Livija Reškovac: POLIVALENTNO ISPISIVANJE SVIJETA / Milko Valent

POLIVALENTNO ISPISIVANJE SVIJETA

MILKO VALENT: OTVORENA ROSA, V.B.Z., Zagreb, 2017., 151 str.

 

ti si nomad. dok bendžo svira jazz i country / diljem svijeta izvodiš performans održa-vanja / logorske aure umjetničkog djela. rijetki ljudi, / uglavnom izviđači, dive ti se, iako slute da / će aura ubrzo dokraja izgorjeti. njen pepeo / već dugo prekriva invalidne in-stitucije. (str. 30)

Vrh današnjega hrvatskog pjesništva (po vrlo osobnoj ocjeni, a ostaje mi nadati se da će se mnogi sa mnom složiti) čini trolist: Danijel Dragojević, Milko Valent i Delimir Rešicki. Rešicki je razmjerno nedavno objavio izvrsnu zbirku Lovci u snijegu (Fraktura, 2016.), Dragojević nedavno Kasno ljeto (Fraktura, 2018.), obje su prikazane na stranicama „Sta-va“, a Valent Otvorenu rosu u izdanju V.B.Z.-a koncem 2017.

Valent dvanaestom zbirkom prepoznatljivim pjesničkim rukopisom nastavlja vlastito „popisivanje svijeta“, stvarajući svoj urbano-filozofijski jazz, iako sada dosta gušće i kom-paktnije. Prema autorovim riječima u uvodu (str. 9-10), knjiga je nastala nakon četrdeset godina istraživanja antropologije, biologije, religije folklora i teorije simbolizma; to je tragična poetska opera u četiri čina, četverolisna djetelina na kojoj se svako jutro po-javljuje rosa. Cjeline su nejednake, ali svaka broji 12 pjesama (broj numerološki značajan u svemu, od astrologije, religije i mitologije do svakodnevnoga života, a autopoetički vezan uz autorovu godinu rođenja – 12 x 4 = 48 – i značajan podatak o dvjema obljetnicama: 70-oj njegova rođenja i 50-oj književnoga stvaranja. Neke su pjesme više, a neke manje narativne, tematski teže i višestruko odredive, s gusto isprepletenim tijelom teksta zbirke u podlozi, što je pomalo odmak, ali, moglo bi se reći i svojevrstan pomak, u dosadašnjemu Valentovu poetskom radu.

Prva cjelina – Skulpture od asfalta – tematizira općenito stanje svijeta, ono izvanjsko, a u pojedinačnosti Europu (pjesme Ritam za golu Europu, Lijepe arapske oči i burkini, po-sebno narativna i upečatljiva Svijet, popisivanje, gorki deserti), drugu realnost simulak-ruma (Memorijalni slatkiš Strah, Facebook: „Suoči se s knjigom!“) i, naravno, ljubav i po-eziju (Nesanica, Zdrava prehrana i dr.). Lirski je subjekt proaktivan, tj. s jedne je strane duboko uronjen u pojavnosti i događajnosti svijeta (popisivanje svijeta jest iscrpljujući fizički / rad. zasad su gorki deserti jedina utjeha, str. 48), a s druge ga strane ironično i pronicljivo tumači kao povijesno neuozbiljen; politički, društveno i umno u nazadovanju, ničeanski dekadentan (Europa hoda modnom pistom u carevom / novom ruhu. to je odjeća za sva godišnja / doba. u tijeku je posljednja menstruacija, str. 22; epoha uha. epoha oka. epoha zaostalih / zjenica, str. 51), ostvaren više u virtualnoj negoli u zbiljskoj stvarnosti (ljudi kojima je jedina lektira mobitel / nemaju što izgubiti, str. 22; „Facebook“ je najveće groblje živih ljudi / na svijetu, str. 38; daljinski / upravljač univerzalan je alat navigacije / eksplozije i psihe. većina voli te skulpture, str. 29.), s izlazom u metaforici otvorene rose (svakog jutra tvoj život je otvorena rosa, str. 58).

Druga cjelina Instalacije u neredu: moderne pećine već naslovom prikazuje smisaono „čvorište“ pozicionirano u iznošenju otuđenosti suvremenoga društva „kroz“ shizoidna putovanja lirskoga subjekta, bilo stvarna, kroz gotovo filmsko kadriranje, tj. smještanje u određene gradove u pojedinim pjesmama (Cleveland, Stonehenge, Amsterdam, Ports-mouth – s fotografijom, Ženeva, New York i dr.), bilo premještanjem u drugi lirski sub-jekt – Nju (pjesme Bipolarni buketi i Ja sam disfunkcionalna), ili obraćanjem određenim adresatima (ponegdje se mijenjaju iz strofe u strofu, iz pjesme u pjesmu). Presjek druš-tvenoga konteksta u kaotičnu raspadanju „zarezan“ je na nekoliko razina, ali možda najbolje u gradaciji redaka: u tijeku je snažno internetsko / ludilo. u tijeku je i golemo komešanje / milijardi raspadnutih, rasutih, ludih, / rastrojenih neurotičnih ljudi koji se / nikad neće moći ujediniti sa sobom, / koji, nažalost, nikad neće moći doći k / sebi. „Amen“ je njihova jedina riječ, str. 75. Pozitivan ekvivalent postojećemu stanju ponovno je smješten u poeziju, ljubav i metaforiku otvorene rose.

PTSP-civilizacija naslov je treće cjeline, manje narativne, tekstualno i semantički labavije isprepletene, tekstovi su kraći, ton smireniji. Tematsko je žarište u pojedincu, lirski je subjekt većinom u intimnoj analizi izvanjskoga sa sjecištima u obiteljskim ili ljubavno-erotskim odnosima (Nina, Carol, Zoe), ironiziranju epohe banalnosti (idioti su naše / svakodnevno gnojivo, str. 124) i posebnim naglaskom na psihičkim bolestima kao neu-rotičnim nuspojavama postmodernoga doba (pjesme PTSP na tripu, Kafka, psihičke bo-lesti) te ponekim autoreferencijalnim elemenatima (pjesme Grafiti, adrenalin i Nulta to-čka je hladna).

Četvrti dio znakovitoga naslova Konačno rješenje, jednako kao prethodni, manje je na-rativan, tekstovi su kraći, ritam i ton tiši i prigušeniji. Lirski je subjekt u stanju pomirbe sa svijetom, svojevrsna prihvaćanja svega onakvim kakvo jest (zalihe poznatog su neis-crpne, str. 136; neće se vratiti. genije je mrtav. / vlada epoha bez genija, str. 141), a antagonizam trivijalnosti potrošačkoga društva (česti su opisi štandova, nabrajanje ar-tikala i njihovih cijena) i traženja smisla nalazi u konstanti ljubavi (rijeke, kao ni tržnice s popisom svijeta, / nikada ne mogu odnijeti ljubav kao / potrošeno smeće, str. 132), poeziji (popisivati svijet. to je konačno rješenje / za gnojnu depresiju koja te prati / od dječjeg vrtića. to si oduvijek znao, str. 131) i „otvorenoj rosi“ (koncept: rosna rezerva: popisivanje / svijeta. i vrijeme za predah je stavka, str. 135). Posebno su intimne pjesme Pogubne pukotine i Djevojčica i vrapci, a posljednja Samoubojstvo donosi ambivalentnu pobjedu egzistencijalnoga subjekta nad ispraznosti svijeta (možda ću se / ubiti, pobije-diti sebe. no i pobjeda je poraz, str. 145).

