Daniel Načinović: NOVA TANDEMSKA CJELINA / Ljerka Car Matutinović i Božica Jelušić

DANIEL NAČINOVIĆ (istrapedia.hr)

NOVA TANDEMSKA CJELINA

 

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ – BOŽICA JELUŠIĆ: KANAT & KESNOKRIČ,

Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2016., 87 str.

 

U svakodnevnim komunikacijskim i književno-umjetničkim oblicima, hrvatski jezični organon posjeduje raznolik i zanimljiv izbor registara, kako u narječjima, tako u dijalekatskim i mjesnogovornim cjelinama. Književni perivoj ovih izričajnih osobitosti proučavan je u dijakroniji hrvatske literarne povijesti, pa tako i u svom modernitetu od Matoša i Nazora naovamo. S obzirom na izdašnost objavljenih naslova (osobito u odnosu na novije književno stvaralaštvo) veću pozornost prizivlju pjesnička ostvarenja šarene tipologije i različitih dosega negoli proza. Komparativni, usporedni tekstovi takve vrste  nude posebne ugođaje.

Biblioteka KAJ & ČA zagrebačkoga Kajkavskog spravišča u sedam je dosad navrata predočila tandemske cjeline, izbor pjesničkih ostvarenja s kajkavskoga odnosno čakavskoga govornoga područja. U sedmom se „diptihu“ ove edicije – a pod zajedničkim naslovom Kanat & Kesnokrič – predstavljaju (redom impaginacije u knjižnome bloku) Božica Jelušić (rođena 1951. u Pitomači, živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu) i Ljerka Car Matutinović  (rođena u Crikvenici 1931. godine, a živi u Zagrebu). Književna ostvarenja ovih dviju autorica, prevoditeljska postignuća, kulturna aktivnost uopće, nagrade i sl. zapremaju široki prostor natuknica, a ti su podatci dostupni u tisku i elektronici pa ih ovdje nije potrebno nabrajati.

Uglavnom, Božica Jelušić i Ljerka Car Matutinović idu u red vrhova suvremene hrvatske poezije. Potvrđuje se to i ovom edicijom Spravišča gdje se na uvid daje različnost profilirannih osobnosti što se ostvaruju dijalekatskim leksikom i pjesničkom sintaksom, a  k tome i poželjnom, zapravo neizbježnom autorskom stilizacijom, što i inače prati svaki pojedinačni autorski „gartlic“, dajući panorami hrvatskoga pjesništva zasebne, osvježavajuće kolorature.

Prigoda je ovo da se – na istoj crti znatiželje – podsjetimo i zbornika/antologije Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine (Rijeka – Koprivnica 1980.) s predgovorima Milana Crnkovića i Ivana Peterlina. U tom izdanju (u kojem je zastupljena i Božica Jelušić), Milan Crnković, uz ostalo,  bijaše zapisao: „I dok je dogovoreni normirani jezični sustav jezik denotacije, dijalektalni je književni jezik par excellence jezik konotacije, jezik s grozdovima asocijacija uz riječ, zvuk i ritam. Taj je magični jezik ključ što otvara dveri riječî te se njihove nutrine rascvjetavaju u široke kopleksne tvorevine što uvelike nadilaze mogućnosti njihova značenjskog potencijala“.

Kako se šire dveri riječi u Kantu & Kesnokriču? – mogli bismo se upitati u ovomu preskoku vremena.

U smislu kontekstualnosti pristupa zbilji i postupka vlastite ekspresivnosti, obje su pjesnikinje više zauzete pjesničkim obujmljivanjem pojavnosti što ih okružuju negoli etnofolklorističnim opisivanjem. One su zapravo i teorijski osviještene autorice koje podastiru podudarnosti vlastita iskustva u potrazi za međutreptajima između individualnosti i univerzuma, ali ne toliko odmetnute da ne bi znale što je zemlja na potplatima ili miris ribarske mreže. Slikama razuđeno poetsko štivo u njih jednako razotkriva skalu emotivnih pasaža od zavičajnog sentimenta do humora i nijansirane ironije. Podjela na ruralno/urbano u ovim pjesama stoga djeluje posvema nevažno dok je igra riječi primjetna bez prekoračenja gdje bi sama sebi mogla postati svrhom. Svježina mjesnogovornih osobitosti u leksiku i frazariju  pojačava utjecaj ejdetičkih slika.

Turenj (turenj kupernati – bakreni toranj), evo naslova ciklusa (29) pjesama iz pera Božice Jelušić. Naslovna je posvećena francuskome pjesniku Michelu Tournieru (1924. – 2016.), autoru visoka ugleda i franciskanske skromnosti. Božica Jelušić pastoznom kajkavštinom, kao i u svim ostvarenjima, prostire konotativni obzor u koji lako ulazi i čitatelj koji ne poznaje ovaj leksik. U završnoj kitici Turnja čitamo usporednicu/težnju u kondenzaciji nedovršiva raspona ljudskih potreba, kroz Tournierove mjere ovozemaljske egzistencije. Tako Božica Jelušić veli:

Još si od sega želim svoj kus kruva i sira, / Gda mi navečer u travi popeva ščuric-strižec. / Da negdi v PODTURNU živim i imam more mira, / I na cirkvici kaj bi tam bila naheren križec!

 

BOŽICA JELUŠIĆ (nacional.hr)

 

Vrijedno je pogledati – tj. osluhnuti – s kakvom darovitom preciznošću Božica Jelušić gradi ritam svojih stihova i kroz koje sve rešeto spontana odbira prolaze riječi: svagdanje, razgovorne, učene, starokajkavsko propovjedničke, teatarske, gazofilacijske, krležijanske… kao i novotvorene složenice!

I nasumce odabrana, svaka pjesma očituje „furor metricus kajkavianus“ Božice Jelušić. Žitek, privitek, uvodna pjesma u njezinoj rukoveti, pjesma je decentne, sintetizirajuće sentencijalnosti. Posebno je zanimljiva u srokovnu rasporedu, gdje zvukovni bordon skokovite rime dovodi do zaključnog stiha: Če ljubavi nema, žitek je privitek!

Kako se tankoćutna lirika i debeli premazi ekspresivnosti slažu u invencijama Božice Jelušić, unutar postkrležijanskog kajkavskoga Parnasa, s kojim paralelama pod ruku u odnosu na tradiciju i s kojim postmodernističkim izazovima, na to nam ukazuju Dravska uspavanka, Najdemo se, Dežđljiva, malo trucljiva, Stari mačkor, Vlečuči pero, Sniežno je polje i ostale pjesme.

Kanat & Kesnokrič Ljerku Car Matutinović predstavlja ciklusima Malin od življenja (Mlin života) i Zaprta poneštra (Zatvoren prozor). Ukupno 31 pjesma.

Sonornošću crikveničkoga govora rastvara se šetnja kroz lungomare misli i osjećaja pjesnikinje čiju „toplinu i izvornost“ stiha bijaše zapazio i Miroslav Krleža.

Kirska se ovdje beseda opredmećuje, pretapa kroz menažeriju svakodnevice, stalne korenspondencije s protijekom vremena; kroz oniričke sfumature, gdje se odjeku leuta i trublje pridružuju sopile u dosluhu. Kontrapunkt detalja i transcendentalne panorame odijeva se kromatikom crikveničke Palade i primorske stjenovite gordosti… penjući se u zaumlje domišljaja. Erotički zanos, primorske „pjesni ljuvene“, kondenzirana priča, šaljivi raffinementi nadograđuju etape  kanconijerskog – iz knjige u knjigu – sloga Ljerke Car Matutinović.

Izdvajamo jedan moment poétique: susrećemo se s pjesmom što vedutu (nipošto banalne) svakodnevice uzdiže u  ugođajno ravnovjesje gdje se iz kuhinje usklično poziva: Ala, hote videt kako pomivan pijatiHajte, nu, pogledati kako perem tanjure… (!)

Pjesma ovoga naslova kreacija je iznimne neposrednosti u kojoj pjesnikinja niže stihove baš kao što pere tanjure, „atento da ne sfuznu“ (pažljivo, da ne skliznu). „Meštrica od pijati“ je, naravno, zaljubljena jer je ljubav srž, obrub ovoga pjeva, a njezin će „fanat“ jesti iz tih tanjura „i z gušton ih oblizat“. Onda, s lakoćom kako u Ljerke Car Matutinović biva, pjesma dohvaća neke druge obzore…

Morda me Onde Gore čeka bokunić / raja kakov lipi kantunić brez pijati  / ki treba prat, aš anjeli se to žvelto /  juštaju i pomivajuć kuntenti kantaju…

 

LJERKA CAR MATUTINOVIĆ (crikva.hr)

 

Anđeli (česti gosti u Ljerkinim pjesmama) peru posuđe, a pjesnikinja lamentira: „Leh brižna kantan… / Ne gre mi…“

Tako u repu jedne kancone, melodramatski čak rezignantno; u kontrapunktu pak „svetoga i profanog“ ovdje se ostvaruje antologijska pjesma.

Ne samo izvrsno izvedena usuglašena opkoračenja (enjambementi) što ih iskazuje netom citirana kitica, svi bi kreativni postupci u ovome izboru bili zanimljivi u analizi ekonomičnosti podešavanja figura i tropa u pjesmi.

Kolika je konzistentnost ove poetske građe i u kojoj se sve raznolikosti pomiče raspon imaginacije, u drugome dijelu degustacijskog kajkavsko-čakavskog kanconijera pokazat će nam i Kako san oblaki s prsti popačala, Ča se dogaja kad jubav ćapaš i onput pušćaš, Pavučina ‘kolo srca, Gren med zideh ki se vrte, Dok još z rukami mičeš kao i druge pjesme Ljerke Car Matutinović.

Sklad ritmičkih i prozodijskih elemenata u pjesmi i ekono-mičnost u rasporedu slikovnosti stiha, očituje se kroz oba diptihalna krila ove knjige. Dijalektalni zvon u B. Jelušić i LJ. C. Matutinović nije samo ugođajni passe-partout, već modalno uzdignuće unutar mogućnosti pjevanja i opjevavanja. Lingvostilističkome je „materijalu“ ovdje dopušteno da sâm sugerira najsretnija rješenja što ih uho i oko čitatelja, neovisno o novim kontekstima, pa i neovisno o razumijevanju svake frazemske nijanse, prepoznaju kao aromu podneblja i govor ljudske duše. Za lakše razumijevanje, ipak, knjiga donosi i objašnjenja slabije poznatih riječi.

Ovo su urednički odlično odabrane koordinate; pjesnikinje poetskoj gradbi pristupaju s iznimnim respektom prema supstancijalnoj formi pjesme kao ritmizirane sinestezijske kreacije. Osviješteni momenti tekstovne figuracije unose se osjećajem za mjeru, izbjegavanjem redundancije, ali i dostupnošću spontanosti koje nam se takvima čine (jer ih izazivlju rime, asonance, aliteracije?), dok to mogu biti i ne baš ad hoc domišljene strukture…

Nazorovska sprega forme i sadržaja, povezanost intencije i ostvarenja – a stari bi strukturalisti još rekli označitelja i označenog – ovdje se oblikuju u pjesničko štivo koje se u današnje vrijeme – gle čuda! – može i čitati.

Kanat & Kesnokrič Božice Jelušić i Ljerke Car Matutinović donosi i  izbor kritičkih tekstova; o pjesnikinjama i pjesmama pišu: Emilija Kovač i Božica Pažur; odnosno: Cvjetko Milanja, Milan Moguš i Vinko Brešić. Knjigu je uredila Božica Pažur; autor je likovne opreme i naslovnice Frane Paro.

 

(Daniel Načinović © IO DHK)                                                         „Nova Istra“, Pula, 2/2017.

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter