Dunja Detoni Dujmić: FRESKA S OŽILJCIMA / Ena Katarina Haler

ENA KATARINA HALER: NADOHVAT, V.B.Z., Zagreb, 2019., 460 str.

 

U recentnoj hrvatskoj prozi, odnosno literarnom ogranku nekih mladih urbanih romanopisaca prvih desetljeća ovogA stoljeća, primjetan je fenomen narativne usredotočenosti na prostore ruralne zavičajnosti provučene kroz rakurs snažne djetinje senzibiliziranosti pri doživljavanju ambijentalnih posebnosti; taj je „donji“ rakurs nerijetko izravno umrežen u tjeskobu specifičnoga načina odrastanja sučeljena s ozbiljnim obiteljskim, psihološkim, društvenim ili povijesnim „preprekama“. Spomenut ćemo samo tri eklatantna autorska uradka visoko vrednovana u zapisima profesionalnih čitatelja: Kristian Novak u romanu Črna mati zemla traga za izgubljenim djetinjstvom u očuđujućem međimurskom zavičaju uz mitsku rijeku Muru, dok u romanu Ciganin, ali najljepši isti arhetipski zavičajani mikrosvijet napučuje krvavom socijalnom i osobnom dramom; Damir Karakaš u Sjećanju šume vizualizira surovo lijepe ličke ruralne prostore koji duboko prodiru u arhetipske sfere, a sve to usporedo s naporima nekog iznimno osjetljivoga djetinjeg bića da pronikne u hermetičnu sferu ličkih šuma i tako nadvlada vlastite strahove od nespoznatljivih prostranstava iz kojih je poniknulo. Nasuprot njemu, Julijana Adamović u romanu Divlje guske kroz infantilna fokalizatorska iskustva ispisuje poetiziranu intimnu priču o odrastanju u disfunkcionalnoj obitelji i to u očuđujućim ruralnim bačkim prostorima na razmeđu svjetova, nacija, mentaliteta, vjera i svjetonazora.

Noviji slučaj takve prostorne „egzotike“ očituje se u opsežnom romanu rijeci Ene Katarine Haler – naslovljenom Nadohvat (2019.). U svojem je prvijencu autorica ispisala golemu obiteljsko-povijesnu fresku jednog kontroverznoga razdoblja hrvatske prošlosti, o kojemu dotada gotovo još nitko nije progovorio, a pritom je literarno oživjela umalo zaboravljene pounjske prostore i sudbinu banijskoga stanovništva, koje je tijekom DrugogA svjetskog rata prošlo kroz tragičnu kataklizmu ispunjenu ljudskim gubitcima, velikom patnjom i teškim zabludama. Svjesna kako su velike teme književno najpristupačnije kroz okular maloga privatnog promatrača, autorica ovog narativa svoju veliku priču iznosi kroz senzibilitet seoske djevojčice iz banijskoga Zrina koji je 1943. kao ustaško uporište bio sravnjen sa zemljom, a žitelji s krive strane povijesti likvidirani ili protjerani. Rakurs prvoosobne pripovjedačice oslanja se na zapamćenja u kojima su pohranjene bliže i dalje obiteljske figure sudionikâ u spomenutim hektičnim događajima, a napose na pronicavo sastavljen, izrazito senzibiliziran i nadasve suptilan psihološki ustroj djetinjega sudionika/promatrača, odnosno pripovjednog subjekta koji se s vremenskim tijekom priče razvija i raste. Pritom važnu ulogu imaju ranjivi očevici autentičnih imena i prezimena te njihovi subjektivirani odgovori na dramatičan povijesni usud. Ta je građa prožeta i rezultatima autoričinih ozbiljnih arhivskih istraživanja, dakle povijesnim dokumentima i dokaznim detaljima. Sabrano i dugo (prema autoričinim izjavama riječ je o 8 godina istraživačkoga rada) prikupljanje obiteljske i povijesne građe dopunjeno je sposobnošću vješte fikcionalizacije, odnosno autoričinim dinamičnim vođenjem priče, što je osiguralo životnost i književnu uvjerljivost fikcije kojoj nikakva ideologija, koliko god nad njom opasno visjela, nije uspjela nauditi.

Osobna priča ženskoga lika, koji je višestruko ugrožen zbog vlastite nedoraslosti povijesnim zamkama u tradicionalno patrijarhalnoj sredini, teče u globalno kronološki raspoređenu pripovjednom ključu, koji se na trenutke analeptički pa i proleptički prekida i nadograđuje, a povremeno i intertekstno dopunjuje dokumentarnom građom, tj. autentičnim navodima nekih ključnih administrativnih spisa. No svjetonazorske koordinate seoske djevojčice omeđene su dvjema pretpostavkama: na jednoj se strani očituje svojevrsna spoznajna insuficijencija u kojoj se zrcali široko zahvaćen kompleks tadašnje socijalne, političke, ideološke i nacionalne specifičnosti duboko znakovite za mentalitet žitelja tog prostora; taj spoznajni manjak glavni pripovjedni lik tijekom priče bezuvjetno nastoji predvladati. Protuteža toj privremenoj djetinjoj spoznajnoj nemoći sadržana je u pojačanoj emotivnoj mobilnosti u svijesti ugroženoga ženskog bića, u načinima na koje doživljava svoje sebstvo, bližnje, svakodnevicu, širi životni prostor i one koji ga napučuju. Primjerice, pripovjedačica isprva naglašava činjenicu kako je tzv. Veliki rat u protagonističinoj svijesti tek maglovita iracionalna sila koja njezinom naoko nedodirljivom seoskom mikrosvijetu ne može nauditi („…uvijek sam to zamišljala kao neki davni rat koji se dogodio prije stotinu godina, a naši pradjedovi svojoj su djeci pričali o njemu i tako je vijest o tome da je postojao stigla i do nas, sva u magli i blijeda, dovoljna tek da se izmisli dječja igra po njemu.“; Haler: 2019., 56). No usporedo s odrastanjem teče i moć shvaćanja/prihvaćanja ratne zbilje iako se tek mutno naziru stvarni uzorci sve učestalijega nestajanja suseljana, fizičkog i etičkog osipanja zaštitne funkcije ambijentalno i mentalitetno dotad čvršće definiranoga životnog okruženja.

Naime, banijski je krajolik isprva u nezreloj dječjoj svijesti bajkovito mjesto bez ugroza, a zemlja simbol hraniteljice i jamstvo opstanka. Takva se bukolička slika (slikovito detaljizirana, kadšto i na rubu tekstualnog viška), zbog neprijateljskih čarki na nacionalnoj i ideološkoj razini, postupno počinje urušavati (npr. kamene se gromade pokrenute nacionalnom mržnjom kotrljaju s planine, zatrpavajući seoske putove, satirući ljude i nastambe u Zrinu). Pritom krajolik postupno gubi dotadašnju dekorativnu funkciju, nasrće na životne prostore i sudbine, ograničavajući slobodu kretanja i ohrabrujući spoznaju o nadirućem zlu („Nakon završetka sedmog razreda, provodila sam dane u kuhinji s majkom i Marijom, nije više bilo posla ni u vrtu, moj se krug kretanja sve više smanjivao i samo sam čekala da me zbije u jednu točku.“; „Na kraju ljeta četrdeset i druge više nismo mogli poreći rat.“ ; 134 i 83). U tom času priča uzima zalet, a ratna se kalvarija pojedinaca, njihovih obitelji, suseljana kao i čitave svjetske povijesti – počinje narativno moćno uslojavati. Autorica počinje ispisivati raskošnu mimetički utemeljenu ratnu fresku kroz svijest jednog lika; u tu je priču uključena i izvrsna urbana epizoda vezana uz zagrebačko „salonsko“ ozračje (14-godišnja protagonistica kraće prebiva kao sluškinja u kući imućnoga endehaškog političara); slijede zahuktavanje dramatičnih ratnih prizora, zbjegovi, opisi krvavoga partizanskog napada na Zrin, izbjeglički martirij, patnje na Križnome putu za iscrpljujućeg pješačenja od Banovine do Dravograda, svjedočenje o bleiburškom masakru te ponovni povratak u banijsko izbjeglištvo, poratna konfiskacija imovine, potom iščekivanje „vlaka bez voznog reda“ te kolonizatorska epopeja u Slavoniji. Napokon, tu je i ljubavna priča glavne junakinje te njezin brak s mladićem koji ima pokajničko iskustvo zbog krivih životnih odluka (bio je nadglednik u ustaškome logoru), a na kraju stiže i satisfakcijski čin povrata oduzete imovine u novoj državi.

ENA KATARINA HALER (tportal.hr)

No autorica koja je pred sobom imala moćnu životnu dramu (tragom uglavnom ženskih članova svoje obitelji) uspjela je najimpresivnije slojeve te tragične priče prožeti osobnošću pripovjednog subjekta u raznim spoznajno-razvojnim etapama. Riječ je o jakom ženskom liku nadljudske izdržljivosti, koji životne teškoće prevladava snažeći sposobnost identitetske samosvijesti, razvijajući spoznajne, osjećajne i dojmovne potencijale vlastitoga sebstva. Upravo je to najmoćnija strana ovoga narativa, jer bez patetike rasprostire široku ljestvicu osobnoga viđenja povijesnih trauma pa i zabluda, odnosno suptilnih ženskih reakcija na apokaliptična ratna previranja, na fizičke i duševne patnje izazvane nemoći pojedinca da se odupre zlu. Fokalizatorska je shema doista raskošna: od osjećaja posvemašnje nemoći, umalo nestvarnosti, od egzistencijalne tjeskobe, otuđenosti, samoće i iracionalne boli, tj. „bolesti rata“ koja potiče i potrebu za samoranjavanjem, do snažnih vitalističkih otpora, žudnje za preživljavanjem i ljubavi te spoznajnih relativizacija i postupnog mudroga mirenja s usudom. Zato roman završava simboličnim povratom nekoć oduzete zemlje, upravo one zemlje-hraniteljice koja je naoko vječno bila „nadohvat“, a ipak uvijek negdje drugdje, u „nedohvatu“; riječ je o istoj onoj „crnoj materi zemlji“ kojom se povijest tako bezdušno poigrala, a kojoj je protagonistica na kraju svoje životne epopeje povjerila autentične rukopisne zapise, ritualno ih zakopavši u vraćenu oranicu kao pisani dar i pohvalu zemlji koja pamti.

 

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

 

(U međuvremenu ova je vijest http://dhk.hr/novosti/detaljnije/eni-katarini-haler-nagrada-gjalski za „Stav“ već bila stara, ali i potvrda rijetkoga umijeća čitanja naše kritičarke i cijenjene kolegice.)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.