Strahimir Primorac: ZAVRŠNA KNJIGA TETRALOGIJE O DJETINJSTVU? / Goran Tribuson

 

 

 

 

 

 

 

STRAHIMIR PRIMORAC

ZAVRŠNA KNJIGA TETRALOGIJE O DJETINJSTVU?

 

GORAN TRIBUSON: VRIJEME LJUBAVI, Mozaik knjiga, Zagreb, 2017., 204 str.

 

Da najprije objasnim upitnik u naslovu, koji sam stavio kao izraz sumnje u zavjet Gorana Tribusona da je knjiga Vrijeme ljubavi doista posljednje njegovo literarno zavirivanje u dane vlastitog djetinjstva. Pisac u Predgovoru izrijekom kaže da je nakon Ranih dana (1997.), Trave i korova (1999.) i Mrtve prirode (2003.) „knjiga koju držite u rukama [Vrijeme ljubavi] završetak te tetralogije, tako da vam mogu sasvim pouzdano obećati da sam s tim stvarima definitivno završio“ – pa zašto, dakle, ipak taj mali znak kritičareve nevjerice?

Dva su razloga tome. Prvi, jer je i sâm autor u svojoj prethodnoj knjizi autobiografskih zapisa iskazao sumnju u čvrstinu vlastitih namjera u tom pogledu: „Napisao sam možda i previše autobiografskih redaka, i kada bih bio čovjek siguran u postojanost vlastitih odluka, zakleo bih se da su ovo zadnji“. A evo, kao što se vidi, nisu. I drugo – da se ovdje poslužim Tribusonu karakterističnim ironijskim tonom koji tako snažno prožima njegovu autobiografsku prozu – autor je stigao u onu životnu dob kad negdje zametnute
slike davnih zbivanja (onih od „prekjučer“) počinju nezadrživo navirati u sjećanje i znaju biti izazovne i uzbudljive, tako da se doista ne može tvrdo jamčiti da pisca neće potaknuti na neke nove tekstove. Na koncu, s tim u vezi, u jednom je intervjuu rekao i ovo: „Nisam siguran (…) neću li, možda, prekršiti taj zavjet i vratiti se s pentalogijom o djetinjstvu (…).“ Ta mi se izjava sviđa mnogo više od rečenice izrečene u istom intervjuu kojom se žali na zamor materijala: „Eto, jednom moraš biti star i jednom moraš početi bitnije gubiti energiju, a i nije samo to: gubiš pomalo i interes za pisanje“.

„U počast Marcelu Pagnolu“ – stoji na početku Tribusonova Vremena ljubavi. S tim se imenom čitatelj njegove autobiografske proze ne susreće prvi put: naš je pisac u prethodnim knjigama i intervjuima spominjao s velikim uvažavanjem toga francuskog prozaista i dramatičara (1895. – 1974.), autora, među ostalim, i četiriju knjiga romansiranih nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo (i gle čuda: sve su prevedene na hrvatski!). Ta su ga djela potaknula da i sam pokuša, „na neki skromniji i sasvim nespektakularan način, opisati svoje djetinjstvo, po mogućnosti također u četiri knjige“. Tribuson sada čak posuđuje naslov posljednje Pagnolove knjige o odrastanju (nedovršene, objavljene posmrtno, 1977.); drži da naslov Vrijeme ljubavi dobro pogađa ne samo sadržaj njegovih zapisa nego on tom posudbom zapravo želi odati počast „velikom
provansalskom pripovjedaču koga cijenim podjednako kao i Karola Čapeka, Grahama Greena i Raymonda Chandlera“. A to su sve odreda pisci čija djela iznimno poštuje, koja su mu vrlo bliska i koja su, na koncu, ostavila dubok trag u njegovoj spisateljskoj praksi.

 


GORAN TRIBUSON (foto: Goran Jakus/PIXSELL)

 

Osim hommagea Pagnolu čija ga je tetralogija potaknula da i sâm ispiše jedan, pokazalo se, važan dio vlastita literarnog opusa i svojim prepoznatljivim rukopisom snažno obilježi uzlet autobiografskog žanra devedesetih godina 20. st., Tribuson u kratkom Predgovoru pruža čitatelju i neke obavijesti o tome što u knjizi može očekivati i na koji bi je način valjalo čitati. Kao što je u sve tri prethodne knjige nekim signalima, najčešće podnaslovima, isticao njihove tematske okvire – u Ranim danima govorio je o odrastanju uz filmove i televiziju, u Travi i korovu bilo je riječi o odrastanju uz sport i rock, u Mrtvoj
prirodi na red su došli „ogledi iz estetike“ – tako je u Vremenu ljubavi temu najavio već samim naslovom. U Predgovoru je pak precizirao da „ova knjiga govori o ljubavi, o onim brojnim klinačkim ljubavima koje smo doživljavali sasvim ozbiljno i dramatično“. Govoreći o „klinačkim ljubavima“ autor zapravo upozorava na specifičnosti dječje dobi, „onih nevinih vremena kad smo se pravili veoma odraslima, a iznutra bili plahi, lomni i osjetljivi“.

Tribusonovo Vrijeme ljubavi kompozitna je knjiga čijem je osnovnom, nosivom dijelu autor dodao tri teksta: „Blond On Blonde“, „Kino Partizan“ i „Plinara, kvart na rasklapanje“. U njima govori o temama koje su čitateljima poznate otprije, ali ovako izdvojene i fokusirane sada dobivaju punije značenje i važnost; tako npr. napominje da je u bjelovarskom kinu „Partizan“, sada ugašenom, „stekao odgoj možda važniji i temeljitiji od onog školskog“. Prema tipologiji suvremene hrvatske autobiografske proze što ju je u svojoj studiji Intimno i javno razvila Helena Sablić Tomić, ovu bismo Tribusonovu knjigu mogli svrstati među asocijativne autobiografije. Temeljno je obilježje takvih tekstova „fragmentarno, prisjećajuće pripovijedanje koje ne slijedi kronologiju već referentnim odnosom prema predmetima, osobama ili događajima prikazuje osobni život“.

Vrijeme ljubavi postaje sastavni dio Tribusonova ciklusa o odrastanju ne samo zato što govori o istim likovima (autobiografski subjekt, roditelji i rodbina, susjedi, prijatelji i dr.), što je isto mjesto radnje (neimenovani, ali prepoznatljivi Bjelovar), što obuhvaća isto vrijeme zbivanja (od sredine 1950-ih do kraja 1960-ih) nego i stoga što dominira sličan ironijski i humoristički pripovjedni ton proizašao iz rakursa vremena pripovijedanja („ova današnja sretna vremena nabujale demokracije, općeg narodnog blagostanja i goleme količine građanskih prava po glavi stanovnika“) o vremenu zbivanja, tj. povijesnom vremenu („ona davna birokratska vremena socijalizma, miroljubive koegzistencije, nesvrstanih, partijskih organizacija, postojećeg Saveza pionira, nepostojećeg Saveza omladine i svepostojećeg Socijalističkog saveza radnog naroda“).

U postupku povezivanja tekstova i izgradnje kompozicije Vremena ljubavi (izuzimam ona tri naknadno dodana), pri čemu je osnovni povezujući motiv uvijek tematski – neki oblik ljubavi, autor će se efektno poslužiti prstenastim uokvirivanjem spajajući završni tekst („Etruščani“) s uvodnim („Kapica za mrtve“). U tom uvodnom tekstu pripovijeda o izletu u talijanski grad Ferraru, postojbinu svojih predaka i pozornicu zbivanja ljubavnog romana Vrt obitelji Finzi-Contini (Il giardino dei Finzi-Contini, 1962.) Giorgia Bassanija („pod čiji sam utjecaj tako neoprezno potpao, i u čijem sam sjetnom svjetlu pokušavao razumjeti što je to ljubav“), zbog kojeg je i potegnuo tih sedamsto kilometara. Vođen silnom željom da u zbilji vidi ambijent u kojem su se odigravale tragične sudbine junaka njemu najdražeg ljubavnog romana, on se odjednom nađe u šoku, suočen s nekim dotad nepoznatim, potpuno drukčijim biografskim činjenicama o talijanskom književniku i građi koju je koristio za pisanje tog djela. Trenutačna dezorijentacija nastala je stoga što je Bassanijevu romanesknu priču prihvatio kao duboko autentično i istinito iskustvo; u „shizofrenoj situaciji u kojoj čitamo i razumijevamo knjige“ izjednačio je fikciju i zbilju. Kao da je zaboravio, kaže, „kako na vrijednost i dojmljivost ljubavne priče ni na koji način ne bi smjela utjecati činjenica da je priča posve istinita, kao što joj ni ona druga činjenica, da je posve izmišljena, ne bi smjela baš ništa oduzeti“. Odnos zbilje i fikcije koji se u okvirnoj priči javlja kao ključno pitanje zapravo je najava problematiziranja toga odnosa u cijeloj knjizi, i to na specifičnome materijalu autobiografske proze.

Za Bassanijev roman ne može se reći da je pisan s nakanom da se čita kao autobiografska proza pa je jasno da ne podliježe onome što Philippe Lejeune naziva „autobiografskim sporazumom“. No Tribusonovo Vrijeme ljubavi ima obilježja autobiografizma, pa s posebnom pažnjom valja uzeti u obzir njegovu izjavu o tome kako je u svojoj knjizi postavio delikatni odnos između stvarnosti i pripovijedanja o toj stvarnosti:

Ma koliko željela biti autentičnom i vjernom, nemojte ovu knjigu držati čistom i svetom istinom. (…) …knjiga govori o stvarima koje su se uistinu dogodile, ali i o onima koje su se baš na takav način mogle dogoditi. To naprosto nije posljedica autorove potrebe da laže, prekraja i ukrašava događaje, nego čitateljeve želje da mu se osim istine pruži i dovoljno zanimljivosti, duhovitosti i svega onog što knjizi daje čitljivost i određeni šarm. Jer, to je jednako važno kao i istina, koji put možda čak i važnije! Pa kamo bi čitatelj stigao kad bi ga zanimala tek piščeva autobiografija? („Predgovor“)

Tribuson je svjestan na koji način u autobiografiji autor (= pripovjedač = lik) mora održavati vjerodostojnost, ali u isto vrijeme insistira i na stanovitu stupnju literarizacije opravdavajući to čitateljevom (?) željom za upotrebom postupaka koji bi pridonijeli čitljivosti i šarmu teksta. U poglavlju „Moj dvojnik“ – jednom od onih koji najizravnije upućuju na sklonost asocijativnih autobiografija prema autotematizaciji – oko pitanja vjerodostojnosti oštro se sukobljavaju autor i njegovo drugo ja, „neka vrst mog mačo (macho) dvojnika, što i nije baš neobično, jer je na taj način pokrio karakterološku polutku spram koje ja nikad nisam pokazivao većeg zanimanja“. Dvojnik je, naime, potpuno nezadovoljan s prvih stotinjak kartica na kojima autobiografski subjekt opisuje „jednu osobnu povijest ljubavi, ili što je preciznije – zaljubljivanja“, jer na tu (zajedničku!) povijest gleda sasvim drugim očima. Kad potom zatraži od autora da „pripusti i malo seksa“ u opisu prvog seksualnog iskustva, a ovaj se počne braniti željom za indiskrecijom i potrebom da iznosi istinu, a ne da laže, dvojnik ga razotkriva nabrojivši mu nekoliko situacija kad nije govorio istinu: „Pisao si tobože autobiografsku prozu, a služio se lažima gdje god ti je to trebalo…“

Konstatirajući u uvodnoj „Kapici za mrtve“ da se s vremenom afirmirao i kao pisac autobiografske proze, i pitajući se ima li u njegovoj biografiji dovoljno materijala „za nešto što bi se zvalo ljubavnim romanom, ili bar ljubavnom pričom“, Tribuson je u knjizi rastvorio prostor za prisjećanja o tome „kako smo u tim godinama učili voljeti“ i u kakvim se sve oblicima „klinačka ljubav“ javljala. U toj životnoj dobi, naravno, još nema takvog iskustva da bi se mogla razlikovati romantična ljubav (emocionalna veza sa suprotnim spolom uz seksualnu privlačnost) od duboke prijateljske ljubavi (prema roditelju, djetetu, prijatelju, domovini…). Jasno je da je uz „ljubavi razne“ o kojima piše bilo nužno uvesti u pripovijedanje i društveni kontekst. Zanimalo ga je, kaže autor u jednom intervjuu, da kroz retrospekciju osjeti „dječačke dane, ne toliko te moje dane, jer ne držim da bih baš svojom autobiografijom mogao zainteresirati ljude, nego je više u pitanju činjenica da smo odrastali u to ipak markantno vrijeme“. Sintagmom markantno vrijeme – čije je značenje, pretpostavljam, politička rigidnost toga doba – signalizira kako je za razumijevanje odnosa intimnog i javnog, pojedinca i društva, trebalo govoriti i o teškoj sjeni politike koja je tada natkrivala cjelokupan život.

Zbog toga se već u jednom od poglavlja u prvom dijelu knjige („Ljubavi razne“) govori o javnoj ljubavi koja je bila važnija od bilo koje privatne prema kakvoj ljupkoj, sisatoj ili dugonogoj drugarici – „bilo je nužno onako odistinski zavoljeti socijalističku stvarnost, komunističke pregaoce i vizionare“, a u piramidalnom ustroju „gdje je drug Tito bio na samom vrhu, nalazili su se još drugovi Bakarić, Koča Popović, Edvard Kardelj, Moša Pijade zvani Čiča i mnogi manje poznati junaci“. Otpor prema ideologiji društva u kojem je odrastao Tribuson najčešće iskazuje ironijom i humorom. U Mrtvoj prirodi, u vezi sa svojom sklonosti ruganju, kaže kako je svijet „prepun već gotovih [ideja] s kojima se može prekrasno zezati, sprdati, koje se daju izvrtati na glavu i ironizirati. I sâm na neki način pripadam tim malodušnim i skeptičnim tipovima koji ne smišljaju stvari, nego se radije rugaju već postojećima.“ I u Vremenu ljubavi takve su stranice briljantne:

Ja sam za mnoge drugove iz struktura znao po Dnevniku koji je tata svake večeri slušao na radiju, ali i po njegovom pričanju, jer je s većinom njih bio u prijateljskim odnosima. Gdjekad bi znao službeno otputovati u Zagreb, a kad bi ga mama iste večeri pitala kako je tamo bilo, on bi joj uvijek ispričao kakvu lijepu i poučnu pričicu. RecimoSiđem ti ja s vlaka i krenem prema Trgu Republike, kad tamo nasred Zrinjevca imam koga vidjeti. Vlado Bakarić! On me odmah pita kako si Branko, a ja njemu, dobro Vladek, dobro. Onda smo sjeli na jednu klupu, on je u džepu imao, onako u novinski papir zamotanih čvaraka, što mu ih je žena još doma smotala, pa smo to grickali i pričali o novoj platformi eskajota. Ja sam u tome uživao, ponosan što mi je tata tako dobar s ljudima iz rukovodstva. („Ljubavi razne“)

Kao i u prethodnim trima autobiografskim knjigama – također i u romanu Ne dao Bog većeg zla (2002.), u kojem se javljaju isti likovi u istom vremenu i prostoru – Tribuson piše zanimljivo i nadasve duhovito, što je vrlina koju u hrvatskoj književnosti treba nadasve cijeniti jer je vrlo rijetka. Humorističke efekte autor najčešće postiže kontrastiranjem dviju perspektiva, dječje i odraslih, a zasnivaju se na dječjem nepoznavanju ili krivom razumijevanju značenja pojedinih riječi, sintagmi ili metaforičkih izraza kojima se u komunikaciji služe odrasli. U poglavlju „Opasnosti koje vrebaju na Plinari“ autor priča o nekom incidentu u vrtiću u kojem je sudjelovao, nakon čega su njegovi roditelji pozvani na razgovor:

Tata nije došao, jer se ispričao rekavši da ga boli ona stvar za razgovore, ali majka jest. Ja ne znam što je tati značilo to da ga boli onastvar kad je jučer navečer djelovao posve ispravno u zdravstvenom pogledu. Majka mi samo kaže da o bolovima te tatine stvari u vrtiću negovorim ništa, zatim skoro panično dodaje: I molim te kao boga da se ne izlaješ i ne osramotiš me pred onim ofucanim babama koje zoveš tetkama.

Na sličan, ironično-humorističan način govori se o ljubavi prema domovini, odnosno vlasti i politici („Smrtni i ostali lakši grijesi“), o ljubavi prema Bogu, prema hrani i piću, potom nešto neutralnije o kolekcionarstvu (filatelija, numizmatika), učenju gitare, uzgoju akvarijske ribice itd. Priče o kratkotrajnim zaljubljivanjima („Poljubac u vestu“, „Pogled iz podrumske sobe“, „Vozi me vlak v daljave“, „Umrli su u čizmama“), pokušaji rješavanja misterija dolaska djece na svijet („Ljubav kroz minula stoljeća“) obojeni su također humorom i (samo)ironijom. Ima i niz poglavlja u kojima govori o svojoj ljubavi prema čitanju i stripu („Čitateljska karijera“) te filmu („Srce u zimi“), ali i o utjecaju upravo tih pročitanih knjiga i odgledanih filmova na promjene u njegovu shvaćanju ljubavi.

Vrijeme ljubavi zadržava osnovne vrline prethodnih Tribusonovih autobiografskih knjiga – lakoću i zanimljivost pripovijedanja, uvjerljivu sliku pojedinca u njegovu (ideologiziranu) društvenom kontekstu, nepretencioznu duhovitost i ironijski odmak – ali mi se čini da je u njoj mjestimice više emocionalne suzdržanosti, a manje strasti i spisateljskog elana nego prije.

 

(Strahimir Primorac © IO DHK)

Leave a reply:

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.