Dunja Detoni Dujmić: GITARISTIČKI KVINTET / Kristina Gavran

KRISTINA GAVRAN: GITARA OD PALISANDRA, Disput, Zagreb, 2018., 211 str.

 

Kristina Gavran u svome proznom „drugijencu“, poetičnome romanu Gitara od palisandra (2018.), ponudila je čitateljstvu fragmentiran složenac bajkovitih sastavnica u kojih se narativna okosnica uspostavlja na temeljima variranih priča sa začudnim referencama na nizove ženskih egzistencija, ženskih identiteta i životnih poslanja i to uvijek u suodnosu s lajtmotivičkim pojavama izvedbenog/gradbenoga gitarističkog virtuoziteta te u napregnutom susretu s pojedinačnim ljudskim žudnjama za stvaralačkim perfekcionizmom. Riječ je o lancu sižejnih inačica u kojima na istoj razini funkcioniraju predmeti, živa bića, njihovi začudni prostori i izvanvremenske datosti u rasponu od fantastičnih pravremena do prepoznatljive suvremenosti te neka umjetno stvorena ravnoteža između uloga natprirodnih sila i tragova sublimirane vjerodostojne zbilje. Pet ženskih likova ove proze prikazano je figurativno, no koliko god oni bili prostorno-vremenski izdvojeni, među njima je ipak uspostavljena određena povezanost koja otkriva univerzalne probleme ženske žrtve, martirija, transformacija, raznih egzistencijalnih upitanosti o slobodama, ljubavima, misijama, kreativnostima, majčinstvima i slično. U „zajedničkoj višeepizodnoj strukturi“ (Maja Bošković-Stulli) tipičnoj za bajke, u nizanju sličnih sižejnih tipova te uz ulogu sveprisutnoga naratora (iznimka je samo jedan prvoosobni iskaz) – u ovom se romanu primjećuje sustavno bajkovito odgađanje/iščekivanje svladavanja prepreka te trijumf sretnoga raspleta. Zato, parafrazirajući M. Lüthija, možemo reći kako su junakinje ove neobične romaneskne bajke zapravo putnice kroz istodobno realne i čudesne, odnosno zbiljske i onostrane svjetove te kako su nerijetko njihovi „unutarnji doživljaji pomaknuti u plošnost vanjskoga zbivanja“.

Zbog tog su razloga doživljaji pet spomenutih bajkovitih žena povod za simbolično significiranje njihovih lica i naličja. Temeljna je poveznica među takvim likovima njihova sudbinska fizička ili duhovna obilježenost koja nerijetko izaziva čuđenje i otpor okoline, a upozorava na posebnu životnu misiju („Trag na vratu s godinama je rastao, proširio se preko cijele dužine vrata, a boja mu je postajala sve crvenija.“/…/ „Ljudi su vjerovali da je Ruža zbog nečeg označena i da je se treba kloniti.“ ; Gavran: 2019., 18). Priča je uokvirena metaforičkim likom žene, nositeljice životodajne sjemenke – pa romanobajka završava njezinim nadobudnim klijanjem, preobrazbom u živo stablo koje nastavlja poslanje i hrli prema tipično bajkovitom sretnome kraju. A unutar tih okvirnih parametara igru vodi nekoliko arhetipski izvedenih ženskih figura, motivski povezanih glazbenom umjetnošću i njezinim izvedbenim instrumentom, gitarom (zato su i poglavlja naslovljena glazbenim stavcima); tu je, primjerice, lik žene koja je spremna i na najveću žrtvu (majčinstva) kako bi prevladala zabrane i granice te, preuzevši na se muški posao (drvosječe), ostvarila svoju misiju i omogućila kontinuitet životnih i umjetničkih tijekova (izgradnju gitare). Plodotvornom je otuđenošću označena i djevojka bez imena i korijena koja uspostavlja adoracijski stav prema savršenom graditelju gitara; niotkuda se pojavljuje i erotizirana žena-muza-gitara, svojevrsna femme fatale, čija se odanost kreativnoj i svakoj drugoj slobodi zrcali i na fizičkome planu pa prolazi kroz tjelesnu preobrazbu te na identifikacijskom planu počinje sličiti savršenoj gitari („Dan za danom primjećivao je kako se Gabrijelino tijelo mijenja. Pod njegovim rukama postajala je obla, podatna, bokovi su joj se zaokružili, grudi otežale u njegovim dlanovima, vrat se izdužio primajući njegove poljupce, struk stanjio od njegovih nasrtaja.“; 115-116). Taj se niz nastavlja likom suvremene urbane žene, trudne virtuozne gitaristice, koja se suočuje s prijeporima na crti predanosti majčinstva ili odanosti profesiji. U nizu dotadašnjih tragateljica za slobodom i novim životnim putovima, dakle borbenih ljubiteljica glazbe ili inspirativnih muza, ona trijumfira kao izvorna umjetnica koja je pronašla način kako prevladati prepreke na putu prema umjetničkome usponu (služeći se pritom WhatsAppom i video chatom).

KRISTINA GAVRAN (tportal.hr)

Činjenica je kako su svi ženski likovi ovoga narativa u tolikoj mjeri poopćeni da su bezimeni, odnosno na tekstualnoj se razini raspoznaju nadimcima ili naknadno dodijeljenim imenima; pritom su sve one strankinje i izdanci drugosti, stoga significirane raznim tjelesnim biljezima, siromaštvom, glazbenim talentom, iznimnom fizičkom (muškom) snagom i slično, rado prekoračuju zadane svjetove, konvencije, odane su svojim partnerima samo ukoliko su umjetnički jedinstveni, rado tragaju za slobodama i savršenstvima, inspirativne su, sklone kretanjima, akcijama, putovanjima kroz čudesne prostore, a usput i znakovitim preobrazbama na putu prema svom egzistencijalnom i identifikacijskom potvrđivanju. Provodni motiv ove priče, koja je strukturirana kao mozaik priča u nastajanju i nastavljanju, jest gitara kao savršeno glazbalo stopljeno sa svojim izvođačem ili graditeljem („Instrument je kao čarobni štapić, ne biraš ti njega, nego on tebe. Samo na onoj gitari koja izabere tebe moći ćeš stvarati čarolije“; 72); posrednički instrument odvodi svoga graditelja u svijet umjetnosti koji je u isti mah i svijet samoće („Meni je gitara davala sate samoće i to je bilo sve što sam željela.“; 82).

Međutim, dok većina suvremenih autora, koji posežu za bajkovitim diskursom, svjesno polemizira s poetičkim odrednicama toga žanra te pribjegava npr. ludičkoj, apsurdnoj, grotesknoj, humornoj i sličnoj kontekstualizaciji bajkovita svijeta, Kristina Gavran zadržava se na složenoj filozofičnosti simbolike i nudi ideju o utopiji zaštićenoga svijeta umjetnosti. Zato ova priča puna simbolike (povremeno i presofisticirane, u maniri Coelhova Alkemičara) – završava pomalo naivnom „porukom“ kako do umjetničkoga/životnoga savršenstva može stići samo iznimna osoba, sklona preobrazbama i traženjima, oslobođena predrasuda, odana umjetničkome poslanju, uvijek na iscrpljujućem putu prema vrhunskome artefaktu, kojega je simbol najkreativnije glazbalo svih vremena – gitara od palisandra.

 

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.