Adrian Cvitanović: MOŽE LI NAM KLASIČNA FILOZOFIJA POKAZATI KAKO ŽIVJETI? / Juliusz Domański

MOŽE LI NAM KLASIČNA FILOZOFIJA POKAZATI KAKO ŽIVJETI?

JULIUSZ DOMAŃSKI: FILOZOFIJA, TEORIJA ILI NAČIN ŽIVOTA?, Prijepori od antike do renesanse, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018., 175 str. Naslov izvornika: La philosophie, théorie ou manière de vivre? Les controverses de l’antiquité à la renaissance. S francuskoga prevela: Leni Bastaić.

 

Poljska je filozofija domaćemu čitateljstvu potpuna nepoznanica. Osim za Leszekom Ko-łakowskim, koji se uostalom više bavio političkom filozofijom, poglavito demontiranjem marksističke misli te religijskim aspektima mita, hrvatsko nakladništvo nije posezalo za naslovima iz bogate poljske filozofijske produkcije. Stoga ovaj naslov nakladničkoga projekta „Mizantrop“, iako dolazi posredstvom francuskoga izvornika (riječ je o jedino-me naslovu koji je autor napisao na francuskome jeziku), predstavlja hvalevrijedan po-kušaj popunjavanja gotovo stoljetne praznine o rečenoj temi u domaćemu nakladničkom prostoru.

Započet ćemo s nekoliko riječi o autoru. Juliusz Domański (1927.), povjesničar antičke, srednjovjekovne i renesansne filozofije, klasični filolog specijaliziran za neolatinizam, professor emeritus na Institutu za filozofiju i sociologiju Poljske akademije znanosti i Instituta za klasičnu filologiju Varšavskoga sveučilišta, jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za humanističku filozofijsku misao, autor niza povijesnih pregleda filozofije i studija o utjecajnim filozofima (Erazmo, sv. Augustin…), a ubraja se u najveće živuće autoritete za klasičnu i srednjovjekovnu filozofiju.

Knjiga Filozofija, teorija ili način života? zapravo je ciklus javnih predavanja koja je autor održao 1990. na Collège de France u Parizu, na poziv Pierrea Hadota, uglednoga fran-cuskoga mislioca svjetskoga glasa, autora predgovora knjizi, u kojemu opisuje kako se prvi put susreo s poljskim eruditom i prepoznao dodirne točke njihovoga stvaralaštva. Hadot je autor danas kultne knjige Duhovne vježbe i antička filozofija (1977.) koju, zah-valjujući istome nakladniku, također imamo mogućnost i zadovoljstvo čitati u hrvat-skome prijevodu, a u kojoj progovara o odnosu filozofije i zbilje, odnosno svako-dnevnoga života, upirući se dokazati kako filozofija nije puka teorija, pisana (ili govo-rena) u nizu običnim ljudima nerazumljivih apstrakcija.

Juliusz Domański neovisno je o Hadotu i ne poznajući njegov rad te krenuvši iz drugoga rakursa, Erazma i humanističke misli, došao do sličnih zaključaka, pa se prihvatio go-lemoga pothvata i, vrativši se na početke filozofijske misli, izgradio djelo u kojemu na-stoji istaknuti praktičnu stranu antičke i renesansne filozofije.

Počevši od Platona i Sokrata kao filozofijskoga prauzora, Domański ispisuje kratku po-vijest starogrčke misli, ukazujući na nerazlučivost filozofa od njegova djela. Prepričavši čuvenu prispodobu o Pitagori, autor preko Cicerona zaokružuje uvodnu priču, ističući ideal života „sukladno Logosu“.

Srednjovjekovna, pak, skolastika u rukama kršćanskih mislilaca, ambivalentnim odno-som spram grčke misli, nastoji „uzde“ prebaciti u ruke Crkve i njezinoga nauka, ističući kršćanske vrijednosti i nastojanje usustavljivanja filozofijske misli u pravcu vjere i odnosa čovjeka, pojedinca spram Svevišnjega. Kršćanska skolastika ipak nije mogla u potpunosti odbaciti razmišljanja „pogana“ koji su živjeli kreposno i u skladu sa svojim načelima. Stoga filozofija polako prodire u kršćansku „tvrđavu“, preko spisa sv. Tome Akvinskoga, Petra Abelarda i drugih komentatora Aristotelova djela.

Humanizam nas s Petrarkom i, prije, Erazmom, vraća izvorima filozofijske misli, nas-tojeći filozofa prikazati ne kao vrsnoga erudita koji na vrhu kule bjelokosne izdaje naputke za častan i krepostan život u skladu s Bogom, nego u svojemu životu zrcali vlastitu filozofijsku misao, vraćajući polako filozofiji mjesto koje je imala u klasičnome razdoblju i naznačujući početak novoga razdoblja, prestanka dominacije kršćanske filo-zofijske „škole“.

Istraživanja Domańskoga uvelike pridonose razumijevanju klasičnoga poimanja filozofije i predstavljaju pokušaj vraćanja filozofiji njezine iskonske nakane – života filozofa, po-jedinca, u skladu s osobnim promišljanjima. Na knjigu poljskoga filozofa sjajno se na-dovezuje Hadotova navedena studija i djelo Andre-Jeana Voelkea, još jednoga pov-jesničara filozofije, koji se bavio odnosom filozofije i praktičnoga života te filozofije kao svojevrsne „terapije“ (njegovu studiju Filozofija kao liječenje duše, u kojoj razmatra pro-bleme zdravlja, duše i sreće te uma u filozofiji Epikurovoj, Hrizipovoj, Marka Aurelija, Seksta Empirika i drugih antičkih mislilaca, također možemo čitati u hrvatskome pri-jevodu zahvaljujući istome nakladniku).

Domański svojim djelom vraća nadu u to da nas u današnjem ubrzanome životnom ritmu – u kojemu ljudi traže instant-rješenja i recepte za sreću te doslovce gutaju svakovrsna lupetanja „šamanā“ i „guruā“ koji svoje usluge nude u zamjenu za novac i slavu – filozofija može vratiti u život i, dapače, pružiti korisne naputke za život. Dakako da je riječ o „posvemašnjoj tlapnji“, ali većina ljudi ionako se obmanjuje raznovrsnim tlapnjama. Pa zašto jedna od njih ne bi onda bila i klasična filozofija…?

Tečan prijevod prevoditeljice Leni Bastaić pomaže pri brođenju brojnim zavijutcima i rukavcima mislī poljskoga filozofa koji gotovo poput svjetionika čitatelju pokazuje put tokovima antičke filozofijske misli.

Nadajmo se još samo tome da ovo izdanje ne predstavlja „eksces“ te da će domaći čita-telji imati prigodu uživati u još pokojem biseru poljske filozofijske misli.

 

(Adrian Cvitanović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.