Adrian Cvitanović: KRVNIK I NJEGOVA SJENA / Olivier Guez

OLIVIER GUEZ (svz.de)

KRVNIK I NJEGOVA SJENA

OLIVIER GUEZ: NESTANAK JOSEFA MENGELEA, MeandarMedia, Zagreb, 2018., 175 str.   S francuskoga preveo: Tony Šercer.

 

Olivier Guez (1974.) francuski je pisac, publicist i novinar srednje generacije. Nakon stu-dija na London School of Economics i Collège d’Europe, radio je kao nezavisni novinar za sve uglednije svjetske listove, u kojima je objavljivao reportaže vezane za probleme Bliskoga istoka, Srednje Europe i Južne Amerike. Prva knjiga eseja Veliki savez: Od Če-čenije do Iraka, novi svjetski poredak objavljena mu je kod uglednoga francuskoga na-kladnika Flammariona 2003., a četiri godine kasnije kod istoga izdavača objavljuje knjigu koja je nastala kao plod višegodišnjega istraživanja: Nemogući povratak. Pripovijest o Ži-dovima u Njemačkoj nakon 1945. Negdje u isto vrijeme Guez se počeo zanimati za na-cističke zločince i krvnike koji su po svršetku Drugoga svjetskog rata izbjegli ruci pravde i sklonili se na sigurno u Južnoj Americi. Najviša ga je, prema vlastitome priznaju, počeo zanimati unutarnji život krvnika koji su nesmiljeno i posve lišeni grizodušja sijali smrt diljem zaraćene Europe, a napose problem tzv. „banalnosti zla“, koji je Hannah Arendt na velika vrata uvela u uporabu u glasovitoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu 1961. go-dine u Izraelu.

Uobičajena predodžba o ludim mesarima, psihopatima i sadistima koji su se iživljavali na nevinim žrtvama (iako je bilo i takvih, većina kojih je završila na vješalima ili doživotnim zatvorskim kaznama) zagolicala je Guezovu pozornost te je pokušao proniknuti u intimu bezdušnih koljača kako bi propitao i preispitao tu sliku, nastojeći ih prikazati u svjetlu prosječnosti i banalnosti, jer je većina njih uistinu bila takva. Iz toga je istraživanja nas-tao scenarij za film Država protiv Fritza Bauera, o njemačkome sucu i državnome tuži-ocu židovskoga podrijetla, koji je imao ključnu ulogu u pokretanju sudskih procesa pro-tiv bivših nacista u poslijeratnoj Njemačkoj. Radeći na istraživanjima za rečeni scenarij, Olivier Guez prisjetio se druge velike nacističke zvjerke koja je skončala na slobodi, pri-rodnom smrću, Josefa Mengelea, „anđela smrti“ iz Auschwitza, čovjeka odgovornog za smrt stotina tisuća Židova iz svih krajeva Europe, te je odlučio napisati roman o njego-vim poslijeratnim južnoameričkim „putešestvijima“.

Nestanak Josefa Mengelea objavljen je u Francuskoj 2017. i iste godine osvojio uglednu književnu nagradu „Renaudot“. U međuvremenu je preveden na nekoliko svjetskih jezi-ka, a krajem prošle godine pojavio se i u nas, u prijevodu mladoga prevodelja Tonyja Šercera.

Roman je podijeljen u dva dijela: prvi naslovljen Paša te drugi, Štakor. Radnja započinje na prekooceanskome brodu North King koji prevozi europske putnike u argentinsku prijestolnicu Buenos Aires i pred vrata novoga života. Predvečer je 22. lipnja 1949. godine. Iskusnome čitatelju za oko će zapasti taj sitan detalj i možda će se prisjetiti po-četka jednoga drugog romana velikoga poljskoga pisca Witolda Gombrowicza, Trans-Atlantik, koji započinje gotovo istim prizorom, s tom razlikom što se radnja zbiva točno deset godina ranije, dakle uoči izbijanja Drugoga svjetskog rata, 1939. godine. Teore-tičari zavjera i numerolozi zacijelo bi o toj temi imali štošta reći, ali mi ćemo se ostaviti takvih razglabanja i posvetiti se romanu o kojemu govorimo. Na rečenome je brodu put-nik koji se drži podalje od ostalih suputnika i podozrivo, te pogleda punog zebnje, zuri u kopno koje se sve više približava. Saznajemo da je riječ o Helmutu Gregoru, njemač-kome državljaninu talijanskoga podrijetla, koji je iz ratom opustošene Europe došao po-tražiti sreću u argentinskoj prijestolnici. Argentina doživljava svojevrsni ekonomski bo-om; Juan Perón i njegova supruga Evita, koje njihovi podanici smatraju nekom vrstom božanstava, izveli su siromašnu zemlju iz dugotrajne krize i ostvaruje procvat prodajući porušenoj Europi sirovine koje su joj nužno potrebne za brz oporavak. Osim trgovine robom i tehnologijom, bračni par Perón bavi se i uvozom jeftine radne snage iz preko-morskih zemalja, a poglavito prihvaća sposobne, stručne i iskusne ljude, koji su se kalili i školovali tijekom netom završenoga Drugog svjetskog rata. Helmut Gregor jedan je od takvih ljudi. Doznajemo da bi ga u luci trebala čekati veza koja će ga uvesti u život ar-gentinske prijestolnice i olakšati mu prelazak s vrućeg europskoga tla na južnoamerički kontinent. Gospodin Gregor njemački je vojnik, doktor koji je tajnim, štakorskim kana-lima pobjegao iz Njemačke u Austriju, pa zatim u Italiju, gdje je dobio lažne isprave i put-ničku kartu za brod put Buenos Airesa te dva imena koja bi mu prve dane novoga života trebala učiniti lakšima i ugodnijima. Čitatelj potom doznaje da je pravo ime Helmuta Gregora – Josef Mengele.

Mengele je netom poslije rata dopao u američko zarobljeništvo ali je, s obzirom na to da nije bio na popisu traženih nacista, pušten te je dvije godine proveo skrivajući se na nje-mačkome selu, radeći kao pomoćnik na jednome imanju. U strahu da ne bude otkriven, preko obiteljskih veza domogao se Austrije, a odande „smo ga ispratili“ u Argentinu. Mengele je za sobom ostavio suprugu i dijete, a u Argentini je, uz pomoć bivših na-cističkih kompanjona i izdašne financijske pomoći obitelji koja je ostala u Njemačkoj, legalno se baveći svojim predratnim poslom, prodajom poljoprivrednih strojeva, kanio otpočeti nov život i pripremiti sve za dolazak svojih najmilijih. Perónova Argentina je, kako smo napomenuli, srdačno i otvorenih ruku primala fašističke i nacističke zločince iz svih europskih zemalja, koji su ondje pronašli utočište i nesmetano nastavili živjeti, uglavnom na visokoj nozi, neometani bilo kakvim skrupulama kod svojih domaćina. Jo-sef Mengele, usprkos svemu navedenome, nije bio spreman otkriti svoj pravi identitet i želio je živjeti potajice, izvan krugova u kojima bi mogao biti slučajno prepoznat i ot-kriven. Međutim, prvi dani ne prolaze kao „podmazani“, Mengele ne uspijeva pronaći kontakt i živi u nekom trošnom hotelu te radi na gradilištu kao običan radnik. Nakon nekog vremena sreća mu se ipak osmjehnula i završio je u krugu nacističkih pridošlica koji uživaju svu pomoć argentinskoga režima. Mengele ipak i dalje ne otkriva svoj pravi identitet i nastoji započeti neki legalan posao te početi pristojno zarađivati. Otvorio je krojačnicu, pomažu mu njegovi nacistički pajdaši, a pristiže mu i novac iz domovine, koji mu šalje otac. Ubrzo, međutim, doznaje da se supruga želi razvesti od njega. Mengele doživljava neku vrstu psihičkoga sloma, ali otac ga uvjerava kako je to ustvari odlična stvar i predlaže mu da oženi udovicu svoga starijega pokojnoga brata. Dalje stvari idu svojim tijekom: Mengele uspijeva zaraditi novac, u Argentinu stiže udovica njegova bra-ta, započinju zajednički život u uglednoj četvrti i sve izgleda najbolje u najboljem od svih mogućih svjetova. Mengele je profinjen čovjek, samozatajan, distanciran, ali i uglađen, obrazovan, čita Heideggera i Fichtea, sluša klasičnu glazbu i govori odmjereno te mu je svaka na mjestu.

Prilike u domovini se, međutim, mijenjaju, pokreću se istrage o nacističkim zločincima koji su izbjegli suđenja, a i Mengeleovo se ime pojavljuje na tim popisima. Život u raju za nj se pretvara u pakao, prisiljen je bježati i do kraja života više neće pronaći mir. Guez savršeno opisuje Mengeleovu psihu, otkrivajući ga kao skorojevića kojem je stalo isklju-čivo do vlastite kože i života na visokoj nozi. Svi njegovi nacistički argentinski prijatelji nisu mu ni do koljena, prezire njihovu sirovost i činjenicu da ne shvaćaju veličinu projekta uništenja europskih Židova i pravu bit njegova posla. Čovjek koji je odlučivao o životu i smrti tolikih ljudi, a život je posvetio mogućnostima za što jednostavnije i broj-nije rađanje arijskih potomaka, nikako se ne uklapa u društvo bivših niže rangiranih po-trčkala i glupana koji nisu bili svjesni „veličine“ istinskih Hitlerovih zamisli. Međutim, Mengeleu su i ti glupani itekako potrebni kako bi zametnuo svoj trag i pričekao dok se prašina ne slegne. Mreža njegovih pomoćnika sastoji se od ljudi koji se diče nacističkom ideologijom i odanošću, a u stvarnosti ih pokreće samo novac. Jednako je tako s onima koji Mengeleu pružaju utočište. Vruć krumpir koji im svaki čas može dovesti policiju ili, još gore, Mossad pred kuću, žele što prije proslijediti dalje, jasno, uz odgovarajuću nak-nadu.

ADRIAN CVITANOVIĆ

Pad peronizma u Argentini nagnao je Mengelea da sreću potraži u drugoga južnoame-ričkoga diktatora, Alfreda Stroessnera u Paragvaju. Međutim, nakon Eichmannova uhi-ćenja i suđenja u Izraelu, Mengele shvaća da mora posve nestati te bježi u brazilsku prašumu, gdje će provesti ostatak života, izgubivši putem novac, zdravlje i one koji bi mu bili spremni pomoći. Mengele tone u senilnost, sve više gubi dodir sa stvarnošću, posvuda vidi uhode i izdajice, na kraju skončava u nekoj straćari, ovisan o milosti jedne polupismene brazilske spremačice. Život će završiti u rijeci, utopivši se. Mengele je pred kraj života stupio u kontakt sa svojim biološkim sinom, nastojeći nadoknaditi propuš-teno. Premda nije naišao na očekivan prijem, njegov sin Rolf nikada ga nije odao njema-čkim vlastima niti otkrio njegovo boravište. Za to nije nikada odgovarao pred njemačkim sudovima, a obiteljsko poduzeće Mengele legalno je poslovalo sve do početka našega stoljeća.

Olivier Guez vješto i suvereno čitatelja vodi kroz južnoameričko putovanje jednoga od najvećih zločinaca u povijesti, koji su prošli nekažnjeno. Svijet argentinske nacističke mafije i njihovih pomagača, u kojemu vladaju preuzetnost, nadmenost i sirovost, a novac je jedini pokretač svih protagonista, kao stvoren je za sve prebjege iz Europe koji su sre-ću odlučili potražiti na južnoameričkome kontinentu. Mengele je čovjek, s jedne strane, posvećen svome poslu, pozivu koji je shvaćao uzvišenom dužnošću kojoj se prepuštao s uživanjem, odanošću i krajnjom ozbiljnošću te požrtvovnošću. Lišen ljudskih osobina, suosjećanja, „toga ostatka judeokršćanske civilizacije“, Mengele je aparat koji radi pre-cizno, neprestano i ubitačno. Židovi za njega nisu ljudi, kao ni Slaveni ili Romi. Ali Men-gele nema lijepih riječi ni za svoje sunarodnjake, od kojih većinu smatra divljacima i glu-panima, nedostojnima uzvišenoga posla koji im je povjeren. Mengeleova samodopad-nost, egocentrizam i samoljublje, potkovani gramzivošću i sviknutošću na život na vi-sokoj nozi, lišen fizičkoga rada i kontakta s prosjekom, pukom, upotpunjuje sliku o čo-vjeku koji živi isključivo za zadovoljavanje vlastitih prohtjeva. Prisiljen je tražiti pomoć od ljudi koje bi u „normalnim“ uvjetima osobno likvidirao, a našao se u prostačkome svijetu, nedostojnom bilo kakvih viših ciljeva. Mengele jednako prezire peronizam kao i pero-nističke podanike, paragvajskoga diktatora kao i brazilske najamnike i divljake iz pra-šume. Njegov se svijet nepovratno srušio i nema mu izlaza. Uhvaćen u stupicu, koprca se iz pukoga nagona za samoodržanjem, preživljavanjem.

I tu Guez izvodi fantastičan obrat: čovjek koji je satima stajao na rampi Auschwitza po-kazujući prstom lijevo ili desno, odlučujući hirom o životu ili smrti stotina tisuća ne-sretnika, čovjek koji je bešćutno ubijao ljude nastojeći iz njihovih nesretnih izmučenih tijela izvući neki „medicinski“ zaključak, čovjek koji je bio gospodar života ljudi koji su bili spremni na sve ne bi li preživjeli, sveo se na običnu životinju tjeranu nagonom za preživljavanjem. Pravde, međutim, nema. Pravda nije sustigla Josefa Mengelea, kao što nije sustigla tolike zločince u svjetskoj povijesti. Slučaj Josefa Mengelea u današnjem svi-jetu, prepunom raznih Mengelea koji će se utopiti u moru ljudi koji nastavaju ovaj naš izmučeni planet, pripovijeda vječnu priču o zlu koje nadvladava dobro. Kakvo je to zlo te gdje mu je ishodište, pitanje je na koje mudri ljudi odgovor traže otkako je svijeta i vijeka. Ma kakvi bili „razlozi“, ma kakva „ideologija“ stajala iza njega, zlo će uvijek biti u nama; pitanje je samo hoćemo li ga i u kojoj mjeri uspjeti suzbiti? Zlo nacizma i svih vrsta to-talitarizama odnijelo je toliko nevinih žrtava, da je ljudski rod dosad po nekoj logici stva-ri trebao iz toga nešto zaključiti.

Zlo, međutim, i dalje vlada našim svijetom, ali pisci, umjetnici, filozofi i dalje nastoje pro-niknuti u njega, pokušavajući svijet učiniti boljim mjestom. Knjiga Nestanak Josefa Men-gelea čita se poput napetog krimića koji ne želite ispustiti iz ruku jer vas silno zanima kraj. Tečan i prohodan prijevod zacijelo će pripomoći da se ovaj važan roman približi domaćim čitateljima, već naviknutima na teške teme koje ispunjavaju našu svakodnevi-cu.

Svakako pročitati!

 

(Adrian Cvitanović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter