Adrian Cvitanović: DNEVNIK ČAMOTINJE / Zdravko Malić

ZDRAVKO MALIĆ: NOĆ BEZ SNA. DNEVNIK DEVEDESETIH, Disput, Zagreb, 2019., 790 str.

 

Zapis iz dnevnika, 7. 10. 1990.

Reci: „O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama – vaša vjera, a meni – moja!“ (Kur’an, sura CIX, u prijevodu Besima Korkuta.)

Objavljivanjem drugoga, posljednjega sveska dnevnika Zdravka Malića, pjesnika, prevoditelja, najvećega hrvatskoga polonista, zaokružen je i dovršen projekt tiskanja književne ostavštine jednoga od najvećih intelektualaca naših prostora, projekt započet prije petnaestak godina kada je Irena Lukšić, književnica, rusistica, prevoditeljica, jedna od najvećih poznavalaca ruske emigrantske književnosti druge polovine dvadesetoga stoljeća, započela objavljivati rukopisnu zaostavštinu svojega uzora, mentora, urednika jednoga od prvih časopisa za svjetsku književnost u ovome dijelu Europe, Književne smotre, čovjeka koji je izvršio golem utjecaj na njezin život te književno-uredničko poslanje. Tiskanjem drugoga sveska Malićeva dnevnika simbolički se opraštamo i od Irene Lukšić kojoj dugujemo čitanje ovoga velebnoga djela. Irena Lukšić preminula je lani ne doživjevši ukoričenje drugoga dijela dnevnika; načeta bolešću, uspjela je završiti posao na prvome svesku, dok na drugome više nije bila u stanju sudjelovati. Josip Pandurić, njezin dugogodišnji suradnik i suurednik u nakladničkoj kući Disput, u kojoj su zajedno pokrenuli, možemo slobodno reći, najimpozantniju i najkvalitetniju književnu biblioteku u neovisnoj Hrvatskoj, Na tragu klasika, sa svojim uredničkim timom završio je njihov zajednički projekt na najbolji mogući način, ostavivši u „amanet“ svima koji su poznavali Irenu i Zdravka, te onima koji će ih čitanjem ovoga djela tek (!) upoznati, jednu od najljepših posveta.

Ja ne moram naći istinu, ja istinu moram tražiti. Ovaj citat Denisa Diderota, kojim završava drugi svezak Malićevoga dnevnika, napisan 14 dana prije autorove prerane smrti, predstavlja savršenu summu Malićeva životnoga puta, puta obremenjenoga nerazumijevanjem okoline, vlastitom nepopustljivošću i tvrdoglavošću, ljudskim jalom, prijetvornošću i zlobom, zlom, koje je stajalo na početku njegova puta, dok je još kao dječak u ratom poharanoj Bosni gledao bratoubilačko klanje, što ga je opredijelilo za cijeli život, zlom koje ga je istjeralo iz neprežaljene mu Bosne i dovelo u Zagreb na studij, zlom koje ga je pratilo tijekom njegova profesionalnoga rada na zagrebačkom Sveučilištu, na kojemu je utemeljio studij polonistike, zlom koje ga je krajem sedamdesetih natjeralo u izolaciju (o čemu naširoko piše u prvome svesku dnevnika), dijelom i samonametnutu, te naposljetku zlom koje je svoje pravo lice pokazalo devedesetih godina prošloga stoljeća, posve zatrvši ljudskost, humanost, pretvorivši svijet Zdravka Malića u svojevrstan privatni pakao iz kojega se može izaći samo u mrtvačkome kovčegu.

Koliko smo u prvome svesku dnevnika iz osamdesetih vidjeli intelektualca satjeranoga uza zid, odbačenoga na marginu, natjeranoga na šutnju uslijed puke ljudske zlobe te vlastite, samoizabrane izdvojenosti, intelektualca razočaranoga onime u što se pretvorilo društvo sazdano na načelima u koje je istinski, ljudski vjerovao, toliko u drugome svesku iz devedesetih nalazimo intelektualca zaodjenutoga posvemašnjim crnilom, čovjeka bez nade, domovine, vjere, subraće, pojedinca izloženoga vjetrometini povijesti, one povijesti koja na ovim prostorima svako malo pokazuje zube, pretvarajući balkanski kotao u pozornicu najbestijalnijega sveopćega pokolja.

Devedesete započinju „demokratskim promjenama“ te prvim slobodnim izborima na kojima pobjedu odnosi pokret u kojemu je Malić subjektivno vidio opasnost od povratka nesnošljivosti, međunacionalnih podjela i međuljudskih zavada. Mnoge ljude koje je predsjednik Franjo Tuđman okupio oko sebe Malić je prepoznao kao dužnosnike iz bivšega sistema, koji su promijenili kapute, od kojih je mnoge osobno poznavao te s kojima je dolazio u sukobe i prijepore, prepoznavši u njima osobine svojstvene karijeristima koji na umu imaju samo vlastiti probitak. Partija koja je, nominalno, predstavljala njegov svjetonazor prema njegovu je sudu bila suodgovorna za stanje u zemlji, s obzirom na to da je bila nespremna suočiti se s promjenama koje su započele desetljeće ranije. Malić shvaća što se sprema, Miloševićevu je politiku prokazao još u dnevniku iz osamdesetih, bujanje nacionalizma i podizanje tenzija izazvat će nesreću, zlo koje se potiho spremalo razotkriti se dobit će priliku pokazati svoje najstrašnije lice. Rat je pred vratima, Malić se boji da će ovaj put biti monstruozniji, nakazniji… Sva zatomljena međunacionalna mržnja bljesnut će u opakom „sjaju“. Malić poput kakvoga stratega na zemljovidu prati kretanje ratnoga stroja koji nemilosrdno uništava sve na što naiđe. Patnja i muka naroda osnaženi su sve većim povlačenjem u sebe. Okolnosti se svakodnevno mijenjaju, mržnja, nerazumijevanje, nesnošljivost pretvaraju društvo u zajednicu nacionalnih istomišljenika u kojemu nema mjesta za onoga tko razmišlja drugačije. Pascalova misleća trska ugrožena je, čovječanstvo stremi svojemu konačnom padu, humanost je zamijenjena geslima o narodu, domovini, vjeri…, geslima što ljude pretvaraju u poslušnu gomilu koja ne razmišlja svojom glavom. Ratna zvjerstva u Maliću ubijaju svaku nadu u povratak na normalan put, bjesnilo koje ruši sve na što naiđe uništava čovječnost, dok s druge strane ratni profiteri grabe društvenu imovinu, bogate se na račun radnika i tvornica koje su nekoć proizvodile, a sada su pretvorene u prazne željezne kolose na ledinama koje čekaju kupca. Dok jedni umiru, drugi se bogate. Prijetvornost i himbenost tzv. intelektualaca, koji su se prepustili stihiji i traže mjesto pod novim suncem, u Maliću izazivaju gađenje. Ljudi koje sreće na fakultetu, jedinome mjestu u koje još ima pristup, uglavnom mu okreću leđa. Njegove prijevode i tekstove više nitko ne želi tiskati. Postao je nitko. Maliću je to u neku ruku i drago, okreće se sebi, čitanju, drevnim kineskim pjesnicima, francuskim literatima, ruskim klasicima, bogotražiteljima, pjesnicima, filozofima, slikarima, skladateljima. Dnevnik devedesetih prepun je sjajnih, stilski savršeno dotjeranih crtica o glazbi, slikarstvu, književnosti, izložbama i predstavama na koje je Malić sve rjeđe odlazio, filmovima koje bi pogledao, dnevno-političkih komentara, aforizama, vlastitih kratkih pjesničkih pokušaja, prijevoda…, da ne nabrajamo unedogled.

ZDRAVKO MALIĆ, 1993. (enciklopedija.hr)

A onda se dogodila Bosna. Rat u Bosni vraća Malića Bosni. Organska povezanost s rodnim krajem u Malića izaziva neku vrstu imaginarnoga supostojanja s imaginarnom zemljom, izgubljenim rajem nakon kojega više nema ničega. Sva mi Bosna, kratak Malićev tekst koji je uz krajnje napore ipak uspio objaviti, sažima svo to crnilo koje se na više od sedamsto stranica drugoga sveska dnevnika gotovo svakodnevno ispisuje zelenilom (!) Malićeve tinte, svu suštinu Malićeva bića. Uništenjem Bosne dovršio se posljednji čin uništenja Malićeva bitka, sve je nakon toga izgubilo smisao. Svakodnevna ubijanja, klanja, uništenja životā, obiteljī, spomenikā, baštine, gradova, selā, smrt Malićeva brata Hrvoja, čije ime odzvanja poput kakve zloslutne naricaljke čitavim drugim sveskom dnevnika, u Maliću izazivaju želju za odlaskom. Nakon smrti Bosne, nema se više zbog čega živjeti. Pomisao na vlastitu smrt dominira ovim dnevnikom jadā i zla. Nije slučajno to da Malić na dan pada Vukovara ispisuje svoju oporuku (!), nije slučajno to da nakon vijesti o pokoljima u Škabrnji, Sarajevu, Goraždu, Srebrenici…, zla kob koja je pogodila ne samo njegovu obitelj (Hrvojeva smrt, sudbina brata Tvrtka i njegove obitelji, koji su nakon opsade Doboja izbjegli u Njemačku, smrt većine članova uže i šire obitelji), nego i veliku većinu obitelji na ratom zahvaćenim prostorima, Malića uvjerava kako je smrt jedini izlaz.

Evo me stojim pognute glave. Nisam izvan. Unutra sam. Nemam kud. Prtim svoje nebo. Tu, gdje me posijalo, živim, grobujem. Drukčije ne mogu i ne znam.

Ove riječi zvuče kao citat iz Ciorana, kojega je uostalom Malić silno cijenio, ali nisu. One u potpunosti odražavaju ozračje Malićeva duha, shrvanoga onime u što mu se život pretvorio. Ali poput istinskoga, autentičnoga intelektualca Malić izlaz pronalazi u kulturi. Hrvatska, bosanska, ruska, francuska, poljska…, svjetska kultura, jer Malić je stanovnik svijeta. Krleža, Andrić, Mickiewicz, tri su imena koja predstavljaju panteon Malićeve misli. Blizu su i drevni kineski pjesnici kojima se Malić predano utječe, potom slijede mnogi drugi. Poljska nije toliko zastupljena u drugome svesku dnevnika koliko je bila u prvome. Pojavljuje se samo tada kad Malić govori o poljskoj kulturi te svojoj želji da je još jednom, prije smrti, posjeti, što mu se ostvarilo. Dnevnik iz Poljske također oslikava Malićevu izdvojenost, izoliranost, prepuštenost omiljenim mu autorima i temama. Bezizlazje, beznađe, sivilo… raspršuju se samo kakvom dobrom radijskom emisijom (s hrvatskoga ili slovenskoga radija), kakvom pročitanom knjigom, prevedenom pjesmom, pogledanom izložbom ili predstavom, preslušanom skladbom omiljenoga kompozitora, šetnjom Zagrebom, sunčanjem i kupanjem na Jarunu (jer za odlazak na more nije imao sredstava), opisivanjem prizora s vlastitoga prozora, lirskim pasažima o prirodi, pticama, nebu, gradu.

Usudio bih se ustvrditi kako dnevnici Zdravka Malića predstavljaju vrh hrvatske dijaristike. Malić je u dnevniku sve ono što u životu nije uspio ostvariti: književnik koji se nije imao prigode ostvariti, pjesnik koji nije imao gdje tiskati, prevodilac koji nije imao gdje objavljivati. Ali je zato dnevnik portret autentičnoga, nepokolebljivoga intelektualca, humanista kakvoga na ovim prostorima nismo imali; svestranoga tražitelja neugasive vatre čovjekove neutažive želje za spoznajom. Prešućivan za života, prešućivan u smrti, Zdravko Malić obraća nam se onkraj groba. Svemu usprkos.

 

(Adrian Cvitanović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.