Boris Domagoj Biletić: ČOVJEK U SVOME VREMENU / Mario Kalčić

MARIO KALČIĆ (i skupina autora): ČOVJEK U SVOME VREMENU, „Istra kroz stoljeća“, kolo XIII., Istarski ogranak DHK – Čakavski sabor, Pula – Žminj, 2020., 340 str.

 

Napisavši riječi „o nastajanju“, točno, naglasio sam ne baš kratak tijek stvaranja ove i ovakve knjige.* Ona, dakako, ne teži savršenosti ni potpunosti, niti je to moguće postići, ali sam se njome nastojao približiti objektivnome, a usto uskladiti sve ono osobno autorovo, koji je i sam bio urednikom, i moj subjektivan urednički pristup. Nastajala je uz nerijetke dvojbe glede onoga što materijal pruža i sumnje u vlastite uredničke ne samo sklonosti negoli i mogućnosti u pogledu konkretne građe (imam/o li baš cjelovit uvid u količinu i kakvoću dobrim dijelom „raspršena“ materijala?), koju sam građu dugo tek naslućivao mogućim sadržajem jedne dostojne i dostojanstvene knjige – kakvu i koju, predmnijevao sam, Mario Kalčić (odavno) zavrjeđuje. I je li uopće ovaj svezak ono pravo, tj. najbolje moguće u konkretnome stanju stvari s Kalčićevom ostavštinom?

*   *   *

Započet ću možda neobično, no čini mi se to prihvatljivim, jer se nekako samo po sebi nametnulo sljedeće: želim odmah zahvaliti svim prijateljima, znancima, suradnicima i poštovateljima profesora Marija (u ranijim se životnim i stvaralačkim fazama potpisivao i kao Marijan) Kalčića, koji su se tijekom rada na knjizi smjesta odazvali pozivu da napišu svoje sjećanje, svjedočanstvo o njegovu životu i radu, o svojim iskustvima s Kalčićem… Naime, otpočetka sam knjigu „vidio“ kompilacijom Kalčićevih izabranih (gotovo napisah – sabranih) tekstova i prilogâ njegovih suvremenika o djelu i radu te osobnosti i značaju – jer značenje je njegovo otprije upućenima (bilo) jasno – jedne posebne i istaknute osobe istarske kulture, poglavito hrvatske kulture Istre, druge polovice XX. stoljeća. I to, osobito, unatoč činjenici što taj intelektualac, spletom raznih okolnosti koje će, možda, javnosti postati bjelodanima i jasni(ji)ma nakon čitanja ovoga sveska, za života nije objavio autorske knjige. A tolikima je omogućio objavljivanje i afirmirao ih! Ta me činjenica početno donekle obeshrabrivala, no nisam gubio nadu ni vjeru, unatoč meni nekim inače dragim nevjernim Tomama, kakav sam najčešće i sâm, naime nadu u to da je moguće sastaviti solidan i koliko-toliko reprezentativan svezak autorskih piščevih tekstova i, komplementarno, napisa o njemu, Kalčiću.

*   *   *

Sa žaljenjem mogu spomenuti to kako gospodin Aleksa Ladavac (1939. – 2018.), dipl. oec., svojedobno predsjednik Čakavskoga sabora, iako je to doista žarko želio, nije uspio napisati svoje uspomene na kolegu i prijatelja, naime spriječila ga je u tome bolest i naposljetku smrt. Slično se dogodilo i s akademskim likovnim umjetnikom Josipom Diminićem (1937. – 2019.) koji je, doista od srca i zdušno, želio dati svoj, rekao mi je, vrlo skroman doprinos knjizi svoga prijatelja i o svome prijatelju, radujući joj se unaprijed, ali mi je ipak uspio „samo“ poslati rukom (običnom olovkom) napisanu najavu teksta koji je kanio priložiti. Iz rečenica napisanih 7. veljače 2018. izdvajam Diminićevo „izravno“, gotovo epistolarno „obraćanje“ Mariju Kalčiću: „Dragi i poštovani prijatelju, prerano si nam otišao – napustio nas. Prva si osoba (za mene) iz kulture i prosvjete u Labinu, Istri i Hrvatskoj…, kada sam dolazio iz Zagreba na ferije, bio sam učenik Škole primijenjene umjetnosti, sada i dizajna. Ti si vodio biblioteku i knjižnicu tada iza hotela ‘Učka’, sada iza ‘Velikog kafea’. / Ti si za mene bio temelj i podloga u kulturi i prosvjeti. U tim prostorima, zahvaljujući tebi, imao sam izložbu crteža i akvarela koje sam radio u Malom Lošinju. Ti si bio prvi – pravi temelj po mom dolasku kući u Istru, Labin i Diminiće. / Hvala ti, dragi Mario!“

