Boris Domagoj Biletić: U TAJNOVITU ZNAKU BIJELE RIBE / Tomislav Marijan Bilosnić

 

U TAJNOVITU ZNAKU BIJELE RIBE

 

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ: ISPOVIJED ISUVIŠNA ČOVJEKA,

Izabrana proza, 3000 godina Za dar, Zadar, 2018., 360 str.

 

Tekst „Ispovijed isuvišna čovjeka“ – koji je već uz prvo izdanje, daleke 1985. godine, podnaslovno žanrovski određen kao „roman“ – piše tada ni četrdesetogodišnjak i pjesnik već znatno afirmiran unutar, ali i izvan granica hrvatske književnosti, diljem područja kulturâ i jezikâ nekadašnje države.

Prvo, iz čitava teksta i svakoga ulomka uzeta pojedinačno, bjelodano je to da djelo dolazi iz pera (u vremenu davno prije tipkovnice) izvornoga pjesnika, a drugo, čovjeka koji (i tada) svodi neke račune sa sustavom i njegovim izvršiteljima. Kako ih svodi? Na jedini moguć način a da mu djelo ugleda danje svjetlo: piše zgusnuto i kao u vrućici, metaforički nabijeno, poetski naglašeno slikovito, alegorijom zaodjenuto, na tragu poetike promicateljâ tzv. konotativne književnosti. Ovo posljednje tiče se naraštaja hrvatskih osobito proznih i dramskih pisaca rođenih početkom ili sredinom 1930-ih koji, nakon iskustava raznih, posebice onih oko Hrvatskoga proljeća, pribjegavaju što je moguće neizravnijemu diskursu a da ovaj opet bude esetski i poetički – pa i glede komunikativnosti „poruke“ – što učinkovitiji… U poeziji pak u tom smislu asociram, primjerice, znameniti amblematski stih iznimnoga pjesnika („Veliki smo milijunski brod / koji ne kani odustati“), a u prozi još i štivo naraštaja tzv. hrvatskih fantastičara, generacijski blizih Bilosniću, ali samo generacijski.

Uz prvo izdanje „Ispovijedi“ sažeto je i točno pisao Igor Mandić, pa se nakon toga usput citiralo i navodilo poneko kritičko mjesto, uglavnom podvlačeći i naglašavajući Mandićevu, recimo spretno-sretnu, sintagmu „Kamovljev kompleks“. Krešimir će Nemec, pak, u vrlo kratkome, skromnom ulomčiću svoje „Povijesti hrvatskog romana“ (od 1945. do 2000.) Bilosnićevu junaku pripisati – nihilizam, bogohuljenje, „programatski“ prijezir, anarhizam, negaciju, ironiju, psovku, revolt, duševnu bolest…, zaključivši kako piščev „isuvišni“ „prestupa sve norme ‘pristojna’ govora“. Držim da se znanstvenik na spomenutu referentnome mjestu mogao, pače trebao, opširnije pozabaviti ovim djelom.

Čak ni Mandić svojedobno nije prepoznao bitnu citatnost, doslovnu, jedne Lennonove davne pjesme („God“), koju Bilosnić ovdje gotovo cjelovitu „samo“ inkorporira kako bi poantirao o svojoj vjeri – nevjeri. Riječ je o jednomu od ključeva za razumijevanje svjetonazora Bilosnićeva aktanta. To je mjesto koje u T.M.B.-a završava ovako: „Ja ne vjerujem u Beatlese…“ Zatim slijedi niz o tomu u što isti vjeruje. Takvih mjesta u ovome tekstu nije malo, naprotiv, jednako kao ni stvarnih protagonista i onih koji su plod literarne fikcije, baš kao ni realnih, gotovo sam uvjeren, autobiografskih podataka, životnih iskustava autorovih, i onih drugih, čiste knjiške konstrukcije situacija i stanja piščeva junaka, njegova „alter ega“…, bez imena i prezimena, bez osobina, bez karakteristika i svojstava. Njegova je pobuna mjestimice uglavnom radi pobune sáme, nagonskih je reakcija, odupire se svijetu, svima i svemu oko sebe, a jedino ga valjda libido ispunjava i ne razočarava.

Glede (auto)biografičnosti/“(auto)biografičnosti“ autorovih rečenica, središnjom držim ovu Mandićevu ustvrdu: „No, u tekstu kojemu je ovo pogovorno slovo, izričito nije riječ o autobiografiji, pa ‘isuvišna čovjeka’ zaista ne bismo trebali izjednačavati s T. M. Bilosnićem. Čemu onda ‘ispovijed’? Ako autor skriva vlastitu u liku kojemu ne daje ni ime ni prezime, niti suviše ostalih odrednica potrebitih za identificiranje vremena i prostora, zar on ne traži samo alibi za lažno ispovjedanje?“

No, potonje ne bih čitateljski supotpisao. Naime, bogat je svijet referenca i asocijacija koje sadrži i na koje upućuje predmetnotematski ili tematskomotivski svijet knjige: književnost, glazba, film, zemljopisni prostori fikcijskoga i stvarnoga putopisanja, doslovna kretanja kroz vrijeme i prostor ili pak „samo“ stranicama svoje i tuđe literature; tu su konotacije na međunarodnu i, još više, tadašnju domaću političku praksu, nevesela iskustva pojedinca i (njegova) naroda, obiteljsku prošlost, na povijest „isuvišne“ (je li suvišno ipak već dovoljno isuvišno?!) jedinke i jednako takva kolektiva izložena vjetrometini Velike povijesti, njenim nekarakternim protagonistima, tvorcima i provoditeljima…

Od prve, poetički jasno programatske rečenice: „Jebi ga. Razmišljati kako početi pisati, jalov je posao“, pa do posljednjih: „ – Gospon, kaj radite? / – Jebem, gospođo! – odgovorio sam“ – Bilosnić nije imao koncept ni „jasnu“ ideju što želi ni kakvim će tekstom posljedovati ovaj, sve u svemu, nadrealni tijek piščeve svijesti, s mnoštvom usputnih rukavaca, asocijacija, krhotina stvarnosti i okrhaka svijesti pod naletom nebrojenih senzacija društvene, političke, privatne, obiteljske i ine stvarnosti i povijesti, odnosno, literarnih iskustava jer, očito, sve i sva može postati literaturom. Tu je činjenicu, desetljećima ranije negoli je to danas (i teorijski, a ne samo književno praktično) razvidno, ovaj autor osvijestio i posegnuo za svojevrsnim eksperimentom, ne prvi, ali u ono vrijeme kao rijetko odvažan pisac, u znaku Mandićeva zaključka o „duhu epohe“ koja „povremeno revitalizira“ tzv. Kamovljev kompleks. Ovdje nipošto nije posrijedi eksperiment radi eksperimenta. Da je tomu tako, ovo bi djelce odavno bilo mrtvo poput mnogih, danas tek zgoljnih književnopovijesnih činjenica, a nije; ono nije samo nekakav literarni fakat iz odbačene, (i)suvišne ropotarnice konzumiranih pa zauvijek zaboravljenih kritičkih i čitalačkih iskustava jedne generacije.

Samo, danas više ni takvo štivo, ništa nije niti može biti šokantno! Zato nije nevažno kontekstualizirati ovaj Bilosnićev tekst, jednako kao što bi današnjim čitateljima, osobito mladima, ovo djelo trebalo približiti ponekim tumačenjem, fusnotom, bilješkom, objašnjenjem…

Dva mi se mjesta čine posebno znakovitima.

Držim da ova, sve u svemu ipak koliko-toliko koherentna proza, uzmimo na mjestima gdje kao usput tematizira, primjerice, šahovsku igru, donosi ne baš posve sramežljivu kritiku totalitarizma – koliko je u vrijeme svoga nastanka i objavljivanja usred komunističkoga jednoumlja to mogla činiti eksplicite; npr.: „S druge strane izgledalo je da sam izgubio slobodu. Znam da ćete se ovom nasmijati i da to glupo zvuči. Svi glupani danas govore na sva usta kako su izgubili slobodu, to je postalo dio prestiža. Naprosto, šik je izgubiti slobodu. Ali meni ni sad nije jasno kako se to događa, kako se može izgubiti sloboda. Ubijte me, ali mi nije jasno. Sloboda nije novac, nije kuća, sloboda nije kaput, ona nije nikakav nakit, pa da je možeš izgubiti. To bi bilo isto kao da mi netko kaže da je izgubio misao. Kako se uopće može izgubiti misao, pa makar popizdio. Možda jednu misao i mogu zametnuti, ali sve one ostale, bezbroj onih koje još i ne slutim, kako njih mogu izgubiti. To se ne može dogoditi, i neka me nitko ne zajebava. Nitko.“

Komplementarno netom navedenu jest ovo mjesto: „Kao i sva moja generacija, prozebla i daleko od snivanja, bezimena i žalosno bljutava, prosjačka u slavi otaca, nisam ni ja imao dovoljno pameti. Bilo je to i dobro s obzirom na okolnosti, pa i na to što sam mladost naizmjenično provodio u očevu domu i praznim sobama šutljivih stanodavaca u tek oživljenom gradu. Sve do tada savladano, otkriveno, spoznato, pobijeđeno u oluji, naraslo u pobjedničkom vremenu, nije mi predstavljalo ništa. Stjegovi koji su stoljećima vijorili u bludničkoj laži, na horizontu maglenih prikaza vremena i prostora, meni nisu samo predočavali sliku neminovna ratišta. U svemu sam morao počinjati iznova, iako misleći da sve znam.“

Tko je živio (u) ono vrijeme, njemu ne treba tumačiti kako su aparatčici cenzorskim sitnozorom čitali, iščitavali i „tumačili“ ovakva i slična mjesta, dovoljno da piscu u najmanju ruku začepe usta, a knjigu onemoguće na putu prema mogućim čitateljima.

Nadajmo se da će i sutrašnjim recipijentima, uz nužnu pomoć teorije i kritike s pripadajućom i prikladnom aparaturom, ovaj tekst moći biti posredovan kao svjedočanstvo o jednome vremenu i prostoru te osebujnom pojedincu. U nekim dionicama, gotovo tri i pol desetljeća nakon prvoga objavljivanja, ova proza očito još uvijek može biti zanimljiva i poticajna.

Koliko svako vrijeme „dopisuje“, a koliko „briše“ teksta i tekstu, osobito ovako „ranjivu“ i „otvorenu“, kakav je i njegov središnji akter, o tome će suditi i opet neki budući. A što je (sve) i/ili tko je (sve) Bijela Riba, taj simbol, motiv… zacijelo stanovita „provodna nit“ ove proze (unatoč autorovim „izravnim“ objašnjenjima koja čitamo u, romanu pridodanim, tekstovima ovoga izdanja), ipak ostaje zadaćom razotkrivanja sutrašnjih čitatelja, tumača koji bi se, bude li ih!, eventualno osmjelili temeljitije upustiti, proniknuti u pr(a)ve razloge i dublji smisao egzistencije „isuvišna“ čovjeka. Takvima, naravno, nijedno vrijeme ne oskudijeva.

 

(Boris Domagoj Biletić © IO DHK) 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter