Boris Domagoj Biletić: STAMAĆEVA „TEMA MIHALIĆ”

SLAVKO MIHALIĆ (rogotin.hr)

STAMAĆEVA „TEMA MIHALIĆ“ – UZ 90. OBLJETNICU ROĐENJA

(„Riječ“, Vinkovci, 1996., 63 str.)

 

Kratak pogovor Stamaćevoj opsegom nevelikoj knjizi „Tema Mihalić“ književnik Vladimir Rem naslovljuje Dvije ljubavi jednoga pisca. Misli se na onu gotovo „cjeloživotnu“ – Ujevića i, dakako, Slavka Mihalića. Mogli bismo tomu dometnuti još jednu konstantu sazdanu od poštovanja, zahvalnosti i promicanja, što ju je akademik Stamać, književnik i znanstvenik, obuhvatio dvama izdanjima pod naslovom „Tema Kaštelan“ (Zagreb, Areagrafika, 2002., 121 str.; Zagreb, Matica hrvatska, 2009., 146 str.).

„Temu Mihalić“ urednički potpisuje pokojni Vladimir Rem, a kao producent navodi se Martin Grgurovac; naklada je pak bila „nevjerojatna“, čak (piše) 1.000 primjeraka.

Uvodno tek nekoliko riječi o profesoru i pjesniku Stamaću (1939. – 2016.), a zatim i o sadržaju, o autorski posloženoj strukturi knjige o pjesniku Slavku Mihaliću (1928. – 2007.).

Kao predsjednik Društva hrvatskih književnika u dvama mandatima, kojega je na tomu mjestu naslijedio upravo Mihalić, književnik je Stamać bio predsjednikom sviju. Hrvatska književnost i hrvatski jezik, njihovo bogatstvo, razvedenost, protežnost od davnina do naših dana, bili su mu, mislim da ne pretjerujem kažem li tako, svetim vrijednostima ni za kakvu pogodbu i ni sa kim, a on sam, kako sam ga doživljavao – marni redovnik jezika i književnosti. Riječju je i djelom nastojao na prožimanju svih sastavnica jedinstvene i cjelovite hrvatske književnosti, nije domovinski prostor dijelio na takozvani metropolski i takozvani pokrajinski, a nekmoli provincijski. Premrežiti temeljnim i zakladnim, najvrsnijim vrijednostima naše prebogate književne tradicije i onima suvremenim svaki hrvatski zavičaj, oko toga se Stamać posebno trsio. Poštovao je starije i tradiciju, u suvremenosti je poticao mlađe i nerijetko bio putokaznim autorom i intelektualcem kojeg se rado slušalo, citiralo, o čijim se stavovima moglo polemizirati, ili s njim samim, no uvijek na razini, otvoreno, kada je riječ o javnome prostoru, medijskom i inom. Imao je i književna načina i intelektualna stila. Morali su mu to priznavati i drugi i drukčiji, oni objektivni. Njegova predavanja, obvezne i neobvezne susrete, toliki mogu posvjedočiti, doživljavali smo iznimnim trenutcima i prostorima slobode, novih spoznaja, znanja i ohrabrenja, navlastito u nekim ranijim vremenima. Uostalom, kako bi drukčije mogao zračiti čovjek koji je zarana, još mladićem, na najcrnjem izvoru, onomu otočkom robijaškom, upoznao zlo koje nazivamo totalitarizmom, onim komunističkim.

 

ANTE STAMAĆ (dalje.com)

 

Duga desetljeća na polju kulture, naročito književnosti i književne teorije, ništa manje upečatljivo i zauzeto u ulozi profesora i Učitelja na hrvatskim i stranim sveučilištima, široka paleta ljubavi i interesa, veliko znanje u filozofiji, glazbi, i izvedbeno i teorijski, pa u povijesti umjetnosti, germanistici i anglistici – te odatle trajni prevoditeljski tragovi u nizu velikih književnih i znanstvenih ostvaraja koje je posredovao u hrvatskome jeziku i našoj kulturi, zaduživši njima naraštaje – zatim urednički poslovi, antologičarski pothvati, silna energija, trajna izloženost javnosti, obnašanje tolikih zahtjevnih i odgovornih dužnosti…, tijekom druge polovine prošloga stoljeća sve do naših dana, to golemo djelo, angažman i postignuća čine ovoga vrhunskoga intelektualca čovjekom za kojeg će i oni koji tek dolaze, vjerujem već u bliskoj budućnosti i s takozvanim razboritim vremenskim odmakom, moći ustvrditi kako je Ante Stamać svekolikim djelovanjem obilježio cijelo jedno razdoblje naše kulture, poglavito književnosti i književna života u najširemu smislu.

Književno je, već i povijesno, pa kritički i teorijski zahtjevna i nemala tema upravo „tema Mihalić“. Zanimljivo je to kako je i koliko Stamać – naoko se čini zgodimice, od povoda do povoda, ali zapravo trajno pratio Mihalićev opus, njegove nove naslove, izdanja koja su izazivala štošta osim ravnodušja u hrvatskome pa i širemu književnome i kulturnom prostoru, čak i onome društvenih zbivanja i političke nemilosrdno grube pragme – tumačio je Mihalića čitava tri desetljeća „ciljano i temeljito“, uvijek ozbiljno, sudeći prema ovome izdanju sve tamo od konca 1960-ih (1969.) do sredine 1990-ih (1995., odnosno ovom knjigom 1996.), pa i prije i kasnije, ukratko – desetljećima mu je Mihalić bio čitateljska, kritička, poetička… „opsesija“, to veliko pjesnikovo značenje i značaj u novijoj povijesti hrvatske književnosti.

 

 

U proslovnom kraćemu tekstu Stamać uz ovo izdanje piše: „Knjigu o Slavku Mihaliću napisao je dosad uvaženi hrvatski kritik i znanstvenik, Vlatko Pavletić. ‘Klopka za naraštaje’, naslov je njegove izvanredne pretrage Mihalićeva pjesništva… (Usp. nasl. zbirke ‘Klopka za uspomene’ S. Mihalića iz 1977., op. aut.) ‘Tema Mihalić’ nema ambicija takmiti se s višestruko mjerodavnom Pavletićevom knjigom. Sve ako se autoru i čini da je, pogotovo u studiji Tko govori majstoru? , bitno pridonio eminentnoj teorijskoj problematici – ustanovljavanju modela teorije komunikacije u jednoj jedinoj Mihalićevoj pjesmi – namjera mu je bila više osobne negoli aktualno valjane, a ‘objektivno znanstvene’ naravi. /…/ U tom smislu posrijedi je osobna knjiga, bar toliko koliko i niz raspršenih znanstvenih uvida. // Osobno sam bio dirnut Mihalićevim pjesništvom još kad sam se, dječakom, pedesetih godina susreo s njime na stranicama ‘Krugova’… Posrijedi je, po meni rano uočena, Mihalićeva jaka misao o rastu i padu stvari ovoga svijeta. // Kasnije, Mihalićevu sam se pjesništvu uvijek vraćao… Nisam ga se mogao ‘riješiti’ ni u svojoj doktorskoj disertaciji… A niti ga se mogu ‘riješiti’ danas, kada mi se čini da to veliko pjesništvo poznajem razmjerno dobro… // Tema Mihalić, dakle moja je osobna tema. I ne vjerujem da ću je napustiti. // Tiče se to i moga najintimnijeg pisanja, pisanja pjesama. Onima koji su u mojim pjesmama pronalazili posve pogrešne ‘utjecaje’, moram jasno poručiti, da, osim u T. S. Eliota i Rilkea, tragove moga samooblikovanja potraže u genija hrvatske riječi, kojim se bavi ova mala knjiga velike pjesničke ljubavi.“

Rijetko je ovo mjesto i ne baš tipično za Stamaća, naime otvoreno pokazivanje iskrene ljubavi i poštovanja, razlog više da nešto opširnije, koliko nam prostor i vrijeme ovdje dopuštaju, a svakako s pojačanim osjećajem znatiželje, prelistamo i, gdješto, prokomentiramo zapisano na stranicama knjige „Tema Mihalić“.

Stamać je analitik Mihalićeva cjelokupnoga pjesničkog opusa, on ga drži genijalnim pjesnikom hrvatskoga jezika, višeput je naglasio kako ovu temu kani proširivati, baviti se i dalje Mihalićem. Pa kada je povod Mihalić, potaknut i izazvan predloškom svojih raščlamba, Stamać će se i kao teoretik (što za nj nije baš uobičajeno) otvoriti i kazati: „Gubljenje jastva u naše doba bio je zakonit proces, kojemu je pogodovalo jačanje totalitarnih težnji vremena. Njemu je bilo komplementarno ‘potonuće u objekt’ pa i u objektivnost kao ideal znanstvenog bavljenja filološkim pitanjima. Htio bih pokazati da je i u mom slučaju bilo tako, za dobro teorije književnosti, ali i to, da me strast prema očitovanju vlastitih stajališta, vlastitim stilom, i vlastitim leksičkim izborom, nikada nije napuštala.“ Drukčije i ne može izvorni pjesnik koji i kada govori o izvornome pjesniku, drukčije nije htio znanstvenik koji je ustvrdio kako je u teoriji književnosti toliko toga rečeno i zadano za nekoliko budućih desetljeća, sve ako se već i u toj znanosti nije došlo do stanovita zida, neprohodne kakofonije teorije radi teorije same, ili zapreka i prepreka barem, te ga stoga nikad nije napuštala književnokritička i književnopovijesna znatiželja i sustvaranje, sudjelovanje, istraživanje i usustavljivanje i kao dionika kroatistike u njezinoj povijesnoj i suvremenoj protezi i sadržajima. Plod je takva izbora i opredjeljenja i ova knjiga, „Tema Mihalić“.

