Franjo Nagulov: I POSLIJE LJUBAVI LJUBAV / Damir Radić

DAMIR RADIĆ: RANIJE, Vuković & Runjić, Zagreb, 2019., 45 str.

 

Kako ljubiteljima filma i filmske kritike tako i poznavateljima suvremenog pjesništva, Damira Radića (Zagreb, 1966.) nije potrebno posebno predstavljati. Premda se glavnina njegova umjetničkog stvaralaštva odnosi na film (u biografskoj natuknici stoji da je do sada „proizveo“ četrdesetak filmova), valja istaći i to kako je, prije ovoga rukopisa, ukoričio tri pjesničke zbirke (Lov na risove, 1999.; Jagode i čokolada, 2002.; Pokopana tajna, 2010.), a uz to je objavio i rukopisno online izdanje u sklopu tadašnjeg DPKM-a (danas BEK-a) – naime, 2006. putem navedene je platforme objavio rukopis naslovljen Meko kao snijeg i toplo iznutra – najljepši hitovi i rariteti (2006.). K tomu je i svojedobnim dobitnikom nagrade Kvirinovih pjesničkih susreta, jednoga od reprezentativnijih priznanja za pjesničko stvaralaštvo u Hrvatskoj.

Zbirka Ranije, kojom se Radić pjesnički javlja nakon gotovo punog desetljeća, rukopis je sačinjen od svega devetnaest tekstova nastalih, kako stoji u autorskoj napomeni, između 1997. i 2018. godine. Podijeljen je u pet cjelina s tim da prvu i posljednju cjelinu, uz naslove istih, čini po jedan tekst, nešto kao autorski intro te outro, čime konceptualna pozadina rukopisa postaje izraženijom. Prvoj je cjelini naslov Povijest, a tekstu koji ondje nalazimo Kitolovci. Povremenim uvlačenjem stiha u danom primjeru (na razini rukopisne cjeline, važno je reći, ne samo jedinom) realizirana je suptilna grafostilistička gesta razvidne estetske učinkovitosti, a uz vrlo čitke narativne slojeve koji provociraju daljnja čitateljska navraćanja.

Drugu cjelinu naslovljenu Obitelj otvara upečatljiva sintaktostilistički minimalistička nenaslovljena minijatura čijim višestrukim čitanjem dolazim do pomisli kako bi upravo češćim posezanjem za stilski ogoljenim rubnim minijaturama autor pri budućim stvaralačkim naporima dodatno profitirao – posrijedi je, naime, fragment jakoga emocionalnog plana koji, pokazat će se, na razini rukopisa igra osobito značajnu ulogu: zima. / posuđene skije. / tuneli u snijegu. / nekad više, nekad manje. / roditelji na margini. / sestra još dalje. Dominantno kraći, odsječeni stihovi te gustoća nanosa šturih pjesničkih slika stilskom je karakteristikom i onih, uvjetno rečeno, duljih tekstova. Dovoljno je, ilustracije radi, navesti uvodnu dionicu pjesme naslovljene Selo; ističem: nikad na moru. / uvijek na selu. / komarci, muhe, obadi. / pas pun krpelja, / krpelji kao baloni. / đubar. brdo đubra.

U tekstu Vjeronauk, usudim se reći, nalazimo i trag satire proizašle ne iz subjektove rezignacije nad sobom samim i/ili nad (društvenim) kontekstom već iz sposobnosti istoga sebe i/ili (društveni) kontekst naposljetku prihvatiti takvim kakav jest. Tetka iz Amerike pritom je naslov koji se izvrsno nadovezuje na prethodni primjer, a uz naglasak na svjetonazorno uvjetovan obiteljski razdor, što se opet lako može odraziti na percepciju društva: „Milane, vidim da si njihov, dijete komunista.˝ / Tata je umro, a tetka još je živa, / dal´ sad Hrvatsku slavi il´ čeka smrt / pa ju je baš briga? Potresno je subjektovo svjedočanstvo smrti bližnje osobe (slobodnom interpretacijom, rekao bih, očeve) emocionalno impozantan tekst Posljednji rođendan koji je, k tomu, stilski osnažen naznakom rime u završnici. Neonaturalistička deskripcija središnjice istoga, međutim, posebno je efektnim trenutkom vrijednim citiranja: Onda si izgubio svijest, / a mi smo gledali žilu na tvom vratu / kako kuca; / kad se umirila, / znali smo da je kraj. Toj pjesmi svakako valja dopisati tekst Moja majka u kojem ulogu učinkovitoga stilskog pojačivača, uz ostalo, obnaša i opkoračenje: sada jedva može hodati / moja majka. svaki dan / vozim je na injekcije. / i sebe na krvne pretrage. / ne damo se smesti, ona i ja. vrijeme je / sačinjeno od cvrkutavih točkica / (dokle ide, ide). U zaključnom tekstu prve cjeline, naslovljenom Sestra, ulogu primarnoga stilskog pojačivača preuzima anaforičko gomilanje veznika i.

Uvodni tekst treće cjeline naslovljene Ljubav, pjesma Ronioci s Krapnja, progresivne je narativnosti te gustih deskriptivnih slojeva osobito atmosferičnog finala: Pri odlasku, / ona odbija voditi putopisne bilješke; / kupujem joj omanju žuto-smeđu spužvu udubina crnih kao / krvavi prah. / Spužva i predstojeća bura polako je čine sretnom. Na istome tragu čitamo i tekst Jesenski dan u Barbarigi, s tom razlikom što postojanost dvojine iz manje izravne relacije subjekt – ona evoluira u naglašeno intimnu relaciju subjekt – ti (ili, pak, jasno podvučeno mi stilski osnaženo spomenutim izravnim obraćanjem): Ponovo smo u apartmanu. / Većinu dana provodimo u njemu. / Tu jedemo zdravu hranu, čitamo knjige i magazine, i igramo / jamb. / Tu živimo bračnim životom. / Zaljubila si se u Barbarigu, / želiš ovdje provesti sve buduće jesenske odmore. U tekstu Na Kupi egzistencijalna samodostatnost postojeće (te nadasve postojane) dvojine podvučena je ravnodušnošću naspram društveno-povijesnoga konteksta: S one strane Kupe bili su Srbi; / meni i ovoj maloj djevojci oni ne znače ništa / dok hodamo mokrom zelenom obalom ne znajući kamo dalje. U navedenom primjeru pritom uočavamo kako je emocionalni plan osnažen korištenjem prvoga stupnja deikse posezanjem za pokaznom zamjenicom. Tekst U zoološkom vrtu karakterizira nenametljivo nizanje vizualno potentnih slika što rezultira suptilno pričljivom sintaksom: Hodamo stazama posutim suhim lišćem, / u bijelom prohladnom danu / prošli smo uz vodu, jezerske odvojke / čijom površinom polako klize divlje patke i labudovi. U završnom i nenaslovljenom tekstu ciklusa progresivna je intimizacija postignuta domišljatim kontrastiranjem dviju neutralnih boja, crne i bijele, ali uz, s obzirom na njihovu konvencionalnu simboliku, semantičku inverziju pri čemu je crna utjelovljena u predmet snažne emocionalne sugestivnosti dok je bijela dopisana metaegzistencijalnom svemu, svojevrsnim semantičkim negativom.

DAMIR RADIĆ (filmovisruba.com)

