Željka Lovrenčić: VODEĆI PJESNIK HRVATSKE DIJASPORE U MAĐARSKOJ / Josip Gujaš-Đuretin

JOSIP GUJAŠ-ĐURETIN: MENE SU LJEPOTE OSTAVILE, Acumen, Zagreb, 2019., 320 str. Prir. Đuro Vidmarović.

 

Zahvaljujući zanimljivim naslovima, nakladnička kuća „Acumen“ uspješno kroči izdavačkim stazama. Između ostalih, prošle je godine objavila knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile koju je priredio Đuro Vidmarović. Gujaš-Đuretin jedan je od niza hrvatskih književnika koji stvaraju izvan domovine, čije živote i djela Vidmarović revno i uspješno proučava.

Gulyás József, kako glasi njegovo pomađareno ime, rođen je u selu Gornji Martinci u mađarskoj Podravini 23. prosinca 1936., a umro 1. svibnja 1976. u Budimpešti. Osnovnu školu završio je u rodnome selu, a gimnaziju u Pečuhu i Sigetu. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti diplomirao je povijest te „hrvatskosrpski“ jezik i „jugoslavensku“ književnost. Radio je kao profesor na „srpskohrvatskoj“ gimnaziji u Budimpešti te nastavio znanstveno usavršavanje. Godine 1961. obranio je doktorski rad pod naslovom „Politika nasilne asimilacije u Europi i Mađarskoj („Pomađarivanje u županijama Somogy i Zala/Međimurje) i nacionalna obrana Mađara u Slavoniji za vrijeme dualizma“). Prema riječima priređivača knjige, dijelovi ove studije objavljeni su u časopisima u Hrvatskoj i Mađarskoj. Zbog narušena zdravlja, Gujaš je morao napustiti znanstvena istraživanja i posvetio se isključivo poeziji.
Vidmarović, koji je četrdeset godina proučavao život i rad ovoga vrsnoga pjesnika i povjesničara, knjigu posvećenu Gujaš-Đuretinu naslovljava prema njegovome stihu „mene su ljepote ostavile“. Stih se višeput pojavljuje u pjesmi Moja skepsa, moja žalost koju je napisao u jednoj budimpeštanskoj bolnici već pred smrt i u kojoj, među ostalim, kaže: Mene su lepote ostavile / kao zimsko nebo sunce žarko / mene bogovi radosti ne časte više / u zelenoj prirodi pod azurnim svodom; / što je nada u nesmetani život i vera u svece, / što je harmonija duše bez čemera svesti / ne znam već ja (str. 104).

Recenzentice su ove grafički lijepo opremljene knjige književnica Božica Brkan, koja je napisala uvodno slovo, i prof. dr. sc. Sanja Vulić, koja u svome tekstu posebno ističe Vidmarovićevo zanimanje za hrvatsku manjinu u Mađarskoj čiji je Gujaš-Đuretin sjajni predstavnik.

Listajući ovo opsežno i zanimljivo djelo, uočavamo da se sastoji od dvije cjeline. Prva je posvećena analizi pjesnikova djela, u Hrvatskoj još uvijek nedovoljno poznata. Tu Vidmarović, koji je o ovome pjesniku objavio niz prikaza i eseja u raznim publikacijama (primjerice, u časopisu „Matica“ Hrvatske matice iseljenika, „Maruliću“, „Novoj Istri“, „Pogledima“ itd.), iznosi podatke iz njegova razmjerno kratkoga života i upoznaje nas s još jednom osebujnom osobom koja je stvarala izvan granica naše zemlje. Drugi je dio posvećen Gujaš-Đuretinovome stvaralaštvu. Iz zapisa Đure Vidmarovića otkrivamo puno o višestruko zanemarivanome pjesniku. Govoreći o autorovu životu, priređivač posebno ističe njegovu vezanost uz rodnu grudu te suradnju s hrvatskim književnicima. S njim, naime, surađuju Milivoj Slaviček, Zvonko Kovač i Neven Jurica koji ga uvrštava u sam vrh hrvatskoga pjesništva. Vidmarović spominje i pjesnikovu suradnju sa srpskim književnikom Stojanom Vujičićem koji Gujaša-Đuretina smatra „regionalnim“ piscem. No, mi zaključujemo da je on mnogo više od toga…

