Antun Lučić: UMIJEĆE DUHOVNOSTI, ŠTIT PREMA ISKONU / Pero Pavlović

PERO PAVLOVIĆ: KRIŽ, TVOJ ŠTIT, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2019., 88 str.

         

Na stanovit način, „drukčije“ pjevanje izručuje i posebne biti života, a naročito se duhovnim  pjesmama i sonetima zamašno dohvaća izvor duhovnosti, njegova predanost i ulog u iskon, zapravo, na izvoru se nalazi početak i nosivost, izvjesnost i štit života. Pjesnički zadatak je od davnina, uz prateće poticaje, i otkrivanje čovjekova svijeta njegovu Tvorcu, pristanak na održavanje po istini. Stvaralac iz nutrine iznosi vidljivost svijeta, kao prema Pavlovoj poslanici: „Sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun“ (Hebrejima 4, 13).  Kolajni pjesnički svijet Pere Pavlovića (Gradac kod Neuma, 1952.) svoje lice okreće upravo izvoru i zaštiti, sveprisutnu Tvorcu, i bez oklijevanja se usmjerava višemu pozivu. Njegov potpisnik prvostvorena ili, bolje, supotpisnik drugostvorena svijeta zaplovljava u pučinu riječi, lomi njezinu rahlost i kakvoću postignutoga dijeli s drugima, kako je to potvrđivano i unatrag, primjerice u refleksivnu pjevu Mavra Vetranovića, ali i kroza stoljetni renesansni trag, od „šturka i čemerike“ do ovodobnih snatrenja.

Nastala Pavlovićeva zbirka Križ, tvoj štit slijedi njegovu prethodnu  zbirku Hortus Dei (2016.), a obje su kao diptih na vidljivu, portalnome pjesništvu doba koje nam nudi materinski i liturgijski jezik. U povodu rečene zbirke o Božjemu vrtu, zapravo o obradbi uzdržavanja svega stvorenoga, dakle o duhovnome florilegiju, iskazao sam prosudbu koja može biti sastavnica i za ovdje predmetnu zbirku: „U podijeljenim društvima, često razgolićenim do nepoćudnosti,  pjesničko nastojanje Pere Pavlovića očituje se u predstavljanju horizontale života, ali ujedno iznalazi okomicu. Hortus Dei, vrt Božji, kao sudruživanje, nikako nije oponiranje knjizi svetoga Augustina O Božjoj državi ili asiškome svetcu kroz Pjesan o suncu. Mogla bi biti i inačica djela Ive Brešana Ptice nebeske. Stanoviti prethodnik Pavloviću je i Petar Lucić koji sastavlja Vartal, florilegij ponajboljih uspješnica o svijetu. Gradira vrtne riječi i taj postupak traje simbolično kao 101. nabrajanje. Onoliko koliko je Pavlović opsjednut duhovno-organskom hortikulturom, toliko bi pripadno bilo Witoldu Gombrowiczu da razvodi svoj Dnevnik“.

Pristajanje na duhovnu baštinu, a zavjetno ju i dominantno predstavlja  križ, trpnja i obećanje, opstaje i nosi se „u srcu i riječi“. Po toj postavci pjesnik sagledava jakost raspela, kao i snagu snovitosti, gotovo u prisezi – subjektu pjevanja svijetli križ i kada je slijep. Moći će takvo što jer se podiže prisutnim mediteranskim okružjem, kako već iznosi krajobraz „Pitominu cvjetnu more sjete plavi“.

Pavlovićeva nova i u tvrdome povezu pjevna niska Križ, tvoj štit sastavljena je od četiriju prstena zgotovljenih pjesama. Njezino likovno obogaćenje prinio je livanjski slikar Stipe Zoraja, ukupno dvadeset radova u grafičkim gestama, pretežito usredištenjem hrama i zvonika, dvorišnih čempresa i pročelnih prozora, čovjeka i sunca, stola i izložene ribe u pitoresknim naseljima. Određene pjesme, uvrštene u ovu zbirku, ranije su objavljene u Hrvatskoj misli (časopisu za umjetnost i znanost, u 2018. godini, broj 4), primjerice ciklus naslovljen Pečatna vrata. Nakon svojevrsne invokacije ili misli vodilje o križu, prvi je prsten stihovnih uradaka naslovljen Neće tajna preko praga. U njemu se donose zapitanosti nad tajnostima pjevanja, iskazuju se slutnje i uloga srca za odluke, zdušno posinjenje božanstvena dara. Prostor u drugome prstenu ispjevaka, prožet bolom i pod imenom Skamenjena suza, napučuju sonetni uradci o križu, bilo onome pobijenom u javu ili, pak, onome što donosi spas, pobjednički i uskrsni. Tananost slika i zvonkost u dotjerivanju stihova pokazuje se pregrštom soneta kakav je Svjetlost križa. Ali osobito je kao misaoni krajobraz usredištena pjesma Evo drvo križa… i njezin prvi katren:

Potiho se pjesma privija u šutnju

Preobrazbu prvu stih do stiha čeka

Nije smrti dano udomiti slutnju

U život te ziba bez obala rijeka.

Slike i misli uvraćene u djetinjstvo, i betlehemsko i osobno, a pospremljeno je u treći krug pjesama Premještati gore, podastiru prizore iz božanskoga života. Akordi, svjetla i vatre neke su od provodnih riječi ovoga ciklusa, a mogu se tonom uvezati za sažetu pjesmu Nikole Martića Duša i tijelo.

Završni i četvrti prsten stihovlja stavljen je i uložen pod naslov Pjevat će tišina. Ovaj ciklus tematski je nešto složeniji – prožet domovinskim, opominjućim i pijetetskim nagnućima. Pojedini stihovi smjeraju prema  uskrsnomu obzoru, kakav je Uskrsni rosarium, a poneki su gotovo litanijski, kakva je svojevrsna psalamska tužaljka Septem dolores Mariae koja opetuje stručak skandirajućih motiva, odnosno izricanje zamolbom „Majko od sedam hrvatskih žalosti“.

Cijeli stihovni čistopis izvodi osobno i obnovljivo duhovno motrenje, iz svjetonazorna kuta, osobito kada mu uzvraća vlastitim pojmovnim i novostvorenim izrazima, alegorijskim stihovezom kojemu podaruje više nakana i uloga. U zbirku su tako uključeni motivi koji ukazuju na duhovne i pejzažne,  božićne i uskrsne pjesme, ali i tužaljke i domoljubne pjesme, astralijske i one obilježene igrom i laudom. Kao spiritualan pjev Ivana ev. Šarića, i kitnjasto smjeran Pavlovićev vers opjesmuje duhovne pojave, iz puke „njemote“ ih podiže u izraz. Nekako jedna duhovna poveznica i razvodnica nastaje kada se duhovno sučeljava s nepoćudnim, po unosnu primjeru „most od riječi zlice liječi“. Na posuđenu proplanku ritmičkih iskaza, u dodijeljenu prostoru pozivanja na otrpljivanje muke i proslavu nebeskoga, pri tim ishodištima postiže izražajnost, gradi rimu od različnih dvojnosti kakvu dočarava opreka: riječi – liječi.

PERO PAVLOVIĆ (akademija-art.hr)

Ovakvi plodovi nastaju iz intuitivnih poticaja, iznutra, ali dohvaćaju i svemirska prostorja, izdalje. Poprimaju nešto i od poetike Tina Ujevića kada poezija postaje „filozofija u činu, kozmička sociologija“. Otuda se na razmeđu iskazanih proplamsaja događa nadstvarna ljepota, svojevrsni otpor profanim  ispraznostima u koje se propinje i ovdašnje doba. Zato ovaj plodni pjesnik nerijetko smjera kao Nikola Šop astralijama, kako veli stihom po prisezi „nebo zemlju opsjenilo“ ili u zanosu prema modrini okupanoj tračcima beskraja:

U nedogled modri vodi ova cesta

Na vrelu života vječnost će nas skriti.

Pritom se zora morfološki sagledava ne samo kroz vremenske prilike nego se njezino lice vidi u procesu, po pozadini kao kontakt i komunikacija, drukčija komuna. Aktivnost u tome nastojanju pokazuje i glagolska odredba (zori, zornu) ili pridjevska inačica (sa svojim početkom i krajem, primjerice ozorilo i zazorilo), a usto se predstavlja i oblikom množine (zarja).

Kroz ranije stvaranje te u kontinuitetu svoga pjesništva, Pavlović uporabljuje funkcionalne prefikse, što pokazuju riječi nedovidi, iznjihane… U novoj zbirci iznova čini i pokrate pojedinih riječi, čime se dobiva veći intenzitet riječi, njezina ekspresivna i ritmička otvorenost: lati (latice), slov (slovo), tomiš (zatomljuješ)… Uočljive su pritom i umanjenice: slovca, lišce (kao stihovi Nenada Valentina Borozana Lišce, teret od zrcala). Ujedno su aliteracije funkcionalne na više mjesta i to jamče stihovi dašak raja, zipkast zir ili ćuhom ću te duše zornut.

Ovako podastrta pjevanja i zamisli dopuštaju uključivost u izvansubjektno, dakako na više razina. Uočljiv je Pavlovićev parafrazirani odnos prema nacionalnoj slobodarskoj baštini, što po uzoru na Krstu Frankopana dočarava njegov prerađeni stih Vječno će živjeti tko na pravdi zgine. Na poredbenoj liniji, a po uzoru na biologizam liječnika-pjesnika Gottfrieda Benna, ovaj hrvatski pjesnik s hercegovačkoga priobalja, računajući da je strukom vezan za biokemiju, koristi medicinske odnosno sanitetske nazive, a valja navesti barem dvije ekspresivne riječi, krv i raništa.

S estetskim zovom prema lijepome, a takva teži biti i potka i osnova Pavlovićeva stihovnoga stupanja, svojevrsnu odvažnost iznosi kroz vers: Lepeza ljepote vidikovce krili. Štit u poeziji predstavlja sljedništvo, izriče ga naraštajno i Dijana Burazer pjesmom Oprost, iz zbirke Nebeske jabuke, na ovakav način: Netko brižan ipak dodaje mi štit i šapće: / kreni, nema granice između pobjede i predaje. Poezija se odista uspostavlja i kao tretiranje baštine, a nju je na Pavlovićev način ispravno motriti kao obećanje, ispunjenje kroz priznanje Stihovez je Božji dar.

ANTUN LUČIĆ (jabuka.tv)

Znamen ili štićenje križa u pavlovićevskoj inačici podsjeća na božanskom svemiru povjerljive zbirke Branka Klarića Darovi vječnosti i Svečano bogoslužje. Meditacije i molitve u rečenim zbirkama, skladne harmonije i dozvane uspomene, riječi razmišljanja u zavjetnoj službi, cijela njegova missa poetica nudi, kao i Pavlovićev štit križa, osvjedočene zanose i preobrazbe. Pritom se doima kako oba pjesnička krajolika osvjetljuju ushiti, posvećena svatovska kola s nebeskih obzora.

Bez zadrške i nedvojbeno, podastrti Pavlovićevi stihovi pozivaju na istinu i sabranost u njoj, nalaze okolnosti uza stvarni i simbolični križ. S takvim znamenom ili vremenom u križu, zamijetit će neprijepornim stavom, oživi se spomen i udomi mijena. Najvažniji i u borbi protiv neposrednih zala svakako je štit, oslobađajući izraz i za umjetnost, kao i nova stara mogućnost prema spasenju, spremnost na podatnost i dostojnu uspravljenost u životnim nedaćama. Pjesnik se izručuje toj zadaći koja ima križnu jakost, ona je uopće Riječ čista srca, bez zamatanja u nešto protivno. Stoga križ poprima i zamjenska imena, svjetlo i put, znamen i plamen te bedem. Po ovakvu razrješenju valja se suglasiti: fenomenu križa rečena zbirka pristupa sa svetopavlovskim htijenjem, za dlaku razlike ili na način kako, pri tehnološkim inovacijama, teži obraćenik za obećanim iskonom.

 

(Autorovom i suglasnošću uredništva preuzeto iz časopisa „Republika“, br. 9-10, Zagreb, 2020.)

© Antun Lučić, Društvo hrvatskih književnika, IO DHK

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.