Ciklus Ponovo ljubav čine svega tri teksta. Prvi je u tom kraćem nizu naslovljen Kapi slobode. Sadržajno naznačen medij filma u navedenoj pjesmi možebitno čitamo kao subjektov put prema vlastitom oslobođenju; posrijedi, naime, nije bježanje u alternativnu stvarnost već subjektova reklasifikacija hijerarhijskoga odnosa primarne i sekundarne stvarnosti. Obraćanje odsutnoj subjektici (gramatičkom objektu) pritom poprima razmjere gdjegdje snažne ekspresivnosti te diskretnoga, a ipak razvidnog erotizma: mislim na tebe, kako si svježa sada, / crvena, crna i maslinasta, / naspram sve ove raspale skučenosti, bezizlazja, / dok putuješ prema sjeveru, prema šumama / i zaljevima, / tamo gdje me je uvijek vodilo srce, / ali nikad nije pronašlo put; / tvoje zelene oči, tvoja radosna usta, / spusti kapi slobode do mojih tuga. Nenaslovljen tekst koji se sastoji od četrnaest dominantno kratkih fragmenata naslovljenih rimskim brojkama ili kombinacijom rimskih brojki i latiničnih slova središnjim je tekstom ciklusa mjestimično izravnije korespondencije s filmom (fragment IV, primjerice, donekle i fragment I) te izravno navodi na promišljanje o možebitnim osobito bravuroznim autorovim kvalitativnim dosezima onda kada je makar rubna minijatura posrijedi (dojam je to na tragu onoga o kojem sam glasno razmišljao analizirajući svojedobno Kirinov rukopis Malešne). Dovoljno je utoliko osvrnuti se na završna dva fragmenta teksta koja, usudim se reći, predstavljaju estetske vrhunce ove kvalitativno ionako kompaktne zbirke: XI / biće slađe od ananasa. / u njoj iskre svici budni jedino. // XII / pank djevojčica / poljupcima počini otmicu, / nehotice; / skakuće kad pleše. Ciklus je zaključen također izvrsnim postignućem, šesterotercinskim uratkom naslovljenim (nikada) u kojem ranije navedena relacija subjekt – ti, zahvaljujući počinjenoj komunikacijskoj reverzibilnosti, rezultira semantosintaktičkim stapanjem, sada već posve slobodno možemo reći, subjekta i subjektice (ili dvaju rodno uvjetovanih entiteta subjektne cjeline) – prve tri tercine valja istaknuti kao lirski osobito opojne trenutke čak i u kontekstu ukupnosti aktualne domaće pjesničke proizvodnje: ti si mala čokolada za kuhanje, / crna i slatka što se troši štedno, / kockica-dvije kroz dan. // dječačić sveden na rebra i lopatice / i lijepe grudi broj dva, / i kad te zagrlim // grlim zrak s trunčicama vate, / jer te nema, jer te nikad nema, / samo ponekad kažeš. Rukopis zaključuje mirkocjelina Sadašnjost odnosno nenaslovljen tekst kojim je nad prethodno opjevanom dvojinom načinjen efektan rez uz, ipak, iz pozicije polazišnog subjekta (a u odnosu na vlastitu egzistencijalnu poziciju), pomirljivu završnicu: sunce na zalazu / taman zrak / s druge strane rijeke šuma / sjekira u ruci, mladica u naručju / ponese me udaljenim stazama.

Naposljetku, moram istaknuti kako ova knjiga, barem za sada, nije recepcijski dostatno usvojena. I to je šteta. Jer kada govorimo o knjizi Ranije Damira Radića govorimo o iznimnom literarnom postignuću utemeljenom na poetici koja je dijelu pripadnika najmlađih generacija suvremenoga hrvatskog pjesništva možda dalekom, a što rezultira određenom nespremnošću njihova ulaganja čitateljskog napora u knjigu koja bi, da se dogodila dvadesetak godina (koje li ironije!) ranije (možda i desetak!), jamačno odjeknula kao prvorazredna književna vijest u našoj učmaloj, ali ipak literarno razmjerno nadarenoj sredini. Slijedom toga razmišljanja ne mogu ne spomenuti opasnost od snažne književno-kritičarske pristranosti onih, ujedno književnika, nespremnih kritičarski poštivati poetičku heterogenost. Naime, nisam siguran u kolikoj mjeri dio ažurirane pjesničke elite može i/ili želi uživati u nadasve iznimnom emocionalnom planu ovoga rukopisa kojem bih, kada bih se filmsko-kritičarski poslužio brojčanim modelom vrednovanja, bez imalo ustručavanja dodijelio najveći mogući broj zvjezdica, kaktusa ili čega god – poanta je, naime, jasna.

 

(Franjo Nagulov © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.