijeg ili nekog života? kao da postoji žena nečijeg života! ideal? djetinjstvo? vizionar? vila? (Spasonosni upitnici za ludilo koje me drži kao koplje zabodeno u rebro još živućega na križu? Poremećaj dostatan za tablete od prije i poslije podne? Zdravlje i slutnja bolesti, ali ne kao kod Đ. Sudete, ili sumrak krležijanske retorike i melankolije, doslovno čitanje registra Izvanbrodskog dnevnika, Ruku, Proljeća i Kaleba

Dragi Čegec,

jasno je da nije riječ o ludilu, riječ je o bježanju u lektiru, u prošlo, u pročitano, u pouzdano, jer trebalo bi pisati i govoriti (iskreno?!) o tekstovima D. Rešickog, D. Miloša, K. Bagića, M. Đurđevića, D. Šodana, B. Zoko, D. Milinovića, Z. Ferića, G. Rema, K. Mićanovića, R. Simića, M. Pogačara, B. Oblučara, M. Andrijašević, I. Matijašević, I. Prtenjače, D. Glamuzine, S. Karuze, Ž. Paića, D. Katunarića, M. Vidaić, I. Šamije, S. Vrljića, Đ. Otržan, N. Stipanića, I. R. Nehajeva, I. Rončevića, I. Župana, D. Dragojevića, N. Petraka, S. Mihalića… – nabrajam nasumično, kao što ti nabrajaš imena pisaca koje si sreo u Sarajevu. Nasumično i napamet da se ne bi reklo, da se ne bi napisalo. Naravno, da se igram s vlastitom dobrohotnošću i žarom za tekstove i pustolovine drugih. Imam na to pravo. Pravo na drugo zakašnjelo pismo. Kratko pismo za dugo rastajanje, naslov koji je ušao u prostor drukčijeg značenja, oznaka za dugovječnost i uzaludnost čitanja i pisanja.

Brinem se, kao što znaš, o autorima i knjigama objavljenim u Nakladi MD, izdavačkoj kući koja je, nadam se „konačno“, zatvorena, zatvorena da bih mogao vjerovati da će se nešto otvoriti. Fizički radim cijeli svibanj i cijeli lipanj, nadajući se da ću do srpnja završiti. Premještam i slažem pakete knjiga i primjerke časopisa Quorum, iznosim ih iz prostora Vlaške 35, iz kuće na čijem je pročelju spomen-ploča A. Šenoi. I njegov je spomenik na vrhu ulice, spomenik naslonjenom piscu, skladan i sjajan. Odlazim svaki dan nakon posla u AZOO-u, ulazim u bivšu redakciju, skladište, tiskaru i preslagujem (preslagujem: vrlo često upotrebljavana riječ u ovo „političko vrijeme“, preslaguju se vlada, ljudi, ideje, svjetonazori, obećanja, laži, smicalice, izjave, lica…) pakete knjiga, vodim evidenciju, očitavam što piše na njima, javljam se autorima, sastajem s njima i pričamo o pisanju, o njihovim rukopisima, o prošlim i sadašnjim životima (autora i knjiga). Vodim u uskom plavom bloku bilješke, zapisujem kome sam se javio, kome nisam. Pamtim kako je tko reagirao na obavijest da Naklada MD prestaje s radom i zanimaju li ih primjerci njihovih knjiga. Zaboravljam, na kraju, kako je tko reagirao na obavijest da Naklada MD prestaje s radom i zanimaju li ih primjerci njihovih knjiga.

Sad bih trebao napisati što je tko napisao i rekao, kako je reagirao i u kakvu je odnosu njihov autorski odgovor s brigom za vlastitu knjigu. Ali odustajem od institucionaliziranja uređenoga, već objavljenog i šutim. Šutim, jer sve bi drugo bila preporuka za povijest, za lektiru. Lektiru koja se u Hrvatskoj u svibnju i lipnju 2016. godine čita na sulud i nevjerojatan način: kao lijeva ili desna knjiga, lijevi ili desni tekst, kao opsceno i nemoralno, kao štetno za našu, vašu i njihovu djecu, kao ubačeno i kao izbačeno, kao i kao…

Prijatelji su mi nudili pomoć u izvlačenju i premještanju knjiga iz redakcije, skladišta, htjeli su mi „dati ruku“ u poslu vraćanja knjiga autorima, u povratku na nepostojeće svjetlo dana. Ali odbio sam ih, htio sam to raditi sam, „u znoju vlastitog lica“ raznosim ih do različitih stanova, do rodbine, do parkirališta, porti, do liftova – do ruku i pisaca s kojima sam već prolazio uzbrdice i nizbrdice njihovih tekstova. Sad sve drukčije, sad je sve spremno za zaborav, za zaborav s kojim sam započeo ovo drugo zakasnjelo pismo. Kasnio sam s odgovorom zbog umora i nošenja paketa knjiga hrvatskih autora (i ne samo njihovih). Dok sam iznosio na ulicu smeđe pakete, ugledao sam, na ulazu u Vlašku 35, natpis Islamski džamat, a kasnije pred njihovim vratima vidio složene muške i ženske cipele, kupove knjiga na podu i čuo glas muškarca koji je govorio engleski, a onda javljao se nekome i odgovarao na njemačkom jeziku… Počeli smo sa zaboravom i preslagivanjem…

Zaboravila sam da je danas prvi dan ljeta – rekla mi je Lyn kad sam je nazvao da čujem kakvo je vrijeme na Murteru i što me još čeka. Na moru, na moru, ne u životu, bilo bi to previše za jedan telefonski razgovor i za naše dopisivanje.

Srdačno, hojla, Miroslav

Gunja – 3. zakasnjelo pismo (21. lipnja 2016.)

Dragi Čegec,

istina je da neka pisma ne zahtijevaju odgovor, ali ga traže. Dogodilo mi se da na neka nisam odgovorio i to me je mučilo, uvlačili su mi se godinama poslije u snove sadržaji pisama na koje nisam odgovorio, upisivao sam ih u neke priče, ali jednostavno ostalo je nenadoknadivo ono što je trebalo odmah učiniti. Što je trebalo učiniti i što treba učiniti? (Skoro da sam noćas dobio odgovor, jer vozimo se u tom snu ti i ja „čudnim predjelima zelenila i gudura“, teško da se mogu sjetiti tko je treći s nama, skoro da bi bilo idilično to putovanje da odjedanput nismo sletjeli s pogrešna, sa „zla puta“. Ništa te nije uznemirilo nego smo se spuštali dalje i dalje s noge na nogu, nailazeći na ostatke razbijenog auta, dijelovi koji su pred našim očima postajali nove željezne igračke. Ali djece nije bilo na vidiku, nego samo nas dvojica i treći, „nepoznat netko“, hodali bespućima. Bespućima, sad bi samo trebalo napisati da u snu nema ni povijesti ni zbilje, nego naše hodanje i govorenje…)

Vrtim se tako s Gunjom, kao što se ti, čini mi, s ne malo tjeskobe krećeš pustim i turobnim Sarajevom, gradom koji sad spašava život kakav može biti i kakvim ga ljudi čine, oni koji tamo žive i koji se bore s različitim nemanima, turobnim pričama, ali čini mi se i s energijom koja kao da može biti jača od očekivanoga i teškog. Bio sam u dva navrata ove godine u Sarajevu: bilo je ljeto, bio sam sudionik pjesničkih dana posvećenih Maku Dizdaru i grad je kipio, drukčije obučen, drukčiji od onoga koji sam pamtio. Pjesničko putovanje, karavan, dalo je sigurnost gledanju i mogućem prepoznavanju i rekao bih bilo je lijepo, ali nije moglo bez onoga što daju i stvaraju mučni razgovori o krivnji i očekivanju, o povijesti, o ulogama naroda i narodnosti, što stvara i rastvara sudbine pojedinaca, što čini ratne žanr-priče, što je iskrena sućut, suosjećanje…

Umiješalo se na čitanjima i u hodanju sve i svašta, a onda ni sam ne znaš koju sve vrstu pameti i snalaženja trebaš: čitanje poezije Maka Dizdara, pomirljivost i uvidi, rastvaranje povijesti prolaznosti, mitologija jezika – što sve s tim i s mrtvima, preživjelima, što s vlastitim djetinjstvom i odrastanjem. Nagrada na kraju nije dodijeljena za najbolju knjigu pjesama objavljenu u tekućoj godini, ali su se „nenagrađeni“ pjesnici ponašali kao da je i to dio njihova usuda, sudbine… Ili kao što bi rekao naš prijatelj pjesnik Vladimir Kopicl u haiku: Pesnik se šeta./ Miris nečije kose/ kao sudbina.