Žanrovski uzevši, knjiga obasiže jednu studiju, dva ogleda, jedan znanstveni uvid, jednu recenziju i jedan zapis, usve šest priloga kakvima ih je, upravo tako, nazvao sam Stamać.

Očekivano, inicijalno je autor uvrstio tada najnoviji svoj esej „Pjesništvo Slavka Mihalića“ iz 1995., koji tekst već naslovom sugerira određenu sintezu rečene teme. Kronologijom „unatrag“: slijedi esej „Osluškivanje druge strane“ (1969.; podnasl. Dvije značajke Mihalićeva pjesništva), zatim bilješka O Mihalićevoj metafori iz 1977., potom najambiciozniji, središnji prilog, studija Tko govori majstoru? iz 1985. te, prema koncu, zapis Gradio, a ne razarao (1993.) i, naposljetku, Privremeni zaključak (uz ovo izdanje, 1996.), što posljednje, ponovimo, doslovce naglašava naum kako se Stamać i nadalje kanio baviti Mihalićevom poezijom. Knjiga na kraju donosi bilješku o Stamaću.

Pa krenimo slijedom ovdje uvrštenih tekstova o Mihaliću…

– Naslov eseja Pjesništvo Slavka Mihalića, već zvuči kao rezime jednoga opusa, što zacijelo potvrđuju dvije temeljne ustvrde ovdje; prvo, ta da Mihalićeva poezija spada među najviše estetičke vrijednosti hrvatskoga jezika, podvlačim – jezika, te, drugo, kako se Mihalić odupro tzv. eri videokracije (mediju „globalnoga sela“ i „kraja povijesti“, veli Stamać), suprotstavivši joj, toj vladavini slike (svijeta), „suparničku misao“ unutar posvemašnje, „totalitarne desupstancijalizacije“ toga istog svijeta. Kako to Mihalić, prema Stamaću, čini? Ne niječući postojanje velikih individualnosti hrvatskoga pjesništva prošloga stoljeća, poglavito njegove druge polovice, ustvrdivši kako gotovo nikada dotad (dosad) tijekom povijesti (pa ni u baroku, niti u moderni…) hrvatska poezija nije bila tako i toliko razgranata (sukladno pripadajućoj joj složenoj zbilji), a pjesnički jezik dakako zrcali sve rečeno, usto uzevši u obzir naravni kontekst kulture i književnosti europskoga, zapadnoga kruga, Stamać ustvrđuje kako Mihalić, poezijom mudre izvaganosti, nije „kidao“ rečenicu, nije zlorabio zvukovnost, „nije pojedine riječi ostavljao u zrakopraznom prostoru“ u kojemu je tek naknadno, „slobodnom čitateljskom intervencijom“, moguće uspostavljati metonimijske veze. To općenito glede izraza. A s tzv. sadržajnoga motrišta govoreći, opet u niječnim odredbama kazujući, zaključuje Stamać kako pjesnik nije slijedio nijednu dovršenu sliku svijeta, nije pristajao uz određene inačice filozofijskih sustava, ni na kakva ideološka ograničenja i svođenja, redukcije koje bi isključivale osobni, vlastiti smjerokaz, nisu ga zanimali zavodljivi i kurentni uresi trenutka. Kaže se kako u Mihalića nema jasnih tematskih središta, a opet, dovodeći u blizinu svoje raščlambe jednoga Preradovića, Kranjčevića ili Ujevića, pjesništvo će Mihalićevo za nj, Stamaća, pristajati uz rečene veličine upravo kao „politematsko i polimorfno“. Tematska raz-središtenost i bijeg od poezije uvijek istoga, jednoga registra, ne pišući uvijek jednu te istu pjesmu, a poziva se tu Stamać na „svoga“ Rilkea…, značajke su i, konačno, bitan značaj Mihalića kao velikoga autora uklopljena u tradiciju i, ujedno, osvajača, promicatelja novih vrijednosti i novih prostora za tu istu i te iste baštine u suvremenosti. Glede tzv. duha vremena, pa i onoga domovinskog u kontekstu sličnih planetarnih situacija, a slijedeći Mihalićevu bibliografiju, Stamać razabire smjenjivanje četiriju faza:

1. Onu Komorne muzike iz 1954. (12 pjesama, vlastito izdanje, tada!), što izjednačuje s političkim pa i (s)tvarnim samoubojstvom: „Opći javni raspored stvari nije podnosio ni drugačiju vjeru ni sumnju. Tražio je intelektualne poslušnike, izvršitelje zadatka, bez vlastitih dvojbi. Mihalićeva je poezija naprotiv natopljena žalosnim pjevom o ljudskom biću koje je ‘usitnjeno do mikroba’.“ Stoji ovdje i spomen zbirki Put u nepostojanje, Početak zaborava i Darežljivo progonstvo.

2. Fazu Godišnjih doba (1961.), zatim Ljubavi za stvarnu zemlju, poeme Jezero te zbirki Posljednja večera i Vrt crnih jabuka (1972.). Mihalić je tu već potvrđen autor, njegov ugroženi lirski subjekt otvara se prirodi, srodnome bližnjemu, ali ostaje zatvoren za društvo i tzv. povijesna pitanja. Ovo je vrijeme kada pjesnik posve definira „pjev rečenice“, za koji Stamać kazuje kako je „glazbeno utemeljen“.

3. U „poslijeproljećarsko“ vrijeme, kao skeptik i kritik, oglašava se Mihalić tek 1977. Klopkom za uspomene; zajedljivost, bolnost u svakom slučaju, izrazni cinizam, ironija i sl. odlike su te pjesnikove faze (uostalom, objavljuje tada svoju Majstore, ugasi svijeću, o čemu kasnije nešto opširnije). Slijede zbirke Pohvala praznom džepu, Tihe lomače i Iskorak.

4. Spomen zbirki Mozartova čarobna kočija (1991.), Zavodnička šuma, Baršunasta žena i Karlovački diptih (1995.) Stamać dopunjuje zaključkom kako je u njima Mihalić „dokraja razigrao svoj majstorski pjev“. Primjetno je odsuće straha iz ranijih zbirka, redukcija (samo)ironije, mudrost zrele osobe i pjesničke svijesti o ljepšoj, ako smijemo reći svjetlijoj strani ulice i svijeta, a s druge pak prisuće ako ne optimizma, što bi bilo više negoli pretjerano reći, ono barem o dobrim, boljim stvarima egzistencije, k tomu i povratak formi pjesme u prozi. Otvoreno domoljublje u poeziji toga vremena, naravno, bilo je moguće očekivati i dogodilo se i Mihaliću („Veliki smo milijunski brod / koji ne kani odustati.“ – Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more).

Slijedi Stamaćeva potanka raščlamba Mihalićeva pjevanja na primjerima pojedinih pjesama i stihova. Postavivši bitnu unaprednu mjeru stvari svoje ocjene i procjene glede strukture pjesme, poetičkoga i poetozofskog čak okvira/„okvira“ jednoga opusa, Stamać piše: „Najmanja  jedinica Mihalićeva pjesništva je sintagmatski stih, cijela rečenica, nipošto kakva ispodrečenična emska razina; primjerice fraza, sintagma, riječ, slog, ili pak, strašno je reći, fonem. (Potonje su razine bile odlikom i težnjom nekoliko vrsta pomodnog pjesništva koje je, ne donijevši ništa dobra, doživjelo svoj zakoniti zalazak.)“. Rečenu raščlambu mogu svesti na sljedeće: Mihalićev je stih rečenica (naizgled apodiktična), njegov je sugovornik zapravo svoje, vlastito lirsko „ja“ (jastvo, veli Stamać); izraz mu rese alogizmi, paradoksi, a tek su cjelovite/„cjelovite“ kitice nositeljice smislene/„smislene“ cjeline; stihove mu u nizu prispodobljuje glazbenim frazama, dotle da ih drži dotad nečutim „clusterom neobična smisla“ (za Stamaća neobična „novotuđicom“ proširena sintagma!); nema logične organizacije pjesama unutar Mihalićevih zbirki, suodnosi su slučajni, a glazbeno je (Bach, Mozart i dr.) uvijek ispred svega, osobito likovnoga i tzv. logičnoga…

Drugi dio ovoga ogleda tematizira pojam „videokracije“, „ikoničke strogoće“, tj. „siromašne semantičke relacije: predmet = elektronički proizvedena slika“. Pita se Stamać, što je (joj) ovdje činiti i što čini, što može izvorna pjesnička mašta? Poput Mihalićeve… Kako jezik ne bi potonuo u funkcije, primjerice, uredsku, političku, tehnološku, publicističku itd., sve usve – smušenu, pjesnik pišući čuva „zalog autorske osobnosti“, svoju neusporedivu i neponovljivu individualnost. I još nešto krucijalno: „…izvorna pjesnička mašta čuva jezik od entropije, preobrazujući ga svakoga trenutka, omogućavajući mu da sve njegove razine i svi njegovi oblikovni odnosi izraza i sadržaja žive kao trajna mreža smisla, poradi čega jezik i jest najveće dobro neke zajednice.“ I u potonjemu smislu ističući iznimno visoko mjesto Mihalićeve poezije u povijesti hrvatske književnosti i njezina stiha uopće, Stamać kazuje kako se ovo pjesništvo, na tzv. malome jeziku (nastojeći osobitom snagom i ustrajnošću širiti granice matičnoga jezika), nikada ne odriče općega, univerzalna napora na oblikovanju najviših čovjekovih istina. Dapače, kaže se emfatično: „Mihalićeve pjesme i suvremeni hrvatski jezik jedno su te isto: oblik udahnut supstanciji, odnosno supstancija skovana u oblik.“ Zaključak ovdje jest taj kako je pjesnik u (ne)doba redukcije svijeta na „sliku svijeta“ čuvar nekih vrijednosti: slobode čovjekove, više duhovnosti, prirodna sklada i sklada prirode, (među)ljudske komunikacije i povjerenja, naposljetku – čuvar jezika, toga čovjekova neprispodobiva (razlikovna) dobra u svemirskome bezmjerju.

Osluškivanje druge strane (podnasl. Dvije značajke Mihalićeva pjesništva) tekst je koji na primjeru Prognane balade te još poneke pjesme i stiha upozoruje na su-postojanja, protimbe, proturječja, suprotstavljanja: (i) čovjekov uspon/rast i (vs.) pad…, naglašavajući tada (1969.) stihove nakraju, „dodatke pjesmi“, a zapravo je riječ o refleksiji kao krajnjemu smislu pjesništva. Piše ovdje vrlo mladi Stamać: „Očito su, naime, posrijedi dvije problematike, jedna sučeljena drugoj; dvije problematike od kojih jedna tretira lice i naličje zbilje protiv koje je sam njezin rast, a druga reflektira samu mogućnost pjesničkog opstanka pred tako tretiranim licem i naličjem te zbilje. Poraz svih nada i dostojanstvo pjesničke riječi nedvojbeno i prvenstveno pripada ovoj drugoj, premda ni prva ne kazuje malo: i ustanovljavanje svijeta poništava samo sebe.“ Zapita li se o smislu vlastitih riječi, pa i onda kada stoga pjesnik doživi očaj, pjesništvo je i tada na dobitku, jer dolazi do glasa koji govori riječju prvih istina, onostran svijeta postojećih stvari. Ako netom rečeno zvuči odveć apstraktno čak i za svijet refleksije o poeziji, ova ustvrda pokazuje iznimnu zrelost mladoga tumača i čitatelja Stamaća potaknuta očito više negoli poticajnim stihovima Slavka Mihalića s konca 1960-ih.

O Mihalićevoj metafori kratka je Stamaćeva bilješka iz 1977. (iste je godine doktorirao s temom „Metafora u suvremenom hrvatskom pjesništvu“). Bit je u ovomu: „Jedan od začetnika pjesništva koje za podlogu ima stih racionaliziran, prividno konceptualan, prožet iskustvima što ih prepoznajemo kao egzistencijalistička, Mihalić zaobilazi metaforu, odnosno ona mu se gdješto ‘omakne’ na mjestima estetizantskog napora… // Historijski gledano, moglo bi se govoriti o nauku Apollinaireovu: simultanizam niže u sebi zatvorene iskaze koji se temelje na semantici čitave rečenice-stiha, a ne pojedine riječi, odnosno riječi ‘sporne’ u odnosu prema rečenici…“

– Kratku knjigu „Tema Mihalić“ cjelinom, dubinom i analitičnošću uvida nosi, rečeno je, studija Tko govori majstoru?. I prije tridesetak godina ustvrdivši kako je suvremeno pjesništvo na svim europskim jezicima zapalo u ozbiljnu krizu, kojoj se ne vidi dubine ni kraja, Stamać kaže kako je i poezija, točnije „pjesnički (su) proizvodi“ izloženi procesu „općehumanističke tehnološke transformacije“… Pita se jesu li pjesničke tvorbe još uopće „lirske“, a u nedostatku sigurna i uređena sustava duhovnih djelatnosti, nekakve sigurne osi i težišta, poezija kao da se traži u vlastitoj autorefleksiji. U takvim prilikama, analiza koja bi proizlazila iz ranijih, poznatih sustava i disciplina – primjerice, estetike, klasične retorike, jezikoslovlja, teorija komunikacije, semiotike i dr. pristupa – nije i ne bi bila, nije moguće da bude učinkovita ni od pomoći. Ovo je sažeta i pregledna studija, u prvim dvama dijelovima (Situacija i Pitanje pristupa) općenito o mogućnostima teorijskoga, susljedno i kritičkoga sveobuhvatnog uvida u pjesništvo današnjice, u svijetu današnjice, u posvemašnjoj krizi komunikacije na svim razinama. Stamać tumači ograničenja i iscrpljene mogućnosti nekih smjerova istraživanja književnosti. Poznata „znanja“ kao da su nedovoljna za objašnjavanje složenijih, dramatičnijih „zgoda današnjih ljudi i njihova (spo)razumijevanja“. Dolazi tako do ne baš simpatična mu pojma „postmoderne“, do „kritike općih mjesta“ i sl. Ukratko, ovaj tekst više potencije apstraktnoga mišljenja, drugoga i drukčijeg registra u odnosu na čitav kontekst knjige, u drugomu dijelu donosi raščlambu sadržajne razine znamenite i znakovite Mihalićeve pjesme, što Stamać obuhvaća međunaslovom: Na primjer: Majstore, ugasi svijeću. Vrhunska je to stilistička analiza jednoga poetskog teksta! Teorijski je ovdje moćna priprava za ciljano postavljenu analizu na primjeru konkretna teksta, jezične umjetnine, ili kako već reći…, a da ne dezavuiramo Stamaća iz ove studije i sebe, čitatelje, kako studije tako i pjesme o kojoj je riječ. Ustvrđuje se kako konativna (kao posljedica htijenja, a ne spoznaje/kognitivnog) funkcija jezika ovdje u Mihalića preteže pred ostalima, imperativi su izraženi i izraziti, odnos je uvjeravateljski, a primatelj poruke šuti i sluša, te se razgovor, dakle, ne uspostavlja, ali govornik ipak jest u stanovitu zajedništvu s „majstorom“, tim nekim, gotovo da postoji stanovito „suosjećanje“, razumijevanje među njima… Pošiljatelj primatelju objašnjava njega samoga. Središnjim mjestima ovoga dijela studije držim ova: „Baš kao ni kanal, ni kôd kojim se služi govornik ne biva aktualiziran pitanjem sugovornikovim; niti se daje na znanje da bi bio poznat ili nepoznat. Kôd kojim se prenose pošiljateljevi direktivi jednostavno je kôd najšireg mogućeg obzora: suvremeni hrvatski književni jezik, svakodnevnorazgovornog stila, koji je govorniku očito savršeno poznat. Primatelj, međutim, majstor, ne daje znaka da ga razumije. Ali budući da je on majstor, dakle netko tko baš taj jezik oblikuje u savršene tvorbe, to je i njegov kôd, i on ga savršeno razumije. No prihvaća ga i dočekuje šutnjom, odnosno bez pitanja koje bi ga provjeravalo. Majstor savršeno razumije direktive, ali je u stanju apsolutne afazije: o njoj govore samo njegove oči pune čuđenja. // Govornik, pošiljatelj, naučio je majstorov posao! Usvojio je dakako i nešto od njegve ‘začuđenosti’, pa i od začuđenosti njegova posla: direktive izreći pjesničkim oblikom, posegnuti za poetičkim, stvaralačkim aspektima jezika, to priliči nekomu tko je dobro upoznat sa svim značajkama opstanka i djelovanja svoga sugovornika.“ Mihalić je komplementarno blizu konotativnoj prozi pisaca (i generacijski bliskih) hrvatske književnosti svoga vremena (Šoljan i dr.). Stamać će, pojednostavljujem, zaključiti ovako: suvremeni je (tada, 1985.!) pjesnik šutljivac, suvremeni je naredbodavac jedini govornik, pa onda je li „klaunerija“ jedina preostala mogućnost, i to „u jeziku koji svojom ljepotom zna osmisliti neke od bitnih premisa ‘izokrenutog svijeta’?“

Podsjetimo, posljednji „slobodni“ tercet Mihalićeve pjesme izrijekom glasi:

„Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta. / Samo klauni znadu kako se možeš izvući: / Plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.“

Vratimo se u ovomu tekstu ranije citiranu mjestu koje potvrđuje kako je Stamać naravno svjestan svoga teorijsko-kritičkoga doprinosa (i) ovoj temi, ustvrdivši doduše skromnom formulacijom, ali izrijekom, o svojemu prilogu ustanovljavanju vlastita modela teorije komunikacije na primjeru jedne jedine Mihalićeve pjesme.

– Prema koncu knjižice evo i kratkoga zapisa Gradio, a ne razarao (1993.) u kojemu Stamać „brzojavno“ tumači svoje viđenje razloga kojima si je Mihalić osigurao tako visoko mjesto u suvremenome hrvatskom pjesništvu. Oni, ti razlozi, jesu najkraće u ovomu: „Suvremeno hrvatsko pjensištvo ‘igra se’, ugrubo rečeno, na četirima razinama: fonološkoj, leksičkoj, sintaktičkoj i diskurznoj. // ‘Fonolozi’, to su vam oni koji ispisuju crna slova po bijelom papiru. prije jednog desetljeća (1993.!, op. aut.) takvih je ‘konkretista’ bilo na ‘klaftre’ (klafter = hvat, op. aut.). Brbljanje i buncanje, baš prema naputku i želji tadašnjih gospodara duša. ‘Leksičari’… su… oni koji su, prema velikom uzoru Majakovskom, slagali ‘slovo kak takovoe’: riječ bi navodno imala svoju vlastitu ‘tvarnu stranu’, a ona bi bila jamcem ‘otežale forme’… ‘Sintaktičari’ su pak među pjesnicima oni koji su hrvatsku rečenicu jednostavo uzeli kao temelj svome stihu, bez odviše mnogo metaforičkih preskoka… I na kraju, ‘diskurzivci’ su stih stopili s prozom, oblikovavši znatan broj ‘pjesama u prozi’. Njima kao da je u bezličnu vremenu koje smo živjeli pripala čast da budu njegovim emblemom. // Slavko Mihalić pjesnik je hrvatske sintakse. Uvijek na tom srednjem putu što ga je ustrojio još tridesetih godina Tadijanović, za njim Kozarčanin i Vida, Mihalić je u suvremenome hrvatskom jeziku pjesnik zakladnik njegovih lijepih rečenica. Mudar, vješt i lukav, Mihalić se zna poslužiti i kakvim elementom ispodrečenične razine. Ali to čini s ukusom i mjerom. Gdje drugi nalaze pravilo, svoju malu metodu, Slavko Mihalić nalazi samo spretnu zamku koju s lakoćom zaobilazi.“ Tu Stamać osobito apostrofira Mihalićevu Zavodničku šumu (1992.). Zagovarajući „znanje svijeta“, koje se skriva u pjesmama, i pjesničko iskustvo, pozvavši se i opet na Rilkea, pa na tzv. istinu svijeta, Stamać će kako se pjesnici iste epohe ne razlikuju toliko „sadržajima“, mislima i rečenim znanjem, koliko oblikom svoga izraza (Hjelmslev!). Naime, nije dakako svaka „trica“, svaka besmislica i beznačajnost jednaka ozbiljnoj, težoj misli, no „supstanciji“ pjesnikova izraza, samu jeziku u pjesničkoj porabi, veli Stamać, oblik daje samo „lucidna oblikotovorna snaga“, „pjesnikovo umijeće“, čak „čarabiranje“, zapisat će. Ovaj koliko kratak toliko sjajan i pregledan, uvjerljiv zagovor kada je posrijedi pjesnik Mihalić, Stamać završava ustvrdom kako je ovaj pjesnik velik jer je „…od jezika gradio, a nije razarao. Ljubio ga je, a ne mrzio. Pravio je od njega ljepotne likove, a ne male grdobe. Činio je ono što čine svi veliki pjesnici: pisao je pjesme,  a ne ispisotine.“.

– I na kraju, Privremenim zaključkom dolazimo svrsi ove knjige temeljita čitanja, velike rekosmo ljubavi, duboka razumijevanja i sklonosti jednome pjesniku i njegovu djelu iz pera kolege, drugoga pjesnika, ali i znanstvenika. Predmetnotematski se svijet Mihalićevih pjesama sažimlje ovdje pojmovima i sintagmama, poput: široka panorama netaknute prirode, grad kao lelujavo prizorište ljepote, osunčane ulice, zatamnjene rijeke i jezera, naravnost s kojom čovjek jedino može ostvariti sklad; egzistencijalno pak uzevši, u Mihalića nalazimo: ljudsko biće otvoreno svim mogućnostima, kojemu je poraz konstanta, dakle poraz ljepotnika riječi, koji stihovima promiče slutnju metafizičkoga obuhvata, njegov je svijet s Bogom, a ne bez njega, ne bez Višnjeg načela… Poniženi čovjek današnjice prihvatit će Mihalićeva „lirskog govornika“, pa tek potom, tek nakon pokore, moguć je put k transcendenciji iz dubine propalosti. Govori se još ponešto o prozodiji i semantici Mihalićevoj, no možda je sam svršetak ove knjige doista vrhunac odavanja počasti jednoj vrhunskoj poetici: „…nakon Mihalićeve poezije, tj. usvajanjem njegovih pjevnih rečenica-stihova, govor nam je donekle obogaćen. A to spada u najviše zadaće što ih pjesništvo u nekom jeziku može obaviti.“

Ako bismo u svega nekoliko riječi, rečenicom-dvije, htjeli rezmirati Stamaćevu ocjenu o Mihalićevoj poeziji, možda bismo ih mogli naći ovdje: „Ne postoji u suvremenome hrvatskom pjesništvu opus koji bi tijekom tolikih desetljeća zadržao svoju od početka izgrađenu vlastitu koherenciju. A ona je razvidna na svim razinama diskurza, od stiha do čitavih zbirki… čitava opusa.“

Vladimir će Rem u spomenutoj završnoj bilješci „Dvije ljubavi jednog pisca“, a prije bilješke o Stamaću, ustvrditi: „…ne treba zaboraviti kako je Mihalić svojim prvim zbirkama došao u hrvatsko pjesništvo tih godina u kojima je Ujević (tjelesno) odlazio. A Stamać ovim svojim mozaikom izabranih pristupa Mihaliću upozorava na to ‘pretapanje’ velike riječi jednoga autora u doba velike riječi drugoga autora, koji je i sam dijelom izašao ispod šinjela prvoga. // I tako se Stamać pokazuje kao tumač spomenutoga ‘pretapanja’ i nastavljanja… //…Stamać je temeljni ‘ujevićevac’, kušatelj i promicatelj ozbiljne potrage za smislom, zgusnutim u svagda tečnom jeziku jedinstvenoga ritma skladnoga govora pjevanja. // Stamać kroz svoja ukupna iskustva autorske lirike, teorijskog mišljenja poduprtog gustim naslagama klasičnog filozofijskog iščitavanja, kao jedan ‘kompletan autor’ dovodi pred lice hrvatskoga čitatelja drugoga snažnog autora, nudeći autorska suglasja, nudeći glazbu višestrukoga autorskoga razgovora. // …Ovom pak knjigom koja ni u jednoj svojoj sastavnici ne zaboravlja takvog Stamaća urednika-teoretičara-autoritativnog propedeutika, njezin autor pokazuje da itekako zna iskreno voljeti. I pokazati to.“

Zaključno: Stamaćev je „Mihalić“ knjiga znalačka, analitična, topla, kolegijalna i, pače, naglašeno prijateljska, knjiga više negoli sklonosti, djelo privrženosti, vrlo osobno što, kada je opus Ante Stamaća, osim pjesničkih mu zbirki, posrijedi, baš i nije svojstveno ovomu velikom znalcu književne teorije i povijesti, hrvatskih i svjetskih relacija kako u znanosti tako i u lijepoj književnosti. A takva je knjiga i stoga što je povod joj značajno, veliko pjesničko djelo jednoga od prvih glasova naše lirike, hrvatske poezije cijeloga 20. stoljeća – Slavka Mihalića, djelo suvremenika, u mnogome sličnomišljenika, kadikad podudarnih dionica životna puta i blizih svjetonazora kad je riječ o književnu tekstu, jeziku, kulturi, sudbini naroda istoga jezika i njegovoj bremenitoj, osobito novijoj, prošlosti dugih desetljeća bar dvaju susljednih totalitarizama. Pjesnička i esejistička je ovo, a dijelom i znanstvena knjiga, najprije pjesnika, o, eminentno, pjesniku.

 

Karlovac, 20. prosinca 2017.            „Inače bi sve bilo besmisleno“, Prvi Mihalićevi dani 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter