Božica Pažur: PROZNE GROTESKE… / Denis Peričić

BOŽICA PAŽUR (wikimedia.org)

 

PROZNE GROTESKE IRONIJSKE I SARKASTIČNE ŽESTINE

 

DENIS PERIČIĆ: TECHNO GOST – karnevalije i fantazije,

Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2016., 208 str.

 

Techno gost treća je zbirka priča – a prva isključivo sabranih kajkavskih – u prebogatom i žanrovski raznolikom književnom opusu Denisa Peričića, među objavljenih mu 25 samostalnih knjiga, od kojih druga u nakladi Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti, ujedno i nakladnika časopisu Kaj (koji već preko pola stoljeća izlazi u Zagrebu). S časopisom Kaj – sve od 1992. – Peričić surađuje antologijskom kajkavskom poezijom, nagrađivanom kajkavskom prozom u sklopu natječaja za kratku prozu i putopis, znanstvenim radovima, osvrtima… Iz iznimne književne biografije mr. sc. Denisa Peričića (r. 1968.), varaždinskog autora stilogenih dosega svjetske literature – nagrađivanoga hrvatskog pjesnika, proznog, dramskog i znanstveno-stručnog pisca, prevoditelja, esejista, kolumnista, kritičara, antologičara, medijskoga stručnjaka, novinara, urednika – valja izdvojiti prvi postmodernistički kajkavski roman Netopir i črni ljudi: Pervi roman o zamaskjeranom revanžeru.

Tri su kategorije moći koje objedinjuju 25 (kraćih) kajkavskih proznih formi Denisa Peričića u Techno gostu: moć pripovjedačkog umijeća, funkcionalnostilske svemoći kajkavskoga jezika i duhovni dopos Varaždina. I pripovijedanje (besjedovnost) i kajkavski jezik i Varaždin moći su duhovne naravi – tekstualne i izvantekstovne – proširujući konotacijski obzor već samog autorova naslova u kojem „gost“ spontano čitalački (grafostilemski) u našoj svijesti konvertira u engl. „ghost“ [goust], u značenju „duh“ – pogotovo u onom čitalačkom sloju koji već donekle poznaje vrlo raznoliko Peričićevo književno djelo. Široko semantičko polje duha (varijantama semantičkih zabuna s kojima autor, čini se, i računa) – od civilizacijskih vrednota do nevidljive sile, pričina, prikaza, sablasti, straha, užasa – u kajkavskim karnevalijama i fantazijama dodiruje međe ovoga (s)tvarnoga Svijeta kao – blago rečeno – vrlo neugodnog mjesta za život. Koje je mjesto – upravo tim svjetopoglednim i označiteljskim relacijama kao karnevalijama i fantazijama – ipak moguće držati pod kontrolom! Autorska dijagnostika „črne sile“, „nakota od kmice“, „monštruma“, „Hudoga“, „živine“, „vraka“ itd. – s tom nadmoćnom autorskom umjetničkom transpozicijom i (prividnom) pripovjedačkom lakoćom, te kajkavskom komunikativnošću, stvara svijet vršne književne postmoderne – u ovodobnim književnim domicilnim granicama, ali i daleko izvan njih. Peričić je ekskluzivni postmodernist – i književnim, filozofijskim, teorijskim i jezičnim, i metajezičnim, i poetičkim nasljeđem – pravo dijete postmoderne (l’enfant terrible kajkavske postmoderne)! Koja – prema svim postulatima iskazanima od Umberta Ecca, Wolfganga Welscha, Jeana Françoisa Lyotarda… podrazumijeva višejezičnost, „načelni pluralizam jezika“ kao „kraljevski put književnosti“, a u svojoj disparatnosti, ta postmoderna – „prizivanjem novoga doba“ i „svakovrsnosti“ „postmodernog čovjeka“ ipak podrazumijeva i kreativno prisvajanje „fenomena starine“. U toj svakovrsnostisnižavanje svih ljudskih pojavnosti (od banalije do uzvišenosti) na istu izjednačenu mjeru bizarnosti i apsurdatematska je meta Peričićevih proznih groteski, njihove ironijske i sarkastične žestine. I na prvu, isključivo kajkavsku, zbirku priča Denisa Peričića Techno gost mogli bismo protegnuti (i primijeniti) jednu od zaključnih ocjena pok. akademika Miroslava Šicela u vezi sa proznom mu zbirkom Krvavo (iz 2004.), i to u osvrtu znakovita naslova „Porod od tmine“ („Kaj“, 4-5, 2004.): (…) „Peričić ostvaruje prozu kojoj se, bez obzira na različitost motiva u ovoj zbirci nazire zajednički nazivnik: gruba, nemilosrdna, ali, nažalost, istinita slika čovjeka našega doba koji je izgubio samoga sebe, prirodnog, kao posljedice agresivne urbanizacije i tehnizacije ljudske duše i duhovnosti.“ Rekli bismo – i tehnicizacije duhovnosti…

 

DENIS PERIČIĆ (aktualno.hr)

 

Izbor autorske karakterizacije vlastite proze kao karnevalija i fantazija nije slučajan. Karnevalije podrazumijevaju dram(at)ski element (s obiljem autoreferentnosti kao didaskalija i verzalizacija, u groteski i izokrenutoj, dijaboličnoj verziji zbilje, pa čak i s protegom na samu recepciju te proze, kao npr. u priči Nakot od kmice, nazočnost pripovjednog subjekta sažeta je, višeput, u verzalnom komentaru unutar zagrade – /GROZA/. [Kad mali vu blatu, v ropcu kakti baba, bez nog i bez jene roke veli zakaj mu je dober luna-park… – čitalačka reakcija bit će: GROZA. Usput, o ulozi verzala u književnu djelu, prije svega, kajkavskom pjesništvu, pisao je dr. sc. Ivo Kalinski.]

Fantazije / fantazmagorije, hororni detalji, izravna su veza s pripovjednim / pripovjedačkim diskursom. I karnevalije i fantazije osiguravaju dinamičnost, komunikativnost Peričićeve proze. U vezi s prozom valja istaknuti osebujan njegov konceptualni, programatski model pisanja, kojim varira i širi žanrovske jezgre (krugove) vlastite umjetničke kajkavštine, a kojem je najčešće pjesma temeljni, početni koncept, programatska jezgra; postupak je to literarne ekologije (neki bi rekli i reciklažne poetike), princip poetoloških jezgara vlastita djela, a dodala bih – i svojevrsni kajkavski književni perpetuum mobile – vu kojem nema „othitavanja“, „ficlekov“ ni strugotina, ni ostataka: sve u vezi s literaturom u funkciji je dobre literature; postupak vjerojatno odavno funkcionalan u glazbenoj umjetnosti, a vrlo čest u kolažiranjima suvremene likovnosti. Tako je, npr., literarni temelj, poetološka žanrovska jezgra Fantažije o leksikografu pjesnička, i to antologijska kajkavska pjesma Belostencov krog, iz čije jezgre emanira ta dvostruko antologizirana prozna Fantažija o leksikografu. Techno Tito opet je izrastao iz poezije u prozu (zato u podnaslovu: Extended kaj-mix); Netopir je i drama i pripovijetka i svjetski kajkavski roman, itd.

I suautorstvo je posljedak takvoga koncepta, u Techno gostu u dvije priče sa suprugom Anitom Peričić – koji je književni dvojac u proteklih nekoliko godina i uspješno nagrađivan.

Uz žanrovska i jezično-stilska prepletanja, među odlikama Peričićeve, kajkavske i cjelokupne, proze valja istaknuti i autorsku svekontrolu nad svim postupcima vlastite proze, a s tim u vezi i osobitu brigu za čitatelja, iskazanu u stilogenim mogućnostima / razinama kajkavštine – od, uvjetno rečeno, osnovnoga teksta, prijevoda svih citatnih mjesta na kajkavski (od znanstvenih do onih s područja pop-kulture, medija, referencija drugih umjetnosti, osobito filma i glazbe, stripa…) do kajkavskih bilježaka, napomena, prepjeva… Autorski pripovjedni subjekt totalno ovladava nad tekstom, kontekstom, njegovom recepcijom, tehničko-grafijskim (ras)prostorom u knjizi – gdje su razmaci, bjeline, rahlost ulomaka također u stilsko-semantičkoj funkciji (od komunikavne do simbolske, do znakov). Takva apsolutna kontrola nad tekstom i čitalačkim odjekom uključuje, na primjer, i komentar o upitnosti prozne fikcije (s detaljem o samoprepoznavanju konkretne osobe kao lika u priči Kača); ili čak nedužan detalj o gubitku jednoga uglednog čitatelja časopisa Kaj, nakon objavljene Peričićeve priče u kojoj glavni lik – Hudi [lik, a ne Kaj i ne Peričić ili uredništvo] grdo kune (kaj sam Vrak)… S tim u vezi i lakoća je ovladavanja književnom, umjetničkom, povijesnom, političkom dijakronijom – svojevrsno književno „provjetravanje“ stoljeća – koje prepoznajemo iz Peričićeva poetskog kajkavskoga opusa (npr. antologijska pjesma Terra combusta: […] Varaždin? Kaj je to? / Osemsto let, devetsto? / Barokni kipec, komedija, / črno sonce, alkemija? … Zagreb, Paris, Moskva, Rim? / Kaj boš ž njimi? Kaj boš z tim / Veter fučka… Je to znak). Književna kritika (u ulomcima precizno referirana u Techno gostu) hvalila je Denisa Peričića kao iznimno plodnog književnika koji stvara pripovijesti „na rubu žanra“, „sklon parodiji i primjeni složenih i samosvjesnih književnih postupaka“ (Siniša Nikolić), kao autora intermedijalne i referentne citatnosti (osobito u knjigama kratkih priča i pripovijesti), kao etablirana kajkavologa, iskusna dramatičara i pjesnika – višejezičnog književnog iskustva, ali i majstora jezičnog eksperimenta. Sabrane kajkavske priče i druge kratke proze u Techno gostu većinom su već vrijednosno ovjerene brojnim književnim nagradama, ali i antologiziranjem. U njima Peričić – uz neoekspresionističke, ali i metatekstne osobitosti hrvatske prozne postmoderne – afirmira i visoko inovira stilskofunkcionalne osobitosti kajkavskoga jezika u bogatoj mu višestoljetnoj književnoj (i komunikacijskoj) dijakroniji – sve do suvremenosti (kakvu razinu dijalektolozi obično zovu „sintetskom kajkavštinom“, za razliku od lokalnih govora, zavičajnih idioma).

Varaždin je, među ostalim, i najnovijom kajkavskom prozom Denisa Peričića dobio svoj „literarni tarac“, književno popločenje; njegove dnevne, građanske i arhitektonske vizure obogaćene su trajno, neizgubivo u budućnosti – rečeno autorovim izrijekom – književnim „oneobičenjem“.

I, za kraj, sasvim osobno: gda Vas prevzeme i prevlaži sa ta kajkavščina z Peričićeve proze i ves tiej stari i nuovi Techno sviet – z imenom i priimkom vu nju pripeljan, kak i znameniti Varažlinci z hištorijske vekivečnosti vun zlečeni – Varaždin Vam, zasegurno, z ovu knigu ne bu više isti.

 

(Božica Pažur © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.