Antun Lučić: OTVORENA MEMORIJA NA POPRIŠTU POVIJESTI / Mile Pešorda

MILE PEŠORDA: SLOBODA, MIR MEJU NAMI: Eurogledi, Matica hrvatska Stolac – vlastita naklada, Stolac – Zagreb, 2018., 569 str.

 

Vrijedno je i privlačno kada pisac objavljuje djelo za života, kao odsjaj skandiranja pjesme Za života, brate, za života koju najmanje amaterski potpisuje meksikanska spisateljica Anamaría Rabatté. Glavni motivi ili „likovi“ života su vizije slobode i mira, uzajamnost među stvorenjima koja sudjeluju u društvenom okružju. Usmjeravamo se kolumnama-esejima, aktualnim i općenitim, prema pretežito povijesnim i društvenim, nacionalnim i političkim, ali vazda osjetno humanističkim pitanjima. Kad bi se na tastaturi i pritisnulo delete, opet se mogu dozvati, povratiti i sačuvati pojmovi i slike te, recimo Sursum corda!, potvrđene istine.

Književnik Mile Pešorda je od nizanke svojih tiskanih članaka sastavio knjigu Sloboda, mir meju nami – Eurogledi. Dodatak: Sarajevska deklaracija o hrvatskome jeziku 1971., a objelodanjena je pri Matici hrvatskoj Stolac te ujedno kao vlastita naklada autora, dakle u suradnji Stoca i Zagreba 2018. godine. Djelo je objavljeno u uglednok „Hrvoje biblioteci“, knjiga treća, ocjenitelji su doktori znanosti Boris Domagoj Biletić, Josip Jurčević i Ivan Rogić, a opsega je 571 stranice. Naslovnica knjige prinosi reprodukciju ulja na platnu francuskoga slikara Georgesa de La Toura (1563. – 1652.) Uznik ili Job i njegova žena, a svako od pet poglavlja knjige počinje crno-bijelom osjenčenom inačicom te slike, što čitatelja dodatno poziva na tematsko razmatranje i opredjeljenje.

Više otiskanih naslova kolumni donose riječ „mir“, a pridružene pojmove posebno opravdava napis Mir meju nami, po kome je knjiga dobila drugi dio naslova. U tekstu se poziva na uzoran predložak Istarskog razvoda. Žene i muži su oko 1275. u hrvatskome jeziku stvorili i dobro dali do znanja kako „imamo tako mirno meju sobu susedski živiti“. Potvrđuje to i suvremenom rečenicom, na tragu srednjovjekovnih fiziologa, da neodložno djeluju „mediokratske i intelektualne falange u znaku poraženoga totalitarizma“. Takvoj neprilici zavođenja ne će narod prodati svoju dušu niti se, zamjećuje nadalje Pešorda, kani „prepustiti na ugriz njegovim drakulama koji sve zavodljivije danonoćno svoj smrtonosni ples plešu među nama, i na naš račun dakle“. (str. 274) Prostor stranica Hrvatskoga slova platforma je na kojoj iznosi suvremene i dobrodošle poglede sa zakašnjenjem, naročito o određenim povijesnim i društvenim prijeporima, razračunavajući se s odmakom prema minulim događanjima, ali usto prozirući te motreći stvari unaprijed.

Napisi posloženi u arke knjige tematski su određeni i otvorenim izlaganjem razboriti. Trag je to Pešordina kontinuiranog literarno-publicističkog pisanja, ali i prevoditeljske aktivnosti. U poveznici s nacionalnim i europskim kontekstom ti su tekstovi dijelom posredan kulturološki odraz i njegova koordinacijskoga rada pri UNESCO-u, na području savjetničkih kulturnih prinosa pri hrvatskome Ministarstvu vanjskih poslova.

1.

Osobitost Pešordinih nastojanja svakako je reakcija na sociološke pojave, vazda ih prateći intelektualnošću. Na takvoj otvorenosti je i procijep – između zapitanosti i uvida koji obilježavaju domovinske prijelome. Zamjetni su i njegovi dohvati u zakučke uvriježenih ukletosti, vazda s doživljajem koji zahvaća i stanovita stanja zebnje nad nacionalnom zbiljom. Iskazani pogledi, nesporno, nose prikaz povijesnih postaja s nizom razvedenih poruka i pripomena.

Neke Pešordine esejističke naznake unekoliko metodički potječu i od načina pisanja Milana Kundere, fra Lucijana Kordića i Antuna Šoljana, osobito uz fenomenološke obradbe. Spomenuta pera podsjećaju na put angažiranih htijenja kojima stvara inkluziju za buduće doba. Iskazana duhovnost poprima i mitski značaj, ali je pritom osjetan opis procesualnosti svijeta koja smjera na dovršenost.

Tekstovi su ishodišno nastajali iz dvostruke naravi – ili u povodu određenih društvenih okolnosti ili po autorskom opserviranju doba u kojemu živi, a oboje jasno tematizira i po potrebi dotematizira. Otuda stilizirano raskošni i atomizirani članci odašilju svježinu i aktualnost, njeguju bogoljublje i čovjekoljublje, a svojim pojmovnim iskoracima u manje znano ili protegom do tabu-tema njegovi redci zacijelo bivaju vehementni zahvati, zglobovi u svekoliku pohranu duha.

Uvelike sržna i dugoročna poruka, odzvuk ili nanos tona pisma Najznačajniji jubilej Hrvatske, objavljen 1939. prigodom 1.300. godišnjice veza hrvatskoga naroda sa Svetom Stolicom, a prinijeli su ga puku četrnaestorica hrvatskih biskupa, na čelu s nadbiskupom dr. Alojzijem Stepincem – primjetan je u Pešordinu raspravljačkom načinu motrenja ili „postavljanja“ povijesnih i socioloških, političkih i kulturnih te, dakako, duhovnih stvari. Spomenuto pismo iznosi da se u prvim desetljećima 20. stoljeća pomamio odvojak školovanih ljudi u namjeri da „krsni list Hrvatskoga naroda, njegovu povjesnicu, pogrdi, iskvari i uništi“ i takvi nesumnjivo rade, pri zasipanju raznih pogrda na prošlost, kao uporni i vješti „propagatori bezbožništva i promicatelji narodnog samoubijstva“. U nastavku duži ulomak toga pisma Pešorda donosi u Hrvatskom slovu 12. prosinca 2008. godine, naslovivši svoje opservacije Sat iz povijesti. Može se to povezati kao „suprotiva“ prisutnom širenju tzv. KGB kulture koja pritišće Hrvate u svojoj „udbonosnoj izvedenici“.

Premda naslov knjige počinje riječju sloboda, treba se pozvati i na Pešordin tekst Križ slobode, objavljen 28. studenoga 2008. godine. Inspirativan redak-dva iz teksta svojevrsni je prikaz žrtve za slobodu: „Hrvatska nosi svoj križ slobode, svoju četrnaeststoljetnu slobodu križa, a svi prijatelji slobode i križa blagoslivlju milost danu Hrvatima tim poslanjem slobode i vjere među narodima.“ Posve upućeno Pešorda pokazuje to da se sloboda misli, ona čak mislećim postupcima stvara šire slobode. U drugom tekstu O slobodi je riječ izlaže da „zavadu među ljude i narode, u domove i domovine, dvojbe nema, unose stvarni sluge Zloga“. Time posredno iskazuje poziv na ljubav prema stečevini, otvorenost pamćenja, sve kako bi Domovina izdržala svoju uspravnost, oduprla se instrumentaliziranim silama Svezloga. Valja se prisjetiti napomene „za slobodu nas Krist oslobodi“, po Pavlovoj poslanici Galaćanima, i čini se kako je Pešorda duboko nadahnut ovom promisli.

Cjelovit sadržaj knjige sastavljen je od pet poglavlja i dodatka. Nakon uvoda Svjetlost pamćenja, prvo poglavlje nosi naslov Croatia caritas est, drugo Istina i pomirba, treće Mir meju nami, četvrto Crvena omča i peto Izlazak, a u dodatku je donesena Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku 1971. godine. Sklonost i privrženost hrvatskome čovjeku i njegovoj povijesnoj sudbini, na više strana u domovinskim prostorima i izvana, razotkriva se u zagovoru hrvatske budućnosti.

Slijed tekstova objavljivan je u jedinom ovdašnjem tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo, koji izlazi od 28. travnja 1995. Na stranice knjige uvršten je uvodni tekst kao prolog Svjetlost pamćenja, od 9. lipnja 1995., a knjižni blok dalje čine napisi u istome tjedniku od 2007., polazni Croatia caritas est (1), od 12. siječnja 2007, broj 612, pa sve do napisa Trojica su stala, tiskana 12. kolovoza 2011., u broju 851. Ovome matičnom „hrvatskoslovnom“ nizu dometnut je i završni tekst Svršetak hrvatske Oluje, objavljen na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća u Zagrebu, 12. prosinca 2012. ljeta. Tako je fino razbokorena krošnja tekstova nastajala u razdoblju od, uže gledajući, pet godina, a šire u razmaku od 13 godina, od 1995. do 2018., kad je knjiga ugledala svjetlo u stolačkoj Matici hrvatskoj; svakako potpuna vremenska duljina ili knjižna širina je 47 godina, otkako je u dnevnome tisku osvanula Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku ili znamenito Pismo sedmorice.

Knjiga aktualizira još neriješene probleme, osobito kad je nabacivan laso na promaknuća slobode hrvatskoga života, a privlači ga posebno hrvatska budućnost. Posebno je osjetljiv na velikosrpska posezanja, pokušaje „šešeljiziranja“ zemlje, materijalne otimačine i povijesne potvore. Stoga je opravdana i nosiva misao o duhovnom pastiru i nju Pešorda sriče u rečenicu: „Vjeran Riječi, hrvatski je metropolit bl. Alojzije spašavao hrvatski narod i hrvatski jezik i Crkvu u Hrvata pred krvoločnim pohodima troglave zvijeri, srasle u mržnju prema vjernom narodu Duha i mača…“

Uz zahvalu Matici hrvatskoj Stolac što je objavila knjigu Sloboda, mir meju nami, završava knjižni blok kosim slovima štampa naša gori gre. Time je pohvalio tiskanje prema uskliku, ili bolje ushitu đakona Jurja iz Roča u Istri, a on davno proreče hrvatsko tiskarstvo: Vita, vita, štampa naša gori gre!

2.

Istina se vazda promiče u poboljšanju svijeta, dapače iznad je svega, super omnia veritas. Bez obzira na to koliko Pešordin tekst bio izazovan, uz kontroverze, njegova iznesena zbiljnost opstaje, kao sudski slučaj Ivana Alilovića, pravno rasvijetljen glede prilika u mostarskoj gimnaziji. Svjestan je Pešorda važnosti čuvanja istine još s pisanjem diplomskoga rada na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na temu apsurda.

Gotovo su biografske i dnevničke pa i svjedočne piščeve rečenice na početku članka 66 ubijenih fratara pa u tom duhu kazuje: „Životni je prostor moga molitvenoga djetinjstva u Hercegovini bio prožet otajstvenom bjelinom bezkraja, u koju upisani bijahu život i stradanje cijeloga naroda, a napose mučeništvo za vjeru i slobodu 66-orice fratara, zauzetih duhovnika i hrvatskih narodnih učitelja…“ (tekst objavljen 6. ožujka 2009., lociran u knjizi na str. 255).

Kao hrvatski književnik, prevoditelj i urednik Pešorda pripada piscima s pozicijom i sa stavom; pisanjem je dostatno svoj, neizostavno pojedinac, ali je i bitno kolektivan, u prepoznavanju narodnih interesa. Nerijetko se u spisateljskom naporu osjeti usamljenim i takvu samosvojnost prepoznaje i čitatelj. Ali ne ostaje pri tomu – prima na sebe povijesnu sliku naroda u čijem jeziku i za koji jezik stvara. Obilježen je sintetskim i pojedinačnim opservacijama, svagda u propnju prema intelektualnoj, memorijskoj i moralnoj okomici, usprkos vrevi i (ne)mogućemu prolasku kroz razne „belaje“ u društvenom okruženju.

Treba napomenuti to da su Pešordini tekstovi postali vidljivi na prijelazu iz prijelomna vremena šezdesetaša u sedamdesetaše – šezdesetih objavljuje uspjelije pjesme, a početkom sedamdesetih sudjeluje u bitci za hrvatski jezik i suverenitet hrvatske kulture u Bosni i Hercegovini. Usto je pojavak ove knjige o slobodi i miru ostvaren nadomak piščevih sedamdeset životnih godina (rođen 15. kolovoza 1950. u Grudama). Ako je ona pobočnim ishodištem i autobiografska, ona podsjeća na autobiografiju književnice i slikarice Nede Mirande Blažević-Krietzman.

Izgleda svaki objavljen tekst iz svoje skrovitosti poziva na stazu pravednosti i istine, zglobno u više sfere. Prisjetiti se ovdje treba misli sv. Ivana Pavla II. o putu približavanju neprolaznoj tajni: „Srce je svake kulture njezina težnja da se još više približi najvećoj od svih tajni, tajni Božjoj.“ Iz takvih poticaja Pešorda nosi osobitu popudbinu, (ne)vidljiv nastavak spoznaja dohvatan i prihvatljiv za budućega čitatelja.

Gledajući sprijeda i otraga, ovaj almanah tekstova dokumentira prijepore jednoga doba i oblikovno je zbirka sastavljena od zbirčica; ona nije u celofanu, kao zgodno umotan paket tekstova. Po osobnom pristupu nije manje potrebno ili odloženo snoplje naredano oko nacionalnoga povijesnoga plasta. Po više sastavnica djelo nosi trag bašćinskoga pisanja kakvo je promicao Zvane Črnja – obojica iskazuju sintetske odnosno povijesno-duhovno-kulturološke iskaze. I onda kada oponiraju, takvi rukopisi uspostavljaju, uspijevaju evidentirati i imenovati, razgraničiti i usmjeriti.

Sa šimićevskim opomenama i uz Pešordine nagovore skrećemo pozornost na političku distopiju objašnjenu književnim svijetom, kakvu prilažu romani Životinjska farma i Tisuću devetsto osamdeset četvrta Georgea Orwella. Ovaj prozaist o naravi totalitarizma otvoreno je spajao književnost i političke ciljeve. Stoga namjerno Orwell podsjeća na prožimanje politike i književnosti: „…mislim da sam baš tamo gdje mi je nedostajalo političkih pobuda napisao mrtva slova na papiru i da sam se izgubio u pretjerano kićenim i vulgarnim odlomcima, rečenicama bez smisla, ukrasnim pridjevima, uopće u brbljanju“. U rečenomu romanu o zamišljenoj 1984. godini junak Winton Smith razbudio je svijest i kao pojedinac protivi se kolektivizmu. Individua malo što može promijeniti kad društvom vladaju parole: rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć. Tako nastajući totalitarizmi stvaraju nov jezik (Newspeak).

3.

Marljivo pero kao da nadahnjuje arkanđeo Mihael, pridržava mu svitak dok ispisuje potrebne retke. Ako je Matej nošen evanđeoskom objavom, Pešorda se zauzima pisati u državotvornom nastojanju. Otvara se temi „protimbe“, provlači kroz njezinu retortu brojne izazove, nepregledne, nemalo puta zaštitnički, osuđujući nametnuta rješenja koja ne donose slobodu, mir i istinu. Takvo su protivljenje kroz srednjovjekovlje poticali začinjavci; Marulić ga iskazuje spram Turaka, prinosi je fra/don Franjo Milićević pjesmom Tursko nasilje, a kroz aluzije podastire taj motiv i hermetički lirik Tonči Petrasov Marović.

U eseju Mir meju nami, objavljen ne slučajno 1. svibnja 2009., a po kojemu je knjiga mogla dobiti većinski dio naslova, pešordsko perce skreće pozornost na čovjeka koga autoritativna nastojanja vlasti svode na „jednodimenzionalnost i jednoznačnost zapravo na beznačajnost njegova postojanja…“ (str. 273) Ukazuje i na nezakonitost koja prerasta u „zastrašujući parasustav“ i usto navodi probleme nastale kulturom smrti što ponižava čovječnost; nije isključena ni uloga „organizatora zaborava naše povijesti“. Poziva se i na Črnjino upozorenje koliko su bitne „demokratske institucije narodnoga života“, posvemašnje oslobođenje i unutarnje preobrazbe, a Pešorda to vidi „dijelom povijestne nužnosti i božanske milosti, darom Hrvatskoj za ljubav koju je svjedočila tijekom stoljetnih stradanja za slobodu i mir kao živi junački štit Europae pod napadačima ʻs iztokaʼ“ (str 274). Posebno navodi primjer Istre koja se oslobodila od jednog, a bila „nagrađena drugim totalitarizmom“. Pritom ukazuje da su Hrvati odavno pismotvorni narod i oko 1275. stvorili su Istarski razvod u kojemu je zapisano „imamo tako mirno meju sobu susedski živiti“. Zacijelo, tu je magična riječ „meju“, suvremenom inačicom kazano među, između, u prožimanju. (Potkraj ovoga eseja navodi i komentar teksta Nikole Žica iz 1943. o talijanskim težnjama da odbiju nacionalne manjine, odnosno priznaju samo „državni narod“.)

Osobitost je Pešordina stila jezično fonetsko pisanje, primjerice riječi: izkoristio, sviet, uztrajno, izpunjenja, obterećeni, uzprotivio, nerazkidiv, obtužbe, robstvo, odpor…, što nije stvar jezične politike nego stilske obilježenosti. Primjena zareza u sredini rečenice svojevrsni je prebacivač značenja, distanca od prethodnoga iskaza, ali i zglobna ponuda drugoga sloja, naličja stvari iz života. Takva je bila njegova nagrađena stihozbirka Bašćanska ploča, poema, ali i napisi Sloboda, mir meju nami. Zarez je prvi mig ili poziv na dublju i smisleniju određenost, u rafiniranu odnosu prema umjetnosti.

Na rubovima opservacija Pešordini napisi nose dodirnice i s kolumnama Joze Pavkovića u Večernjem listu ili fra Tomislava Pervana ili don Ive Šutala u Katoličkom tjedniku. Usto je blizak romanesknim zapisima Michaela D. OʼBriena Otok svijeta; lastavice u romanu simbolično nude slobodu, bez zadrške, ali i s njegovim pričama iz života Otac u noći te napisima Rat za duše naše djece.

Tekst je posigurno i sloboda i zaslužan mir, zglob za promicanje slobode između ljudi. Ključna riječ „mir“ u sredini je naslova knjige. Podsjeća na evanđeoski i središnji uskrsli Kristov nagovor „Mir vama!“ Usto, iz epigrafske baštine ona je kao riječ amen, gotovo po avangardnom estetskom zahvatu, na sredini ukresana teksta Bašćanske ploče. Pritom ne treba zaobići ni međugorski Gospin nagovor da mir, samo mir vlada između Boga i ljudi, u srcu među ljudima. Taj čudesan mir upućuje na franjevačku pozdravnu vezu „mir i dobro“, ali i suvremenu težnju u solidarnosti i suradnji među narodima. Usto i glagol mirenje, ili „pružanje mira“ pokazuje da se mire ili „mirbože“ oni koje se žele miriti, ali znak mira je i prigoda da se i ne hoteći pomire i oni koji se ne kane miriti.

Otvara se stalno pitanje – što je ne samo sloboda nego što predstavlja fantom slobode? A zavadu među ljude i narode, u domove i domovine, dvojbe nema, unose stvarni „sluge Zloga.“ (O slobodi je riječ, str. 237). Ako nema slobode u dostatnoj potrebi, zadržava li se samo fantomski osjećaj da smo slobodni. Pribojavamo se da tzv. europske vrijednosti računaju na odsutnost Tvorčeva upletanja u povijesna zbivanja. Slobodan je onaj koji je su-tvorac, inače sloboda ljudska nije dostatna. Nerijetko europska sloboda kažnjava samu sebe, a izlaz iz takva kažnjavanja je provjeravanje stvari. Neistinama zastranjen dim dobrano se uvukao i u neke europske parlamente pa Europa postaje sve više nesigurna dama i starica. Iz toga kuta Pešorda ne propagira hegelijansku apsolutnu slobodu nego dostojnu, odgovornu slobodu. Otuda svoje rečenice i promisli ne izgrađuje tek u monologu, daje im dijalošku pozadinu i društveni raster, sve kako bi se sagledala povijesna činjeničnost i aktualna neposrednost.

4.

Pero osobite naravi zalaže se za širi krug slobode, za više mira i zajedništva. U tom nastojanju prva i prava riječ je – sloboda, druga njoj jednako vrijedna – mir. Okrunjuju to novozavjetne riječi: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem…“ Po uljudbenim porukama opravdano se zagovara mir u srcu, obitelji i društvu. Kao društvena potreba sloboda dolazi s čovjekovom samosviješću, uz samoprijegor, zapravo po iskustvu poslovice „sloboda nema većeg neprijatelja od povlastice“. Bez dvojbe, i napredak civilizacije temelji se upravo na humanističkim zglobovima slobode, mira i ljubavi.

Brojni su prefiksi riječi u Pešordinim rečenicam i oni su reljefno vođeni. Na njegovu radnom stolu pisanja su i polusloženice, a to su bitne sastavnice izlagane duhovnosti. Takve su polusloženice sa sponkom ili bez sponke: Udbo-Partija, udbokratski, pismotvorno, glavosjek… Bez dvojbe, po tematskom interesu i drami na ozemlju Pešorda oblikuje samosvojnu jezičnu izražajnost.

Kroz dijelove knjige zgodno se uporabljuju i ikavski izrazi, primjerice u naslovu Cvit dialoga, smješten na str. 546. I prva rečenica kao da potječe od fra Filipa Grabovca, a parafrazirano glasi: „Cvit razgovora naroda hrvatskoga neprekinuto tijekom tisućljeća traje i taj se suvereni dialog kao živa riznica duhovnojezičnoga blaga nacionalnoga i osobnoga sveudilj obogaćuje novim prinosima i sadržajima, unatoč sveobuhvatnoj dekroatizaciji javnoga diskursa…“ Rado spominje riječi majke Mare, časne majke pok. Josipa Jovića „uvik se sitim tog dana…“, a za ubojicu veli „taj čovik tamo u Haagu“. Kroz pisanje uvodi i latinski leksik, osobito iz povijesti i prema papinim enciklikama Ecclesiam suam.

I u doslovan hrvatski standardni jezik Pešorda uvodi iz tradicije starije hrvatske književnosti svoje „cvitne latice “, čime stilizira matricu vlastita kazivanja. S pravom je u knjizi nastanjena u dvostisima Bijela pjesma, napisana u Zagrebu na Blagovijest 2009, a objavljena u Hrvatskom slovu za Božić iste godine. U pjesmu su utkani izvrsno funkcionalni ikavizmi kroz dva stiha „u biligu sunca gore“ i „kraljice Naša, bili dvore“.

MILE PEŠORDA

5.

Pojam namicana „antikroatizma“, seizmografski objašnjava pisac 13. ožujka 2009., značajka je za „postboljševički neototalitarizam“, kao da su Hrvati „nepoželjnim strancima u Hrvatskoj“. I u više pokušaja u slijedu određuje rečeni antikroatizam tvrdeći da je „interesno-ideološka formulacija moći koja je pridonijela da se Hrvatska još ne iskaže suverenom i slobodarskom u pravom smislu riječi… to je antieuropeizam koji ne priznaje hrvatstvo kao tisućljetni državotvorni i duhovni entitet.“ (str. 260) Čini se da Pešorda naznačuje i svjedoči borbu s vjetrenjačama. Njegova borba je više i šire od one upisane u tekst, čini se u tekstu završi tek 51 posto iskazanih pogleda, i svako malo je povučen za jezik. Gotovo kao speleolog vidi stvari odozdo, iz tajnovitih kutova, kao što je Mladen Kuka otkrio jamu Jazovku.

U nosivi tekst kulturoloških i društvenih pretraga upleteni su razni žanrovi. Pozoran čitatelj nailazi na svojevrsna prenja, prepirke, zatiču se manifesti, podsjećanja na deklaracije, ali i ulomci dnevnika, putopisi i komentari, novinske kriške i pjesme s povodom. Pešorda parafrazirano donosi pjesmu o Pavlovu hvalospjevu ljubavi, osobito pitajući se za sarajevsku urbanu sredinu, odnosno „djela ljubavi za vrhbosanstvo Sarajeva“, sve kako bi u cjelini preživjela riječ i „opstao uzpravan Grad, po mjeri mudrosti i čestitosti svih njegovih žitelja i demokratske zrelosti legitimnih predstavnika triju suverenih, za slobodu i blagostanje i Sarajeva i cijele Herceg-Bosne suodgovornih, naroda“. (str. 115) U tom spiritusu kazuju i stihovi Ilije Ladina o blagim danima Ručak u Sarajevu, kada pjesnik ne može obrađivati polje pa ga svatko od susjeda poziva „Dođi na ručak“.

Potpisnik tekstnih naslova piše u više navrata o dvije deklaracije, ne samo o sarajevskoj deklaraciji o hrvatskome jeziku, ili Pismu sedmorice, ali i o zagrebačkoj odnosno onoj Matice hrvatske. Te deklaracije dohvaćaju uzajamnost slobode i jezika, kako bilježi u napisu Zabranjena Sloboda. „Žetva je bila zrela za rođenje Republike, ali ne i za oslobođenje od onoga kukolja koji guši slobodu, koji je vladao i jezikom hrvatskim na način da se hrvatski tek ovih dana na svjetskoj razini oslobodi, bar simbolično, smrtonosnoga zagrljaja ʻsrbskohrvatskogaʼ“. (str. 181) Posebno je znakovit napis O jeziku, zabranjenom (27. ožujka 2009., str. 262-264), ukazujući da su hrvatski jezik još jednom, sve ako i posljednji put, „pokušali pridaviti“. Poput opetovanih anafora Šibenske molitve i suvremene su označnice za materinski jezik. Usporedno su bitne i anafore u Pohvali Božjem Imenu, pozivaju se na blagoslov Oca, Sina i Duha, ali i Bogorodice, njezina prečistog zaručnika te duše u čistilištu i anđele sa svecima.

S razlogom iznosi i laudu književniku i intelektualcu Vitomiru Lukiću: „Još jedan domovnik, ovaj iz herceg-bosanskih strana, i ustrajan književni borac za slobodu i dostojanstvo hrvatskoga jezika i čovjeka… iako još nije dobio svoj trg, ulicu, ili nagradu koja bi nosila ime po njemu, zasigurno je podigao trajan spomenik, jer je stvorio književni opus neprolazne vrijednosti i jer je hrabro ustao, zajedno s još šestoricom hrvatskih književnika“; ili nadalje, u naglašavanju vrijednosti jednoga doba, pokazuje da Lukić svojim zapisima „nudi dojmljivu, aktualnu, kulturološku razčlambu, ne samo jednoga razdoblja iz nedavne političke prošlosti, obilježena ideoložkim procesima i progonima književnika potpisnika Pisma sedmorice.“ (27. ožujka 2009., str. 264)

6.

Glede književnoga života i njegovih usmjeraja odnosno zaustavljanja, Pešorda više iznosi nego što prenosi sadržaje, dok je u političkim opservacijama osjetno i prenositelj pronađenih i usporednih činjenica. Uvidom u davnu baštinu spoznaje kako je teško i bolno domoći se zdravog društvenog okruženja kad je toliko puno namrlih zloća i tamnih strana povijesti. Svakako minula, osjetno nemila, a raznolika događanja reflektira u suvremene poglede, na raspučja novih putova. Imenujući militantnu jugokomunisičku četvorku iz Hrvatske, koja je htjela odrezati jedan dio hrvatske domovine, oslanjajući se na vox populi, ili je pak krenula „u komesarski glavosjek hrvatskih književnih glava“ (Banalizacija zla, str. 239). Nove vladateljske težnje i ljude imenovao je narod „vrićari“ i „koritari“, a Pešorda pripada osobama koje su „znamenovane istinom“.

Temporalnost ili odnos prema vremenu posvjedočuje konvencionalnom i aktualiziranom odredbom „Ovih se dana…“ Nekad su riječi plaćene životom, istinom, poziv su kad pjesnik govori o politici. Pritom pozna zakulisne radnje i poteze politike, npr. o „kompartijskoj praksi prokazivanja, diskreditiranja i eliminiranja protivnika“. (str. 29).

Brojni su podatci, nadnevci, i vremenski izvana kao i podatci iz novina, manje knjiga, npr. Večernji list, 17. veljače 2007. (str. 41). Donosi i bibliografske i historiografske podatke, manje prema knjigama. Kao Veselko Tenžera piše reportažno, što postaje dnevnička kolajna prizora, ondje gdje se sve našao pisac. Na biranim mjestima iskazuje privrženost Šopu, posebno njegovoj Bosanskoj trilogiji i zapisima Kroz vrevu stećaka. Opisuje sudbinu tiskanja, uređivanja knjiga, izbacivanje pojedinih rečenica i stihova, primjerice izdanje spomenute Šopove Bosanske trilogije (str. 356). Po uvrštenim naslovima uviđamo što esej jest i što može, poglavito kad se uzmu u obzir autorovi osobni pogledi na bitne teme iz života.

Maniristički okretan Pešordin tekst je proza, publicistička uglavnom, rijetko kada je pripovjedna, ali i, kako tumači američki teoretičar Wayne Boout, postoji „retorika proze“. Trebalo je sagledati činjenice i usto odsjediti pouzdano pisanje, po imenovanju Ive Andrića ne žaliti Sitzfleisch (meso za sjedenje i rad). Zato je niz zrelih momenata u Pešordinim proznim redcima, zrelost kakva je i „klasje naših ravni“. U napisima se posebno vidi genealogija teksta od ideje, niza usputnih zapisa, strukture teksta do oblikovnih zauzetosti, a sve iznova pretreseno kao u pješčanome satu, kojemu je gdješto nalik i sadržaj knjige. Tematski je i uzorito iz davne renesanse Mavro Vetranović kroz Pisanci u pomoć poetam donio iskustvo slobode, odnosno nazivnik kako biti i opstati u slobodi: „A poetam čes pogodi / Neka slijede Mužu svoju, / kako hoće u slobodi.“

Knjiga prinosi raznolike napise pokazujući kako funkcionira memorija, kao da je memorija glavni lik. Rekonstruira društvene odnose, osobito u užem okruženju, a oni se ponekad doimaju kao indijske kaste. Na djelu je autentičan glas, esencijalni jezik, skepticizam i distanca intelektualca, postmoderna Europa, horizont misli: središnja Europa otvorena prema Jadranu, jezik apsolutne europske normalnosti, mir među Europljanima, etička okomica prožeta povijesnim obilježavanjem.

7.

Razvedena tema slobode je poput vidne niti u Pešordinu pisanju, prilika za libertas da se postvari i kroz memoriju. Sloboda je izazov da se o njoj sanja, da pišu o njoj, da se čak fizički za nju bori, ali i da pjevaju o njoj. S osjećajem za pisano nasljeđe u Bašćanskoj ploči, poemi, XVIII. pjevanje iznosi „A s glagoljskih ploča (u jutra trijezna) / Čut će se pjesma ljudi tvoja pjesma.“ Napisavši ranije svezbirku pjesama Knjiga ljubavi i gnjeva, novi i nikako posljednji naslov bio bi na tragu pojedinačnog i života mnogih. Prvo je opis vlastitoga uloga u životne tijekove i moguće promjene na dobro, a drugo to što su životi više pojedinaca i skupina dali ili oduzeli životu. Tema je to za domaćeg Mihaila Bulgakova i novog Doktora Živaga, u genitivu množine, jer se tiče sviju nas i biva točka u nosivu životu, usprkos daljinama i blizinama. S književnoznanstvene pozicije dobro bi bilo da je u knjigu uvršteno imensko kazalo, ono zemljopisnih naziva i ključnih pojmova.

Premda su važni tekstovi napisani i objavljeni s povodom, njihov je nazivnik sveopći. Nisu to eseji od papira, kao papirnati brodovi otisnuti na pučinu. Više je neretvanska lađa koja razapinje jedra za snagu govorenja o prošlomu i budućemu vremenu. Radi se o životnoj knjizi, zahvali životu, ali i monografiji o slobodi, na zaobilazan način ona ispunjava Pismo. Ovo nije lokalna već nacionalna, regionalna i europska knjiga, „vartal“ oštrih eseja, kao vartal Petra Lucića koji donosi izabrane pjesme od davnine.

Kroz literarno-publicistički kanon, osvijetljeni su napisi, kulturološki gledano, prilike da pjesnik bude strateg u društvenom fokusu, pritom brižno i nemalo skrbeći za duhovnost i identitet nacije. Takvim piscima jednako je strano glavom kroza zid kao i da budu kolaboracionisti i pervertiti. Stoga Pešordina saga od činjenične zbirke nije samo knjiga života nego i summa u kojoj živimo, u kojoj povijesno hodasmo, krećemo se dalje i jesmo. Podsjeća na studije i rasprave ili kronike, franjevačke po tradiranju životne građe, i zdušno prenosi gradivo kroz više vremenskih odvojaka.

 

(Antun Lučić © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.