Dunja Detoni Dujmić: „EZAN“ ILI POZIV NA ČITANJE / Ivana Šojat

„EZAN“ ILI POZIV NA ČITANJE

IVANA ŠOJAT: EZAN, Fraktura, Zaprešić, 2018., 381 str.

 

I dok autorica ovoga u isti čas poetiziranog Bildungsromana i povijesnoga narativa uobličena u predsmrtnu ispovijest oca sinu – u Rječniku manje poznatih pojmova tumači ezan kao „poziv na molitvu koju mujezin upućuje vjernicima s džamijskog minareta pet puta dnevno“ – dotle ju čitatelj može protumačiti i kao metaforu pojačana autorskoga poziva na čitanje ove lirske studije o ponorima ljudskih naravi i značajeva koji su unatoč protoku vremena – uvijek isti. Naime, priča o „onom koji je živio“ (Šojat, 2018.: 357), i to usred balkanskih prostora i povijesno uzburkanih vremena 16. stoljeća, zasićena je ni-zovima ontoloških zagonetki i dvojbi, egzistencijalnih uspona i padova, identitetskih očaja, ushita i tuga, prijepora i spoznaja pojedinca koji „ima oči koje upijaju svijet i vide onkraj njega“ (295). Četrdeset poglavlja ove opsežne proze obuhvaćaju četrdeset životnih sekvenca u životu hrvatskoga janjičara koji je kao plod turskoga danka u krvi izdvojen kao desetogodišnjak iz prvotne obitelji, iz primarnoga svjetonazorskog, vjerskoga i nacionalnog okruženja te suočen s drugošću koja će ga fatalno obilježiti na dugom i zapravo nikad dovršivu putu prema identitetskoj potvrdi. Kako je tekst pretvoren u intimnu ispovijest ostarjela janjičara jedinome potomku, i to u času osobne priprave za odlazak s ovoga svijeta, iskaz je sustavno emotivno prenapregnut: prevladava povišen, umalo himnički ešofiran ton iskaznoga subjekta koji povremeno u lirskome i poetski ritmiziranomu zamahu osobnoga obraćanja slušatelju/čitatelju prosljeđuje svoju duhovnu i roditeljsku, a ponajprije humanističku angažiranost. Zato njegova, uglavnom kronološki poredana, životna priča ima ne samo znakove zasićenosti iskustvenom zrelošću i spoznajnim katarzama govornika s jakom notom vjerske predanosti islamu, nego i crtu poučljivosti, podjednako upućenu sinu (a nazočnost se tog potresenoga, ali tihoga slušatelja tek povremeno naslućuje) kao i anonimnom čitatelju koga stalno upozorava na moć kazivanja kao neku vrstu umjetničkoga pražnjenja/oslobađanja od preteška iskustvena bremena („No mene pričanje o zlu razdire i snagu mi uzima kao da me živog jede. Vraćaju mi se slike koje sa sobom dovlače sve: i mirise i glasove. A to je teško, sine, ne znam ni sam kako će mi biti ako sve to sa sobom u ahiret ponesem. Strah me ponekad zbog toga, dok si zamišljam kako ondje, ponad dunjaluka, čovjek više nema kamo pobjeći od sebe. Ali, valja sve ispričati do kraja.“ (227).

Literariziran poziv na čitanje/slušanje prožet je najprije sviješću o vlastitom sučeljenju s drugošću kao životnom konstantom koja se pretvorila u specifičnu kob. Naime, hrvatski je janjičar od rane mladosti izložen preobrazbama koje pretpostavljaju asimilaciju u dru-gost, svjestan kako prošlost vezana uz etničko podrijetlo postupno blijedi i umalo ne-staje ustupajući mjesto drukčijoj zbilji iz koje nema povratka, a koja ulazi u njega „kao voda u ibrik rukom silovito uronjen u rijeku“ (37). Tako se janjičarski život odvija između dviju krajnosti: borbe za preživljavanjem u strogo hijerarhiziranu osmanskom društvu i u sve okrutnijim ratničkim okolostima – te u znaku borbe protiv zaborava, prožete isprva razornim osjećajem nepripadnosti, potom doživotnim identitetskim traženjima na bal-kanskim razmeđima kultura, nacija i vjera. Zato se iskazni subjekt kroz priču o vlastitu životu predstavlja kao osoba s dvije majke, dva jezika i dva prostora; ta dvostrukost zna-tno utječe na njegov razvojni tijek obilježen „mješavinom tuge, straha, tjeskobe i umo-ra“ (149) te izaziva neprekidna kolebanja i nesigurnosti („Ponekad bi mi palo na pamet da se zapitam što je moje, čiji sam zapravo.“; 65) te povremena (s godinama sve rjeđa) epifanijska vraćanja u prošlost („Zbog pogače i onog sira zauvijek ću se sjećati kraja u koji više zalazio nisam. Valjda iz straha da bih ne znajući mogao sasjeći nekog koji je nekoć bio moj.“; 365).