Osim što je dobar pjesnik, Gujaš-Đuretin je i veliki rodoljub koji reagira na događaje u matičnoj domovini, Hrvatskoj, i snažno progovara o njima. Pjesme su mu često posvećene rodnoj zemlji i hrvatskome narodu. Mađarska ga književnost kao pripadnika nacionalne manjine uglavnom ignorira, no ni hrvatska mu ne posvećuje previše pozornosti iako ga Vidmarović naziva „vodećim pjesnikom hrvatske dijaspore u Mađarskoj“ (str. 19). Jedan od „problema“ za uključivanje njegovih pjesama u korpus djelâ na hrvatskome književnom jeziku zacijelo jest je i činjenica da Gujaš-Đuretin piše „književnim jezikom s ekavskim refleksom jata i elementima zavičajnoga hrvatskoga podravskoga idioma kojim se govorilo u pjesnikovoj obitelji“ (str. 51).

U drugome dijelu knjige Vidmarović je prikupio pjesničku zaostavštinu vrsnoga pjesnika Josipa Gujaša-Đuretina, koju je naslovio Pjesme iz bilježnice bez naslova. Tu su pjesme nanizane kronološki – od 1963. do 1975. godine. Tematski, pjesnik se bavi stvaralaštvom, crticama iz života, odnosno opisima malih i običnih stvari koje nas svakodnevno prate. Neke su pjesme posvećene pojedinom osobama (primjerice, Ujak moj ili Poljakinji) te razredima u kojima je predavao. Posebno je dirljiva pjesma Ujak moj u kojoj se uz ispovjedni ton zrcali velika pjesnikova bol zbog gubitka bliske osobe: Ženu je grlio, sestre je tešio, / Pio je mleko ‘sveže nadojeno’, / Dravu je čuo na tren – kako ‘breg pere’ / Kada je najzad u boju pao (str. 95). Kroz ove se stihove, pisane naizgled jednostavnim jezikom, provlači pjesnikova nostalgija za rodnim krajem, ali i kritika rata.

Pjesma Hrvatski manjinac govori, pak, o pripadniku našega naroda koji se, usprkos tome što živi izvan domovine, osjeća povezanim s njom, s korijenima i svojim rodom: Mene peče prošlost moga roda, / u mojoj svesti idoli lomontom se ruše, / Na grani tankoj ljuljam se i slušam / kao propast svoju, vetar kako puše / Pa iako zna da ta grana što je vetar krši / još me jedno vreme držat će na sebi, / ja osećam jasno klanca užasne dubine, / ponori duboki strah bude u meni (str. 110). Ljubav mu je također često nadahnuće – i ona prema ženi i ona prema domovini. Također, vrlo često govori o svome raspoloženju i osjećajima, o svome životu i sudbini. Primjerice, u pjesmi Opet o sudbini svojoj kaže: meni zakon htjede krojiti zloba / prostaci žele odrediti što mi priliči / ja često sam prinuđen trpiti / podmukle nasrtaje / meni ne daju da se upravim da budem čovjek (str. 131). I iz ove je pjesme razvidno da mu sudbina nije bila pretjerano sklona. U životu punome oskudice, patnje i boli često pribjegava nostalgičnome zazivanju rodne Podravine koja u njemu budi sjetne uspomene.

ĐURO VIDMAROVIĆ (mojahrvatska.vecernji.hr)

Poseban dio knjige posvećen je „pjesmama iz sveska (fascikla) Raspoloženja“. Vidmarović navodi da se unutar njega nalaze djela napisane strojopisom na nenumeriranim listovima, što je razvidan znak da je pjesnik pripremao zbirku. Pjesme datiraju iz razdoblja sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a tematika je ovdje jednaka onoj iz prethodnih zbirki – osobne ispovijesti, pjesme posvećene prijateljima, nostalgija za mladosti i rodnim krajem, misli, meditacije, ljubav… Među ovdje uvrštenim pjesmama jesu angažirana Nećemo dozvoliti koju je autor posvetio „borbi vijetnamskoga naroda“, „buket pjesama“ posvećenih supruzi Veri, „nove pjesme o Podravini“ te one naslovljene „uspomenama iz moga života i današnjice“.

Slijedi iscrpna literatura o Josipu Gujašu-Đuretinu za informaciju čitateljima koji bi željeli saznati još poneku pojedinost iz života čovjeka koji je silno želio biti objavljen i priznat u Hrvatskoj.

Zahvaljujući prvenstveno književniku Đuri Vidmaroviću, ta mu je velika želja (nažalost, posmrtno) ostvarena.

 

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.