Korektnosti radi, moram napisati i to kako zahvalnost dugujem i dobroj volji nekolicine, da napišu i predaju tekst, iako s raznih razloga, koje ne znam, to nisu učinili. Valja spomenuti i nekoliko ljudi, javnih djelatnika i pisaca koji, opet svatko iz svoga razloga u koje ne mogu niti smijem ulaziti, nisu bili voljni surađivati u radu na ovoj knjizi, što sam prihvatio bez ostatka, s razumijevanjem i ni najmanjom zamjerkom.

Posebnu zahvalnost, pak, dugujem sinu Marija i Eti Kalčić, gospodinu Boranu, koji me nesebično i prijateljski primio u svoj (nekoć i roditeljski) dom na pulskome Vidikovcu, omogućivši mi uvid u cjelokupnu privatnu, obiteljsku arhivu i ostavštinu prof. Kalčića.

Doista, svima topla i iskrena zahvala.

*   *   *

Na jednomu mjestu, a čini mi se da je tome jako davno, vjerojatno na samim početcima izlaženja časopisa za književnost, umjetnost i kulturu, kao njegov urednik, napisao sam u Novoj Istri to kako je – prema sjećanju (se) ponavljam – vrijeme da se na jednome mjestu sakupi opsegom ipak nevelika pisana, objavljena i neobjavljena, ostavština Marija Kalčića i objelodani u zasebnome svesku. Iskreno govoreći, nadao sam se da će jednom tko drugi to učiniti. No, nitko to napravio nije. U međuvremenu se najznakovitijim i trajne vrijednosti pokazao jedan književni tekst, umjetnina u kojoj je Mario Kalčić „protagonist“, zapravo pralik, kako ga je s(p)retno nazvao i o tomu djelo napisao književnik Stjepan Vukušić, objavivši roman Zvijezde nad Gočanom, o čemu više možete čitati i u ovoj knjizi, a koje sam djelo svojedobno uredio i objavio. U toj su knjizi spojene, držim, dvije (pre)sretne okolnosti: s jedne strane, riječ je o romanu mojega cijenjenog profesora i književnoga kolege te, s druge strane, tu je lik Ive Borine, alias Marija Kalčića u autonomnoj autorskoj umjetničkoj transpoziciji, koji me, Borina/Kalčić, davno zainteresirao svojim nesebičnim razdavanjem svijetu i ljudima pojedincima, ovakvima i onakvima, davanjem najboljega iz svoje duše i duha za nešto, danas tako imaginarno i „starinsko“, što se nekoć podrazumijevalo, a zvali su/smo ga – općim dobrom, zajedničkom stvari i sl.

Tako me, na koncu, kao gotovo neizbježna zadaća, dopalo sastaviti i urediti i ovu knjigu: ne bez rijetkih dvojba, propitivanja i (samo)ispitivanja, ne bez velike rezerve, i usprkos svome neslaganju s nekim/mnogim autorovim tezama, stavovima, formulacijama, konstrukcijama…, osobito glede raznoraznih efemerija negdašnjega – komunističkoga, jednoumnoga, opasnoga i poraznoga za mnoge, pogotovo za ljude Kalčićeva kova – svakodnevlja i takovrsne prakse koju smo držali prošlim svršenim vremenom. No, kako oko nas demokracija „cvate“ (da li baš i u nama?), tako sam sve nesigurniji u to što napisah potkraj prethodne rečenice.

Potrudio sam se (još uvijek ne znajući koliko sam u tomu uspio) izvući na vidjelo najbolje stranice Kalčićeva književno-esejističkoga pera, čitateljskih mu izbora, njegovih estetskih i etičkih, najčešće nedjeljivih od onih svjetonazornih, favorita, tema i duboko ukorijenjenih, čvrsto utemeljenih zâsada. Jer Mario Kalčić bio je čovjek od načelâ, ma koliko se to ponegdje i katkad činilo proturječnim, no ne može ga se razumjeti izvan vremena i prostora, znači izvan konteksta, ili izvan onoga u odnosu (na, prema)…, neka mi bude dopušteno proširkom parafrazirati dio naslova jednoga (A. Crnobori) ovdje uvrštenog svjedočanstva o autoru. I da nije tako, ne bi ni, također zastupljena, autorica (J. Lužina) već u naslovu napisala „pogovor za nekoliko nenapisanih knjiga“. I, konačno, da nije svemu tomu baš tako, ne bi Kalčić onako prerano dogorio i na koncu gotovo doslovce izgorio. Zato i jest važan kontekst, osobito onaj Hrvatskoga proljeća, o čemu se ovdje također progovara (D. Dukovski), svjedoči, podsjeća na nj…

*   *   *

Vodio sam se u izboru najprije činjenicama koje bilježe svi pouzdaniji katalozi važnijih knjižnica u nas: od onih zavičajnih/narodnih te znanstvenih, preko matične nam u Istarskoj županiji, do krovne, Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zatim sam istražio vlastite izvore, dostupne tekstove, najneposrednije kao i one sekundarno navedene u važnijim, primarnim izvorima, konzultirao vrela Čakavskoga sabora – istodobno i, ispada tako, srećom te podudarno, uređujući i Monografiju Čakavskoga sabora – da bih nakraju, ne i najmanje bitno, pronašao ponešto što me zanimalo u periodici i, obično se kaže, na požutjelim stranicama (pra)starih dnevnih novina. Vrlo mi je važan bio cjelovit uvid u osobnu Kalčićevu (kućnu) arhivu i dokumentaciju. Moram reći i to kako je mnoge tekstove on napisao u više inačica, sve dakako strojem/strojopisno, često u nekoliko („indigo“) kopija, a ima u ostavštini i popriličan broj rukom Kalčićevom pisanih nacrta ili dovršenih cjelina. Nerijetko je kompilirao tako da se, ponavljajući neke star(ij)e formulacije, nadopunjavao u tematski povezanim ili (ne)izravno susljednim tekstovima, bilo istih ili sličnih naslova, ali jednake tematike (primjer „njegova“ Balote samo je jedan od ilustrativnih). Mnogo je tu nepotpisanih izvješća, godišnjih i inih, za razna tijela, institucije i dr., osobito u vrijeme Kalčićeva najaktivnijeg djelovanja u Čakavskome saboru; neka su takva izvješća, provjereno, zajednički napisali Črnja i Kalčić, e da bi na koncu postali općim i službenim stavom i sl.

Ako/kad sam bio u prilici uspoređivati (ne)objavljene tekstove, onda sam se, za višeput objavljene (bez obzira na inačice), odlučio za one cjelovitije i objavljene što kasnije, vodeći se najčešće nadnevkom posljednje inačice, a za one jedanput objavljene, pa makar ih našavši još i u tiskanome medijskom prostoru, s povjerenjem sam se najčešće oslanjao na varijantu pronađenu u spomenutoj osobnoj piščevoj arhivi (što znači: bez eventualnih kasnijih intervencija, uredničkih opremanja, bila ona primjerena ili ne, itd.). Ovo posljednje napose je važno u slučajevima Kalčićevih suautorstava u raznim monografskim i sličnim izdanjima, kojima je često bio i (su)urednikom, tako da se njegov udio u tekstu bolje istakne, izdvoji i tako naglasi; i ovdje sam na svega nekoliko mjesta baš tako postupio ako je građa bila zanimljiva za prigodu ovakve objave.

Neke teme i napisi, pak, nisu mi se uklapali u zamišljenu strukturu knjige, ali poneke ipak valja spomenuti: primjerice, Kalčićev vrlo odrješit polemički tekst, zapravo polemičku obranu iz 1974. časopisa Dometi (da su „nemarksistički“) pred „kritičarkom“ bjelodano boljševičko-socrealističkih agresivnih stavova i nazora, zatim jednu također polemiku, nešto ranije datiranu, uza Susrete na dragom kamenu (1971.), pa intervju(i) koje je Kalčić vodio (npr. sa Črnjom), ili pak Prijedlog o uklapanju Rijeke u izdavački projekt „Istra kroz stoljeća“ (što aktualno uredništvo IKS-a upravo nastoji učiniti); za neku je drukčiju prigodu zanimljiv i tekst Nesuđena izjava grupe hrvatskih književnika (o posjetu Istri, Cresu i Lošinju te Zadru tijekom listopada 1968.) iz ostavštine M. K.-a, doduše ne izravno njegov, ali u vezi s njegovim uredničkim, organizacijskim i dr. kritičkim, zavičajno i nacionalno angažiranim, a svjetonazorno njemu posve svojstvenim tumačenjem (ili pokušajem tumačenja) istarske zbilje onoga vremena u glavama domaćih književnih arbitara (članova tadašnjega DKH-a)…

*   *   *

Odakle sam „izvukao“ gotovo posve putopisne (s elementima lokalne prošlosti) ulomke Kalčićeve, makar i one vrlo skromna opsega, gotovo krokije? Naizgled jednostavno: iz opširnijih primijenjenih tekstova, mahom prigodnih (uredničko-priređivačkih i uvodničarskih ili zaključnih) uz neke zbornike i nemali broj spomenutih monografija čijim je, u tekstualnome dijelu, ponovimo to, on bio (su)autorom i u koja je izdanja posebice kao urednik uložio znatan trud. Izdvajao sam tu Kalčićeve dijelove tekst(ov)a, naime one koje sam našao u ostavštini te sam, posve siguran da isti jesu njegovi, upravo te „arhivske (pra)tekstove“ ovdje objavio/obznanio. Kratio sam, i označio tako da to bude jasno markirano, neka mjesta, a navlastito ona gdje se autor ili ponavlja ili mi se pojedini ulomak učinio nepotrebnim, „natopljen“ crno-bijelim frazama, primjerice: o patništvu našega težačkog naroda, što nije upitno ali…, o stranim izrabljivačima i zavojevačima, kmetovima i vlasteli, o za nas nesretnome, ali u autora višekratno istim riječima opetovanome „Rapallu“, o socijalno-klasnim i „pučko-demokratskim formulama“. Sintagme, ove posljednje, izravno su preuzete od Črnje, a u potonjega nerijetko doslovce potaknute/nadahnute Krležom koga se Črnja uglavnom posve nekritički, ali dosljedno odano držao, pače s udivljenjem i vjerno – što sam davno pokušao argumentirati u svojoj Bartuljskoj jabuci, knjizi o Črnjinu djelu.

Ima u Kalčića, i ovdje u knjizi namjerice ostavljenih, ponavljanja, nekih čak doslovnosti koje su se provlačile kroz nekoliko mu tekstova, ali su tu ponegdje ostavljena kako se ne bi narušila cjelina ili pak autonomija autorskoga pristupa određenu tekstu. Ovo posljednje i stoga kako bih, što kraće, ali doista bez nekih posebnih aluzija, pokazao to da sam se u autorovim tekstovima nužno susretao s mnogim dvojbama, no urednički se posve stavivši „u službu“ Kalčićevih napisa i stavova, razumijevajući njegov svjetonazor s kojim ni u jednom trenutku, ovom i ovakvom posložbom knjige, nisam polemizirao, bar ne namjerice, jer tomu ovdje nije (bilo) mjesta niti je prigoda takva.

O njegovim kulturološkim pogledima i vizijama, o Kalčićevoj sklonosti likovnosti i dr. temama, uvodno ne bih posebno govorio, naime uvršteni su i takvi u pravilu kratki tekstovi, zapravo afirmativni kritički zapisci, čitatelju na volju i (pr)ocjenu.

MARIO KALČIĆ, Pula, 1980-ih

*   *   *

Pravo mi je otkriće bilo to kad sam u piščevoj ostavštini, uz neopisiv ushit zadovoljstva, pronašao dosad nepoznat, dakle neobjavljen tekst o prozi Ranka Marinkovića, vrlo ozbiljan seminarski rad mladoga zadarskog studenta Marija Kalčića! Taj rad potvrđuje bar sljedeće: u Mariju Kalčiću inicijalno smo (pa već i u Istarskome borcu 1950-ih) imali spisatelja u nastajanju – a na fakultetu već očito pisca koji je naočigled javnosti stasavao, u studentskim se danima potvrdivši vrsnim književnokritičkim i književnopovijesnim, u fragmentima i komparativističkim, pače teorijskim potencijalom koji, nažalost, na tome tragu kasnije jedva da je nastavio ostvarivši se nepotpuno, tek u naznakama. Pa u tome duhu, kao nekakvo ipak vraćanje spisateljskoj/čitateljskoj znatiželji na tragu osobnih prapočetaka, eto, potkraj života mu, i Kalčićeva teksta o Ivi Mihoviloviću…

No, život koji ga nije nimalo mazio, ozbiljne dužnosti na koje je vrlo mlad doslovce postavljan odvlačile su ga i odvukle s puta jedne moguće intelektualne i književne realizacije dalekosežnije i potencijalno važne/snažne na nacionalnoj razini, široj i zahtjevnijoj od one zavičajne – a zavičajnu je „kauzu“ tumačio i, u nekim segmentima, rastumačio sasvim dobro, iskreno, istinito, neosporno pozvano, utemeljeno, toplo i uvjerljivo. S naglascima – za svoje vrijeme – na pravim temama i mjestima istarske baštine i ovdašnjega udjela u širim književnim, umjetničkim, općim humanističkima prožimanjima, od hrvatske nacionalne do europske razine.

Vjerojatno postoji još poneki tekst ili znakovit ulomak vrijedan uvrštenja u ovako zamišljen svezak, ali bolje od ovoga izbora trenutno nisam znao (možda ni htio) učiniti, a ostale konzultirane stranice jednostavno nisam smatrao ni osjetio nužnima ponuditi čitatelju. Ipak, nadam se da ništa (pre)bitno propušteno nije. Vjerujem i to da su moji propusti svedeni na prihvatljivu mjeru, najprije glede faktografije oko koje sam se nastojao što savjesnije i temeljitije obavijestiti.

Sve sam star(ij)e tekstove morao konvertirati/„prenijeti“ u „word“ radi daljnje digitalne obradbe, a jednako je moje imensko kazalo i dr. sastavnice ove knjige koje nakon njega slijede. Na ovomu mjestu zahvaljujem prevoditeljicama bilješke o Kalčiću na talijanski i engleski jezik.

Podatci o korištenim izvorima navedeni su u bilješkama uza svaki uvršten prilog.

*   *   *

Ono što nije učinio za sebe, ponovimo, Mario je Kalčić – unatoč tolikim nezacjeljivim ranama, dapače tragedijama osobne, obiteljske naravi, i stalnim nezacijeljenim ranjavanjima na javnoj sceni, bivajući vrlo često osamljenikom na posve brisanu (partijskome, političkom i politikantskom) prostoru – učinio za mnoge druge, konačno za cio svoj voljeni zavičajni prostor – čakavsku hrvatsku Istru u prvome redu!

Da tomu nije tako, ne bi ova knjiga u svome drugome dijelu bila ovako sadržajna kako i koliko jest, ne bi o njemu prijateljski iskreno i s odanošću pisali ljudi, poneki suputnici i supatnici, većina njih nakon tolikih desetljeća od Kalčićeva fizičkog odlaska. Svekolika kulturna djelatnost autorova, iako opsegom skromne i nesustavne pisane ostavštine, prvim je razlogom njegova uvrštenja u ovu ediciju, pa stoga svezak i jest „drukčiji“ u odnosu na pretežiti broj knjiga ovoga niza: dvodijelan (autorski i svjedočanstva drugih) s pridodanim slikovnim dodatkom prema koncu knjige.

No, Kalčićev je ulog u našu suvremenost, očito, nemali, nezamjenjiv i prisutan, trajno: u novim prilikama, novim inicijativama, neprekinutosti tradicije, ukratko u onome što ćemo za današnji trenutak nazvati – zavičajem kao pravom mjerom i susretištem lokalnoga, u najboljemu smislu riječi (nasuprot kampanilizmu), s nacionalnim gdje sudjelujemo svojim najboljim prinosima, ostvarenjima i ljudima, bez obzira na to bili ili ne u tzv. nacionalnoj „matici“ uvijek shvaćeni i prihvaćeni kako valja, pa sve do univerzalnoga, općega – kojemu i čemu teži svaki sadržajan, cjelovit, valjan i vrijedan, iskren i estetsko-etički neupitan, uravnotežen i uvjerljiv stvaralački humanistički napor. Druga je pak stvar kako se to prožimanje s općim ovdje i danas ostvaruje: nikako nije na strani manjega, zavičajnoga i nacionalnog, što danomice vidimo i osjećamo, ali od sebe odustati ne smijemo!

Mario je ipak i unatoč svemu, i rečenome i „prešućenom“, dao puno, najbolje od sebe što je mogao u ocrtanim okolnostima i obrisima svoga trenutka. Doista je bio čovjek u svome vremenu, s naglaskom na riječi – Čovjek.

 

Pula, svibnja mjeseca 2020.     

_____                              

* Knjiga je (ukupno, a ne numeracijom) 77. svezak niza Istra kroz stoljeća. Kako je proteklih godina i desetljeća, nakon posljednjega (X.) „Črnjina“ kola, ova edicija izlazila tek povremeno i nesustavno, sadašnje će uredništvo IKS-a – nastojeći uvesti tj. vratiti red – a nakon popune krnjih kola, redovitom numeracijom označavati knjige koje uskoro slijede. (Op. ur.)

_____

Kratak životopis:

MARIO (MARIJAN) KALČIĆ – esejist, urednik, publicist, politički i kulturni djelatnik (Regulići kraj Barbana, 24. kolovoza 1934. – Pula, 15. srpnja 1986.). Gimnaziju je završio u Puli, a potom diplomirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Bio je profesor u Veloj Luci na otoku Korčuli i na Pedagoškom fakultetu u Puli. Radio je kao prosvjetni savjetnik Općine Labin i ravnatelj tamošnjega Radničkog sveučilišta, ravnatelj Općinske knjižnice i čitaonice u Puli, glavni i odgovorni urednik riječkoga časopisa Dometi (1972-74.) i pulske Istre (1974-83.), glavni urednik pulske Istarske naklade te od 1983. do smrti ravnatelj Naučne biblioteke (danas: Sveučilišna knjižnica) u Puli. Godine 1969. imenovan je zastupnikom Istre u Kulturno-prosvjetnom vijeću Savezne skupštine SFRJ. Politički obilježen nakon – nacionalno-politički i kulturološki emancipirajućega, ali u komunističkoj Jugoslaviji 1971-72. silom ugušenoga pokreta – Hrvatskoga proljeća.

Bio je jedan od osnivača i, uz Zvanu Črnju, najzaslužniji aktivist Čakavskoga sabora: začetnik njegovih programa i akcija, urednik izdanja i glavni tajnik od 1983. Također je bio među pokretačima upravo ovoga niza – Istre kroz stoljeća te urednik i priređivač pojedinih naslova edicije. Uređivao je i zbornike Čakavskoga sabora.

U književnosti se predstavio 1950-ih tekstovima u znamenitom Istarskome borcu i bio predsjednikom istoimenoga literarnog kluba pulskih gimnazijalaca. Pisao je zavičajno angažirano, na tragu prožimanja zavičajnih i nacionalnih kulturnih vrijednosti, tj. afirmacije istarskog, ali ne samo dijalektalnoga, u domovinskom kontekstu. Posebno se izdvajaju njegovi ogledi o djelu jednoga od najznačajnijih hrvatskih pisaca i intelektualaca Istre 20. st. Mate Balote (Mije Mirkovića), a Balotina je djela priređivao i napisao pogovore za nekoliko izdanja njegove znamenite čakavske dijalektalne zbirke Dragi kamen. Sastavio je i predgovorom popratio antologiju Istarska korabljica. Pisao je o književnicima Ranku Marinkoviću, Mirku Božiću, Zvani Črnji…, o Ivi Mihoviloviću, zatim o kiparima i slikarima Mati Čvrljku, Renatu Percanu, Marčelu Brajnoviću…, glagoljici i glagoljaštvu, o mnogim istarskim krajevima, kulturnome životu Pule, knjižnicama i knjižničarstvu i dr. temama.

Zauzima istaknuto mjesto u kulturnoj povijesti Istre druge polovice XX. st., a njegovom je osobom, radom i sudbinom nadahnut roman Stjepana Vukušića Zvijezde nad Gočanom (2003). Za života Kalčić nije objavio autorsku knjigu pa je ovo izdanje – MARIO KALČIĆ, ČOVJEK U SVOME VREMENU, koje sadrži njegove autorske tekstove i svjedočanstva suvremenikâ o njemu – prva knjiga Kalčićevih izabranih, u mnogome gotovo i sabranih, tekstova: književnih eseja i kritika, putopisnih zapisa, likovnih prikaza, polemičnih i angažiranih istupa na raznim skupovima, diskusija i razmišljanja o kulturnoj politici i sl.

 

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.