IVANA ŠOJAT (tportal.hr)

Zbog toga je ovaj narativ prvenstveno zaokupljen metafizikom preobrazbe i spoznajnoga sazrijevanja, odnosno, vitalističkim porivom za prilagodbom drugosti. Stoga autorica vr-lo studiozno prati psihologiju odrastanja; isprva je u prvom planu djetinji rakurs koji pretpostavlja jednostavniju razinu doživljavanja drugosti kroz impresionistički zabilje-žene osjetne senzacije i izrazit detaljizam u opažanjima („Bio sam usredotočen na opip, okus i vid: duša mi je bila smetena, još nije slutila ništa“; 41). Postupak prevladavanja dje-tinjstva i prilagođavanja novim okolnostima teče polako i u nizovima frustrirajućih sek-venca, a invazivne vjerske preobrazbe igraju odlučujuću ulogu pri potiskivanju prošlosti koja se postupno povlači u podsvijest. Priča o odgojnim metamorfozama postaje uvjer-ljiva zahvaljujući sredini koja temeljno uporište za napredak, ali i opstanak, nalazi baš u strogim vjerskim i svjetonazorskim regulama islama, no pripovjedačica se istodobno kloni demonizacije tih silom ucijepljenih duhovnih premisa, napose u kontekstu ono-dobne kao i kasnije kršćanske ideje. Štoviše, protagonistovo sučeljenje s novom vjerom postaje svojevrsna utješna konstanta u postupku prilagodbe spoznaji o nepovratnom gubitku doma; pritom se pripovjedački prati način na koji mladenačkoj psihi mnogo-brojne mistične duhovne premise, potkrijepljene islamskim folklorom, postaju nezao-bilazne sastavnice podsvjesnih fantazama; javljaju se pretežno u obliku grozničavih snova, fantastičnih pa i horornih epizoda na dugome putu prema posvemašnjem pre-davanju novoj vjeri („’Ova soba puna je džina’, širio je ruke, a ja sam prelazio pogledom preko zidova po kojima su plesale sjene i bljeskovi što su ih oko sebe bacale baklje i uljanice sa sofri. Nekakve ptice kreštale su izvana. Nisu to mogle biti lastavice, jer bio je mrak. Sve se premetnulo u hipu, svijet je postao opasniji i mračniji. ‘Posvuda su!’.“; 140-141).

Istodoban ratnički i osvajački odgoj, koji uključuje i vještine pri „učenju ubijanju“ (301) zbog pukog preživljavanja te mukotrpno prilagođavanje ljudskim slabostima kao i okrut-nostima u postupcima sa slabijima i poraženima, u prvoosobnom naratoru pobuđuju duboka kajanja i grižnju savjesti; a razna suočenja s ljudskom pohlepom, bjesovima, jezom, napokon i sa smrću odvode ispovjedni subjekt, u godinama njegove iskustvene zrelosti i pozornijeg „osluškivanja svijeta“ (200), prema dubljim ontološkim pro-mišljanjima, trajno obilježenima islamskim vrijednosnim mjerilima, ali i osjećajima osobne krivnje zbog raskoraka između vjerskih uvjerenja i dehumanizirane povijesne „prakse“. Zato su njegove poruke sinu pune relativizacija i paradoksnih sentenca koje uključuju nalete nostalgije za starom domovinom, za mladenačkom nedužnošću te identitetske aporije, ali i etičke prijepore kada je riječ o odnosu dobra i zla, ljubavi i mržnje, oholosti i čovjekoljublja, tradicije i životne svakodnevice; te se aporije sustavno pripovjedno postvaruju u lajtmotivskoj simbolici zrcala, klasičnoga pomagala pri literarnom promišljanju nečijega jastva („Bio sam u tom ogledalu opet dječak s ibricima u rukama. Gledao sam se kao da se prvi put vidim. Odjednom, bilo mi je jasno kamo se to trebam vratiti.“; 351).

Kako je riječ o priči koja nije usmjerena samo prema „vježbanju“ nečijega života nego i smrti – tako je autorica sustavno usredotočena i na širi povijesni kontekst, na balkansku pozornicu u Sulejmanovo doba, na slavne povijesne bitke (kod Mohača, Sigeta) i opsade (Knin, Beč), a usput kontekstualizira i uloge janjičara kršćanskoga podrijetla (Mehmet paša Sokolović, Rusten paša Opuković), koji su kao veliki veziri dosegnuli hijerarhijski vrh u doba slavnoga padišaha. Pritom, štoviše, demistificira neke povijesne stereotipe i zablude te omogućuje pogled s druge strane povijesti na društvenu i privatnu svako-dnevicu u Osmanskomu Carstvu – što je zahtijevalo znatna historiografska istraživanja i znanja. Povijesna se autentičnost napose odrazila na jeziku glavnoga govornika; taj je govor iznimno poetičan, prožet turcizmima i raznim stilogenim sredstvima kojima Ivana Šojat sugerira patinu starine, izvlačeći je iz bogatih lingvističkih i folklornih resursa. No, protagonistova usredotočenost na spoznajne i vjerske ushite, nastale na granici između „ludila očaja i oholosti“ (231) te osobne rezignacije, upozorava čitatelja na to kako je u ovoj priči provodni motiv ezana u isti čas poziv na čitanje, ali i univerzalan apel za spas ljudskosti, za smisao skromnosti i utjehe u intimi.

 

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.