Dunja Detoni Dujmić: ČITANJE ŠUME / Damir Karakaš

DUNJA DETONI DUJMIĆ (bozicabrkan.com)

 

ČITANJE ŠUME

DAMIR KARAKAŠ: SJEĆANJE ŠUME, Sandorf, Zagreb, 2016., 132 str.

 

U petom romanu Damira Karakaša Sjećanje šume (2016.) ponovno (kao i u nekim autorovim ranijim prozama) Lika postaje isključiv prostor pripovjedne vizualizacije, odnosno, ukazuje se kao bajkovita metonimijska slika surova svijeta s kojime se neko iznimno osjetljivo pa i egzistencijalno ugroženo djetinje ja pokušava suočiti, potom, s promjenljivim uspjehom, što ravnopravnije nositi, a unatoč mnogobrojnim pokušajima bolna odbacivanja – preživjeti/odrasti.  Štoviše, to posebno pripovjedno biće čija ranjivost izravno urasta u lirski minimalistički diskurs ove izvrsne proze, sustavno provodi dvostruko zavisni odnos prema prostoru podrijetla i ljudskoj zajednici iz koje je poniknulo, zajednici fatalno predvođenoj patrijarhalnom figurom autoritativna oca. Ruralni lički prostori u trajnoj su metonimijskoj korelaciji s ljudima posebna mentalitetna sklopa; iz tog odnosa proizlazi kako je sveprisutna prostorna očuđenost odjek slične začudnosti u kolektivnom mentalitetu i značajevima njegovih predstavnika. Naime, odmjereni infantilizirani diskurs temelji se na minimalističkoj frazi i jednako tako pojednostavljenim spoznajnim sadržajima iz kojih se razabire kako je priroda puna nepoznanica, kao uostalom i mentalni profil te postupci žitelja koji je napučuju. Takav se odnos tijekom teksta, koji prati prvu fazu odrastanja, lagano usložnjuje, ali pritom  mnogi dijelovi mistificirane prirode i dalje zadržavaju antromorfizirane kvalifikative: npr.  šuma ili njezini artefakti čine isto što i ljudi (šuma ima moć ljudskog sjećanja: „…s nama uz koso brdo počinje se penjati i šuma“; „…na livadi koja je razmaknula šumu, sastanem se s prijateljima…“; „…kamen leti i prenosi poglede…“; Karakaš, 2016.; 7 i 8). Usporedo s time ljudi dobivaju animalizirane osobine (dječak s nadimkom Kornjača; otac se sinu u jednoj sceni učini sličan jazavcu i sl.), što se proširuje i na njihov predmetni okoliš („Onda se u našoj školi iznenada pojavio klavir: sličio mi je na veliku životinju kojoj je zamka u šumi otkinula nogu.“, 91-92). Među mnogobrojnim signalima očuđenog ambijenta u kojemu odrasta dječak pripovjedač – izdvajaju se dvije znakovite pojave: šuma koja se sažimlje u zastrašujućoj figuri imaginarna medvjeda (imaginarna jer se medvjed fizički ne pojavljuje na sceni nego se na dječakovu svijest sustavno preslikava slutnja o njegovoj latentnoj ubojitosti koju skriva šuma); druga je očuđujuća pojava sadržana u figuri jednako tako zastrašujuća i nepristupačna oca; njegova bi se netrpeljivost mogla pripisati i posljedici roditeljskog straha da dječak zbog srčane bolesti neće moći udovoljiti očevim, odnosno kolektivnim, pretpostavkama o izdržljivosti u gruboj i neosjetljivoj zbilji gdje stihijska borba za održanjem nema alternative.

Potaknuti naslovom ove proze, pitamo se isprva radi li se ovdje o sadržajima koji proizlaze iz lirskog imaginarija pohranjena u „sjećanju“ neke personificirane šume pune fobičnih simbola ili je pak naglasak na onomu tko pripovijeda o sebi i pritom oživljuje vlastite djetinje strahove izazvane nespoznatljivim  prostranstvima iz kojih je poniknuo? Riječ je možda o istodobnom, narativno vrlo vještom združivanju obiju nepoznanica: može se šuma „sjećati“  arhetipskih korijena koji duboko zadiru u podsvjesne i antropološke sfere te izvlačiti iz njih more fantastičnih sastavnica na razini općeljudskih iracionalnih snova, strahova, bolesti, predrasuda, psihoza i dr.; no istodobno se riječ može  prepustiti sjećanjima/osjećajima pojedinca i njegovoj kreativnoj rekonstrukciji svakojakih aporija nastalih u procesu odrastanja i prilagodbe specifičnom ambijentu. U tom se slučaju radi o dva usporedna postupka koji su međuzavisni, a povremeno i suprotstavljeni, pa se među njima razvija posebna vrsta napetosti koja nerijetko završava u ironiji, paradoksnim situacijama, u začudnosti ili grotesci. Zato se u nekim poglavljima ove proze (a nju čine 33 kratkopričaške poetizirane sljednice koje se spretno povezuju u zaokruženu pripovjednu cjelinu, composite novel) – pojavljuju snoviti prizori kao plod djetinjih strahova i njihovih (tipičnih za Karakaša) očuđujućih fantazmagorijskih ili paradoksnih replika (npr. napuhnuta krava koju dječak doživljuje kao čudovišni balon u hipnotičkom transu; njegov iskreno sućutan doživljaj djedove smrti poremećen je horornim priviđenjem mrtvačeve ruke koja se miče…). Fino odmjerena začudnost takvih pojava prodire i u osjećaje pa se nerijetko stječe dojam kako umalo nestaju razlike između ljubavi i mržnje, empatije i ravnodušnosti, zadovoljstava i frustracija. Zato se i opsesija medvjedom kao opasnim bićem iz divljine (pojavljuje se uglavnom u noćnim morama, a jednom i kao imaginarna sjena na nekom zidu) stapa s dječakovom opčinjenošću očinskom figurom koja ga doduše kao sjena stalno prati, ali mu na emotivnom polju sustavno i bolno izmiče. Naime, kao što medvjed zauvijek ostaje divlje i neuhvatljivo šumsko biće, tako i dječakov otac uporno opstoji kao znak žuđene ali uvijek iznova iznevjeravane identifikacije paradigme  što se tijekom ovog narativa o odrastanju povremeno prekriva humorom ili ironijom (primjerice u poglavlju/kratkoj priči Lov gdje otac zabunom  umjesto medvjeda ubije smrdljivog jazavca). Usporedo s dječakovim stasanjem, blijedi infantilna žudnja za ocem pa  se očeva (hinjena) ravnodušnost („Gleda u majku, a govori meni…“; 85) preslikava na već porasla dječaka koji usvaja sličnu  potisnutu empatiju prema tada već pomalo oslabljenu ocu („Neki dan je iznenada završio u bolnici, operirao je žuč i još je tamo. Ovo su mi najbolji dani kod kuće…“; 111).

 

DAMIR KARAKAŠ (tportal.hr)

 

Bilo kako bilo,  jasno je kako očeva oporost  ima i određenu socijalnu dimenziju, jer proizlazi iz strogo čuvane obiteljske hijerarhije utemeljene na tradicionalističkoj rodnoj podjeli uloga: vidljivi znakovi (su)osjećajnosti mogu se iščitati isključivo na ženskoj/majčinskoj iskustvenoj razini; međutim, otac kao obiteljski glavar, nedvojbeno je zadužen za odrješitost, izdržljivost, povremenu grubost i cinizam uz suzdržanu osjećajnost, dakle sve ono što jamči opstanak pojedinca u nesmiljenoj sredini („Zamahnuo je, između se ispriječila majka i počela me udarati; mlatila me, ali me tim ženskim udarcima zapravo od njega branila. Otac je psujući izašao, a majka je počela prigušeno plakati, ljubiti me, tući pa opet sumanuto ljubiti.“;  „Vani čujem kao da netko ubrzano diše. Pogledao sam kroz uski prozorčić, produbio pogled: to moj otac sjedi pognut na panju, trese ramenima i prigušeno plače.“; 29-30 i 128). Pritom Karakaš nije zanemario ni  narativnu funkcionalnost konkretnoga seoskog rekvizitarija (alata, oruđa, poljskih radova, prehrambenih i odjevnih navika), kojim dočarava ličku svakodnevicu, a tu su i pokazatelji općedruštvenih stanja i pojava iz naše ne tako davne prošlosti, kao primjerice prodiranje nekih tehničkih novotarija u lički ruralni prostor duboko zaglibio u socijalističkoj oskudici. Posebno je učinkovit jezični segment: u razgovornim dijelovima ove proze primjenjuje se specifičan otklon od standarda pa bez iznimke malorijeki likovi govore sažetim, dijalektalno obojenim jezikom ličkoga kraja pridajući tekstu i na tom planu dimenziju autentičnosti („Šta te, drago dite, ima bolit?“; „Nekome se danas vrane veselidu.“; 11 i 20).

Međutim, ono što dječaka čini drukčijim, a u očevoj svijesti neprihvatljivim – jest njegova bolest. Radi se o srčanoj slabosti te posljedičnom gubitku fizičke snage i vitalističke izdržljivosti, što otac osvješćuje kao socijalnu insuficijentost, tj. nemogućnost preživljavanja („Šta će jadan kad je faličan“; „Šta Bog stvara ono što ni za živit?“; 10 i 30). Na taj način provodni motiv „bolesti kao metafore“ (S. Sontag) urasta u paradigmu drugosti. Ona se također sjajno uklapa u narativnu strategiju zamračivanja: bolest je (poput medvjeda pritajena u šumskom mraku, poput očeve otuđene osjećajnosti) potisnuta duboko u tijelo kao strogo čuvana tajna, umalo tjelesna zabuna („O toj mojoj bolesti, o kojoj ni ja ne znam ništa, nitko nije sa mnom razgovarao: kao da ona i ne postoji.“; 98). Zbog te nevidljive, ali naslućivane tjelesne zamke dječak u očevoj svijesti postaje nepotpun, dok u vlastitoj razvija spoznaju o (bolnoj) drugosti. Ta spoznaja ima također razvojni put vezan uz dječakovo odrastanje te postoji u rasponu od osjećaja krivnje (zbog slabosti koja je u takvom socijalnom ozračju sramotna) i nedoličnosti (jer krši mentalitetna i svjetonazorska pravila kolektiva kojemu pripada) – do snaženja (pa i umjetnoga) volje za opstankom (izražene u adolescentskoj fazi prijelaza u svijet odraslih kada dolazi do naglog rasta i forsiranoga „bildanja“ tijela). U toj trećoj razvojnoj sekvenci prokletstvo bolesti katarzično se preobražava u tjelesnu posvećenost kojom se stječe (naoko) „novo tijelo“ (115), kako bi mu se otvorio put prema kolektivnom prihvaćanju i žuđenom samopuzdanju. Ipak, tajna bolesti ostaje iracionalan simptom zla u svijetu neizbježne boli postojanja i međuljudskih nesporazuma.

Zato pripovjedno ja u završnom poglavlju ovog složenoga narativa ulazi u šumu zajedno sa svojom misterioznom bolešću, možda baš u neutaživoj potrazi za medvjedom kojega bi napokon valjalo ubiti ili pak u žudnji za drugim, suosjećajnijim ja vlastitoga oca, a možda i za svojim izdržljivijim tijelom. Tijekom toga lutalačkoga čina mogla bi se prepostaviti i asocijacija s poezijom Anke Žagar, njezinim svojedobnim probijanjem šumom kao nekom vrstom čistilišna prostora zaborava kojemu nema premca („Išla… i sve zaboravila“). No nasuprot Ankinu lirskom subjektu koji nalazi spas u zaboravu, mladi Karakašov junak pristupa šumi kao mjestu koje treba iščitati prodirući u njegovu hermetičnu strukturu, jer mu o tomu ovisi opstanak. Zato se od tog mističnoga prostora kaosa i mraka, koji tijekom teksta postaje sve gušći i neprohodniji, dakle, od tamnoga prostornoga beskraja („Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi“; 132) – on brani sjećanjem; u Karakaševoj šumi, očito, nema zaborava.

 

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK) 

  

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter