Božidar Alajbegović: PRIČE O POTRAZI ZA SLOBODOM / Zoran Pilić

PRIČE O POTRAZI ZA SLOBODOM

ZORAN PILIĆ: KAD SU DIVOVI HODALI ZEMLJOM, Fraktura, Zaprešić, 2018., 161 str.

 

Nova knjiga priča Zorana Pilića „Kad su Divovi hodali zemljom“ otpočinje ne baš obeća-vajuće, gotovo bih rekao razočaravajuće, jer početna priča knjige („Iowa“) naprosto je blijeda, bezlična i nedovoljno zanimljiva. Priča je to u kojoj redatelj filmskih dokumen-taraca pokušava razriješiti zagonetku nestanka jednoga hrvatskog pisca, koji je čitav ži-vot sanjario preseliti se u Iowu, što je naposljetku i ostvario, ali mu se tamo gubi svaki trag, uz zaključnu, nategnutu i besmislenu sugestiju kako je možda u slučaju toga pisca riječ o reinkarniranome Johnu Lennonu. No, bez obzira na nedojmljivost toga uratka, ta se priča nadaje uvodnom gradnjom temelja na kojemu počiva čitava knjiga jer ovdje Pilić uvodi elemente koje provlači i nadograđuje u ostalih osam priča, stvorivši tako zaokru-ženu cjelinu uokvirenu problematizacijom različitih načina i pokušaja dosezanja slobo-de.

Uz motiv slobode, povezna nit između gotovo svih priča jest – Amerika, „obećana zem-lja“, iluzija koju mislimo da dobro poznajemo s obzirom na sve silne filmove što ih od-gledasmo i glazbu kojom je mitologizirana; ta država simbol slobode, bijega i promjene, simbol otpočinjanja iznova, zemlja gdje nas nitko ne zna pa od nas zato ništa ne očekuje, te jedino možemo razočarati sami sebe; gdje možemo za sobom ostaviti sve svoje gre-ške, kriva srastanja, zablude i promašaje, zaboravljajući pritom na to da, kamo god otišli, sebe, svoj karakter, svoje nesavršenosti kao vječnu poputbinu sa sobom vučemo, od če-ga pobjeći nije moguće, a upravo je to presudno i odlučujuće za ono što ćemo doživjeti i ostvariti ondje gdje smo pronašli novo utočište.

No, nada je ono što likove Pilićevih priča povezuje, nada da se drugdje ipak može druk-čije i bolje, a uz nadu tu je također otpor „ovome“ što je „ovdje“ već tako dugo takvo ka-kvo jest, pa dok nade „ovdje“ ima sve manje, ljekovito je obnoviti je, makar pokušati os-vježiti u širokim prekomorskim američkim prostranstvima, gdje su prilike, navodno, ne-izmjerne, a izgledi za sreću i uspjeh, navodno, svima jednaki. Osobenjaštvo je pritom Pi-lićevim (anti)junacima zajedničko, a uz osobenjaštvo redovito ide samoća, usamljenost zbog izglobljenosti karaktera, neprilagođenosti, neprilagodljivosti, neuklopljivosti, nep-ripadnosti i, uopće, nedostatka poriva za pripadnošću i pripadanjem.

Tako se nove Pilićeve priče pokazuju konačnim njegovim iskorakom iz matrice tzv. stvarnosne, mimetičkle proze u smjeru neoegzistencijalizma. Odnosno, s društvene stvarnosti Pilić pozornost usmjerava na osobnu stvarnost, intimitet. Iz realizma zbilje, tj. izvanjskosti, prelazi u realizam intime, psihe, u zbilju unutarnjega onih koji ostaju, po-mireni i apatični, ali i zbilju unutarnjega onih koji odlaze, puni nade, bez obzira na to bila ona istinska i moguća ili pak tek svjesno samozavaravanje. Tako se Piliću toliko svoj-stvena pop-referencijalnost, glazbena i filmska, a u ovoj knjizi često i književna, također pokazuje kao svojevrstan bijeg u umjetnost, odnosno fikcijski svijet, plod umjetnikove darovitosti i mašte, kao utočište od razočaravajućeg i besperspektivnog svagdana.

Dok u prvoj priči ostaje nejasno je li junak u Iowi našao ono radi čega je onamo čitavog života kanio otići, druga priča (prema kojoj knjiga nosi naslov) problematizira doselje-nikovo smještanje u nov prostor američkoga domicila. Glavni je lik četrdesetogodišnji Bosanac, čiji dugotrajan i ustrajan napor da zavoli bejzbol, ali i održi vezu sa ženom koju voli, simbolizira njegovu prilagodbu i želju za ukorijenjenjem u novoj sredini. To će mu tek djelomice uspjeti, jer što dobiješ na ćupriji, izgubiš na mostu…

Protagonist zaključuje da „razdoblja samoće uopće nisu tako strašna kakvima se čine“, a na tu rečenicu u simboličkom se smislu skladno nadovezuje iduća priča („Dobri čovik Reja“), koja pokazuje kako pravdoljublje čovjeka čini izopćenikom, drukčijim među isti-ma, osamljenikom u gomili. No, takva pozicija ne mora biti neugodna, ako si čvrst, ne-pokolebljiv i ustrajan. A to je ovdje već treći protagonist koji se ćuti strancem u okružju u kojemu obitava. Za razliku od prve dvojice, on doduše odlazi u SAD, ali se otamo vraća, što, da se krivo ne shvati, nikoga od njih, pa ni njega, ne čini manje hrabrim. Svatko od njih ostvaruje ono što je naumio, svatko se od njih usuđuje slijediti snove i pokušati os-tvariti vlastite zamisli. Baš poput bejzbolske momčadi „Giants“ iz naslova knjige, svi su oni zapravo pobjednici, unatoč svome autsajderskom statusu. Po povratku iz Amerike, Reja, junak treće priče, status drukčijega, samoga u gomili i jedinstvenog, ostvaruje os-nivanjem književne izdavačke kuće ponašajući se posvema posebno u odnosu na kolege iz iste „branše“.

U četvrtoj priči „Studen“ čitamo varijaciju prethodno citirane rečenice o samoći – „sa-moća Petru uopće nije stvarala smetnje“ – a uvodni motiv studeni, koju akter osjeća us-red usijana kolovoza, sugerira njegovu izopćenost i osobenjaštvo. Osim sklonosti radi-kalnoj samoći, jer on ne izlazi iz stana, antijunakovo osobenjaštvo ogleda se u odnosu koji ostvaruje s lutkom za napuhavanje naručenom iz „sex-shopa“. S njom razvija svo-jevrsnu alternativnu verziju života, pa za razliku od junaka prethodnih priča, koji bijeg u slobodu ostvaruju odlaskom u SAD, Petar slobodu pronalazi izbjegavanjem ljudi i ži-votom s neljudskom stvari u koju „upisuje“ osobine zamišljene savršene žene po svojoj mjeri, živeći tako slobodu u novome obliku stvarnosti.

Priča „Sekstet“, tek korektna varijacija na temu nezreloga muškarca koji nije stvoren za to da se skrasi u trajnoj vezi, samo uvjetno se, na temelju njegova otpora bračnoj vezi, kao vrste ostvarenja slobode, uklapa u koncept zbirke. Pritom predvidljivost priče, „iz-raubanost“ pripovjedna modela i tipski likovi ne donose ništa novo ni originalno, pa tekst svrstavaju u nedojmljiv dio ove knjige.

Tematizacijom muško-ženskog odnosa priča „Bubamara“ nadovezuje se na prethodnu, no, unatoč trzavicama, ovaj ljubavni dvojac ipak tvori skladan par. Nesuglasice nisu po-nor što ih razdvaja već izraz samosvijesti i dodatan lijepak što ih zbližava te su oboje snošljivi prema stavovima onoga drugog. Par je intimnu slobodu ostvario odmicanjem od društvene stvarnosti i otvorenošću za sve mogućnosti, čak i one onkraj zakona. Kompaktna, zaokružena, eliptična, ova je priča među boljima u knjizi.

Sedma priča „Čuvar“ solidan je narativ o čovjeku koji je granicu zakona već prekoračio. Matija je starac, bivši državni plaćeni ubojica, pripadnik tajne službe, čovjek koji se bori s demonima prošlosti i osjećajem krivnje, „nepodnošljiv smrad krvi prati ga u stopu“, a mentalna sloboda, u smislu pomirenosti sa samim sobom i onime što je činio, nedosti-žna mu je.

ZORAN PILIĆ (booksa.hr)

U pretposljednjoj i najduljoj priči, naslovljenoj „Toshiro“, protagonist, uz pomoć slavnoga japanskog glumca Toshira Mifunea, kreće u odlučan i težak, konačan ljuti boj protiv fa-šizma, a literarni put do slobode popločen je posvetama samurajskim filmovima, Geor-geu Lucasu i računalnim igricama. Duhovita je to, otkačena i zabavna „trash-priča“ u kojoj Pilić vješto balansira na granici šunda, ali je ne prelazi.

U posljednoj priči „Lunapark“, uz „Bubamaru“ najkvalitetnijoj, u središtu je opet motiv slobode, ovaj put prisilne… Lea, sredovječnoga hrvatskog doseljenika u SAD, poslodavac prisiljava poći na godišnji odmor, koji ovaj nije koristio pune tri godine. Leo odlazi u Meksiko gdje ga pratimo u atmosferi poznatoj iz mnogih filmova, već viđenih prizora, ugođaja i ambijenata pustinje, žege, barova, šarenila, bijede i razuzdanosti – uz nagla-šavanje godina koje su proletjele u nepovrat a da to ni primijetili nismo – da bi, napo-sljetku, Pilić zatvorio krug „vrativši“ Iowu iz početne priče ponovno u prvi plan.

Sloboda kojoj je knjiga posvećena, a dosegnuti ju se pokušava bijegom u nepoznato, tako se na koncu pokazuje iluzijom.

Dok je u prethodnim knjigama Zorana Pilića bio očigledan neprestan stilsko-izražajni rast i razvoj, a svako novo oknjiženje bilo je dojmljivije od prethodnoga, nova zbirka kao da donosi stagnaciju. Priče se uglavnom ne odmiču od razine i ocjene „solidno“ (osim dviju već istaknutih, „Bubamare“ i „Lunaparka“), a primjetna je i stanovita pripovjeda-čeva stečena rutina kojom se vješto koristi.

Valja ipak pohvaliti dojmljivo stvaranje ozračja beznađa, tjeskobe, besperspektivnosti, što je ostvareno dijaloški i implicitno, bez one u stvarnosnoj prozi odavno potrošene deskriptivne eksplikacije. Pohvalu zaslužuje i Pilićeva ambicija da knjiga ne bude tek zbir novonapisanih tekstova, već da ju se konceptualno zaokruži oko zajedničke teme – pot-rage za slobodom i (ne)mogućnosti dosezanja iste. Potonje je autoru uspjelo.

 

(Božidar Alajbegović © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.