Antonija Vlahović: BUB-BUM BUBNJAR / Tin Lemac

TIN LEMAC: BUBNJAR, Biakova, Zagreb, 2019., 104 str.

Prve asocijacije koje bubnjar budi svakako su virtuozne izvedbe Johna Bonhama kao i Brechtova Kattrin koja bubnjanjem pokušava spasiti živote. Gdje se između umjetnosti i, u ovome slučaju, simboličkog preživljavanja nalazi Bubnjar Tina Lemca? I tko je uopće bubnjar? Je li to Tin Lemac pjesnik ili Tin Lemac kritičar ili obojica ili netko sasvim drugi…?

Ukoliko bubnjanju pristupimo kao simboličkom činu stvaranja i propitivanja, u kojemu se vrlo demokratski propituju tuđe pozicije, ali i ona vlastita jer bubnjar bubnja i po sebi i po drugima, u današnjim se turbulentnim i nesigurnim vremenima bubnjanje čini važnijim no ikada. Uz spomenuti čin kreiranja, ono uključuje propitivanje i mijenjanje nabolje. Bubnjar je tada zasigurno idealist koji u svijetu prepunom često neželjenih promjena pokušava uspostaviti barem ravnotežu, ako ne i poboljšanje.

Zbirku Bubnjar, po naputku samog autora, treba trošiti kao čašicu konjaka i čitati je kao jedinstven tekst kojim autor otvara vrata konceptualnoj inovativnosti ove knjige pjesama. Takvim čitanjem otvara se ritam profinjenog traganja za smislom/odgovorom sve do samoga kraja. Često se događa to da se zbirke pjesama čitaju u kontekstu odvojenih entiteta ili u nepovezanim ciklusima dok konceptualna kompozicija u potpunosti izostaje. S ovom zbirkom to nije slučaj. Putovanje je to, između ostaloga, koje nas vodi kroz cijelu povijest književnosti, književnosti same kao i književne kritike.

TIN LEMAC (hia-com.hr)

Posveta s početka otvara prostor novoj provokaciji koja bi se mogla shvatiti dvojako. S puno šarma, humora i inteligentnog poigravanja autor zrcali svoj nastanak referirajući se na početke govora, pisanja i rasta: reci mama / Ma Ma / reci baka / Baka, kao i pomaknute bajkovitosti: alisa zna da s druge strane zrcala ne postoji išta / osim nje same i otresitost soba / da, da, baš onoga / iz snježne kraljice. U tom izobilju traži svoj put i propituje riječi i stvaranje: riječi bez glasa / glas bez riječi / r bez g / g bez r / kud sad? i knjigo… / zauzmi se za sebe… Stvaranje objašnjava kao rastezanje slova, praznina i osobnog vapaja pjesmi. Pjesma je pjesniku muza sama po sebi. Imati svoje slovo je / važnije nego ići svijetom / što ravnije postulat je originalnosti i individualnosti posebno vidljiv u djelu. Autoreferencijalnost je naznačena u stihu Zašto si ostavio praznu stranicu? kao i krajnje poimanje neteksta, znakova, pomaknute uporabe interpunkcija i grafičkih rješenja kao integralnoga dijela stvaralačke cjeline. Ludistički se poigrava konstruiranjem pjesme jer ako su Stih po stih – pjesma, što tvori Metafora po metafora? Značenje u rikverc vraća i čitatelja i lirski subjekt na nova preispitivanja jer put nikako nije linearan. U istome vapaju lirskoga subjekta nazire se poigravanje i smislom i stilom i referencama, koje se neprestano pretače iz književnopovijesnog i teorijskog u osobno. Evidentni su obrisi usmene narodne književnosti i gnomska leksika, starije hrvatske književnosti, glupost i ludost koje se gundulićevski uokolo vrteći isprepliću s ludističkim intervencijama poput Pošto deset deka pjesme? // Pošto kila grožđa? // Ovaj je natpis ringišpil. Padajući u stvaralačko-kozmički trans, lirski se subjekt dotiče nadrealnog i metafizičkog, osobne sumnje i usamljenosti, trivijalizacije značenja i vrijednosti kako bi vrlo duhovito otvorio vrata – kritičaru koji se bavi aksiološkim suodnosima autora (subjekta), svijeta / (teksta), konteksta, nad-teksta, parateksta, / hipoteksta, hiperteksta, metateksta… Promišljenim hiperboliziranjem kritičarski metatekst dodatno je začinjen ironiziranom privatnom komunikacijom i šarmantno utkanim aluzijama: Daj mi nabaci par riječi // Drugarice, igrajmo se manirizma. Književnopovijesni ples ne nastavlja se krugovima već poetskim ravninama koje se šire šire šire // Po putanjama brašnastih galaksija // Svemir je u prahu, a ja sam u strahu. Snaga ranije spomenutih elemenata pojačava se i (ne)namjerno pokušava zbuniti kritičara: Više vas i ne pratim, vama je / Očito cilj zbuniti sve nas. Polemika se zaoštrava, svodi na socijalni koncept pjesničko-kritičarskog knjigovodstva: MAXI AKCIJA KONZUM AKCIJA i Ti dam ti dam… / Mi daš Mi daš. I dok kritičar agresivno i gotovo vulgarno promatra pjesnika, njegovu dominaciju ruši svijest o vlastitoj spisateljskoj nedostatnosti: I možda počnem zaista pisati poeziju, a ne pisati o poeziji. Na kraju biva omamljen i preveslan tekstom samim.

Provokativna i intrigantna teza ove zbirke ne ostaje na površnoj razini. Autor, zrelo svjestan i vlastite dihotomije, uz ironičnu provokaciju nudi i autoironiju te time dodatno otežava kritičarev posao. Ostavlja otvorenima ključna pitanja: kakav je odnos između pjesme i pjesnika, može li pjesnik razumjeti ili kontrolirati proces stvaranja i može li kritičar razumjeti (možda i voljeti) pjesnika ili čak sebe sama?! Navedena pitanja duboko zadiru u sve aktere u procesu stvaranja te njihove uloge i potencijale, a autor-pjesnik i autor-kritičar, jednom riječju autor, u njima jasno zauzima svoju poziciju kreatora.

ANTONIJA VLAHOVIĆ

Sama koncepcija zbirke, inovativnost ranije navedenih elementa, poigravanje na metaforičkom i leksičkom planu, (samo)propitivanje procesa stvaranja od samoga početka do krajnje recepcije jasno daju do znanja kako je riječ o iznimno ozbiljnom, erudističkom a nepreuzetnome djelu koje pomiče granice poetskoga stvaranja i čitanja. Autor je odbubnjao svoje; na nama ostaje hoćemo li plesati ili bubnjati.

 

(Antonija Vlahović © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.