Dunja Detoni Dujmić: KAKO JE OMARA PRERASLA U OMARICU / Iva Ušćumlić

KAKO JE OMARA PRERASLA U OMARICU

IVA UŠĆUMLIĆ: OMARA, Durieux, Zagreb, 2017., 303 str.

Gotovo je nezamislivo da čitatelj drugog romana Ive Ušćumlić, žanrovskog složenca Omara (2016.), brzopleto i uzgred prijeđe preko njegova intrigantna, ali i sugestibilna naslova te da ne poželi posegnuti za objašnjenjem etimologije te riječi. Noviji rječnici, dakle, pružaju tumačenje pojma omara u znaku atmosferskog poremećaja, omarine, to jest, omamljujućega vremena zbog teško podnosive sparine uoči kiše ili neke veće vremenske nepogode. No leksem omarica, koji i fonetski izravno asocira na spomenuti naslov, a gramatički se određuje kao njegova umanjenica, spoznajno ide nekoliko koraka dalje, štoviše do medicinske sfere, pa napominje da je riječ o bolesnom stanju koje se očituje općom fizičkom malaksalošću i duševnim klonućem praćenima ubrzanim disanjem, bljedilom, nesvjesticom pa i srčanim zastojem te kadšto završava smrću. U ozračju tih dvaju pojmovnih odrednica rasprostire se fabularna krivulja ovoga romana koji bismo, zbog žanrovske hibridnosti, mogli nazvati ljubavno-psihološkim i kriminalističkim prinosom prozi egzistencije.

Priča je prožeta urbanom hektikom koje je zoran pokazatelj užurbano ozračje novinarske rutine u potrazi za senzacionalističkim događajima; ta se neuroza preslikava na intimni plan kao razarajući čimbenik isprva skladne obiteljske zajednice, napokon se prelijeva u dugu i frustrirajuću potragu za motivima i posljedicama tragična ishoda socijalne i svjetonazorske konstelacije naše suvremenosti preslikane na pojedinačne životne krugove. Svi su fabularni čvorovi prostorno usidreni u panoramama zagrebačkih ulica i četvrti i to u različitim osvjetljenjima i ozračjima; kolaž atmosferičnih slika sustavno je obavijen (naslovnom) iscrpljujućom sparinom („Vruće i sparno zagrebačko poslijepodne. Sunce tuče i svjetlost se slijeva po podu. Zrak je gust, kao da je netko izlio sirup iznad grada.“; Ušćumlić, 2016.; 272). U okviru ljetne omaglice polako se plete obiteljska noir drama te spora policijska i novinarska potraga za ključem enigme. U raskoraku s pričom o ženi koja je jednoga prijepodneva iznenadno netragom nestala i sporim, umjerenim doziranjem kriminalističkih kodova u sklopu kojih se provodi usporedna obiteljska, policijska i novinarska potraga – nalazi se ubrzan tempo stiliziranih impresionističkih deskripcija i personificiranih opažaja pripovjednog subjekta koji čitatelju sustavno dočarava izvanjski, urbani prostor u korelaciji s intimnom obiteljskom dramom. Ti su opisi predstavljeni u „stakato“ ritmiziranim kratkim sintagmama koje reproduciraju tijekove uznemirene svijesti glavnih likova koji se nemirno i ubrzano kreću gradom kao još jednim aktantom u drami nestanka i potrage („Živi grad, diše, diže se i spušta nevidljivi trbuh grada, nevidljivo bȉlo koje kuca i pulsira, otkucava sekundu po sekundu, živo kao što je živo i srce koje sada kuca u njoj, novo srce, još jedno srce…“; 67).

IVA UŠĆUMLIĆ (mvinfo.hr)

Policijska istraga odvija se pozadinski, sporo i neempatijski; u stopu je prati medijska glad za žutilom i ekskluzivnim, često i lažnim dokazima, odnosno, namjernim dezinformacijama raznih vrsta, kojima se potraga odvodi u pogrešnom smjeru. Njihova krivudanja u postupku otkrivanja istine opskrbljuju priču nizovima događajnih digresija, nadograđuju je zavaravajućim detaljima pa na taj način poopćuju i etički devalviraju ulogu novinskih kao i elektroničkih informacijskih usluga kojima se u ljetnoj sezoni tzv. kiselih krastavaca – beskrupulozno poseže za lažima. Okrutni senzacionalizam ukorijenjen u profitu sustavno je pod kritičkim povećalom sredovječne novinarke za koju taj slučaj ima katarzičnu vrijednost, jer ga proživljava kao repliku vlastite bračne drame („Znam da je ovo teško, jer sam bila na vašem mjestu. Imao je ljubavnicu i svi su znali osim mene. A onda me i ostavio.“; 271), ali i kao dokaz zlonamjernosti i korumpiranosti nekih medijskih kuća ili portala.

No, u ovom je narativu naglasak i na glavnom muškom liku, prevarenom suprugu, i njegovoj bolnoj introspekciji bračnih aporija kojih dotad nije bio svjestan. Nasuprot hladnom medijskom izvještajnom diskursu (citati iz tiskovnih i elektronskih izvora), u ovom je pripovjednom postupku autorici bio važan psihološko-realističan i empatijski prodor u mušku nutrinu: usporedo s privatnom potragom za tragovima i razlozima ženina nestanka, provodi se dublja psihoanaliza krivnje, bračne rutine, monotonije i nepopravljivih nesporazuma. Pritom se priča analeptički vraća na početak intimne drame, prati postupno naslagivanje negativnog naboja zbog sve naglašenijih znakova devalvacije osjećajne povezanosti; muški lik uglavnom pokazuje znakovitu dozu inertnosti („Samo bi da završi. Samo da život opet postane dosadno predvidljiv, jednostavan, miran.“; 276).

Naknadna rekapitulacija završava u njega emotivnim epifanijskim trenutcima u kojima se javlja spoznajno „prosvjetljenje“ praćeno kajanjem. Istodobno s muškom potragom za tragovima izgubljenima u prošlosti bračnih promašaja, odvija se i njezina rekapitulacija uzroka vlastite holivudski intonirane kratke preljubničke afere (iako ta afera nije bila uzrokom zločina, već samo pogodan povod za kriminalističko zagonetanje). Narativnim skokovima u prošlost ona plete sentimentalnu mrežu dokaza o žalosti zbog propuštenih prilika identitetskog samopotvrđivanja u mogućim dubljim osjećajnim sponama. Tada se postavljaju i pitanja (naravno, bez odgovora) o metafizici ljubavi („…valjda je to ljubav, taj neki topao osjećaj koji se povremeno javi i nadglasa sve one koji ga lome i režu, mora biti ljubav.“; 81). Tu su i pitanja o osjećajnoj potrošenosti, inerciji, pogubnoj bračnoj rutini, znaku praznine („Kako sve krene krivo? Kad ljubav počne gubiti opojan sjaj, kad se počneš odljubljivati, kad se dogodi trenutak da se otrijezniš od bajke i zašto se itko trijezni?“; 184). Napokon, tu je i stara ideja o zaljubljenosti koju nezadrživo razara banalna svakodnevica („Ako je suditi po onome što ostaje, ljubav se sastoji od svakodnevnih dogovora i pregovora oko djece, obaveza i novca. Ostaju i gorčina, bijes, povrijeđenost i bol. Otrov. Nakon ljubavi ostaje otrov.“; 223); na kraju – rezignirana tvrdnja: „I rekla bi, da može govoriti, da je ljubav najveća iluzija od svih“; 283. Muško kajanje kojim se ne pomaže pri razotkrivanju počinitelja zločina te ženska rezignacija pri spoznaji o ljubavnoj deluziji, koja uostalom nije imala izravne veze s ubojstvom (a ono dobiva pomalo nategnut rasplet) – u ovom se romanu provode u dugom tijeku narativno spretnih vraćanja u prošlost, fabularnih zavaravanja i odgoda.

Svjedok je svih događaja bio grad s tipičnim toponimskim točkama raspoznavanja, grad koji je devalvaciju jedne ljubavi, popraćenu simboličnom ženskom smrću, promatrao u spletu pozadinskih podataka o socijalno, ideološki, etički devijantnoj sceni, ali i u naletu višednevne ljetne omare kojom se i na jezičnom polju asocira na bolesno stanje duha i tijela koje i ne može drukčije završiti nego baš smrću, simbolično izazvanom nepodnošljivom ljetnom omaricom.

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


reliablecounter