Davor Šišović: TRAUME POTISNUTOG EROSA / Milan Soklić

DAVOR ŠIŠOVIĆ (novilist.hr)

 

TRAUME POTISNUTOG EROSA

 

MILAN SOKLIĆ: IZLET NA KRAS, Fraktura, Zaprešić, 2017., 192 str.

 

Možda je onih jedanaest dana, na koliko je svojedobno Agatha Christie nestala i do danas je to njeno zagonetno iščeznuće ostalo neobjašnjeno, provela u našemu susjedstvu, u Trstu i u njegovu brdovitom kraškom zaleđu te skicirala ovaj roman. Možda je autor ovoga romana pronašao te njezine zagubljene bilješke i od njih složio ovu zanimljivu napetu priču, naravno prilagodivši ih svojim nazorima, jer, recimo, ako je Agatha u zaplet bila naumila ugraditi ubojstvo, ovdje ga ipak nema, iako će se nekoliko puta učiniti da smo mu baš nadomak. No, šalu na stranu, ovaj pisac bogate znanstvene i prevoditeljske biografije, s posljednjom adresom u Puli, u svome prvom romanu iznimno je umješno uhvatio duh vremena, posljednje desetljeće 19. stoljeća, u austrijskoj primorskoj provinciji, a nije u tome bio uspješan samo odabirom likova, itinerarima njihova kretanja, razmišljanja i postupanja, već i lijepim, elegantnim arhaičnim pripovjedačkim stilom, vrlo nalik onome spomenute spisateljice bestseler-krimića.

U jednom tršćanskom svratištu boravi šareno društvo, stjecajem različitih okolnosti okupljeno na neko vrijeme na istome mjestu, pa stoga prisiljeno družiti se malo više i tješnje negoli bi to možda htjeli. Neki bi zapravo i htjeli malo više i tješnje, ali takva su vremena bila, damstvo i gospodstvo nisu bili samo površna etiketa, već i obrambeni mehanizam za obranu čednosti i dostojanstva. Nacionalno odnosno jezično šareno društvo – među njima se govori njemački, češki, talijanski – neko vrijeme miroljubivo pasivno koegzistira, mimoilazi se dolazeći u svratište ili odlazeći iz njega, zajedno sjedi za stolom na pansionskim ručkovima, i naravno da postupno dolazi do njihova sve većeg razotkrivanja. U mjeri u kojoj oni to, naravno, žele. Uz prve iskre privlačnosti, javljaju se i prva sumnjiva ponašanja, uzajamne podozrivosti, zavist i natjecateljski porivi. Ni iz čega (baš onako sajnfeldovski – ni iz čega) postupno se oblikuje zamisao da cijelo to šareno društvance krene na zajednički izlet na Kras, u brda. Glavni junak romana nevoljko prihvaća biti organizatorom puta, sve se pomno isplanira, od logistike do predviđenih aktivnosti i lokacija za razgledavanje, i počinje izlet koji će se izroditi u potpunu katastrofu, tijekom kojega će se o likovima razotkriti i ono što nisu željeli da drugi o njima saznaju, a oni će biti prisiljeni na postupke i riječi kakve si u pristojnijim okolnostima ne bi priuštili, stvari će dodatno komplicirati i poneka planirana zloća i, kako se obično kaže – više ništa neće biti kao prije.

 

MILAN SOKLIĆ (sanjamknjige.hr)

 

Da bi nam se svidio, ne moramo ovome romanu tražiti značenjske slojeve koji nadilaze inače jako dopadljivo, dinamično i napeto ispričanu priču. Ali ako hoćemo, to čak i možemo. Likovi okupljeni u tršćanskom svratištu su, naime, obični mali ljudi, ali sa stavovima, ili pak zabludama, o aktualnim političkim, nacionalnim i vjerskim prilikama koje pred drugima zdušno brane. Kroz stavove i postupke tih običnih malih ljudi predočena je i zorna moralna slika toga vremena, poglavito kad je riječ o traumama nastalima zbog potisnutog erosa. Moralnu dimenziju zapravo imaju epizode u kojima izviruje pitanje domoljublja ili odanosti režimu, i o različitim vizijama sukladnosti ili nesuglasja tih dvaju pojmova u ondašnjem, austrougarskom kontekstu. Svakako je vidljiv i sloj nacionalnoga pitanja vezanog uz Trst i njegovu okolicu, ne samo u političkom smislu, već i kroz prizmu međunacionalne bahatosti, nepovjerljivosti i isključivosti. I sasvim na kraju, iako to u priči prvo upada u oči, slutimo da je u tom vremenu ljubavna čežnja u stvarnome životu uvelike nalik teatarskim uprizorenjima, te da se strast koju je društveno neprihvatljivo otvoreno ispoljavati transponira u fanatičnu predanost na drugim životnim poljima. Naposljetku, u vrlo dražesnim dijalozima likova u priču su upredeni i sukobi znanstvenoga i religijskoga pogleda na svijet (što na trenutke tako lijepo podsjećaju na dijaloge Settembrinija i Naphte iz „Čarobnoga brijega“), koji dočaravaju tako očitu prijelaznost vremena u kojemu se događa ova priča: jer, nedugo nakon što se likovi raziđu, stvari više ne samo da neće biti kao prije među njima, već ni među njihovim narodima i državama, među dijelovima svijeta koji su se sukobili možda zbog istih beznačajnosti kao i oni sami.

 

(Davor Šišović © IO DHK)

 

Uz privolu kolege Davora Šišovića ©, prenosimo iz „Glasa Istre“ ©, Pula, 28. siječnja 2018. Riječ je o izvornoj inačici njegova teksta.

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.