Božidar Alajbegović: ROMAN O MOBINGU I DRUŠTVENOME KAMELEONSTVU / Đurđa Knežević

 

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ (blog.dnevnik.hr)

 

ROMAN O MOBINGU I DRUŠTVENOME KAMELEONSTVU

ĐURĐA KNEŽEVIĆ: PRAVILA IGRE, Fraktura, Zaprešić, 2017., 240 str.

 

Na početku svojega šestog romana, Pravila igre, Đurđa Knežević uvjerljivo navješćuje sukob i postiže napetost iznošenjem misaonog tijeka protagonistkinje koja na neod-ređeno vrijeme napušta dotadašnji domicil, uz nagovještaj da je uzrok tome određena nesuglasica, razmirica, možda čak i nešto teže. Pritom autorica istančanom psiholo-gizacijom oslikava junakinjino pretpostavljeno poimanje svoga odlaska k drugoj strani u sukobu, čiji će predstavnici, kako protagonistkinja zamišlja, ostati ranjeni njezinom, kako smatraju, izdajom i „zaogrnuti ornatom blistave patnje i skrušene dobrote, i zbog toga nekako uzvišeni“. Tako je ostvaren nagovještaj mogućnosti neke njezine stvarne krivnje, čije razmjere, kako u nastavku postaje jasno, ni sama junakinja još nije do kraja pro-cijenila. Aspekti će sukoba i vrednovanje krivnje obiju strana, očekuje se, dalje u romanu biti raščlanjeni pa tako već na početnih nekoliko stranica Kneževićeva uspješno osvaja čitateljevu pozornost dok je vrlo pažljivom artikulacijom junakinjinih misaonih tijekova rukopis oplemenjen dodatnom vrijednošću. No, poznavateljima dosadašnjeg autoričina romanesknog opusa njezina elokventnost, sposobnost artikulacije te vješta i dojmljiva baratanja riječima nisu nepoznate, baš kao što im je poznata sklonost Đurđe Knežević aktivističkome tretmanu književnosti u temelju koje je uvijek društvena kritičnost i angažiranost, pa se u čitatelju zbog toga javlja dodatna doza radoznalosti.

Struktura romana istovjetna je onoj u prethodnom, Disanje nemani – putovanje kao ot-ponac sjećanja na prošlost, u ovome slučaju nešto bližu u usporedbi s djetinjstvom reminisciranim u prošloj knjizi – nakon čijeg izlaganja slijedi povratak početnoj situaciji. Čitatelj saznaje da je Dora radila u neimenovanoj nevladinoj udruzi za pomoć zlo-stavljanim ženama, u što se uključila s velikim entuzijazmom, željna pomoći ugroženim i obespravljenim pojedinkama, no ubrzo se suočava s različitim spletkama, koruptivnim radnjama, mobingom i nepravdama. Na radnome mjestu tako svjedoči šikaniranju dviju kolegica radi njihova protjerivanja iz radne sredine, a takvu sudbinu na koncu i sama proživljava.

Đurđa Knežević vrlo dojmljivo prikazuje mehanizam funkcioniranja mobinga, pretvara-nja poluistina i tračeva o nekome u nepobitnost i konačnu osudu, pri čemu se žrtvin po-kušaj obrane od optužbi vješto pretvara u dokaz krivnje. Sljedeća faza jest ignoriranje, zbog čega se pojedinac u radnoj sredini osamljuje, oko njega s vremenom nastaje prazan prostor, što djeluje iznimno demoralizirajuće, javlja se tjeskoba, uznemirenost, dekon-centracija, sve do želje za napuštanjem sredine u kojoj ti otvoreno pokazuju da si ne-željen. Pritom autorica uvjerljivo oslikava obje strane, i žrtvu i nasilnike, ukazujući na stvarne razloge takvom postupanju, a koji su redovito povezani s pohlepom, ostvari-vanjem financijske koristi, no sugerirajući i dublje razloge, one psihološke prirode.

Riječ je o nepravilnostima u radu tzv. nevladinog sektora, ali i o zloći, porivu za mani-puliranjem ljudima, emanaciji moći koja proizlazi iz osobne slabosti, o sadizmu i po-nižavanju kao izrazu isticanja hinjene nadmoći, iza koje se zapravo krije svijest o vlastitoj osrednjosti. Istovremeno, ovo je roman o društvenom kameleonstvu; kroz likove pojedinih Dorinih kolegica, autorica piše o spremnosti na dodvoravanje i iskazivanje zadivljenosti spram nadređenih – društveno i politički važnih i moćnih – te na od-lučnost u rušenju i potkopavanju onih koji bi mogli postati preprekom vlastitu probitku, ali uz neprestanu hinjenu privrženost i iskazivanje razumijevanja sve dok ne dođe vri-jeme eliminacije, isključivanja kompromitacijom. U tu svrhu ništa ne može bolje po-služiti od novca, od optužbi za manipulaciju financijama ili otuđivanje sredstava iz za-jedničke blagajne Udruge potrebnih kako za plaće radnika i suradnika tako i za pro-vedbu humanitarnog programa Udruge.

 

ĐURĐA KNEŽEVIĆ (fraktura.hr)

 

Autorica se kritički, iako tek rubno, dotiče načina funkcioniranja i financiranja tzv. ne-vladina sektora, koji novčanu potporu potrebnu za rad privlači iskorištavajući „egzotiku patnje“, ali i želju donatorâ da si širokogrudnošću priskrbe iskupljenje, svladaju grizo-dušje i sebi osiguraju „miran san“. Osim što je posrijedi psihološki roman koji uvjerljivo oslikava intimna proživljavanja žrtve mobinga, kao i onoga koji zlostavlja poslovnoga ko-legu, Pravila igre također su roman o odnosima hijerarhije, borbi za moć, dinamici me-đuljudskih odnosa u zatvorenoj radnoj sredini, u kojoj, paradoksalno, žene zadužene za pomoć zlostavljanim ženama psihički zlostavljaju kolegice nastojeći ostvariti dominaciju, moć, utjecaj i, prije svega, nastojeći potvrditi vlastitu važnost unutar skupine. Vrhunac licemjerja pritom je u činjenici da one kao radni kolektiv gorljivo zagovaraju otpor pod-ređivanju i hijerarhiji, inzistirajući na tobožnjoj ravnopravnosti i suodlučivanju, bez is-taknutog i od kolektiva prihvaćenog vođe.

Roman nije bez nedostataka. Autorica od početka Dorin lik uzima kao fokalizator i čita-telj sve događaje predugo prati isključivo iz njezine perspektive. Međutim, to nije dos-ljedno provedeno jer se na nekoliko mjesta takav postupak prekida i uvodi perspektiva drugoga lika, čime se ruši „arhitektonika“, ali i ugrožava mogućnost čitateljeve identi-fikacije. Članice Dorina radnog kolektiva nedovoljno su individualizirane i pojedine os-taju neraspoznatljive, a previše detaljan prikaz mehanizma istjerivanja dviju žena iz Ud-ruge pokazuje se zamornim jer se zbog ponavljanja opisâ vrlo sličnih situacija drugi naveden slučaj doima nepotrebnim viškom. Primjetna je autoričina sklonost tome da nešto već izrečeno uskoro ponovi drukčijim izborom riječi (pri čemu sposobnost ver-balne kombinatorike i artikulacija, doduše, ostaju na visokoj razini) te sklonost pre-tjeranoj elaboraciji koja gotovo suvišnom čini potrebu recipijenta za samostalnim zaključivanjem. No, s druge strane, repetitivnost i monotonost pripovjedna tona u funk-ciji su stvaranja tjeskobnog ozračja, a klaustrofobičan osjećaj i takva atmosfera po-stignuti su smještanjem gotovo cijeloga narativa u uredske prostorije Udruge. Doživljaju zatvorenosti i tjeskobe pridonosi i dosljedno zanemarivanje uvida u privatne živote članica zatvorene radne zajednice. Dakle, načinom oblikovanja teksta i literarizacijom autorica čitatelju uspješno pruža atmosferu koja prevladava u ambijentu odvijanja radnje.

Dojam o ovome romanu, nažalost, na kraju ostaje podijeljen; autorici treba čestitati na hrabrome iskoraku u kritički intoniranu književnu obradbu u nas literarno još gotovo neobrađene teme, one dakle o radu nevladinih udruga koje nisu imune na kriminal i različite oblike nepravilnosti, ali valja joj ipak prigovoriti zbog strukturalnih manjkavosti i redundancija. Zaključno: Pravila igre svakako zaslužuju čitateljevu pozornost, no ne dosežu razinu dojmljivosti na koju smo se od Đurđe Knežević i njenih ranijih romana već naviknuli.

 

(Božidar Alajbegović © IO DHK)                                                     „Nova Istra“, Pula, 1/2018.

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


tondeuse honda