Dunja Detoni Dujmić: GLASOVI SA „ZVIJEZDE MODROGA NEBA“ / Suvremena kubanska priča

ZVIJEZDA MODROGA NEBA. SUVREMENA KUBANSKA PRIČA, Društvo hrvatskih književnika, Mala knjižnica, Zagreb, 2019., 458 str. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić.

 

Iz nedvojbeno daleke i nama pomalo egzotične Kube stigao je glas o plejadi, hrvatskome čitateljstvu dosad nedovoljno poznatih, karipskih pripovjedača; taj je glas zabilježen u opsežnoj knjizi Zvijezda modroga neba (2019.) tiskanoj u nakladi ugledne Male knjižnice DHK, a posredstvom agilne i vrsne prevoditeljice Željke Lovrenčić te u izboru kubanskoga književnika srednjega naraštaja Alberta Guerre Naranje. Ta opsežna zbirka uradaka kubanskih prozaista, pretežno kratkopričaša, rođenih u rasponu od 1938. (profesor španjolskoga jezika i književnosti Sergio Chaple) do 1989. (prozaistica, pjesnikinja i dramturginja Elaine Vilar Madruga) – pokazuje svu tematsku raskoš i raznolikost diskurzivnih praksa, dakako na tragu prebogate hispanoameričke književne tradicije koje su nezaobilazan i vrijedan dio.

Kad bismo pokušali sintetizirati književna pregnuća tridesetak uvrštenih autora i izvući zajednički nazivnik njihovih proznih uradaka, tada bismo najprije upozorili na svojevrstan dualizam. On je vidljiv ponajprije u načinu pristupanja problemtici specifične kubanske zbilje koju su duboko obilježila njezina povijesna, politička i ideološka previranja, ali istodobno i sustavno prožimanje takve stvarnosne komponente s njezinim imaginarnim naličjem, to jest težnja prema otkrivanju čudesnoga u zbiljnomu.

Na tom se planu u nemalome broju uvrštenih priča primjećuju dvije razine stvarnosne građe: jedna se očituje na globalnoj crti, gdje se aludira na kubansku zbilju i to upravo dramatičnim opisima ratnih i političkih trauma svjetske provenijencije; primjerice, Ahmel Echevarría Peré u priči filmskoga naslova Imaš petlju? daje somnabulni stream čovjeka s iskustvom ratnoga krvoprolića u Iraku iako se njegove apokaliptične vizije sustavno pretapaju s razmišljanjima o sreći, ljubavi, Bogu, općeljudskim strahovima te u isti čas ugrađuju u imaginarne razgovore s popularnim filmskim likovima i glumcima. Priča Samoća uz još puno toga Emilija Comasa Pareta govori o pripadniku vojne jedinice za kubanske intervencije u Angoli, koji svjedoči o smrti svoga zapovjednika, dok Miguel Terry Valdespino u Posljednjim svlačenjima Eve Braun daje nizove asocijacija na nacizam u pozadini kojih su naturalistični prizori iz suvremena života na Kubi. Na tom je tragu i priča Lubanja Adolfa Pölzla Antonija Carballa koji motiv pada Berlinskoga zida povezuje s paradoksnom situacijom u kubansko-ruskoj obitelji koja krije ostatke Hitlerove lubanje.

Ipak, u većini ovih proza u prvomu je planu kubanska urbana svakodnevica obilježena političkim represijama, gradskom hektikom, depresivnom životnom rutinom osoba s velegradskoga dna, marginaliziranim pojedincima, maštarima i osamljenicima. U većini takvih narativa primjećuje se zaoštren odnos između iluzije i zbilje, sustavan konflikt utopije s distopijskim sastavnicama koje nadiru iz represivne stvarnosti; štoviše, u nekim tekstovima povremeno blijede mimetički obrisi priče stapajući se s apsurdnim, fantazijskim, nerijetko grotesknim ili sarkastičnim korelativima. Alexey Rodríguez Lorenzo, primjerice, u prilogu Unukov posjet govori o paradoksnoj situaciji u kojoj osamljen starac, u očekivanju unukova dolaska, vodi imaginaran razgovor sa ženom s TV ekrana i sluša izvješća o kriznim situacijama diljem svijeta pa i o zrakoplovnoj nesreći u kojoj je nedvojbeno stradao i njegov unuk. Priča Pušeći na Malecόnu Roberta Estrade Bourgeoisa tematizira potištena i osamljena novinara koji za kubanske diktature ostaje bez posla te u posvemašnjemu očaju pokušava suicid. Reynaldo Duret Sotomayor u Don Quijotu iz Havane u okvirima magijskoga realizma pripovijeda o društveno marginaliziranom stradalniku iz rata u Etiopiji, lunatiku koji uzalud vapi za bilo kakvim egzistencijalnim uporištem. I Pedro Pérez Rivero u kratkoj priči Na svoje mjesto, odmori se posvetio se društveno marginaliziranomu liku koga je pregazilo vrijeme. U fenimističkom su kôdu priče Lourdes Pasalodos Díaz (Proizvedeno u Pakistanu) o zlostavljanim ženama u Pakistanu, Čileu, Afganistanu, Kubi, potom Mylene Fernández Pintado (Objava, o frustracijama napuštene žene) te Vírgen Gutiérrez Mese (Čarobnjak – utopijska fantazija o nekome idealnom svijetu).

Nekoliko je priča zaokupljeno motivom pokušaja bijega iz destruktivne svakidašnjice i traganjem za spasom: pokušaj bijega polovnim plovilom s Kube prema SAD-u u priči Galeb je letio u daljinu Julia Traviesa prerasta u dijaboličan prizor obračuna bjegunaca poradi osvete zbog negdašnjega doušničkog podilaženja režimu. Yossova Dozvola za let helikoptera u dijaloškome obliku tematizira utopijsku ideju o nelegalnu napuštanju Kube u sučeljenju s birokratskim barijerama političkih moćnika. Neki pak likovi očajnički tragaju za iluzijom: npr. priča Lila Arnalda Muñoza Viquillόna govori o potrazi za imaginarnom ženom u kaotičnome urbanom ozračju; Eduardo Heras Leόn u prilogu Dolce vita navodi ispovijed starca koji u socijalističkoj oskudici opsesivno traga za prostorom nekog boljega života u drukčijoj socijalnoj zbilji. No ima i likova koji pate zbog kompleksa otuđenosti u prostorima drugosti: Rafael de Aguila u izvrsnoj priči Krila leptira kroz imaginarnu šetnju ulicama Buenosa Airesa oslikava noćni život velegrada s aluzijama na apatridsku otuđenost Kubanaca u dijaspori. Ulje na platnu za Palestinu Dulce Maríe Sotolonge govori o izbjegličkoj krizi palestinskoga studenta na Kubi. Zanimljiva je i znanstvenofantastična priča Erica Floresa Taylora Staklena kuća o apokaliptičnoj pandemiji u nekoj dalekoj budućnosti (koja neodoljivo sliči sadašnjici) te o djevojci koja preživljava u posvemašnoj izolaciji od smrtonosno zaražena svijeta. Malena Salazar Maciá također piše prozu (Starenje) u znanstvenofantastičnom ključu te ocrtava apokaliptične prizore u strogo kontroliranim uvjetima preživljavanja.

Kubanska je svakodnevica u stalnom sudaru s temeljnim egzistencijalnim potrebama malih pojedinaca, što se nerijetko manifestira beznađem i jezom, koji se nadograđuju posezanjem za apsurdnom, fantastičnom ili grotesknom gestom. Antonio Rodríguez Salvador u priči Čvrsto iznosi nadrealnu grotesku o vozaču kamiona kojemu su u vlaku ukrali nogu te je prisiljen iznajmljivati tuđu kako bi svojoj tvrtki osigurao opstanak. U Epilogu Félixa Mondéjara Péreza naturalistička se slika osvetičnoga čina poentira prizorom u kojemu počinitelj pretvoren u sjenu – začudno nestaje. Također, Raydel Araoz u prozi Glava u maniri magijskoga realizma pripovijeda o avanturi tijela bez glave s aluzijama na Ivana Krstitelja kao i na apokaliptične prostore biblijskih razmjera. Marcial Gala se u priči Nikad ne reci nikad brutalno poigrava grotesknom šalom s ljudskim truplom.

Neki se pak autori utječu efektnim intertekstualnim i intermedijalnim pa i autometaliterarnim postupcima. Alberto Guerra Naranjo u stilski vrlo dotjeranoj priči Vidikovac sastavlja priču u priči kojoj je autor mladi pisac u očekivanju prestižne književne nagrade, a istodobno u polemici s Hemingwayjevom sjenom o raznim tehnikama pisanja, o piscima tzv. izgubljene generacije i slično, no uz sustavno remećenje velikih tema primjedbama nametljivih turista koji banaliziraju uzvišenost situacije. Edel Morales u Sjećanju na maglu evocira tjeskobu osamljena pisca u bučnom urbanom ozračju te komentira njegov spisateljski postupak kojim „pušta da mu život trči po rukopisu“. U mnogih se autora primjećuju asocijacije na mnogobrojne hispanoameričke i svjetske pisce, posebice klasike, također na likovne umjetnike, glazbenike, glumce i filmske stvaratelje, aludira se i na metafiziku pisanja te iscjeliteljsku funkciju stvaranja uopće, kao što je primjerice meditativna proza Laidi Fernández Svi dragi, puna intertekstnih umetaka dok se literarnim jezikom raspravlja o pisanju kao opsesiji i iscjeljenju. Napokon, neki se autori priklanjaju stilskim efektima epistolarnoga pripovijedanja u čemu prednjači Rodolfo Alpízar Castillo u priči Djed je otišao s kišom; to je suptilna fantazijska epistola u poetiziranom ali ponešto sniženom, infantilnom obliku, a govori o žudnji za slobodom i životnoj neuništivosti i to narativno atraktivnom sintaksom bez interpunkcija.

Napokon, valja naglasiti to kako ne postoji učinkovitiji ni bolji način nacionalnog povezivanja i komparacija od književno-prevoditeljskih kontakata, odnosa i veza koji su temelj ove specifične antologije; uz pomoć raznovrsnih dobnih, tematskih, stilskih i estetskih kriterija njome se pridonijelo zbližavanju toliko udaljenih, a opet bliskih zemalja – podignut je trajan most namijenjen razmjenama književnih iskustava i kultura pa i nadilaženju prostornih granica.

 

 (Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.