Dunja Detoni Dujmić: ROMAN „IN VITRO“ / Korana Serdarević

DUNJA DETONI DUJMIĆ (tportal.hr)

 


ROMAN „IN VITRO“

KORANA SERDAREVIĆ: EKSPERIMENT IRENE TOT, Fraktura, Zaprešić, 2017., 235 str.

 

Čitajući knjigu Korane Serdarević naslovljenu Eksperiment Irene Tot (2017.), roman u kojemu se dubi po ženskoj nutrini i ispisuju psihogrami neke trajno nestabilne ženske svijesti – učinilo mi se kao da sam je već jednom pročitala; kao da sam na tragu istih onih tuga koje su nekoć davno tako žestoko iscrpljivale Dragojlu Jarnević u njezinim dnevničkim glosama, pritiskale Truhelkine neshvaćene učiteljice, gospodarile Milči-novićkinim ženama u sjeni demonskih brakova, koje su se uvlačile u egzistencijalni horor Škurlinih antijunakinja, u ispražnjenu svijest nesretnoga lirskog subjekta Dore Pfanove, u neosviješteni spleen Jušićkinih malograđanka, u ushite, nemire i očaje sen-zibiliziranih junakinja u prozama Mirjane Matić-Halle, u „svilu i škare“ Sunčane Škri-njarić ili Irene Vrkljan, itd., itd. Štoviše, učinilo mi se kao da taj narativ na neki način najavljuje i najnoviji roman Divljakuša (2018.) Marine Šur Puhlovski, koja će bez ikakvih literarnih susprezanja sastaviti psihoprofil pobunjene/podivljale žene dok očajava na dnu postojanja čekajući svoga odbjegloga Godota, usput uzalud pokušavajući istjerati iz sebe demonsku sjenu njegove posvemašnje neproničnosti.

Prvijenac Korane Serdarević, začudno eksplicitnoga naslova, doista nije mogao čitatelju transparentnije podastrijeti priču (dakako, u prvome licu jednine) o ženi koja očajnički iskušava granice egzistencijalne izdržljivosti u tjeskobnoj pobuni/potrazi za slobodom postojanja. Ta je déjà vu ideja razrađena u ovoj prozi na sljedeći način: pripovjedni subjekt ispisuje povijest svoje intimne pobune i identitetskoga traženja promatrajući sebe poput nekog laboratorijskog primjerka te znanstvenički hladno istražuje realnost i provedivost hipoteze o neophodnosti životne promjene. U ime provjere novih mo-gućnosti slobode (a u znaku pomalo naivne floskule: „Hoću li se stići dovoljno puta promijeniti da znam da sam zaista živjela?“; Serdarević, 2017., 34) – „znanstvenica“ propituje učinke in vitro isprovocirnih promjena kako bi ispunila dotadašnje poluprazne godine svoga mladoga života mijenjajući sve što ju je dotad okruživalo, odnosno – spu-tavalo: od obiteljskih spona, (heteroseksualne) ljubavne veze, poslovnih obveza, svje-tonazorskih i vjerskih stega i slično.

Korana Serdarević, dosad poznata po kratkopričalačkim iskustvima pa i uspjesima, pro-vodi temu o intimnoj ženskoj pobuni u nizovima poentiranih novelističkih sekvenca, za odabrani romaneskni žanr pomalo hirovito, s puno narativnih skokova, fabularnih za-okreta ovisnih o slučajnostima, s nedvojbenim efektima nepredvidljivosti, kako epi-zodnih tako i onih ključnih. Čini se da pripovjedni lik, opisujući svoje identitetske frus-tracije, neprekidno mijenja plan dnevnih akcija zbog raznih intimnih strahova: nizovi pokušaja osobnih metamorfoza, ili samo njihovih naslućivanja, naslaguju se po uho-danim toposima (vlak, selo, grad, privatni prostori, crkva, groblje i slično); pritom su gotovo svi ambijenti na sličan način okovani društvenim konvencijama, sputani malo-građanski ukalupljenim pravilima jednoga već viđenoga materijaliziranoga svijeta i li-cemjernim mentalitetom newage doba; tomu se pridodaje kakofonija socijalne i men-talne specifičnosti hrvatske suvremenosti, čime autorica slijedi matricu u nekih autora popularne, a katkad i isforsirane socijalne kritičnosti. U sklopu hektičkih odnosa unutar vlastite disfunkcionalne obitelji prednjači opsjednutost (stereotipnim) likom hladne i nadasve racionalne majke čime, pak, autorica plaća danak naslijeđu staroga, feminis-tičkog propitivanja odnosa majka-kći; na to nadovezuje i otpor prema mogućoj imitaciji sličnoga odnosa s eventualnim potomstvom, odnosno odbojnost prema majčinstvu („Malecka, sirova djeca iz tuđeg braka, podsjetnik na ono što mi nedostaje da budem potpuna, prava žena, dostojna svoje maternice. (…) Oh kako ja hrabro prkosim svom vremenu, svom društvu!“; „Ja nikad neću u sebi nositi drugog čovjeka. U meni nitko neće rasti, nitko neće preuzimati moj prostor.“; 70 i 84).

 

KORANA SERDAREVIĆ (voxfeminae.net)

Pritom je pripovjedni lik, željan promjena te s vjerom u neko nedefinirano drukčije ja, prepun identitetskih kontroverzi pa se zato žudnja za promjenom i otpor prema ma-lograđanskoj predvidljivosti, tj. hodu po utabanim stazama, kombinira, najednom, sa sentimentalnim povratkom u selo svoga djetinjstva, na mjesto melankoličnog rekapi-tuliranja smirene ruralne prošlosti u suprotnosti s odbojnom suvremenom urbanom hektikom („Sve se u Potkraju pojavljivalo kao neobična blagost: išli smo šetati samo radi šetnje, nismo hodali da bismo došli do restorana, kafića, nečijeg stana, kina ili kazališta. Tamo smo mogli sjediti za stolom i ne očekivati od večeri ništa osim toga, jer ničega u Potkraju nije ni bilo. Sve su te jednostavnosti tamo bile dovoljne i iz mene su izvlačile neku drukčiju, staloženu ženu. U gradu su me gušile mogućnosti, grad je disao s previše događanja i ljudi i trebalo je ići van, udariti ritam, držati tempo.“; 35).

Štoviše, autorica svojem liku pridaje i sklonost sitničarenju u primjećivanju svijeta i oso-ba koje ju okružuju, što je u suprotnosti s deklariranim otporom prema banalnostima (otporu, nažalost, tako dalekom u usporedbi s, primjerice, vehementnim valentovskim preziranjem banaliteta svakodnevice kojega su posljedice „umjetne suze“); naime, ona pamti uglavnom nevrijedne životne pojedinosti kao zamornu posljedicu stereotipnih navika ponavljanja kojima se opire, ali i kao znak likove nemogućnosti da osjeti, ra-zumije, a kamoli oblikuje i prihvati cjelinu („Sitnice su me uvukle u ljubav. Primjećivala sam kako nagužva rukave na košuljama, pokrete prstiju kada mota duhan, način na koji okreće volan. Stalno mi je u glavi bilo njegovo tijelo, toliko jače od mojeg, koje me pri-tišće uz madrace, stolove, zidove, trosjede. A onda su se, s vremenom, počele urezivati navike.“ ; 34).

No, ono što je imalo potencijal da se razvije i krene u inovativnijem smjeru jest po-vremena humorna nijansa u priči. Ona prati, nažalost, tek neke (uzaludne) pokušaje naivnog prestrojavanja ženskoga života u ovom bildungsromanskom eksperimentu. Naime, konceptualna kontroverza protagonističinih pokušaja da bude subverzivna u odnosu prema sebi, drugima, društvu, svemu – postaje komična u času kad se junakinja vraća na stari, već uhodani životni kolosijek te prihvaća sve što je već imala, a u svojemu eksperimentalnom zanosu odlučno odbacila (javlja se čak i domoljublje kad s novom ljubavi odlazi u stranu zemlju, prihvaća posao sličan prijašnjemu, materijalnu sigurnost, već viđenu životnu rutinu). Neuhvatljivost slobode („Sloboda je bila jako hladna, rekla sam sama sebi…“; 209) – potvrđuje se u činjenici kako se jedina promjena u životu mogla uočiti pri pomalo nadrealističkom ironiziranju ovoga čudnog eksperimenta (moglo bi se reći: izvan normalnoga biološkog okruženja) pod egidom: promijenila se samo njezina fizička vanjština, dakle, izgled, a sadržaj je ostao isti, hipoteza nije znanstveno potvr-đena, u konačnici: puno vike ni za što („Gotovo nitko me ne prepoznaje. Sada, kad sam već crnokosa, mršava i tamnoputa, zbog posla u stranoj tvrtki, postala sam i niža nego ranije. Sva sam se usitnila, ovako slobodna i sama.“; 125).

A heraklitovska ideja o stalnim promjenama na koje nitko ne može utjecati niti ih pred-vidjeti bila je pri ruci i kod oblikovanja subverzivne uloge narančastog, tustoga mačka kao grotesknoga elementa animalnog u „divljakušinoj“ podsvijesti. Ipak, ekscentrični mačak, zbog naravi svojega prirodnoga slobodarstva, nije mogao (za razliku od glavne junakinje koja se spretno prilagodila) u ovome narativu opstati: paradigmatski je stradao pod kotačima nekoga golemog vozila kao i protagonističin neprilagođen mlađi brat s kojim je održavala emotivne kontakte u humorom i cinizmom obojenim, a stilski nešto efektnijim, poludijalektalnim konverzacijskim sekvencama ove priče iz epruvete.

Završna poruka (a izravnim porukama, uostalom, ovaj roman egzistencije doista obiluje): „Nikad neću postati neka druga i nikad se neću prestati mijenjati“ (226) – nameće pi-tanje: ima li zapravo još uopće smisla autorski pripovjedni potencijal trošiti na stare i već znatno potrošene kontroverze o kojima još rijetko tko može reći nešto novo?

 

(Dunja Detoni Dujmić © IO DHK)

„Sebi budite stroži nego drugima.“
(A.G.M.)

↑ Povratak na vrh.


tondeuse honda