Pamćenje. Dolazak u Sarajevu po nagradu za najbolji esej za učenike srednjih škola na osnovi priče Zije Dizdarevića Majka. Profesor Josip Lešić rekao mi je da je ta nagrada dovoljna da upišem književnost u Sarajevu, bez prijemnog. Što pamtim još? Doputovao sam sâm, usplahiren i samosvjestan, skoro da bih mogao ponoviti što sam vidio, mislio i osjećao… Pažljivost kojom su primili nas nagrađene učenike, razgovori o književnosti, moje uvjerenje da je Ivo Andrić pisanjem oblikovao Bosnu, mislim na one koji su ga čitali, pozivali se na njega. Ali i na one koji ga nisu čitali, on je i njihovu hodu dao mjeru, dužinu… Jednostavno on je bio taj koji je tom svijetu davao na važnosti dajući tako i svom tekstu na potrebnoj važnosti. Sada su mi njegove kratke priče bliže, ili sam njima bliži ja, bez nužnoga povijesnog komentara. Mogu se sjetiti povratka u Gunju, vidim roditelje, braću i sestru, komšiluk, ukratko posao prikupljanja svega onoga što nas napušta: detalji, rečenice, prizori, melankolija djetinjstva i vjere da je na horizontu moj budući život. Što je naravno uključivalo žene, gradove, pisanje…

Pazim da ne pravim katalog od svega onog što je voda odnijela i sad nakon toga potopa, poplave odlazim u Gunju, sudjelujem u obnovi neobnovljivog… Što je neobnovljivo i što je nepovratno? U Sarajevu i Gunji! Prelazim brzo s jednog na drugo, iz sadašnjeg Sarajeva, kojim sad gaziš, u prošlu Gunju, spašavam se od događaja i priče, vlastite, one koja mi se vraća, koju pokušavam razumjeti. Ne mogu reći da me ono u čemu sam sudjelovao muči, jer, kao što znaš, uvijek mislim o tekstu, priči, pričanju, poeziji… Nadam se da to sve skupa nije tadijanovićevski, jer sam uvjeren da se u tekst upisuje vrelina i silina našeg iskustva, seks svakodnevnog dodirivanja, prihvaćanja, čežnje, žudnje, življenja bez uzmaka. Naravno, dok to ispisujem pomišljam da govorim o nekom imperfektu, aoristu, perfektu, a nama je do prezenta i neizvjesnog futura.

Zašto sam drhtao, zašto sam šutio, zašto sam znao da će sve biti drukčije i skrivenije, zašto su riječi bile beznačajne? Pišem o ljubavi koja nestane, koja se ugasi, koju premjestimo i koja se sama preseli na drugo mjesto. Nije li život lijep i zbog tih iskustava dobivanja i gubitka, pitanja što je u tom sudjelovanju, propitivanju, u tom seksu bilo toliko uzbudljivo, važno. I gdje je nestalo? Gdje?

Iznad našeg hotela, u kojem smo bili smješteni na spomenutoj pjesničkoj manifestaciji posvećenoj Maku Dizdaru, leži muslimansko groblje, mezarje, i pored bijelih nišana novo je natkrovlje ispod kojeg sjedi čuvar: krupan, skoro debeo, taman muškarac. Približavam se u 7 ujutro mezarju, u ophodnji gradom, gledam čuvara koji ustaje i spušta se među grobove za koje je zadužen da ih pazi i čuva, valjda od loših namjernika, noćnih vandala. Mobitel mu je na uhu i on hitro prolazeći između nadgrobnih spomenika, nišana, hodajući između mrtvih, priča. Glava mu je neznatno pognuta prema zemlji i meni je, koji ga pratim na pristojnoj udaljenosti, jasno da je on, zahvaljujući aparatu u ruci, u bliskoj vezi s mrtvima. Neupućenom, onom koji gleda izdaleka, činilo bi se da on, prolazeći između grobnih mjesta, traži glas nekoga određenoga, naravno, mrtvoga i da će ga pronaći. Do susreta s mrtvim, u 7 ujutro, kao da mu nedostaje korak-dva. Osjećao sam da je neprilično gledati njihov susret sa strane, okrenuo sam se i napustio sarajevsko mezarje. Dok sam odlazio, pročitao sam ono što je na gotovo svakom nadgrobnom spomeniku pisalo: I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli „Mrtvi su“. Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate. (Kur’an, 2.154).

Ne trebam ti reći da znam da sam ovo pismo mogao (i trebao) završiti veselije, pažljivije prema tebi koji si u Sarajevu, vjerujem daleko od svakog mezarja, od svakoga groba. Zbog glasa tako mislim, zbog poezije, pjesama, koje ćeš odvojen od svakodnevnih tereta i briga, napisati, hojla, Miroslav

22. lipnja 2016.

Znao sam da si zatrpan obvezama (i knjigama), ali me ne posljetku šokiralo koliko je toga bilo i koliko si vremena i energije uložio da ih daruješ njihovim autorima.

Siguran sam da je većina bila sretna zbog toga, uključujući mene…:)

Fascinira me gustoća i poetičnost tvojih pisama. Ja pišem kao iz vojske, držim se faktografije, uvijek se zakačim za neku aktualiju, i onda to razvučem kao tračara, pustim da me odnese… Ti si tu mnogo discipliniraniji, koncentriraniji, u svakom trenutku svjestan i te neke literarne dimenzije, o kojoj ja valjda ni ne uspijevam misliti?

Odgovara mi sada ta nekakva odmaknutost, iako ne i potpuna izolacija od zbivanja u zemlji. Odavde se, naime, sve vidi, mnogo se toga i čuje, ali ja se ne trudim ni previše vidjeti, niti previše čuti.

Danas sam uspio provesti jedan relativno izoliran rođendanski dan (dobro je, još nemam niti 60), ako ne računam poruke na Facebooku, Viberu, WhatsAppu itd. No, nitko od ljudi koje sam sreo danas u gradu nije znao da mi je rođendan, pa se nisam morao zamarati kurtoazijom. Uspio sam čak dvoje pozvati na piće, a da pritom nije trebalo nikakva posebnog povoda.

Moram priznati da mi je silno pomoglo uvođenje praznika Dan antifašističke borbe (osim što mi i konceptualno imponira), jer više ne moram trpjeti imperativ rođendana, a s dragim ljudima uvijek mogu otići na piće, ručak, otvoriti pjenušac: bez imperativa, kad mi se prohtije. Dan prije ili dan poslije, iako kod nas najčešće ne znaš je li gore prije ili poslije. Onako generalno.

Na ručak sam otišao sam, jer u blizini nije bilo ljudi s kojima sam ga danas htio podijeliti. U tome nije bilo ničega tjeskobnog ili otužnog. Štoviše, smjena postave u restoranu produžila je čekanje hrane na gotovo cijeli sat i tako pridonijela stanovitom dostojanstvu, čak uzvišenosti: prvo je konobar, koji je uzeo narudžbu, došao pitati može li naplatiti, jer im je smjena, a onda je nova konobarica donijela pogačice s češnjakom, peršinom i maslinovim uljem, e da bi pola sata kasnije slavodobitno i samodopadno doplesala i s naručenim obrokom… Kako se Cafe restoran Revolucija, kao što i priliči današnjem danu, u međuvremenu prilično ispraznio, to bavljenje mojim obrokom i fokusiranost na moje prohtjeva (a znaš i sam da nisam nešto zahtjevan tip:)) pretvorilo se u pravu komornu predstavicu, s kakvom bi se moglo i na neki alter festival.

Eto sad, bježeći od tematizacije rođendana, na posljetku sam se bavio samo svojim rođendanom. Strašno! Možda ova samoća jača ego? Ili narcizam? Provjeravat ćemo idućih dana…

27. lipnja 2016.

Nije u Sarajevu moguće biti daleko od „mezarja“, jer je ono posvuda, po cijelome gradu, no kad si tu stalno, živiš s time, kao što žive Sarajlije.

Bio sam u petak i subotu u Mostaru, napravio „kratki izlet“, svratio u Čitluk do sjajnog vinara Brkića, a onda sam morao natrag, jer su mi se (i ovdje) nakupile obveze. Morao sam, naime, napraviti neki kratki tekstić, a za to mi je trebao i prostor, i vrijeme i kompjutor.

Sinoć je Sarajevo zadesila „biblijska oluja“, pljuštalo je, ulice su se pretvorile u rijeke, parkirane automobile zasula je tuča, a ja sam imao dogovor sa svojim starim prijateljima Feridom Duraković, Željkom Ivankovićem, Šejlom Šehabović i Goranom Simićem u Sarajevskoj pivnici. Morali smo pomaknuti termin sat kasnije, no iako se pljusak nije smirivao, našli smo se i proveli baš lijepu, pomalo nostalgičnu, ali i vrlo zabavnu večer. Ne znaš tko je od njih duhovitiji, pa kada se to pospaja s „povijesnom“ perspektivom, tj. pogledom u zajedničko vrijeme, zaboraviš sva ne-vremena koja su nas zadesila, uključujući još aktualno, koje ne prestaje tutnjati po krovu.

Poslije je bilo svježe, a danas je lijep dan i treba ga iskoristiti prije nego li se jučerašnja kiša ponovno pretvori u sparinu. Kad kažem iskoristiti, mislim: izaći van, popiti kavu na zraku, prošetati svježe opranim ulicama, osjetiti bilo grada kad ne stenje pod pritiskom sparine, vlage i smoga, kao što je znalo biti prethodnih nekoliko dana.

Večeras imam i jedno malo predstavljanje u Udruženju za afirmaciju umjetnosti i kulture „Zvono“, a onda ću polako pokušati zaokružiti svoje sarajevsko vrijeme i najvjerojatnije se krajem tjedna, na samom početku srpnja, vratiti u Zagreb. Računaj, dakle, s kavom već idući tjedan.

Murter – četvrto zakasnjelo pismo (28. lipnja 2016.)

Dragi Čegec,

ne znam što radim s ovim zakasnjelim pismima, možda manje tebi, iako ne računam na tvoju beskrajnu strpljivost i puštanje da se situacija, projekt razvija i kad se čini da se ništa ne događa, da sve miruje – jer beskraj nedogađanja, poraza i neuspjeha, nemogućnosti da stvari žive u, kako je to naš prijatelj B. Maleš volio navoditi „zoni živoga“, s vremenom postaju dugoročna uzaludnost. Iako, nerijetko ono što nam se sada (sada znači posljednjih deset godina i više) nudi i predstavlja kao projektna strategija već je samo tvrdo ukoričeni i nepraktični rječnik-akvarij u kojem umiru ribe transparentnosti, vidljivosti i nevidljivosti, osnaživanja itd. itd. itd.

Osvanuo sam na Murteru, koji mi se neprekidno otkriva u svojoj običnosti i praktičnosti, mogućnosti da se raduješ na putu od Slanice do Čigrađa, da se znojiš i hodaš, a onda jednostavno uđeš u more i svjež (nakratko) izađeš. Vrućina radi svoje i ti radiš svoje, izlaziš i ulaziš, ulaziš i izlaziš, kao što znaš to mi se nerijetko i na različite načine vrti u glavi, ulaženje i izlaženje, ulaženje i izlaženje, iz teksta u tekst, iz tijela u tijelo (može li to biti: iz tijela u tijelo?), koje traži od mene da smislim druge riječi, pokrete, da ima drukčiju glavu i odgovorim na ne jedanput ponovljeno pitanje samom sebi: što je moje sadašnje uzbuđenje, kakvo je, kako ono dolazi i koliko traje, preko čega ga čitam na karti vlastitog tijela, tijela koje mijenja svoju mehaniku, ravnotežu.

Jesam li samo mirniji i dalekosežniji ili se nevješto izvlačim od moguće pustolovine, neizvjesnosti? Jesam li bilo što naučio o sebi, o vlastitoj i trajnoj uznemirenosti? Riječ je, naravno, o ženama u Sarajevu i o tvom preciznom opisu, razlikama i čuđenju. Riječ je o pomisli da si promatrač i da ti je više do teksta nego što bi potrčao. Ti za tim ženama, ja za tvojim pismima. Zbog trčanja za pismom i istodobnog kašnjenjem ostale su uznosite sarajevske žene bez odgovora, ali ne treba biti zdvojan i nesretan, prolaze one već dugo pokraj nas i naše riječi, rečenice, naši pogledi i pozivi njima upućeni čuju se i čitaju u njihovim očima kao nešto sasvim drugo. Kao drugo što? Treba li odgovoriti, treba li reći kako nas vide i čuju ili kako nas ne vide i ne čuju te i te žene, žene pokraj nas, iza i ispred nas: o čemu Vi to, kažu mi kad ih pitam gdje smo to mi i što smo to mi jedni drugima. Smiju se i smijem se. Smijemo se gramatici vlastite ludosti i zapravo nedovoljne zainteresiranosti: nas za njih i njih za nas.

Izgledam sam sebi, još uvijek, kao mladić koji nosi prve pjesme na ogled i, istodobno, opskurni promatrač, zadovoljni trbuhozborac, koji će već dočekati trenutak i predati se vlastitom mantranju o tijelu, uzbuđenju, dodirivanju i trljanju… Na kraju i na početku: sve počinje i završava u jeziku, u tekstu, a to nije malo i beznačajno. Već je u mom razlaganju i javljanju da sam stigao u petak na Murter toliko posrednosti, sasvim drugih mreža i misli da ni vjetar ni filmski kadar ni ono što se sluti u zraku, između nogu, nije uhvatljivo i dovoljno.

Ležim u hladu plaže na Slanici. Plaža je pozornica od bljeska, plavetnila, zraka i Kornata u daljini. Pokretnih otoka koji se zbog juga i bure, vjetra i vremena, lipnja i čekanja srpnja, kolovoza mijenjaju i kreću, približavaju i udaljuju. Iskrsava između zaleglih kupača djevojka koja se ogleda lijevo i desno i oko sebe, želi se presvući na brzinu, jer sve što ona jest i što ima nije za drugo oko, pogled… Želja da to učini što brže, njezina mladost, obazrivost prema sebi ni na koji način ne uključuje onoga koji leži u borovini i poluzatvorenih oči motri na more, na Kornate. Trenutak je brz, neuhvatljiv, dalek i zbog toga lijep i dovoljan – njezina nagost pripada samo njoj, ali ona to ne zna, kao što ne zna da je viđena.

Hoću to reći, ispričati Lyn, koja pored mene čita iz godišnjeg almanaha australske kratke priče jednu vrlo kratku i uzbudljivu o uzgajivačici puževa i o njezinu erotskom dopisivanju s drugim muškarcem. Ona mi do kraja ispriča ono što je pročitala i što se dogodilo s muškarcem i ženom, njihovim pismima, puževima. Želim joj kao nastavak pročitanog ispričati kako sam sebe vidio kao promatrača jedne brzine, nagosti i udaljenosti, ali pola moje rečenice pojedu puževi iz australske priče. Sve se opet premješta u drugo, u ono što Otto Tolnai piše o Murteru i što mi se činilo dalekim, stranim, ili jednostavno njegovim ravničarskim, kontinentalnim divljenjem moru i njegovim svecima.

Ako nisam znao što bih s tim, s morem i svecima, preostaje mi vratiti se njegovu tekstu i provjeriti o čemu se zapravo radi. Možda sam, ipak, nešto propustio, ali to nije i ne bi bilo prvi put. Morski i prijateljski, s pola centimetra iznad zemlje i s uživanjem u nadrealnom Mediteranu, Dalmaciji i vrućini, po kojoj hodam i vičem hu, hu i tebi odašiljem hojla, Miroslav.

29. lipnja 2016.

Dragi Mićo,

vrijeme leti, preslagivao sam neke stvari, sastajao se s ljudima, imao predstavljanje u galeriji „Zvono“. Kako sam odlučio da s ovim tjednom svoj boravak u Sarajevu privedem kraju, jer posao pritišće, obveze zovu, a ja postajem sve nervozniji, iako mi se čini da sam tek ušao u neku normalnu „radnu temperaturu“, sad pokušavam nekako zapakirati svoj projekt „Mnogo htio, mnogo započeo“, jer čekat će me, za razliku od Istambula, još mnogo posla na tome. Generalno, ne mogu biti nezadovoljan, barem količinom napisanog, nekakvim „paralelnim slalomom“ (kako bi to svojedobno rekli Dragan Ogurlić i Edi Jurković) koji sam, sam sa sobom, pokušavao voziti, no s rezultatom se treba tek suočiti, vidjeti kako to funkcionira makar i s minimalnom distancom (koje sada nemam), u kojoj formaciji to treba posložiti i daje li to, na posljetku, neki rezultat barem približan očekivanom. Znaš da ja nikad stvari ne postavljam preambiciozno, no naposljetku se uvijek suočiš sa završnim radovima, što može značiti i suočavanje s pogrešno odrađenim pripremnima. Mnogo si pitanja postavljam, vrtim u glavi nizove kombinacija, iako ja nikad nisam bio igrač toga tipa. Vidjet ćemo kad to počne dobivati neku ozbiljniju formu, ili forme.

Drago mi je što si se spustio na otok i što se barem malo možeš odmaknuti od svakodnevice. Ne znam do kada ostaješ, no ja se, na posljetku, vraćam preko Šibenika, ostat ću dva dana, pa ću tek nakon toga s Vandom i Leonom do Zagreba. Ako ostaješ na Murteru, možda se možemo vidjeti i dolje na nekoj kavi. Ako dolaziš u Zg., možemo uhvatiti još malo našega standardnog ritma.

Da, htio sam ti ponešto reći i o predstavljanju u „Zvonu“. Bilo je zgodno, drukčije nego što sam navikao, jer jednostavno se u drugoj sredini postavljaju drukčija pitanja. Publika nije bila brojna, ali je bila zainteresirana, tako da je razgovor potrajao i stalno je bio u nekoj baš dobroj atmosferi. Za razliku od publike, mediji su, što me iznenadilo, pokazali veće zanimanje, pa su tako došli i radio i televizija i novine. Predstavila me mlada Amela Balić koja sada radi, vrlo uspješno čini mi se, operativu u PEN-u, a pitanja je postavljao Nedžad Ibrahimović, naš stari prijatelj i kolega, aktualni predsjednik PEN-a (te me večeri obavijestio da je upravo Upravi poslao svoju ostavku, a već prije toga ju je dala, pa donekle prolongirala, i glavna tajnica Azra Bešagtagić, vrlo spretna i sposobna žena, koja je u velikoj mjeri bila motor PEN-ovih inicijativa), a uključili su se vlasnici „Zvona“, kipar i konceptualni umjetnik Saša Bukvić, i njegova žena Kristina, vrlo poznata i cijenjena novinarka, iznimno vedra i otvorena osoba. Nekoliko je stvari komentirao, iz prostora zajedničkog iskustva, stari prijatelj, bajbukovac Goran Samardžić, a meni je bilo posebno drago što su se u razgovora uključila tri studenta književnosti i jezika, sa sjajnim pitanjima i vrlo pametnim komentarima. Naravno da sam razgovor s njima nastavio i nakon predstavljanja, a onda i s cijelom ekipom, s kojim sam ostao negdje do pola jedan. Saša, Kristina i Goran pričali su o vremenu kada je „Zvono“ (tada na drugom mjestu) bilo generator kulturnog života grada, kada je Semezdin Mehmedinović konobario, a dolazili su mu svi mladi pisci, donosili radove i molili za mišljenje, jer je on bio čovjek s najvećom karizmom. Pričao mi Saša i o svojim susretima s Kniferom i Tomom Gotovcem, o performansima i akcijama grupe Zvono, izložbama, kulturnom (osobito književnom) životu Sarajeva prije rata. Godi kada nakon jedne takve večeri sjedneš u taxi i osjećaš se nekako ispunjeno, osjećaš da večer nisi protratio, jer je između tebe i sugovornika cijelo vrijeme strujala iznimno dobra energija.

Danas sam veći dio dana proveo s našim starim prijateljem Željkom Ivankovićem. Iako smo se neki dan našli zajedno s Feridom Duraković, Šejlom Šehabović i Goranom Simićem, obojica smo mislili da bi bilo lijepo podijeliti još neko vrijeme, tako da smo danas prvo bili dva sata na kavi, a sljedeća dva na ručku u vrlo ugodnom i mirnom restoranu Galija. Mnogo smo pričali o Sarajevu, o književnosti i piscima, on mi je govorio o svom novom, upravo objavljenom romanu, i o izabranim djelima koje objavljuje Ex Libris u Rijeci (krasan projekt Zorana Grozdanova i Željka Međimorca), a dotakli smo se i sljedeće knjige u tom nizu, izbora poezije, pa me prilično diskretno pitao bi li bilo nezgodno da tebi predloži posao priređivača i urednika te knjige? Ja sam rekao da bi to bilo sjajno i, što se mene tiče, najbolje za tu knjigu, no da ipak mora razgovarati s tobom, jer ne znam kakve su ti dugoročne obveze i planovi.

Idem sad pokušati posložiti neke stvari, jer mi se čini da ih opet ima više nego kad sam dolazio. Sutra ću još cijeli dan provesti u gradu, upijati što više od dosad propuštenog (ili samo utvrđivati gradivo), a onda u petak krećem prema jugu, no kako ne idem vlakom, još ne znam hoću li uz Arsena ili Azru. Oboje mi leži na bosanskim cestama.

Pozdravljam, do skora. Nadam se da moj “hojla”odavde zvuči jednako uvjerljivo kao i tvoj od tamo?

Murter, ponovno, 4. zakasnjelo pismo, samo tjedan poslije, 2. srpnja 2016. – poslano 15. srpnja 2016.

Dragi Čegec,

Jadranka se javila i pita: Kako Vam mogu pomoći? Draga Jadranko, rekao sam službenici Službe za korisnike, vi mi ne možete pomoći, ali ja se svejedno moram javiti, moramo razgovarati, jer nema mi druge. Pokušao sam dobiti ono za što sam potpisao ugovor, pokušao sam ostvariti vezu, otvoreno, transparentno, u duhu i jeziku ovoga vremena, u vašoj poslovnoj jedinici, draga Jadranko, potpisao sam ugovor, obvezao sam se da ću ispuniti dužnost plaćanja onoga što se mjeri gigabajtima, megabajtima i čime sve ne. Mladić, koji je stajao iza pulta, gledao u ekran, s kojim smo potpisali ugovor, koji se hvalio da je mlađi od mene i da sve zna o onome što meni treba, rekao mi je na odlasku iz njegova radnog prostora sretno i zbogom, rekao je pomirljivo i sad je sve u redu. Sve je u redu? Što nije u redu, kakvo vam mogu pomoći, ponavljaju Gordana, Zora, Dora, Anja, Vanja, mijenjaju se različita imena istih službenih ženskih glasova. Kako vam mogu pomoći? Što nije u redu? Nakon nekoliko rečeničnih figura i dvije-tri kratke tehničke geste (otvorite, zatvorite, upišite…), iscrpljene i nervozne kažu samo trenutak i prebacuju me njihovoj tehničkoj službi. Objašnjavam Franji, Goranu, Davoru i Karlu, muškim tehničkim glasovima, da ne mogu koristiti mobilnu internetsku vezu na otoku Murteru, jer da bih se javljao prijateljima, čitao njihove poruke i odgovarao na njih, da bih osjećao „uključenosti u svijet“, da bih rado bio dio događaja, događanja… Ali ništa mi nije pomoglo. Ostao sam bez interneta, bez veze i sad ti se javljam.

Proveo sam, kao što znaš, tjedan dana na Festivalu djeteta u Šibeniku, vodio, zajedno s našom prijateljicom Anom, radionicu „Kako sam gradom tražio priču“, razgovarao sam s biskupom, koji je provirio iza vrata svoje palače, raspitivao sam se je li zadovoljan s onim koji ga mijenja, kako Vatikan izabire i imenuje nove biskupe i nadbiskupe? Zvona su šibenska za to vrijeme zvonila i djeca prolazila lupajući u bubnjeve, u taktu koji im je zadavao Hrvat iz Amerike, u plavom flanelskom odijelu, sa šeširom kao da je Amiš, a ne Zagrepčanin koji se obreo u dalekom svijetu, istina, bio je blijed, sijed i hodao kao da hoda po vodi, kao da mu zvona otvaraju put u nebo. Ali tu će već stati, jer nebo ne bi smjelo biti sadržaj moje radionice i radosti koju se djeca pokazivala dok su čitala, pisala, rezala i slagala svoje tekstove, svoje priče…

Trebaju mi tvoja „vojnička“ pisma, konkretnost grada u kojem si sada, jer mislim o našim pismima, često, zašto u njima nema više stvarnosti koja nam je u glavama i koja se teško mijenja i miče, jer bi je trebalo presložiti i maknuti, zapaliti kao drvo za zimsku vatru. Zašto ti ne pišem više o osjećanju „izvanrednog stanja“ i uznemirenosti sa svim onim što se događa, što će se dogoditi i što dalekosežno našu budućnost čini nemogućom (nemoguća budućnost mogući je naslov), isključivom, bijesnom… Zašto ne pišemo više o izbjeglicama, njihovoj nesreći i skoro biblijskom putu preko mora, preko granica, preko okrutnosti koja ih prati do njihovih odredišta koja su iz daljine privlačna i pouzdana. A sve su drugo, samo ne to: pouzdana i sigurna.

Što je pouzdano i sigurno, mislio sam dok sam ležao na plaži hotelskog kompleksa Solaris: sve je bilo različito od jutra (dolazio bih ujutro u šest, na pusto more i pijesak, plivao i bistrio glavu i tijelo napunjeno snovima koji su bili nerijetko teži od tmurnih oblaka u poeziji realizma) – dakle, ležao sam na vrelom pijesku, ispod sunca koje se otelo i probijalo kroz ozon i pržilo. Šest-sedam-osam djevojaka i jedan tromi ležeći mladić nisu prestajali pričati zgode iz vlastite životne prakse, teško mi je reći jesu li bili na kongresu, skupu, team buildingu ili na nečem sličnom i različitom.

Nasmijane žene i otežali mladić ekšeli su aprovali podatke, input i autput su bili dobri, bili su sretni da su ekšeli aprovali, daunlodali pristigle kontigente mirisnih xxl-paketa pelena, upravo je u tome bila njihova radost, da su ekšeli aprovali, da su uspjeli, da su uspješni i radosni, jer tako dobar input i autput skoro se nije dogodio, u našim su skladišnim centrima ležali dobro raspoređeni xxl-paketi pelena, koji će ekšeli uskoro biti povučeni iz prodaje, jer se njihov dodatni miris, koji ih je činio tako posebnim, pokazao u proizvodnji preskup i to je zadnji kontingent koji je, na sreću, prispio u Hrvatsku, a ne na primjer u Mađarsku, ne daj bože Češku ili Slovačku, ili neku drugu EU destinaciju. I dok sam tako ležao i slušao ih, pognuo sam glavu kao neki lik, domobran, iz Krležine novele i bitke, koji je u trenutku shvatio svu uzaludnost svojih nastojanja da se spasi i nestane iz užasa i kaosa rata koji sasvim pouzdano pristiže, dolazi kao golemi val, kao golemi val koji će se proširiti, prostrijeti na sve što mu se nađe na putu i sve ekšeli aprovati, daunlodati i potopiti…

Nije mi bilo druge, dragi Čegec, nego hrabro podići glavu iz pijeska, zagledati se u njihova nasmijana i vedra lica, besprijekorne zube i dizajnirane naočale, htio sam ekšeli podijeliti s njima radost zadnjega prispjelog kontingenta xxl-paketa pelena, jer sam ih i sam prenosio u našu obnovljenu kuću u Gunju… Ali pomisao na tu budućnost, na tu vječnost, taj hod u pelenama, vratio me u pijesak. More je bilo plavo, Solaris pun gostiju, turista i skoro da je sve bilo ekšeli odlično. Prestao sam misliti na Jadranku, na neostvarene veze i samo sam kao u tvom „ronjenju na dah“ nepovratno tonuo, tonuo i tonuo

Hojla, Miroslav

2. kolovoza 2016.

Sarajevo je sad već daleko odmaklo od mene, pomalo mi je žao sto nisam mogao dočekati Buybookov festival Bookstan, no bit će, nadam se, i za njega neke budućnosti i neke prilike. Po najavama koje sam slušao od Gorana i Harisa, a sada i po odjecima u medijima, čini se da je upravo takav sadržaj najljepše osvježenje vrelog, ljetnog Sarajeva.

Sada, nakon pet dana Atene na +40, možda mogu srediti neke prve dojmove o grčkoj prijestolnici, grada od četiri milijuna stanovnika, s bučnom i nabrijanom pirejskom lukom (iako brodovi za otoke mogu kasniti i više od pola sata, a svi su neka „krila“ ili neki „delfini“…), gusto napučenom obalom i požutjelim prometom, obojenim tisućama taxija koji nervozno jurcaju u rasponu od neviđene uslužnosti do epskog umora i mrzovolje.

Kada bih želio uspoređivati gradove koje sam imao prilike koliko-toliko upoznati, Atena je na jednom od mogućih raskrižja Istambula i Barcelone, tim redoslijedom, jer je mnogo toga, kažem to politički krajnje nekorektno, ovdje slično vrevi šesnaestomilijunskog megapolisa na Bosporu, osobito kada usporedimo trgovanje na ulicama i ugostiteljsku sliku grada. Kada, pak, grad zaokružiš pogledom s Akropole, križaljka gradskih ulica sa svih strana ove atenske središnje osi podsjeća na Barcelonu, no lako bi bilo usporediti i mnoge druge dimenzije grada i gradskoga života sva tri spomenuta grada, koje posve sigurno ne bih prepoznao u Parizu, Londonu, Berlinu ili – Šangaju.

Atena je, generalno, prekrivena grafitima, od pravoga street arta, do najgroznijega vandalizma, što nam, na žalost, nije nepoznato, ma koliko bilo sredstvo političkih konflikata, za koje bismo, ekšeli, kako ti kažeš u svom murterskom pismu, trebali imati razumijevanja. Ja volim grafite koji uzdižu iz pepela, trulež prekrivaju artificijelnom ljepotom, ispisuju poruke na mjestima koja bole od nepravde i obijesti… Postoje ružne, zapuštene (pa i napuštene) četvrti Atene u kojima su grafiti sav vidljivi život, neki put ljepota, drugi put poruka diktaturi kapitala, danas tako vidljiva na južnim rubovima Europe, golemom prihvatnom kampu za izbjeglice s bliskoga i manje bliskog istoka, Azije i Afrike, biblijsku masu prognanih razornim djelovanjem ideologije novca i njezinih pastira u haljama različitih religija, na ovim prostorima još uvijek u formuli križarskih ratova, samo što se smjerovi vojski i njihovih kamikaza okreću poput vjetrokaza na pustinjskoj oluji sve brže zamećući trag pažljivo režiranim vrtlogom. Znamo već da se žrtve ne broje, jer one nikad nisu ni kreatori, niti dirigenti, a spominju se tek kao lišće na vjetru u interpretaciji jedne ili druge „suprotstavljene strane“. Tragično, pretragično je neshvaćanje čovjeka našeg vremena činjenice da su sve žrtve na istoj strani, a izvan su samo oni koji trguju njima.

No, da, Atena je mnogo više od toga, osobito kao arheologija, o koju se spotičeš gotovo na svakom mjestu u gradu, a onda i kao turističko „svetište“, jednako bogato gastronomijom i noćnim životom. Ekšeli, kao što kažeš, kad si već tu, ne možeš se odmaknuti od arheologije, fascinacije trajanjem i umijećem, no kad malo bolje razmisliš, zahvaljujući moći i povjesničarskoj opsjednutosti njome (kao da se s time ne susrećemo u svojoj tragikomičnoj svakodnevici) ta nam arheologija svjedoči o gomili protuha, ubojica, varalica, diktatora i tlačitelja svake vrste, jer samo su oni zabilježeni. Žrtve su ponekad samo brojke, a najčešće su ništa, nepostojanje, krvava mrlja prekrivena pustinjskim pijeskom ili isprana modrim valovima Mediterana.

Povijest je pseudoznanstvena (znanstvenost je našla u svom ishodištu, u moći) konstrukcija priče o moći i mehanizmima njezina ostvarivanja, zapisana (zabilježena) prema potrebama (često ne i izravnim zahtjevima) vladara, diktatora, osvajača vlasti po svaku cijenu i svim sredstvima, ubojica i prevaranata, s povremenim spominjanjem onih koji su im to omogućili, makar i kao podizači spomenika, pisanih, kamenih, brončanih, betonskih.

I onda platim 12 eura da bih mogao zakoračiti u gomilu krvavog kamenja, usijani zrak samo pojačava liptanje „povijesne“ krvi pod tabanima, koju je, barem na razini osjećaja, nemoguće oprati iako su prije tebe protutnjali milijuni stopala i sigurno su je, svjesno ili ne, raznijeli na sve strane ovoga sve tužnijeg svijeta.

Jučer smo zakoračili iz srpnja u kolovoz, iz Atene na Peloponez. Mali crveni Nissan Note umnogome je olakšao petodnevnu traumu stana bez klime, u nelošem dijelu Atene, jer ventilatori na stropu brujali su na maksimumu vrtložeći užareni zrak dok su se nepokretna tijela pretvarala u lokve na šarenim turističkim plahtama. (Jannisa, vlasnika stana, vidjeli smo samo pri dolasku, pet minuta; nakon toga nije se pojavljivao, samo je poručio da lovu i ključeve ostavimo na stolu i zalupimo vratima kada budemo odlazili.)

Poslije Atene i Pireja, atenske obale i Aegine, odlučili smo napraviti veliki krug oko Peloponeza, a obilascima mjesta u unutrašnjosti poluotoka (Mikena, Sparta…). Prvo smo obišli Stari Korint, gdje je tip koji govori: A, Zagreb, Dinamo, Dražen Petrović, Šuker… uspio ugraditi terasu (vidikovac) u sam arheološki lokalitet, pa giros i souvlaki prodaje po cijeni dvostruke ulaznice. Cesta do Epidaura bila je gotovo prazna, automobile smo mogli izbrojiti na prste, kao da nije turistička sezona i početak ferragosta, kada kod nas počinje najžešći stampedo pod dirigentskom palicom „hrvatskih autocesta“, koje uvijek otkriju način kako doskočiti nervoznim turistima i zaustaviti promet na autocestama, makar ne bilo bura, oluja ni prometnih nesreća nigdje na vidiku.

U Epidauru smo se bacili u more, a onda nastavili u brda prema Asklepijevom svetištu, golemom arheološkom lokalitetu koji posebno krasi prelijepo, očuvano i dotjerano kazalište s besprijekornim zvukom. Napravljeno je u 4. st. B.C., može primiti više od 12.000 posjetitelja, a kažu da se zvukovi poput uzdaha ili trganja komadića papira na pozornici besprijekorno čuju u zadnjem redu.

Prodavači suvenira, sladoleda i soulvakija i ovdje su dovikivali: Dinamo, Zagreb, Šuker… Samo se oni još sjećaju „dana ponosa i slave“, čini mi se…

Zadnje zaustavljanje bilo je u Mikeni. Došli smo u 19.15, a zaposlenici su neprestano ponavljali da se posjet završava u 20. Prvi put, drugi put, treći put… I već smo odavno prošli kroz lavlje vrata s golemim kamenim blokovima za koje se još uvijek vjeruje da ih ljudska ruka tamo nije mogla postaviti.

No, pustimo sad mitologiju. Do Kalamate, odredišta u kojem nas je čekao smještaj, bilo je još gotovo 150 kilometara. Autocesta je bila prazna, Note je bilo poslušan i rashlađen, a vlasnik apartmana čekao je na bijeloj vespi ispred hotela Filoxenia. Slijedili smo njegov neosvijetljeni moped cestom bez pločnika još nekoliko kilometara. Bio je vrlo sretan jer smo mu prvi gosti iz Hrvatske. Njegov otac ima tavernu u kojoj nam je pripremio srdele na grillu, dok se soba ne ohladi.

Pred nama je bila noć koja je dala naslutiti malo više zasluženog sna.

Ujutro, more čisto, bistro, pretoplo. Plaža prekrivena ležaljkama, ali poluprazna. Nigdje ni traga prekrcanosti na koju smo navikli po vrlo sličnim dalmatinskim plažama. Na prvi pogled sluti na Makarsku, ali nije. Ruta kojom smo prošli više podsjeća na Pelješac, s većim i gušće naseljenim mjestima. I autocestom po sredini.

Masline u Kalamati su, znamo to iz priča i naših shopping mallova, „najbolje na svijetu“, a sam grad? Gomila apartmana i hotela, automobili parkirani na prometnim trakama, jer gdje bi drugdje?, parkirališta se, uglavnom ne naplaćuju, cijene kao kod nas, osim pića koje je bitno skuplje, turisti prelaze cestu gdje im padne na pamet, automobili izlijeću iz dvorišta i pokrajnjih ulica kao u Dalmaciji, kod kuće smo, čini se…

Povijest se šulja po okolnim brdima.

Vjerujem da uživaš na Murteru sa svojom ekipom i da se ne zamaraš pretjeranom znatiželjom. Ona, naime, podrazumijeva cijenu, u svakom pogledu.

Pozdrav s „antikom u tragovima“, kako bi to rekli „chefovi“ nekih naših marketinški nabildanih gostionica.

B.

Murter, 9. kolovoza 2016.

Dragi Čegec,

čitao sam s radošću i zebnjom (ako to nije prejaka riječ za vruće ljeto) tvoje iscrpno pismo i bio svjestan koliko smo obilježeni vremenom, prostorom iz kojeg dolazimo, uvučeni i tetovirani znacima, ožiljcima, otvorenim (i skrivenim, krivotvorenim) ranama povijesti, njegovih tragova i konstrukcija, što je nerijetko s toplinom i različitim turističkim običajima, strategijama teško podnošljivo. Ili manje ili više nevidljivo. Zanimljivo što se sve promijenilo u tvojima (našim) putovanjima, koje su druge vizure i uvidi sada nadomak naših očiju, naših tijela i što je sada sve upisano u tom lelujavom i nesigurnom, nestabilnom području naših života… Koliko se toga trebalo dogoditi da bismo pristali na to da je svijet, u najmanju ruku, neveselo, otužno mjesto, nedokučivo i prozaično, da su sumatre daleko od mogućnosti lirskog zapisa, egzotičnog teksta i da je mnogo toga svedeno na evidenciju mrtvih, izgubljenih, raseljenih.

I gdje smo onda mi tu? U čitanju, traženju, konstruiranju, obesnaženi i pomalo izgubljeni, sami sebi nedovoljni, ili baš suprotno, dovoljni i nevažni… Riječ je o stanovitom nepripadanju, nesretnoj razlici, osjećanju uzaludnosti. Ostaje li nam melankolija, svijest o prolaznosti i poroznosti i nestalnosti i izgubljenosti – ali takve misli pripadaju trenucima dok si još položen u vlastitom krevetu, dok se vrti bezbroj loših misli, udara, prisjećanja, žala za propuštenim, za onim što si radio i što nisi radio, što si trebao i što nisi trebalo. Ali srećom ostaje još trenutak odlučnosti, nakon pranja zubi, slijedi sjedanje za kompjutor.

U tome prolazi odmor na Murteru: rano, rano, vrlo rano ustajanje i suočavanje s vlastitim rukopisom, koji ću ti predati 1. rujna, kako smo i dogovorili. Izmjestio sam se iz vlastite knjige, rukopisa, priče. Dotjerujem ih s nemalo zlovolje, nezadovoljstva, osjećanja do koje su mjere puna općih lirskih mjesta, materijala koji je izvan priče, koji može otploviti, otplivati, a da se ništa neće dogoditi u tekstu koji je preda mnom. I koga to zanima, i čemu, i kako, i zašto? Istodobno, kao omađijan uporno otvaram fajl, izbacujem (uglavnom), mijenjam (uglavnom), tražim (uglavnom), rijetko se radujem (uglavnom) riječima, rečenicama, idejama jedne prazne sobe J. Nicholsona…

Dok ti sve ovo pišem, znam koliko je netočno i nedovoljno, nepouzdano ono što ti želim napisati, reći, što se doista događa: ispred mene je zelenilo dvorišta-vrta, rijetki su prolaznici-turisti koji se naginju i beru zelene smokve, jutarnji zakasnjeli pijani, polupijani povratnici odnekud. Imam li naslov za knjigu? Je li raspored priča mogao biti bolji? Ima li između njih bilo što zajedničko? Smijem li njihovo ja prometnuti u neutralno, udaljeno on? Je li pametno mijenjati već objavljene priče, izbrisati obiteljska imena i događaje? Kako se riješiti lirskih zaleta i uzleta? Padova u ništa riječi? Koji bi to i kakav trebao biti jedinstveni pripovjedački glas?

Žestina je ljeta i odlazimo na plažu, jutarnje plivanje (nakon dvosatnog sjedenja od 5:30 do 7:30 – kao da me tješi vlastita upornost i kratkovidnost), dan se onda odvija i traje, završava s poslijepodnevnim obilaskom otoka, plivanjem i spavanjem na kamenu… Čitam svakodnevno (preko dana i prije spavanja) hrvatske romane objavljene u 2015. godini: trebao sam sve ove godine raditi opsežnije bilješke čitanja romana prispjelih na natječaje, jer godišnje su produkcije velike, opsežne, dometi upitni (ali odmah ću tu stati, jer sam kao čitatelj i kao autor dio iste kaše, istog traženja, nezadovoljstva).

Nadam se da moje pismo ne obilježava osjećaj uzmaka i odustajanja, brat mi kaže za rukopis knjige priča da ne bacam koplje u trnje, ali u tom naputku vrlo je suzdržan, što znači jednako tako da me podsjeća, opominje, jer, kao što znaš, nerijetko sam pun zanosa i želje za pustolovinom, a da nisam primijetio da upravo to što radim i što mi se događa jest zanos koji nisam tražio (i bez kojeg bi se moglo), jest pustolovina (preživljavanje, npr.).

Mogao sam ti pisati i nešto veselije, o djevojkama dospjelim na Murter, o večeri s Murterinima koji žive u Australiji i sad smo u jednoj golemoj konobi u Dubravi kod Tisnog. Mješavina jezika, snova, iluzija i definitivnog odlaska s otoka na golemi otok kontinent. Oni su zaboravili jezik zavičaja, koriste ga s engleskim i engleski s murterskim, plenti mjesta, puno tajm, za početak zvoni dok se smiju, rukuju, grle, plešu i pjevaju, sve je najs i sve je gud. Ali s krajem ljeta već će oni biti u Adealideu, Geelongu, Perthu kao vozači, kuhari, građevinari, tesari, mehaničari, vlasnici restorana, privremenog džoba, a ova će im se konoba i zvjezdana noć činiti kao nešto važno, vrijedno povratka, koji se, na njihovu sreću, a da oni to i ne znaju, nikada neće dogoditi. Uz rijetke iznimke, kao što s ponekim izuzetkom u vlastitoj priči pronađem i zrnce užitka, neki će ponovno doći i pokušati ostati. Kao Ana koja nešto hoće, nakon Adelaidea, pokušati u Milanu.

(Ovaj dodatak užitka i teksta već je toliko potrošena fraza, ali neka i s takvom frazom završi ovo pismo tebi koji si na putu povratka iz Grčke u domovinu, na jugu ili sjeveru, svejedno.)

Pozdrav ti, Miroslav

11. kolovoza 2016.

Dokopao sam se „susjednog brda“, jučer sam stigao u Šibenik nakon pet dana Atene i još sedam relativno ozbiljnog dijela Grčke, zapravo gotovo cijeli Peloponez i nešto malo brda, uglavnom obronaka Parnasa s Delfima kao osi oko koje smo se kretali na toj etapi puta od 1600 kilometara. Mislim da sada mogu s blage distance zabilježiti „grčku epizodu“, koja je u svakom pogledu bila pozitivno iskustvo, iako se na neka mjesta ne bih nužno vraćao. Možda je za to zaslužna i vrlo visoka temperatura, nekih su dana termometri na plažama pokazivali i +43, jednom i +44, što tamo i nije neizdrživo, tj. ne osjeća se tako, no na tzv. „arheološkim lokalitetima“ bilo je prilično pakleno.

U prošlom sam pismu dospio do Kalamate, tog carstva maslina, iako je veći dio poluotoka zapravo to carstvo, jer su stabla maslina, nepregledni maslinici, posvuda, na svim površinama bez kuća i arheologije, uzdižu se visoko u impozantna brda nakon uskoga obalnog pojasa, a kada smo sljedećeg dana krenuli prema Sparti, strmom i vrlo zavojitom, serpentinastom cestom, iznenadila nas je drukčija slika pejzaža i gotovo alpski ambijenti.

U najgrubljim crtama krajolici su vrlo slični našima, za neke fotografije moglo bi se pomisliti da su snimljene na Pelješcu, za druge negdje oko Metkovića, za treće oko Omiša. Najvažnija razlika u pejzažu je, zapravo, stupanj obrađenosti, kultiviranost čak i naoko nedostupnih površina. Tamo gdje kod nas raste makija, na Peloponezu rastu masline. Na istočnoj obali mnogobrojni su nasadi naranača, a neki ih proizvođači prodaju na štandovima uz cestu, tako da sam prvi put u životu imao prilike okusiti svježu naranču, netom otrgnutu sa stabla.

Najveća je razlika, međutim, u gradovima i naseljima. Jedna su priča antički ostaci, među kojima su neka mjesta doista iznimno održavana (što je valjda i normalno, ako se ulaz na svako naplaćuje 12 eura, pa i za ona prilično zapuštena, s iznimkom Sparte, koja je toliko napuštena i zapuštena da više nitko ne prodaje ulaznice u kućici na ulazu, kao što nema nikoga sa zviždaljkom tko bi te upozorio ako si dotaknuo ili se, ne daj bože, popeo na sveti antički kamen). Ono što su današnji gradovi Sparta, Kalamata, Pirgos ili Patras npr. gomila je manje-više vrlo sličnih kuća, pretežno kvadratičnih, ravnoga krova, s mnogo balkona i terasa, no arhitektonski posve bezličnih i nezanimljivih. Ni u jednom od tih gradova nema nikakve starije jezgre, mjesta koje bi upamtio po nečemu specifičnom, na koje bi se poželio vratiti. U golemoj Ateni još i postoje dijelovi (poput Plake ili bučnih trgovačkih uličica oko trga Monastiraki) koji nose tragove nekih kontinuiteta. U Patrasu to npr. moraš tražiti s gomilom autosugestivne energije, jer inače nećeš vidjeti ništa.

Jedno od najljepših mjesta, uz Stari Korint i kazalište u Epidauru, mjesta na koje nas nije upozorio nijedan bedeker, nego smo slučajno vidjeli razglednicu na nekom kiosku, bila je Messena, vrlo lijep, iznimno očuvan i uređen arheološki lokalitet nedaleko od Kalamate.

Zapadna strana poluotoka za nas je počela i završila u Olimpiji. To je ujedno i turistički iznimno posjećen lokalitet, s vrlo lijepim muzejem. Tu nas je oprao i pravi petnaestominutni pljusak s grmljavinom, a ja sam zaradio „žuti karton“, jer sam se, fotografirajući, popeo na zabranjeni kamen… Čuvarica je sumanuto zviždala dok sam se okretao na jednome kamenom panju, pokušavajući dokučiti u čemu je problem.

Ostatak puta do Patrasa bio je prilično nezanimljiv i gotovo dosadan, zašli smo u područje bundeva, koje su prodavali uz cestu, pejzaž je bio posve ravničarski, povremeno i močvaran, a cesta ravna i zamorna. (Ceste između gradova, inače, uopće nisu loše, za razliku od gradskih ulica, koje su uglavnom katastrofalne…)

Htjeli smo se zaustaviti u Pirgosu, no već su nas na prilazima gradu dočekale gomile smeća, nabacanih ali i iskasapljenih vreća, a kada smo ušli u grad, jednako je bilo i na ulicama, pa smo brzo odustali…

Predvečer smo stigli u usijani Patras, gdje nas je čekao, pisalo je u potvrdi rezervacije, „stan u centru, s klimom i terasom“. GPS nas je doveo do ulice, no vlasnikovoj prijateljici trebalo je neko vrijeme da se, oznojena i nasmiješena, pojavi s ključem. Ušli smo u stan iz kojega nas je već na vratima zapljusnuo „plimni val“ usijanog zraka, vrelina kojoj se ne znaš oduprijeti. „Mali problem“ u stanu, kako je to dosta šarmantno priopćila naša ključarica, nepostojanje je internetske veze, što je Leona odmah izbacilo s kolosijeka i dodatno popunilo njegovo inicijalno uvjerenje da je i stan i grad za nas pogrešan izbor. Upoznavanje predmeta po stanu, s gomilom instrumenata (gitara, miniharmonika, trombon, neka šuškalica…) dovela ga je i do magneta na štednjaku i pitanja: Tata, što ovdje piše: Srbija ili Rusija? Na plastičnoj podlozi iz kalupa u obliku granica Srbije kao kruna uzdizala su se tri prsta i ćirilični natpis SRBIJA.

Uključili smo klimu, smještenu u najdublji kut dnevne sobe, Sonia (ključarica) se silno trudila da nam olakša snalaženje u stanu i u gradu, namjestili smo temperaturu na +18 i otišli potražiti nešto za večeru.

Vratili smo se tri sata kasnije, u dnevnoj je sobi temperatura bila podnošljivija, ali u ostatku stana ništa manje nepodnošljivo nego kada smo tek došli. Terasa? Usijana kao da sunce nije zašlo barem prije sati i pol. Vanda i Leon otišli su u spavaću sobu, ja sam još neko vrijeme pokušavao čitati na izravnom udaru klima uređaja, a onda sam im se pridružio. U pola tri još uvijek nismo uspjeli zaspati, mokri i slijepljeni: nedostatak zraka, vlaga i sparina proizveli su munjevitu akciju prebacivanja u dnevnu sobu, što je značilo da će se njih dvoje gurati na malom madracu nasred prostorije, a ja na udubljenom trosjedu, nimalo privlačnom mojem tijelu, ali neodoljivom mome umoru. Ujutro smo zaključili da ćemo četverodnevni boravak prepoloviti, javili da odlazimo ranije, pa otišli tridesetak kilometara u smjeru Korinta na plažu koja je i na +44 omogućila barem malo svježine.

Sutradan smo krenuli preko lijepoga visećeg mosta „na kontinent“, nakon 3 minute vožnje, taj smo prelazak platili 17.50 EUR-a i cestom uz obalu stigli u Nafpakos iliti Lepant, mjesto koje je po mnogo čemu ličilo na mjesta koja poznajemo, sa starom jezgrom, uređenim uskim ulicama, zgodnim kafićima na glavnome trgu… I velikim Cervantesovim spomenikom pored morskog ulaza u gradske zidine.

Zaustavljali smo se još nekoliko puta do Delfa, jedne posve drukčije grčke priče, visoko na obroncima Parnasa. Sam gradić posve je turistički, s nizom hotela i restorana, a odmah s ruba grada započinju arheološki ostaci u lijepo uređenom i održavanom području s muzejom kao polaznom točkom i antičkim stadionom, na kojemu su održavane Pitijske igre (pandan Olimpijskim igrama), na najvišoj točki kompleksa.

Cijelo smo prijepodne idućega dana obilazili ostatke toga koliko fascinantnog toliko i, racionalno gledajući, sumanutog projekta. Popodne smo otišli na jednu neplanirano udaljenu plažu s koje smo se vratili preko, po našem iskustvu, najbolje uređenog mjesta, gradića/sela Arachova, desetak kilometara od Delfa, mjesta na koje me upozorio mladi prijatelji Ivan Švacov, koji je u Grčkoj radio kao turistički vodič.

Povratak prema Ateni preko područja u kojima je bilo prizora i likova kao u američkim provincijskim hororima ili pak u romanima Emmanuelle Pagano, značio je rastanak s malim Nissanom i predugo čekanje na aerodromu, malo adrenalinske nelagode zbog tipa s ruksakom koji je u avionu izveo cijeli niz, blago rečeno, neobičnih poteza, a na aerodromu u Dubrovniku, gdje se avion s internacionalnog prebacuje na lokalni režim, neko ga je vrijeme zadržala policija, završio je policijskim zapisnikom zbog toga što je netko laserom ometao avion tijekom leta i Leonovim slikanjem u cockpitu, jer je – kako to često biva – šarmirao stjuardesu.

Znam da je ovo pismo predugačko, s previše nasumičnosti i nepotrebnih detalja, no nekako, vjerojatno zbog sebe, želio bih zabilježiti sve, a to nikad nije predaleko od ništa.

Nadam se da se čujemo i vidimo ovih dana?

Idem u subotu na promociju Ratnog dnevnika Pava Urbana u Dubrovnik, no već sam u nedjelju natrag.

Pozdrav,

B.

18. kolovoza 2016.

Danima već vrtim po glavi ideju o nekakvom post scriptumu, o nekoliko stvari koje su ostale po strani ili su se u međuvremenu dogodile, pa ću sad to pokušati napraviti, makar i zbrčkano, osobito stoga što je zadnje pismo bilo gotovo posve faktografsko, bez politike i bez mnogo pitanja na koja bih čekao tvoj odgovor.

Vrte se sada opet te isprazne priče pred izbore, boli glava od općih mjesta, ispraznosti, jeftine demagogije i totalne bezidejnosti, no to nas valjda više i ne iznenađuje. Četvrt stoljeća simulirane demokracije za nas je značilo nadati se da zaokružujemo „manje zlo“, što bi se čak i u slučaju osvajanja vlasti toga „manjeg zla“ pokazalo kao posve glupava biračka strategija, no što nam drugo preostaje. Čini mi se da ovdje, zapravo, i nije riječ o biračkoj strategiji nego o svojevrsnoj klopci različitih ispražnjenih pojmova, od nacije do demokracije, koji još uvijek uspijevaju raspirivati požare i strasti (vražji je taj bijeg u prostore citata, jer pokazuje koliko se toga nikad ne mijenja, koliko se toga neprestano ponavlja i koliko se puta iznova otkriva topla voda) i koliko ta obmana još uvijek dijeli ljude koji izbjegavaju misliti jer je jednostavnije i lakše slijediti.

Neki dan sam kratko zakačio tzv. sučeljavanje Milanovića i Plenkovića i nekako je opet sve bilo tako iritantno, iako bi Milanović htio pokazati da je on čovjek kontinuiteta i nekoga načelno pozitivnog smjera, dok Plenković nedostatak sadržaja pokušava kompenzirati projektom „umivenoga lica i ispeglane košulje“, misleći da se tek tako može prebrisati četvrt stoljeća bezočne pljačke i strateškog uništavanja svakoga nasljeđa s rukom na domoljubnom srcu. Najgore je, međutim, to što iza toga stoji sveta vodica i biskupski štap, crkveno pokroviteljstvo koje za velik dio „vjernika“, koji se pouzdaju u oprost svake opačine i onih drugih, „naivnih sljedbenika“ krilatice: „Ako je znao ukrasti za sebe, znat će i za nas“, pri čemu se namjerno zaboravlja da nitko iz te ekipe nikada ništa nije činio „za nas“, nego jedino i isključivo za sebe i svoje ortake, jataka, žirante i rođake.

Bio sam neki dan u Dubrovniku na predstavljanju knjige Ratni dnevnik Pava Urbana, sjanoga mladoga fotografa koji je, snimajući razaranje Grada poginuo odmah na početku rata, u prosincu 1991. Bilo je vrlo lijepo, dirljivo, na trenutke patetično, baš kako treba biti u takvim prigodama. Skupila se gomila ljudi, „Tout-Dubrovnik“, rekli bi naši snobovi, došli su i mediji, poznata lica, lica koja ne očekuješ, i lica za koja znaš da će doći… Mnogi su imali potrebu reći nešto o svom odnosu prema Pavu, neki su ga poznavali, družili se s njime. U 1.30 ujutro odlučio sam prošetati već prilično opustjelim ulicama i ispred Kazališta susreo sam čovjeka koji mi je prilazio s velikim osmijehom na licu i tri knjige Dnevnika u ruci: „Poznavao sam tog momka, u mojoj kući bila je galerija, radili smo izložbu…“ Gotovo svi s kojima sam uspio razgovarati isticali su Pavov literarni talent, o kojemu se nije znalo, njegov „profetski“ osjećaj vremena, pronicljivost u prepoznavanju situacija i ljudi, njihove projekcije u budućnost, koju sam neće doživjeti…

Prije šetnje sjedio sam s ekipom na piću, razgovaralo se o svačemu, Ljetnim igrama, predstavama, politici… Razgovaralo se i o Gradu zagušenom turistima, bezobrazno visokim cijenama, o tome kako je ljeti teško živjeti od „viška“, a zimi od praznine.

Neću sad o cijenama, koje su zbilja bezobrazno visoke kada je riječ o restoranima za turiste, kafićima za „slikanje“, fast foodu, no moram reći da sam na istome mjestu popodne popio kavu za 18, a sutradan ujutro za 9 kuna, što znači da i u toj mreži postoje rupe za normalnije preživljavanje.

Sjetio sam se, međutim, priloga koji sam čuo na radiju, kada je neki novinar, dan ili dva prije moga dolaska, napravio temu o tome koliko troše gosti s kruzera i nezadovoljstvu dubrovačkih ugostitelja. Najprije, kakva je to tema? S kojim pravom i s kojom količinom bezobrazluka i gluposti nekome pada na pamet postavljati pitanje koliko će neki gost potrošiti i je li netko time zadovoljan? Naravno da tom novinaru nikada neće pasti na pamet postaviti pitanje što Grad gostu nudi da bi on mogao „trošiti“ (kao da je normalno pitanje dolaska u grad isključivo radi „trošenja“, u toj banalnoj kapitalističkoj smicalici „života za potrošnju“, bezumnog trošenja života na trice i kučine marketinških podvala).

Vidio sam u novinama i neku anketu među stranim turistima o tome što zamjeraju zemlji u koju su se došli odmarati. Tema je, čini mi se, istog ranga kao i prethodna, generalizacije krajnje klišejizirane. Tako neki gost kaže kako „naši ljudi bacaju smeće i ostavljaju ga po plažama“, a ja pritom gledam kako na autocesti kod Zagvozda automobil poljskih registarskih oznaka staje na zaustavnoj traci, iz njega iskače žena i baca smotuljak od pelene u grmlje, brzo se vraća u automobil i „ništa se nije dogodilo“ osim mojega divljeg trubljenja i bijesa od nemoći, kao da mi je prvi put.

Sutradan na „divljoj“ plaži pored Grebaštice sjede dvije grupe gostiju iz jedne od bivših republika (nisu ni Bosanci, niti Srbi), jedna grupa puši i gasi cigarete među oblucima, neki vade ježeve i ostavljaju ih na usijanom kamenu. Druga skupina ježeve pokušava vratiti u more dok se ne sasuše, suočava se s prijekim pogledima i komentarima sunarodnjaka. Prva skupina napušta plažu, a iza njih ostaje odbačeni ručnik i vrećica sa smećem ugurana u grmlje.

Spominjem to tek kao usputni komentar na famozne projekcije Mi-Vi-Oni, jer oduvijek mislim da postojimo samo mi i oni. Mi koji gutamo bijes nemoći i oni koji bezočno zagađuju sve što dotaknu: u prirodi, na cesti, u svakodnevici i u politici…

Sad ću se zaustaviti, jer primjera ima posvuda, naročito u programima političkih stranaka koje će odjednom sve promijeniti iako se ne zna niti s kime niti kako; ne zna se zašto zemlja koja navodno drži do sebe i puca od različitih vrsta ponosa, još uvijek ne može napraviti most do Pelješca i spojiti Dubrovnik nekom pristojnom cestom (iako je ova stara u prelijepim pejzažima, ali nemoguća za putovanje), zato što novca navodno nema, a onda simulakrum demokracije svakih šest mjeseci pojede jedan cijeli takav most, ostavljajući nam tek nekakvu „mostovsku“ siročad pod plaštom zbunjenoga Bozanićevog ministranta, i to je to.

Ako ovaj post scritpum izgleda kao rezignacija, bojim se da dojam nimalo ne griješi.

Lijepo te pozdravljam.

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter