Boris Domagoj Biletić: NEPROLAZNO VRIJEME KAFKIJANSKO / Aldo Kliman

ALDO KLIMAN: ZAČINI CRNE PROZE, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2019., 160 str.

 

I.
Kako i kakvu Aldo Kliman (1950.) prozu piše, tako i takvu je danas (ni približno) u hrvatskoj književnosti ne piše nitko.

Ustvrda je, znam, ovako kategorična i bez ostatka, tek načelna ako joj ne uslijedi opširnija ocjena ili cjelovitija kritička procjena, možda i kakva poredbena analiza. One će, zacijelo, uslijediti… No, i bez njih, svaki će upućeniji čitatelj suvremene nam književnosti, a kratkih priča i romanā poglavito, jednostavno morati doći do jednaka ili makar slična zaključka.

Ali, budući da nastojim u što kraćemu napisati pokušaj poticaja na čitanje „Začina crne proze“ ovoga autora, prve uopće cjelovite mu knjige objavljene na hrvatskome – a posrijedi je iskusan pisac koji podjednako pripada dvjema književnostima, makedonskoj i hrvatskoj – moram se ograničiti samo na nekoliko čitateljskih dojmova…

Kliman uvjerljivo pod(u)čava kako dobra pisanja bez čitanja nema, kako je svijet jezika i bezmjerja njegovih izražajnih mogućnosti, kada njime stvara jak autor, očaravajući te napetošću priče, što ne mora uvijek imati ni „jasna“ početka“ ni „bjelodana“ konca, pa i kad je „alogična“, ili napose i upravo tada, čitatelja stalno drži obuzetim jednim svijetom u kojemu se nazovirealno i nadrealno prirodno i skladno prožimlju.

II.
„Aktant“ može biti i jezik sa svim svojim gramatičko-pravopisnim kategorijama (čak i samo ponekim rečeničnim znakovima, interpunkcijama) u funkciji začudne priče. Čitamo o tomu već na početku knjige.

Ambijenti, oni stvarni iz mladosti, kojih i koje, mjestā i mladosti, više ili već odavno nema, razoreni su i stvarno i metaforički, a ne tek simbolično, kako u (s)rodnome krajoliku tako i u čovjeku samom. Sravnjena i obezličena betonom i plastikom, besmislenih novih „sadržaja“, bezdušno su „urbanizirana“ i „globalizirana“ u onome ružnome i tragičnom, pa tako zauvijek nestala!, mjesta najdaljih i najdubljih sjećanja, najtoplije memorije, plemenitih i čovjekomjernih vrijednosti, najprije onih intimno-obiteljskih, vrijednosti koje se dakako tiču roditeljskoga doma i prijateljā, obuhvaćajući potom i širi kolektiv, ako hoćemo naraštajne suputnike i usputnike.

No, ne ćemo se prepustiti patetici i popravljanju nepopravljivoga, vraćanju nepovratnoga i slično, naprotiv. Premda, netko bi mogao valjda s pravom reći: jednako se događa svim generacijama i u svim vremenima. Da, možda. No, činjenica jest da je u ovim tekstovima čitav jedan svijet, nazvat ću ga našim baz daljnjih tumačenja, ustuknuo pred nekim i nečime drugim i drukčijim. I o ovomu potonjem autorska svijest i autorovo pero/tipkovnica – dosljedno sumnjičavo, čudeći se neprestance, a stilski težeći savršenoj ravnoteži izraza i sadržaja – također svjedoče. Izvirujući i gdjekad upravo bukteći iz nutarnjega pejzaža, ova proza dotiče se i fantazmagoričnih krajolika, koji kao da jesu dijelovi nekakve stvarnosti, koja to zapravo nije, a najmanje je zbiljom, uzeli to u filozofijskom ili, možda ipak manje preuzetnom, tek etimološkom obzoru i smislu.

ALDO KLIMAN (snimio: Mladen Milotić)

III.
Jednako su na rubu fantastike ili posve fantastične situacije i prostori u kojima središnji „subjekt“ priče (u mnogim je odnosima zapravo pukim objektom), ma tko on bio i ma kako ga nazvali, ulazi u posve neobične relacije s osobama koje su samo prividno u istome prostoru i vremenu, ili se negdje sasvim slučajno našao: jednom je to nekakav (nazovi)umjetnički svijet boja i zvukova napučen čudacima i čudakinjama, no svi su oni tu samo u naznakama, drugi je put riječ o nepreglednome mnoštvu, gotovo rulji koja bezglavo slijedi do rasprsnuća, i stanja i odnosa u njima, prenatrpane posljednje grozomorne vlakove (smisla, vjere, izlaza, rješenja, nade…?) na postajama užasa koje kao da su na kraju svijeta, na koncu poznata svemira… Tu ni vrijeme kao da više ne prolazi, ništa ga ne otkucava. Ima li dalje išta, iza i nakon toga ima li ičeg, pita se, možda tek retorički, rečeni subjekt kojeg namjerice ne ćemo nazvati sveznajućim, jer Klimanova nije proza „klasičnih“ rasporeda, struktura i tijeka, pa ma koju joj razinu uzeli razmatrati.
Naći će se „lik“ potom na jezovito praznim (ne)poznatim ulicama (ne)poznata grada, naići na nekoga koji mu, takav kakav jest, baš u tome trenu i na tome mjestu nikako nije ni potreban niti dobrodošao, u trenutcima gotovo opće kataklizme petljat će mu se u život trivijalnostima, prozaičnostima, njuškanjem i zlonamjernošću, uhoditi njega koji makar i sizifovski nastoji uteći iz košmara, pobjeći od posvemašnjega kaosa, pokušavajući postići kakvu-takvu unutarnju ravnotežu i smisao u lijepome, dobrom i istinitom. A s kim pak sve to podijeliti? Mogu li mu u tome pomoći metafizička nagnuća, onirični svjetovi onkraj ovoga iz kojeg treba glavom bez obzira. Naposljetku: koliko je onostranome uopće još otvoren on tako i toliko već potrošen u ovostranome? O tomu se autor ni na jednome mjestu, dakako, ne očituje u krajnjim konzekvencama mišljenja i djelovanja, dakle življenja i pisanja kojime s(v)e navedeno – ali i mnogošta iz moje vrlo subjektivne čitateljske perspektive ovdje nespomenuto – pretače u umjetninu riječi na ovako superioran način.

IV.
Vremenskim se planovima pripovjedač (najčešće u prvome licu) poigrava katkad u tek jednoj jedinoj kratkoj rečenici, vodeći nas u prošlost, zaokupljajući sadašnjošću „junaka“, najčešće pak jedva nagovješćujući onaj treći plan: nadolazećega, mogućeg, (ne)izvjesnog, ali uvijek prevladavajuće tmurnoga i turobnog, zastrašujućeg što nas srsima prožimlje, onostrano zagonetnog, a istodobno fascinantnoga koje privlači upravo tim strahom, (zlo)kobnošću neobičnih zbivanja i pojava te nepredvidljivih događaja, naglih zaokreta.
Sve rečeno kreće se i pripovjedački vješto (pre)oblikuje gotovo kao kakva magma smisl(ov)a i značenja, unutar istovremeno paradoksalnih koliko i logičnih (uvjerljiva proturječja u ovoga prozaika koji je suveren demijurg priče) situacija u kojima se akteri (najčešće istom njihove naznake i sjen/k/e) nađu a da nisu ni svjesni ukupnosti zbivanja/igre čiji je režiser netko/Netko i posve nedostupan i sveprisutan, nevidljiv dakako, a nadmoćan, koji sigurno drži ključeve konačna „pravorijeka“ nad svakime i svime.

Fluidna ozračja i, ovdje izrijekom naveden, polusan, zatim „spleen“…, ti klimanovski zaštitni znakovi od prvih mu (makedonskih) pjesama i priča, svjedoče o majstoru novele i (kratkoga) romana, a tko temeljitije „zaviri“ u piščev svijet i njegov životopis, shvatit će koliko (auto)biografsko, ono već dogođeno i/ili tek željeno, žuđeno, možda „planirano“, a neostvareno, jer je otpočetka bilo neostvarivo, u jednome nezaboravnu kolopletu grade iznimnu cjelinu.

V.
Ako to danas nije „staromodno“ napisati: neprolazno je vrijeme kafkijansko u okolnostima i sudbama, ne samo unutar zlokobnih zidova birokratskih ureda, već kao posvudašnji prevladavajući usud pojedinca, bilo neshvaćena usamljenika bilo, naprosto, onoga koji se nigdje i nikako ne snalazi unutar odnosā i datosti, unutar ziđa ovoga i ovakva svijeta, ovakve civilizacije. Pisac ove snažne proze jakih mjesta, zloslutnih slika i ulomaka te jednako takvih duljih cjelina, vrsnik je moćne književne gradbe često do nepodnošljivosti mučnih, više no metaforički prenesenih literarnih utvara i prizora.
„Záčine“ ove proze, autorski toliko bogate i zaista jedinstvene, dodajući joj vlastita iskustva, spoznaje i estetsko-etičke izbore, iskusan i uvježban čitatelj katkad može i sebi samome imperativno iščitati/zadati kao „začȉni!“ a da iste proze opet ostanu crne, ako ne i crnje, ili da u najboljemu smislu i dalje znače/zrače odlikom takovrsna kolor(it)a – iako je, zna se, i ovdje ponajmanje riječ o boji.

 

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.