Kritičar Davor Šalat pjesništvo Milka Valenta (posebice posljednjih nekoliko zbirki) naz-vao je totalnom poezijom, što ona, svim svojim tekstualnim i stilističkim odrednicama, svakako jest. Tkivo teksta Otvorene rose izrazito je semantički višeslojno, tvorbeno gu-sto isprepleteno i stilski polivalentno. Naime, Valent tekst gradi poetskim i proznim ele-mentima, pjesnički bogato, ali i narativno – lirske pasaže presijecaju priče o ljudima iz svih krajeva svijeta, čak s ponekim dramskim (dijalozi) i putopisnim dionicama čijim br-zim izmjenama, kao slaganjem različitih kadrova ili scena u filmu, postiže iznimnu di-namiku i napetost poetskoga štiva, dok se ritam iz gotovo eksplozivnoga u prvim dvjema cjelinama polako smiruje pri kraju zbirke. Tematika poetskoga djela obuhvaća totalitet svijeta u svim njegovim fenomenima i slojevima (od trivijalnoga do metafizičkoga), a lir-ski subjekt raslojava se u „ja“, koje aktivno sudjeluje u svim događajnostima, i ironično „Nad-ja“, koje neprestano komentira istrzanu fragmentarnost i kaotičnost u shizofre-nim putovanjima kroz dimenzije stvarne, virtualne, ali i osobne, intimne zbilje.

Stilski postupci kojima autor na makrorazini gradi poetski diskurs mnogobrojni su. Os-nova je prototekst – „popisivanje svijeta“ na koji slaže metatekstualne (lažna i prava ci-tatnost, ponekad s ironijskim parafraziranjem ili obrtanjem ustaljenih obrazaca), inter-tekstualne (često izravno ili neizravno upućivanje na mnogobrojne književnike i filozofe), intermedijalne (referiranje na film, glazbu, arhitekturu, sve vidove suvremene, ali i kulture općenito, umetanje slikovnih i grafičkih elemenata u zbirku) i autoreferencijalne elemente (citat iz zbirke Pustinja, referiranje na Totalni spol).

Polivalentnost Otvorene rose na mikrorazini vidljiva je u vještu korištenju brojnih i razli-čitih stilskih figura: neobična i izvrsno stilizirana metaforika, česta tvorba oksimorona u funkciji ironijskoga, ironija, paronomazija, gradacija, parafraze, upotreba simbola i – po-sebnih znakova, sada već općih mjesta Valentove poezije, samih ili u sintagmama – pus-tinja, srebro, ljepilo.

Na jezičnoj razini zbirku karakterizira uporaba ojkonima u funkciji ekspresivnoga sred-stva, diskurzivnih filozofema, parodijsko igranje rimom, opkoračenje stiha bez grama-tičke logičnosti i ludistički elementi kojima se postiže ironijski odmak od izvanknjiževne, ali i književne zbilje. Svaka pjesma zbirke počinje uvodnim (autorovim) „citatom“ u kur-zivu te je u tekstu prisutna određena filozofičnost i alkemičnost, a sve to vidljivo u ponekim heraklitovskim gnomskim strukturama i njihovoj magijskoj zavodljivosti.

Još bi se štošta dalo pridodati analizi ove nemale knjige (i značenjem i obimom). Filozofi kažu kako je savršenstvo u savršenu spoju forme i tvari; određenije: svakoj tvari pristaje točno određena forma i samo njihovim spojem nastaje savršenstvo. Otvorena rosa usp-jela je približiti se tome spoju, njezin izraz posvema prati zadani sadržaj; ona na stilski osebujan način, precizno i smišljeno izvedenoga (složenog) pjesničkog koncepta, više-struko govori o totalitetu (post)modernoga vremenskog i prostornoga totaliteta u ko-jem obitavamo. Četverostruka formalna struktura zbirke ide od općega prema pojedi-načnomu, ujedno ih u sebi sadržavajući gibanjem posebne poetske dijalektike.

Milko Valent autor je koji svojim djelima održava svježinu rose domaće recentne lite-rature, majstorski vješt u popisivanju svijeta i držanju lirske ljestvice „tamo negdje“, me-đu olimpskim bićima.

 

Autorica je tekst tiskom objavila u „Kolu“, MH ©, br. 3, Zagreb, 2018.

 

(Livija Reškovac © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.