Darija Žilić: ZANESENOST I OMAMLJENOST / Sanja Baković

DARIJA ŽILIĆ (elektronickeknjige.com)

 

ZANESENOST I OMAMLJENOST

 

SANJA BAKOVIĆ: PLOVNA MJESTA, Cekape, Zagreb, 2016., 95 str.

 

Sanja Baković pohađala je radionicu poezije u Centru za kreativno pisanje, koji je ujedno izdavač njezine pjesničke knjige. Jedan od urednika knjige, Branko Čegec, ističe Bakovićkinu odanost čitanju kao lijepom poroku, a intertekstualnost u njezinoj poeziji pokazuje kako autorica čitalačko iskustvo povezuje onim svakodnevnim, vezanim uz dva toposa. Naime, važna joj je relacija otok-grad, jer lirska junakinja živi između ta dva pola i definira svoj identitet u odnosu prema otoku – kao mjestu sjećanja, djetinjstva, drugačijeg protoka vremena i, s druge strane, prema gradu, uz koji veže socijalne teme, angažiranost, kritiku neoliberalizma i „apolitičnih mirnih ljudi“.

Knjiga je podijeljena u nekoliko cjelina: Donji svijet, Pjevanja za dolaske i odlaske, Uplašenoj ženi gledam u lice, te Commuzers Train.

Upravo motiv kovčega koji ostaje u izolaciji svjedoči o tome da se čitavo vrijeme odvija napetost između odlaska i ostanka. Ni tu, niti tamo, mjesta između postaju mjesto prepoznavanja. Dolazak u „prostor koji je oduvijek moj, u prostor koji nikad nije moj“. I pokušaj spajanja, svjetova: muško – ženskih, ili pak otočko – gradskih. Dolazak na otoke je „bujanje udaljenosti između misli“, a to znači osvajanje prostora lovljenjem senzacija. Miješaju se registri sjete i opet neka reskost, neki rez, oštar govor koji podsjeća na rane pjesme Adrienne Rich (pjesma „Važno je imati neprijatelja“). Čini se kao da pjesme nastaju tako što se autorica prepusti opisu doživljaja i, s druge strane, niže pjesme u kojima pili i kleše stihove kao kamenorezač. Uostalom, tendencija i jest razbiti opne, otvoriti kanale, kroz koje šibnu emocije, ili se pak dogodi kolektivna pobuna. Bitno je stihovljem atmosferu dovesti do prsnuća i do nekakva razrješenja. Bitno je „osedlati zmaja“, zaploviti, poletjeti, otisnuti se…

 

SANJA BAKOVIĆ (foto: Davor Puklavec/ PIXSELL)

 

Bakovićeva brižljivo bilježi najsitnije pokrete, pregibe, nagibe, titraje oku nevidljive, bujanje vegetacije, udare bure i udare riječi, samoranjavanje. Često govori o „raskasapljenosti“, raskrvavljenosti. Junakinja se pretvara u mitsko biće, morsko čudovište…

Autorica vješto povezuje slike pučke pobožnosti sa sjećanjima na odrastanje na otoku, stvara bogat otočki imaginarij u kojemu se miješaju stvari i morski oblici, čežnja i snovi, zamišljena astralna putovanja. Poezija nastaje iz potrebe da se otkrivaju unutrašnji svjetovi. Metafora ljuštenja školjki i rastvaranja boba slika su zadatka pjesničkog: da se zagrebe ispod, da se izvadi meso unutrašnjega svijeta, da se, napokon, vidi ima li svjetlosti ili nema ničega. To je proces samorasparanja, jer nije slučajno to da zbirka započinje pjesmom „Porađanje“: pjesnikinja struže slojeve samoobmane, traga za onim iznutra, za „dubinskim otkrivanjem“, za otkrivanjem novih plovnih mjesta. Rekla bih, ipak, da je temeljni poriv unutrašnjemu svijetu podariti smisao, osjetiti život, minimalistički prikazan slikom – malo sira, vina i kruha. I knjige, Kavafis, Vallejo…

Trajekti na pogrešnim vezovima, brodovi izvučeni na obalu, spremni za struganje, slike dana koji su na prijelazu, ne zna se kojemu dobu pripadaju. I slika vode koja zavodi i mijenja oblike. I teče kao vrijeme. Upravo takvi dani imaju nasitnije nijanse koje pjesnikinja bilježi svojim remorkerom. I ponovno ono mjesto, ni tu ni tamo. Sjajno je sve to prikazano u pjesmi „Obilježja“: „u vrtu galerije, žena s Brača, usred olujanog juga, nit bježi nit ostaje, nit se čudi nit proklinje, koščata i nepomična, ni voljena ni nevoljena, u vrtu galerije, zimska trava, žena i njezina studija“. Nema pokreta, samo stajanje i zamrznutost, šutnja. Svi šute, bogati i sirotinja, brodovi i oblutci, ljudi i stvari.

Bakovićeva poetizira sestrinstvo, pjesničke idole, poglede kroz tramvaje, bivše ljubavi, dosadna i siva zagrebačka popodneva, književna okupljanja, razne slike grada. Jutarnji grad, grad koji ljeti napušta sama sebe, hladne stanove (jedna od ponajboljih pjesama jest „Lišće“ u kojoj povezuje slike treperenja lišća i drhtanja tijela). Čini se gdjekad kao da su pjesme neka vrsta prenamjene – napisane zato da se iskoristi trenutak sjećanja, da se nađu tragovi između sna i budnosti.

Knjiga „Plovna mjesta“ začudna je zbirka narativnih pjesama i pjesama u prozi. Najbolje su pjesme upravo one koje povezuju i spajaju otok i grad, nešto manje zanimljive one posvećene pjesnicima, jer previše su obojene fascinacijom (pjesma „Pjesnik idol“). Sanja Baković najbolja je kada piše o mjestima između, o prijelazu iz sna u javu, s otoka na kopno. Prekrasna je slika junakinje koja je zaspala u „šljokičastoj“ majici, slušajući omamljujuće eseje. Govori nam to o zanesenosti, omamljenosti riječima, što i jest glavna značajka ove pjesničke zbirke.

 

(Darija Žilić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter