Sanja Knežević: CITIRANJE SUDBINE / Dubravka Oraić Tolić

SANJA KNEŽEVIĆ (kalelargainfo.hr)

 

CITIRANJE SUDBINE

 

DUBRAVKA ORAIĆ TOLIĆ: PETO EVANĐELJE, Sedam dana u Svetoj Zemlji,

Naklada Ljevak, Zagreb, 2016., 308 str.

 

Da sam knjigu „Peto evanđelje“ kao rukopis bez imena autora, odnosno autorice, dobila na čitanje – ne bi mi trebalo mnogo a da bih prepoznala rukopis velike hrvatske znanstvenice, slavistice i teoretičarke književnosti Dubravke Oraić Tolić. U slikama i riječima ovoga putopisno-hodočasničkoga djela prepoznaje se autorica „Teorije citatnosti“, „Paradigma 20. stoljeća“, „Muške moderne i ženske postmoderne“. No, više od svih autoričinih dosad pročitanih knjiga, pred oči mi se najčešće vraćala knjiga „Književnost i sudbina“  iz 1995. godine. I zbog naslova, i zbog naslovnice, ali i zbog pristupa tumačenju teorije književnosti i definiranja novih ideja koje su dijelom bile i autoričina autoreferencijalna tumačenja suvremenoga društva i svijeta. Konačno, mislim da je to jedna od prvih (ako ne i prva!) autoreferencijalna knjiga teorijskoga tipa u nas.  No, vratimo se „Petom evanđelju“.

Dakle, autorica „teorije citanosti“ već u naslovu svoga putpisa u kojem opisuje sedam dana u Svetoj Zemlji koristi – citat.

Priznajem da sam se na početku čitanja pitala zašto „Peto evanđelje“? No, kako je čitanje odmicalo, naslov mi je postajo sve jasniji. Peto evanđelje svjedočanstvo je dodira sa svetim mjestom, dakle Svetom Zemljom, svjedočanstvo dokumentiranosti prostora četriju novozavjetnih evanđelja, stvarnost kulturnoga pejzaža Isusova života. Primjerice, autorica, ili kako je njezin suputnik, suprug Benjamin zove, femina scribens, zapaža da je na Gori blaženstava trava najzelenija, dok se Brdo iskušenja u pustinji uzvisuje iznad najniže točke na zemaljskoj kugli.

Dvije riječi iz spomenute knjige „Književnost i sudbina“ neprestano se isprepleću kroz cio putopis. Dakle, mogli bismo ga čitati po paradigmi književnosti i po paradigmi sudbine.

 

DUBRAVKA ORAIĆ TOLIĆ (studentski.hr)

 

Već u uvodu autorica tumači da je po sv. Augustinu hodočašće put prema Bogu; što je tijekom povijesti književnost najvećim dijelom i bila; ako ne prema Bogu, onda prema ideji apsoluta. No, samo stranicu dalje, pronalazimo divno razmišljanje o apsolutu. Naime, putujući zrakoplovom od Zagreba do Tel Aviva u Izraelu, Dubravka Oraić Tolić bilježi – „Razmišljam o pojmu apsoluta u filozofskome i religioznome smislu. Filozofski me apsolut podsjeća na tamu, a religiozni na svjetlo“. Dakle, imamo li igdje za to bolji i čistiji primjer negoli u povijesti književnosti?!

Razmišljanje u logičnim dihotomijama inače je prepoznatljiva stilska odrednica znanstvenoga diskursa profesorice Oraić Tolić. Zanimljivo je pritom to da se ona dihotomijom koristi, i prepoznaje ju kao stvarnost, u Svetoj Zemlji. Primjerice, opisujući razliku između Židova i Arapa, posvjedočit će kako je u židovskim mjestima sve europski čisto, uredno, dotjerano, zeleno – dok je u arapskima sve puno prašine, smeća te odiše nebrigom. No upravo takvu „osjetljivu dihotomiju“ u kojoj želi ostati nepristrana zapisivačica zatečena stanja prostora Svete Zemlje upotpunjuje humorističnim detaljem – slikom stare i odbačene fotelje u nekom arapskome masliniku: „Maslinici su posivjeli od kamene prašine, a krajolik uz cestu sve više obrasta u plastične vrećice, boce, limenke, papire. To je znak da izlazimo iz židovskoga u arapsko područje. U jednome masliniku vidim odbačenu fotelju: stoji ispod masline kao u nadrealističkom filmu ili na slici Renéa Magrittea“ (str. 55).

No, bitna dihotomija koja se autoričinim mislima provlači kroza cio putopis jest odnos maloga i jednostavnog prostora i velike priče, odnosno velike religije. Već u Nazaretu, prvoj postoji svoga hodočašća, autorica zapaža: „U Nazaretu sam prvi put doživjela blizinu svetih mjesta. Kafarnaum potvrđuje taj dojam. Razmišljam o paradoksu u kojemu je skriven djelić čari Svete Zemlje: maleno je postalo veliko, a blizina se pretvorila u daljinu“ (str. 77). Ipak, taj je dojam najpotpuniji u susretu sa špiljom rođenja u Betlehemu.

Dojam odnosa velikosti i malenosti produbljuje se u Taboru, u crkvi Gospodinova Preobraženja. Ovdje je autorica ujedno autoreferencijalno opravdala svoj stil. Jednostavnim riječima govoriti o svetosti tla koje dodiruje. Jednostavno biti zapisivačica viđenoga – femina scribens – „I na drugim, do sada posjećenim svetim mjestima imala sam isti osjećaj kao i sada. Na djelu su velike riječi Bog, svetost, vjera, povijest, kultura, priroda, ljepota. To su tako velike riječi da ih se ne usuđujem izreći u svoje ime. Govorim o njima kao citatima koje su izrekli drugi. A kada sama o njima trebam nešto reći, stavljam ih u zagradu i govorim o njima zaobilazno i posredno, uz pomoć činjenica, podataka, pogleda, boja, koraka, svakodnevnih sitnica i banalnosti putovanja“ (str. 104).

Na tom je tragu promatranja uzvišenoga i svetoga prema malome i običnome autoričino tumačenje obnove krsnih zavjeta na rijeci Jordan, koje je predvodio fra Milan. Naime, valja spomenuti kako je liturgijska dimenzija ovoga hodočašća dodatno obogaćivala sam doživljaj svetosti mjesta u čemu su, uz fra Milana, važnu ulogu imali još fra Antonio i fra Ante. Primjerice, neobična misa u pustinji kao u doba prve kršćanske zajednice ili praćenje biblijskih čitanja odnosno liturgije u odnosu na prostor koji hodočasnici posjećuju. Dakako da se u Betlehemu slavila božićna misa!

Uz prepoznatljivu dihotomiju kao zaštitni znak autoričina znanstvenoga diskursa, prepoznajemo još i sintagme kao što su realizirana metafora (crkva Gospodinova Preobraženja po autorici je realizirana metafora dijela Matejeva evanđelja), ili realizirana alegorija (zamišljanje da stup od soli u koji se pretvorila Lotova žena još uvijek postoji). Dalje, tu je i zapažanje postmodernističkih konstruiranja identiteta / kulture – primjerice izmještanje mjesta Isusova krštenja zbog stalnih nemira, ili pak slika postmodernističkog simulakruma u pustinji – konstruirano beduinsko naselje kao u Zapadnom svijetu, Disneyland.

Intertekstualnost i citatnost stalno su stilsko obilježje autoričina putopisa. Kako je i sama priznala, o svetim mjestima ne usuđuje se govoriti svojim riječima, nego posuđuje Bibliju. I to je očito bio izvrstan odabir s obzirom na to da ni u jednoj slici i  riječi u ovome putopisu nema zrnca patetike. Držimo da je upravo ta značajka čini svevremenom! Kako govoriti o Križnome putu nego kroz citate i banalan opis samoga prostora. I upravo tom kombinacijom autorica je uspjela postići dramatičnost prostora Golgote: „(…) Najprije se uspinjemo stubama blago, a zatim sve strmije. Šesta i sedma postaja, Veronika pruža Isusu rubac i Isus pada drugi put pod križem, imaginativni su dijelovi križnoga puta. Danas je to najbučniji i najnapučeniji dio ulice bazara. Jedva se probijamo kroz stisku. Sada mi više ne treba usporedba s tunelom. Nalazimo se u pravome trgovačkom tunelu: uskome prorezu između dućana nadsvođenu lukovima, pretrpanu robom i preplavljenu prolaznicima“ (str. 238.).

Kako se putopisu pristoji, a osobito iz imagološke perspektive, profesorica Oraić Tolić, promatrajući Izrael, u očima nosi i stalne usporedbe s domovinom – primjerice plodna se polja u nasutoj putinji protežu kao u Slavoniji („…pustinja je osvanula u magli kao da se vozimo u jesensko jutro kroz Slavoniju…“), voćnjaci nalikuju onima u dolini Neretve, a olenadri su kao u Trogiru; u memorijalnom centru Holokasuta u Jeruzalemu autorica promišlja Vukovar, hrvatsko Gvozdansko izraelska je Masada, getsemanske masline nalikuju lunskima, a na ulazu u Betlehem netko od putnika recitira ni manje ni više nego Matoševu! „Gospu Mariju“.

Također, tu pripadaju i veze Hrvata i Hrvatske sa Svetom Zemljom. Uz ploče s molitvama, zhvalama i zapisima na hrvatskome jeziku, valja izdvojiti i nekoliko poučnih zanimljivosti – 1555. godine rotondu Isusova groba obnovio je franjevac Bonifacije Drkolica iz Dubrovnika, dok su maslinik Getsemanij od Arapa otkupila trojica braće Branković  iz Sarajeva i darovala ga franjevcima. Ploča o njima stoji na latinskom, hrvatskom i engleskom jeziku.

Osjetljivo političko pitanje Svete Zemlje autorica je virtuozno dotakla i pokušala protumačiti etimologijom imena Jeruzalema koji u svom značenju nosi ime grada dvostrukoga mira, što je po profesorici Oraić Tolić dosada bila utopijska ideja – jer mira tamo nikada bilo nije. Naime, tri velike monoteističke religije baš na prostoru Jeruzalema ne žive jedne pored drugih, dakle prema načelu tolerancije, nego, kako ih autorica vješto oslikava, one žive „jedna preko druge“. Stoga im zajednički život i tzv. „pravo“ na svetost prostora jamči dogovor uobličen kao „status quo“, što je također jedan od bitnih paradoksa Svete Zemlje. Naime, u dvorani Posljednje večere gdje je utemeljena euharistija, euharistija se održala dosad svega dva puta – jednom za papu sv. Ivana Pavla II. i drugi put za današnjega papu Franju.

Do sada smo o Petom evanđelju govorili kao o književnosti, dakle kao o prvoj riječi iz autoričine davne monografije „Književnost i sudbina“.  Sada je red da se dotaknemo  sudbine.

Autorica u uvodu putopisa priznaje kako je sa suprugom Benjaminom na hodočašće u Svetu Zemlju krenula obilježiti 50. godišnjicu braka – i to obnavljanjem bračnih zavjeta u Kani Galilejskoj. Rekla bih – citiranje sudbine! Diskretno se Benjamin kao suprug, kao biblijski lik ali i kao tipična izraelska biljka, simbolično provlači putopisom. Misao koja je gotovo najintimniji dio putopisa kao sudbine odnosi se na esene, skupinu židovskih vjernika koja se odvojila od svećenstva živeći izdvojeno u pustinji kao „sinovi svjetla“, proučavajući Sveto pismo. U toj izdvojenosti autorica prepoznaje svoju i suprugovu sudbinu – „Susrećemo se očima i prisjećamo se našega esenskoga, najdragocjenijeg razdoblja života“ (str. 133.).

A sudbina ih spaja još od djetinjstva. Priznala mi je to profesorica pišući mi posvetu u proljeće 2007. u knjigu „Književnost i sudbina“, ono jutro kada smo pijući kavu na Trgu bana Jelačića definirale moju doktorsku temu. Donijela sam joj knjigu na potpis, a ona, nakon što je napisala posvetu, na naslovnici koju je krasila fotografija nekog školskog razreda, srcima uokvirila Benjaminovu i svoju glavu i spojila ih tankom niti. I ta fotografija kao da se neprestano citira kroz putopis – ona i Benjamin nikada nisu jedno pored drugoga, ali neprestano su tu – zajedno. Zajedno putuju – doslovno autobusom, ili simbolično životom. Izgleda da žive mudrost Halila Džubrana kako muž i žena jedu od istoga kruha, ali ne i od iste kriške. Stoga ih je sudbina, ili Providnost, nagradila darom obnove zavjeta nove svadbe u Kani Galilejskoj, na mjestu gdje se Gospodin prvi put očitovao.

Razmišljajući prije i nakon čitanja „Petog evanđelja“ Dubravke Oraić Tolić o putu u Svetu Zemlju, mogla bih kazati sljedeće: prije mi se takav put činio kao san za koji znam da postoji, ali nisam bila sigurna želim li se potruditi i ostvariti ga; nakon čitanja – počela sam razmišljati kako taj san što prije provesti u djelo. Čitajući putopis Dubravke Oraić Tolić o Svetoj Zemlji osjetila sam puno i pravo značenje petoga evanđelja, svjedočanstvo svetoga prostora. I zato se na kraju vraćam na početak putopisa, u Nazaret, mjesto objave i mjesto arkadičnoga Isusova djetinjstva, vraćam se lirskom doživljaju autoričine prve večeri u Svetoj Zemlji:

„Otvaram prozor i promatram grad Isusova djetinjstva. To su naslage žmirkavih kuća na crnoj podlozi neba koje se nižu do vrha brda i spajaju u dvjema svijetlećim točkama. Poslije sam saznala da su to salezijanska Crkva Krista dječaka i džamija Makam al-Nabi Sa’in.“

Tu sam shvatila i doživjela  zašto putopis sedam dana u Svetoj Zemlji Dubravke Oraić Tolić nosi naslov „Peto evanđelje“. I kada ili ako jednoga dana budem ostvarila san hodajući svetim tlom Izraela, „Peto evanđelje“ ide sa mnom – iz više razloga!

 

(Sanja Knežević © IO DHK)

 

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.